Josip Pejaković: Bosna je odvratna predivna zemlja!

Zasto ponovo ista tema: Bosna?

Zasto se vracati nazad?

Zasto ponovo Josip Pejakovic?

Zasto ponovo o mrznji, koju neki, koji i sada zive u Bosni, ne vide ili ne zele da vide?



Jer je Bosna u meni, a i ja u njoj i kad sam hiljadama kilometara daleko od nje.

Nazad se treba vracati sve dok istorija ne prestane biti smetnja u izgradnji zdrave buducnosti.

Jer Josip Pejakovic je covjek koji o Bosni, juce, danas i sutra ima vise prava, i moze mnogo bolje od mene da govori. On govori iz dna svoje postene i iskrene, bosanske duse. Zato ga treba cuti i poslusati.

Jer mrznja o kojoj Josip govori razara Bosnu. Naravno da mrznja postoji svugdje u svijetu, ali nigdje na svijetu, kao u Bosni, ona se ne moze vidjeti u tolikoj kolicini, na fasadama, iza fasada, na TV, u novinama, u vicu, u nacinu kako se vic prica, kako se na vic smije, u zuci kojom se prepricava svaki dogadjaj, u pogledu koji osjetis na sebi a nakon sto kazes svoje ime na salteru, kod doktora, u odijevanju, pjesmi, u svakoj politickoj odluci, ali i u odluci da se mrznja ne vidi, negira, da se zatvaraju oci... U odluci da je nema i da se ne bori protiv nje, jer boze moj, zasto se boriti protiv necega cega nema!

*********************

Vidio sam da mladi i stari u publici plaču dok s pozornice govorite u svojoj monodrami "On meni nema Bosne": "Kako bolan nema Bosne, a Neretva huči, kako bolan nema Bosne, a Miljacka teče, kako bolan nema Bosne, a Sana ide. Ti misliš da ona ne ide, ali sagni se, hajvanu, pogledaj, ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Drina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Ukrina, ide Lašva. Svi oni i one idu, a ti đe ćeš? Nemaš kud. Ide bolan Ugar, u njega utiče Lonska, tu riba ima. Tu si ti trebo ribe fatat, a ne moju kuću rušit. Ti si trebo otić na onu Unu, zasjest s komšijama i zapjevati 'Ah meraka u večeri rane', a ne se fatat granata i djecu po gradovima ubijat. Sram te bilo!"





- Plaču ljudi jer znaju kako im je nekad bilo, a kako im je sad. Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu - jugonostalgijom! Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije viđeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo - infarkt!



Unosni nacionalizam



.. Iz Vaših tekstova može se iščitati da se ne možete pomiriti s raspadom bivše Jugoslavije...



- Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rođen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda neću naviknuti da nema Jugoslavije. Ali nitko mi neće oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim...



.. Žestoki ste kritičar skoro svega u Bosni i Hercegovini...



- Bosna i Hercegovina je tragična država. U njoj ne postoje liječnici, inženjeri, profesori, pekari, učitelji, zidari... Ne. BiH je čudo zato što u njoj egzistiraju samo tri zanimanja: Bošnjaci, Hrvati i Srbi! To je pošast od koje u cijelome svijetu boluje samo moja Bosna i Hercegovina...

.. Vi ste Hrvat...

- Da, ja sam Hrvat, kršten, pričešćen, krizman. Sve sam kao katolik uradio kad je to bilo vrijeme. A ne početkom devedesetih godina prošloga stoljeća kao mnogi, mnogi "veliki Hrvati". I time što sam kazao da sam Hrvat, tu je kraj priče. Nema više. Ne želim više o tome. Veliki glumac Ljuba Tadić je kazao na početku ovoga groznog rata: "Ja sam Srbin po nacionalnosti, a ne po zanimanju!" Gotovo, kraj priče, time je sve rečeno. Sve ostalo je nacionalističko prokletstvo koje je stvorilo Hrvatine, Srbende, Muslimančine. To je za njih vrlo profitabilno, oni su taj svoj ekstranacionalizam debelo unovčili svojim kriminalnim radnjama...



Daleko iza Albanije



... Zbog tih Vaših stavova zamjerali su vam Hrvati u Bosni. I u Hrvatskoj!



- U Hrvatskoj sam bio nepodoban, u Srbiji sam bio ustaša, u BiH su me se bojali jer, čujte ovo, imam veliki utjecaj... A ja sam uvijek bio i ostao isti. Čovjek! I ništa drugo. Iščitao sam i izučio sve najbitnije što pišu sve svete knjige svijeta. Izabrao sam ono što piše u Kuranu, a tamo piše baš ovo: Samo ono što daš drugome je tvoje! I ja ne činim ništa osim toga. I zbog toga sam najbogatiji čovjek na svijetu. Ali, to što radim nikome ne odgovara. Ja sam i danas gladnoj, dobro ste čuli, gladnoj djeci negdje u bosanskoj vukojebini odnio nekoliko paketa hrane. Da imaju što jesti. Ajmo, gospodo političari, sa sve tri strane, dajte svatko od vas pakete gladnim ljudima u Bosni i Hercegovini. Pa će ovo biti zemlja sreće, a vi dobri ljudi. Ali vi to ne želite, vi želite producirati sirotinju...



... Zar se u BiH zaista gladuje?



- Da, gladuje se. Ima ljudi koji doslovno nemaju što jesti. I umiru od tuge što im i djeca gladuju. A oni koji ovu državu vode u propast nisu svjesni da su državu doveli daleko iza jedne Albanije. I BiH nema šanse da ikad stigne Albaniju. Albanija je sad uredna i uređena zemlja, a moja Bosna i Hercegovina!? A gdje je nekad bila Albanija, a gdje mi...



Mržnja i zlo



.. Zar Europa i Amerika ne spašavaju Bosnu i Hercegovinu!?



- Bosne ima. I bit će je. Bosne o kojoj su pisali Ivo Andrić, Branko Ćopić, Skender Kulenović... O kojoj piše Abdulah Sidran. Ništa se u Bosni nije promijenilo, Bosnu nitko promijeniti ne može. Ali Bosance treba promijeniti, Bosanci se mijenjaju... To je cilj Europe i svijeta. I to je najveći genocid koji se čini danas u svijetu. Kako od Bosanca možeš učiniti Slovenca? Nikako! A to se međunarodnim terorom ovdje pokušava. I taj teror svijeta nad BiH treba, po njima, trajati. Znaju oni i zašto treba trajati... Ima ovdje mjesečnih plaća i od 50, 60 hiljada eura... Pa tko bi bio glup završiti taj posao koji je tako unosan... I onda u tome mom bijesu na cijeli svijet, zbog toga što mi uništavaju BiH, čujem jednog Amerikanca kako kaže: Bosna je odvratna predivna zemlja! Čujte to što kaže glupi Amerikanac... To je aspolutna istina o mojoj državi...



.. Nekad se govorilo da su mladi snaga društva, da na njima sve ostaje...



- A što to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Čekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajući da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih. Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta djeca su zatrovana permanentnom laži. Ne znaju što je antifašizam, za njih je Tito najveći zlikovac kojega je svijet ikad vidio. On je za njih tvorac svakog zla u svim državama koje su nastale raspadom države koja je u svijetu bila netko i nešto. Danas su na sceni oni koji slijede ideje poraženih iz Drugoga svjetskog rata. Njihova istina se nameće kao prava istina...



.. Često se obrušavate na vjere...



- Ne! Nikad na vjere. Samo na crkve i džamije. Na one poruke pune mržnje i zla, koje su dolazile i dolaze iz džamija i crkava. Ogromno je petljanje crkve i džamije u sve i svašta. Napravili su ogroman poligon za klerikalni fašizam koji je prisutan svugdje. To je bolest koja je započeta baš u crkvama i džamijama. Tamo je započeta radikalizacija jednog, drugog i trećeg prostora, tamo je rođena podjela na one koji nose križ, krst ili polumjesec sa zvijezdom. Tamo upiru u mene i meni slične i govore kako smo antikristi. Ja antikrist!? Zato što mislim da crkva i džamija ne moraju biti jedino mjesto za molitvu. I da mi polupismeni pop ili hodža treba biti posrednik s Bogom. I da me maltretira kako je crkveni ili džamijski prostor Božji prostor. A tamo ništa lijepoga i ljudskoga ne mogu čuti. To je najveća povreda vjere. Odavno je veliki Henry Miller rekao: "Vjerujem u Boga, ali bez posrednika!".



.. Je li Vam zbog svih Vaših stavova glava bila u torbi?



- Ne mislim ja o tome. S tim da znam kako bi mnogi, mnogi rado bili na mojoj sahrani. Još bi mi i govor držali. E, ali ja sam ih zajebo. Napisao sam i snimio sam sebi posmrtni govor. Počinje rečenicom: "Ko vam je dozvolio da dođete na moju sahranu!?".



.. Jedno vrijeme govorili ste da ste alternativni visoki predstavnik za BiH, poslije ste bili narodni visoki predstavnik za BiH...



- To je bio moj, ajmo tako reći, civilizacijski trik koji ovi glupani nisu shvatili...



.. Imam jedan prijedlog: kako sam visok 204 centimetra, budući da sam prošao cijelu BiH i da imam prijatelja u BiH među Bošnjacima, Muslimanima, Srbima, bi li bilo dobro da mene predložite za visokog predstavnika u BiH?



- E, to bi za moju Bosnu i Hercegovinu bio spas!



Veliki Kusturica



.. Emir Kusturica je bio filmski redatelj desetljeća, veliko je ime svjetskog filma. On je odavno priznati i poznati građanin svijeta, a po njemu pljuju i udaraju oni koji se ne snalaze ni u sarajevskoj ulici u kojoj žive. Oni nikad neće biti ni građani Sarajeva u koje su se doselili tko zna odakle, a kamoli da će postići ono što je uspio veliki redatelj Emir Kusturica.



Zijah je čudo



.. Zijah Sokolović je čarobnjak koji na ex jugoslavenskim prostorima, po meni, najbolje vlada zanatom. On je toliko uradio na sebi koliko nije na desetke glumaca zajedno. Njegove predstave su veličanstvene, on neprekidno glumi, on se stalnim treninzima toliko usavršio da je to fantastično. On je čudo!



Volim Šerbedžiju



.. Mnogi su mi zamjerili, čak i neki članovi moje obitelji, kad sam 1992. godine zagrlio Radu Šerbedžiju, kad smo zapjevali: Neću da pucam u druga svog! Volim Šerbedžiju, najvećeg hrvatskoga glumca. Pred kim da krijem da ga volim i da ga silno cijenim. Pred bijedom i jadom koji mu je osporavao da je najbolji. Samo zato jer je Srbin. Ne dam na Radu, znam ga u dušu, znam koliko je velik čovjek. A da je veliki glumac, to znaju i oni koji mu to ne priznaju... I koji meni zamjeraju što kao Hrvat iz BiH kažem uopšte umjesto uopće. I njima je veća uvreda kad me čuju da kažem uopšte nego da im kažem: Gonite se u pet pičaka materinih! Bijedno, jadno...



Bratić Zlatko



.. Moj bratić Zlatko Pejaković počeo je kao glumac u Osijeku. A ja kao solist u sastavu Veziri. Srećom, po mene i njega, da smo zamijenili uloge. Da sam ja otišao u glumce, a on u pjevače. Zlatko mi je ko brat rođeni. Volim ga, velik je. Ne samo kao pjevač...



****************

( Na zalost dobio sam ovaj tekst bez podataka o imenu njegovog autora i gdje je objavljen originalno. Cim dodjem do tih podataka , dodacu ih)

Uz pomoc J. doznali smo: Europamagazine

Angel:" Harrison Classic"

Boise, 9.October 2011.

"Harrison Classic" (jedna milja), za djecu ispod 12 god.

Barbarain sin, Jack (nesato preko 3 god.) u kategoriji ispod 4 g.

Kakva je to bila izvanredna organizacija, koja je to bila radost za

djecu, a jos vise za roditelje, porodice...

I prekrasno vrijeme u uvijek atraktivnom Bulevaru "Harrison".

To je stvarno bio dozivljaj.

Pozdrav vasim porodicama, pozdrav vama. Angel

PS. Jack-ovo vrijeme nesto preko 27 min., doduse, malo uz pomoc Dan-a (otac)

"Ja sam 99%"

Okupljanje demonstranata i okupiranje ulica na kojima su smjestene berze, banke i sve one institucije koje danas simboliziraju krupni kapital i multinacionalne kompanije je, uz pomoc novih i starih sredstava informisanja, zakazano u svim vecim gradovima svijeta za danas, 15. oktobar, 2011.

Ova okupljanja treba da demonstriraju zajednistvo 99% stanovnika svijeta i zelju da se nesto mijenja.

Kako ce to sve izgledati?

Hoce li proteci mirno ili ne?

Da li ce ovaj dan biti zapamcen u istoriji svijeta?

Hoce li biti zaboravljen kao i mnogi protesti do sada?

Ko su ljudi koji ucestvuju u ovim demostracijama?

Imaju li demostranti svoje vodje?

Ko organizuje demostracije,ko ih podrzava, pa i materijalno?

Gdje smo mi tu?

Gdje su tu nasa djeca? Djeca nase djece?

Vjerujemo li u snagu ovog sto jos uvijek nije postalo ni pokret?

U vecini gradova gdje mi zivimo, desice se demonstracije ili se sada desavaju.

Da li ce iko od nas ucestvovati u ovome?

Vjerujemo li mi u mogucnost promjena?

Sta je ostalo od naseg zanosa i vjerovanja pokazanog 1968.?

.

.

( Postavite i sami pitanja. Imate li odgovor?)

**************

Natasa:

Zagreb je odgovorio na poziv:

15 – ujedinjeni za globalne promjene.

Učestvovalo je oko 3000 građana, srednjoškolaca, studenata, zaposlenika, umirovljenika, bilo je tu i glumaca, cijenjenih novinara, zapazila sam i nekoliko poznatih intelektualaca, sindikalnih vođa, nekih stranačkih čelnika. Razglas je bio zabranjen, slabo se moglo čuti što se govori, djelovalo je neorganizirano. Nikakvog nasilja nije bilo, ali je policija bila pripravna.

Svaki početak je težak, ali je važno iskazati nezadovoljstvo i jedinstvo sa svima koji proživljavaju slično.



Vidjet ćemo na skorašnjim izborima koliko će nezadovoljstvo postojećim stanjem u Hrvatskoj, poduprto i istovjetnim nezadovoljstvom u zemljama zapadne civilizacije, utjecati na birače da izaberu promjene.



Ovako je to izgledalo u Zagrebu:

***********************

A ovako je bilo u:

Toronto

Frankfurt

Vankuver

Madrid



Hong Kong



Rim

Seul

Sarajevo

Split

Sydney

e - Novine: Kako je bilo na Balkanu

Amerikanci nam kradu pobjedu u ratu!

Nekada smo ucili da se u svakom ratu znao pobjednik i porazeni, kao i to da su pobjednici nakon ratova pisali istoriju.

Jesmo ucili, ali, kao i mnoge druge stvari koje smo ucili, nije ni to bas tako.

Prvo, neki ratovi nisu nikada zavrseni pobjedom jednog ili drugog. Neke, rekao bih mnoge ratove, su iscrpljeni neprijatelji  prekidali na pola, a onda pocenjali pregovore. 

Drugo, istoriju su pisali a i sada je pisu, i pobjednici i porazeni.

Za neke ratove i jedni i drugi pisu da su pobijedili.

Primjera u nedogled: od Kosovske bitke, a u nedavnoj istoriji rat u Bosni, pa onda rat Srbije i NATO,  kada je onaj sto mu ni ime ne zelim pominjati, pobjedonosno objavljivao pobjedu nepobjedive srpske vojske nad najvecon svjetskom vojnom silom - NATO.

Na nama citaocima je da odaberemo knjige koju hocemo dacitati, ili, jos bolje, da koristimo  internet i da izaberemo stranice koju vise volimo.

Sta je tu istina a sta nije i kome vjerovati a kome ne je vec drugi par rukava; i druga tema. Iskustvo nas uci da i kada citamo iste knjige ponekada zakljucujemo suprotno. Tada nije ni do knjige vec do "predubjedjenja" onoga koji je cita.

Jos mi uvijek mi u glavi odzvanjaju izvjestaji sa ratista u ratovima na prostorima bevse nam. Sustina svih tih izvjestaja, sa bilo koje da su strane dolazili,  bila je da je "neprijatelj jakom artiljerijskom vatrom po nasim polozajima i naseljenim podrucjima izazvao opravanu kontra-akciju" i da su  nakon toga "nasi borci" pomjerili liniju fronta dublje u "neprijateljske redove". 

Ali necemo samo nase primjere. Ima takvih primjera i kod drugih; svugdje u svijetu.

Evo, bas ovdje, sa ove strane Atlantika, mali rat rijecima oko toga ko je pobijedio u velikom ratu izmedju Kanadjana i Amerikanaca, prije 200 godina, ratu zapocetom 1812.  i zavrsenom 1814.godine.

Povod tog rata bili su dogadjaji u Evropi. Tu se, oko rata sa Bonapartom, Britanci i Amerikanci  nesto nisu mogli sloziti, i da im malo vrate, Amerikanci krenu na Gornju Kanadu (danas Ontario) , gdje je bilo smjesteno oko 1,200 britanskih vojnika. Rat je trajao je oko dvije godine i za to vrijeme vojske su napadale, branile se, osvajale, povlacile se, pobjedjivale, bile porazene. Pri tome su Amerikanci uspjeli da spale Toronto, Niagaru na jezeru, i jos neke manje gradove usput, a Britanci Bafalo, New York, Wasington... Izvjestaji tipa: "neprijatelj je jakom artiljerijskom paljbam po nasim polozajima izazvao nasu opravanu kontra-akciju" su se smjenjivali jedan za drugim.

Jedna od bitaka koja je, kazu Kanadjani, obiljezila ovaj rat i kasniju buducnost ovih prostora je i bitka na rijeci St. Lawrence.  Amerikanci su sa juga pokusali zaposjesti tu rijeku, koja je u to doba britanskim vojnicima sluzila kao jedini vodeni i najlaksi put od Atlantika prema unutrasnjosti  Kanade, gdje su sirili svoje teritorije.  Da su napadaci s juga presjekli ovaj vazan vodeni put, vrlo lako bi osvojili preostali dio Gornje Kanade. 

I da se to desilo niti bi kasnije bilo Ontaria, niti Kanade, sve bi bilo USA, a sta bi tek bilo s nama, to sada ne mogu ni da zamislim.

1814. godine, obje strane, iscrpljene i zeljne mira, sjedose i zapocese pregovore ciji rezultat je bio mirovni sporzum potpisan za Bozic 1814. Rezultat - nerijesen. Sve granice ostale tamo gdje su bile ranije. "Mir - mir, niko nije kriv". Kao da se rat nije ni desio.

Ali nije bas tako. Iako je sve ostalo onako kako je bilo, sve je nakon rata bilo drugacije nego sto je bilo ranije. Kanadjani su postali svjesni da su dugaciji, da se komsiji s juga svidja ta Kanada, da on ne preza i da ih napadne i osvoji. I sve to je ojacalo do tada neprimjetnu granicu.  Kazu sada, da nije bilo tog rata Amerikanci bi prostim naseljavanjem osvojili Kanadu na isti nacin kako su naseljavanjem od Mexika osvojili Kaliforniju. Svjesni toga, Kanadjani su uspjeli da sacuvaju svoju teritoriju ali i nezavisnost i razlicitost od velikog brata.

Cinjenica da zvanicno ne postoji pobjednik u ovom ratu daje mogucnost da ga obje strane vec godinama tumace onako kako im odgovara. Vec dvije stotine godina Amerikanci govore da su oni pobjednici u tom ratu.

Za razliku od njih, Kanadjani smatraju ovaj rat pocetkom stvaranja Kanade koja se ujedinila u konfederaciju 1867. godine. Do sada Kanadjani nisu bili dovoljno glasni u tome.

Svjesni toga oni za slijedecu godinu u septembru planiraju  pocetak velike proslave i obiljezavanje ovog rata. Kanadska vlada je vec izdvojila milijaru i tristo hiljada dolara za manifeestacije i proslavu koja ce trajati dvije godine. 600 miliona dolara je izdvojeno samo za memorijalni park posvecen bici za rijeku St. Lowrance. Park ce se nazvati po heroju ove bitke pukovniku Joel Ston-u koji se smatra glavnim organizatorom bitke koja je obiljezila odbranu  protiv agresije sa juga.

Ovom proslavom Konzervativna vlada Kanade nastoji da ojaca i naglasi razlike izmedju Amerike i Kanade, da pokaze da istorija Kanade nije samo od juce, da Kanada ima svoju tradiciju, da nije sve pocelo sa Trudoovim Liberalima....

Koliko sve to dotice novodosle Kanadjane, nije mi poznato.

A novodoslih je preko polovina stanovnistva ove zemlje.

Koliko je meni znacajno da se napravi park i postavi spomenik u cast tog pukovnika Stonu? Koliko je nekom novodoslom Rusu, Ukrajincu, Italijanu .. to vazno ?

Nisam siguran da bi moj odgovor potvrdio neophodnost svega toga .

Da se ja pitam radije bih postavio spomenik i izgradio veliki sportski centar i nazvao ga prema Jamesu Naismithu, covjeku koji je izmislio kosarku, a zivio i u Kanadi.

Ali, ko mene (nas) uopste nesto pita!?

Mladen: LJUBIC – BSK 3:3

Da, potpuno si u pravu. Sto je alternativa ovome danasnjem u svijetu?



Ucili su nas, makar i pogresno, da je istorija blize nam civilizacije pisana na temeljima raznih monarhistickih ,drzavnih ili ako cemo blaze, drustvenih uredjenja koja su obicno pocinjala sa robovlasnistvom, pa su evoluirala do feudalizma, pa ce onda doci socijalizam kao prelazni period ka savrsenom drustvu komunizmu , gdje vrijedi samo jedno: svatko prema mogucnostima- svima prema potrebama…. U toj bajci je kapitalizam bio babaroga kojom su nas plasili prije spavanja



A onda je dosao vuk i pojeo i baku i Crvenkapicu, jer komunizam (Crvenkapica)se na kraju pojavljuje kao promasaj ideje koju pobjedjuje ruzna praksa, a razmazeni komunizam ( dakle olinjala baka)se zapetljao u svoj svojoj uobrazenosti da nema alternativu, pa je zalutao u perverziju samozadovoljavanja.



Nesto je uvijek izjednacavalo svekolike kreatore svih mogucih sistema i dobrocinitelje nasih sudbina: nevjerovatno mala grupa vlastodrzaca imala je u rukama sve pare ovog svijeta, jer novac je jedini vladar ove planete.



Bilo kako bilo svi ti sistemi na prijelazu od divljastva ka humanizmu su postajali sve vise nego humani i zasnivali su se bas na teoriji zavjere prebogate vecine: svatko prema mogucnostima a nama lova do krova. Kroz vrijeme su se jedino pakovanja mijenjala a sranja su ostajala ista…



A mediji? Oni bi izgleda trebali biti vuk iz gornje pricice, jer su u svim sistemima bivali produzena ruka “viseg” cilja dok u ime nekog drugog , jos viseg cilja, nebi pojeli tatu i mamu koji su ih stvorili (pa zasto ne i dementnu babu i fukaru sa crvenom kapicom). Eto zato sveprisutni CNN pametno suti o prosvjedima koji tresu vec dobro protresenog vladara svijeta, jer jos nije sazrelo vrijeme da se pljuje u ruku koja te hrani ( a ni kolicina krvi po ulicama ne zasluzuje vecu paznju).



Kako kod velikog brata, tako je i u Balkanskoj stvarnosti gdje nikad nije ni bilo za vjerovati da mediji nisu u sluzbi rezima. Ne treba ici daleko: Veceras BiH igra odlucujucu nogometnu utakmicu sa Francuskom. Dok dio Bosne gori od iscekivanja, onaj drugi vijest o utakmici donosi upakovanu u nesto sto bi se moglo nazvati “trinaesto prase”. Vijest koja je daleko vaznija za “Glas Srpske”je sljedeca:



“…БAЊAЛУКA - У дуелу два некадашња прволигаша у оквиру деветог кола Друге фудбалске лиге Републике Српске, група запад, у Прњавору су домаћи Љубић и бањалучки БСК играли неријешено, 3:3.”



Pozdrav Mladen

Sad ce vuk……

Wall street

Demonstacije na Wall street-u koje se vec nedjeljama desavaju ne smatram revolucijom koja ce donijeti promjene. Bar ne neke brze promjene poput onih koje se desavaju u Arapskim zemljama. Te su mi demonstracije interesntne zbog neceg drugoga, zbog nacina kako americka sredstva informisanja o tome pisu i izvjestavaju. A pisu i izvjestavaju veoma malo.  Skoro da je vise informacija o demostracijama u Grckoj, Siriji, na granicama Kosova i Srbije, nego onih o demonstracijama koje traju danima u srcu Amerike, Wall Streetu, simbolu i srcu kapitalizma. Ovih dana kada se demonstranti na Wall streetu ne povlace i kada im se broj svakim danom uvecava, kada se prosiruju na druge americke gradove, CNN vrti vijest o americkoj djevojci , koja je u Italiji bila optuzena za ubistvo, i koja je zaslugom americkh advokata oslobodjena i vraca se u USA. Satima na CNN ide prica o njoj, njenom povratku u USA, doceku, dirktan prenos slijetanja aviona kojim se vraca u USA... Demonstracije u arapskim zemljama su se prenosile na CNN uz direktna ukljucenja takozvanih "reportera" iz mase koja nosi i rusi. Kao da su se namjestali da ih neko opali u toj masi pa da onda od toga naprave novu pricu u nastavcima. Mozda cak da izazovu diplomatsku prizu i vojnu intervenciju... Grcka, Evropa i njena kriza ne prestaju se analizirati i mljeti...

A onda, desi se Wall street i neprestane demostracije bas tu.

I samo poneka vijest, poneki komentar...

I tada, cilj je da se pokaze da nema razloga za zabrinutost jer boze moj, zabrinutost treba biti sacuvana za neke tamo daleke narode, za grcki narod ili arapski svijet.



I dok ostali svijet prenosi demonstracije na Wall streetu, analizira, predvidja promjene, masta...

Amerikanci ledeni ( cool, mojo...) "Nije to nista"



Ostali svijet, a posebno onaj sa istoka Evrope i iz Azije, misli da se kapitalizam upravo pocinje rusiti na Wall steetu. Samo sto nije...

Mnogi sada potezu Marxa i njegovu teoriju o kapitalu koji ce unistiti kapitalizam.

Suplja prica. "... masta radi svasta"

Nece se kapitalizam zadugo srusiti! A, na zalost , ni mijenjati...

Ne zato sto je to idealan drustveni sistem. Daleko od toga.



Vec zbog toga sto nema, cak ni teoretski postavljenu, realnu alternativu.

Ne postoji alternativa.



Zbog silnog straha od komunizma, svi ( ili bar skoro svi) teoreticari odrasli u kapitalizmu bjeze od bilo kakvog alternativnog drustvenog sistema koji bilo cime mirise na komunizam.

Zbog toga, samo zbog tog mirisa, socijalizam, iako bolji od kapitalizma, nije alternativa jer je predstavljen kao retrogradan sistem, koji vuce prema komunizmu.



Ljudima koji su generacijama odrastali u kapitalizmu, slusali isinite ili lazne, realne ili naduvane price o komunizmu utjeran je strah od njega.



Zbog mnogih stvari koje su se desavale u komunistickim zemljama, taj strah je i opravdan. Ali, u isto vrijeme zbog price kojom su godinama prepadani taj strah je i preuvelican.



Rusenje berlinskog zida je simbolican cin pocetka rusenja komunistickog rezima u SSSR i istocnoj Evropi.

Komunizam, kao potencijalni neprijatelj koji se siri i mogao bi cak doci i na vrata kapitalizma, je sluzio kao bauk kojim su se plasile generacije.

I konacno, on je sruse - definitvno srusen.

Socijalizam, kao alternativno dustveno uredjenje, je kolateralna steta pada komunizma.



Mogu li demonstracije na Wall streetu promijeniti nesto? Mogu li se prosiriti dalje?



Sumnjam. Jer, oni koji demonstriraju nemaju jasnu sliku niti program sta i kako mijenjati: praviti novi kapitalizam, njezniji, blizi covjeku? Sta bi to ustvari znacilo? Preraspodijeliti kapital i dati vise onima koji sada imaju manje, a manje onima koji imaju vise? Kako i to ?

Srusiti, pobiti one koji imaju vecinu svjetskog kapitala? ( Jer i to je jedan od motiva za neke koji demonstriraju. Sta je uostalom revolucija?).

Ko bi ih tada naslijedio? Neki novi kapitalisti, koji bi za deceniju ili dvije postali isti kao i oni prethodni.

Ko su zapravo ti koji imaju vecinu svjetskog kapitala?

Oni sa liste najbogatijih ljudi svijeta? Sumnjam. Neki mozda i jesu...

Odoh opet u teoriju zavjere od koje bjezim kao djavo od krsta ali se ona vraca i sam namece.



Ko su zapravo ti koji demonstriraju? Da li su to ljudi koji rade, pa onda nakon odradjene smjene dodju i demonstriraju? Imaju li posao? Zele li da imaju posao? Hiljade pitanja!



Da bih zavrsio sa informisanjem sa kojim sam i zapoceo, reci cu jos jedno zapazanje. Ne cujem, ne vidim komentare  koji dovode u vezu demonstracije u Grckoj, u arapskim zemljama sa demonstracijama na Wall streetu u New Yorku.

Ne vidim te hrabre analiticare koji bi povezali slicne pojave u svijetu i nazvale ih istim imenom ili islicnim imenima.

Strah od price o pijetlu koji prvi u selu kukurice je velik. Privilegije koje se sticu dobijanjem minuta na CNN ili prostor u poznatim svjetskim listovima su ogromne i ne napustaju se tako lako.



Ovi na zapadu, i obicni ljudi, vole reci kako je informativni sistem u komunistickim zemljama bio propaganda. I samo tako i uvijek tako.

Mi koji smo zivjeli u toj propagandi i koji mislimo svojom glavom, ili mislimo da mislimo... mi se slazemo s tim njihovim misljenjem.

Ali, i informativni sistem u kapitalizmu je isto tako propaganda. Ni slucajno slobodna demokratija razmjene informacija, kako se to predstavlja. Samo, ta je propaganda uvijena u bolji celofan, u vise slojeva celofana - ali ipak propaganda kojoj je cilj odbrana sitema za koji radi...

No i pored toga u ovom kapitalizmu, kakav je da je, ja mogu sve ovo slobodno pisati na svom blogu, koji je totalno javan i kome svako moze prici i citati ga pa i prevoditi na bilo koji jezik, ako hoce, pa onda  i poslati gdje god to zeli... Tako bi to bilo u komunizmu. Ja se toga ne bojim. Zasto? Zato sto kapitalizam ili oni koji u njemu vladaju, ne smatra da ce ga ovakvi kao ja, da ce ga blogovi kao sto je ovaj, da ce ga oni koji misle drugacije,  ikada srusiti. Jer, propaganda je ucinila svoje, i ogromna vecina naroda misli onako kako im to propaganda svakodnevno servira.

A evo sta o tim demonstracijama u Gardianu kaze Naomi Klein.

Naomi-Klein: Svet okrenut naglavake

Za komsinicu Nejru

Sjecanje na Strosmajerovu potaklo je moju komsinicu Nejru da se javi!

Prvo, prijatno je iznenadjenje da neko, ko i sada stanuje u toj ulici, zalazi u Parkic! Nejro, iako nas sada dijeli 8000 kilometara mi smo i dalje komsije i to nam ni daljina, ni godine, ni promjena imena ulice, ni sve sto nas snaslo i sto nas u zivotu snalazi ne moze oduzeti. Jednom komsija - zauvijek komsija! Angel koji je stanovao u Strosmajerovoj, pa Sejo i Niskana Bahtijarevici - mi smo i dalje komsije. I ti draga Nejro isto tako. Ne ljuti se na ovome ti , pa jos i malim slovom. Znam pravila, koristim ih kad sam zvanican, ali ne i sa porodicom, prijateljima i komsijama. Na moju zalost i sramotu Nejro, ne mogu prizvati tvoj lik, kao ni likove mnogih koje si pomenula. Mnogih prezimena se sjecam, jer sam nekada davno kupio, za mog tatu,  pretplatu za rezervne oficire u toj ulici, pa naucio prezimena i gdje ko stanuje. Ali, vrijeme je ucinilo svoje. Zato, ako ti nije zahmet, posalji nam koju sliku, svoju, svoje porodice. Vidis da se ovdje u Parkicu druze normalni ljudi i znaj da to niko nece zloupotrijebiti.

Predivan je suncan i topao jesenji dan u Torontu, sluzam Dire Straits, udisem miris trave koju sam upravo pokosio, zadovoljan ucinjenim u dvoristu citam Nejro tvoje javljanje i vracaju mi se slike naseg komsiluka: Vojnicke livade koju spominjes, groblja koje je kasnije postalo dvoriste Braca Pavlic skole, Pascola, njihove vile i livade, pruge i rampe koje su presijecali ovu malu ulicu, kaldrme oko pruznog prelaza, mirisa pragova na kojima je pruga odlazila put Predgradja, a koji su nam sluzili za prva odmjeravanja u brzini, prodavnice "Aleja" u zgradi u kojoj sam stanovao, koje se sjecas, a u kojoj sam kupovao cokoladice sa slikama fudbalera koje su bile nekako tvrde, izmedju bombona i cokolade, i od kojih su mnogo bolje bile Krasove cokoladice Zivotinjskog carstva, a kasnije rum-plocice... Necu dalje, da slatkim ne pokvarim rucak koji ce uskoro.



I evo Nero, za tebe, jer ti si ovim svojim javljanjem, iscackala sliku zaboravljenu, pricicu iz bivseg zivota:

TROKRILNA ULAZNA VRATA



Strosmajerova 13 je imala je, a mozda i sada ima ( Nejro, na tebi je da provjeris) trokrilna drvena vrata na ulazu u stubiste koje je vodilo prema tri stana u ovoj zgradi. Vrata su rijetko bila zatvorena. Desno je krilo bilo ono sa kvakom i bravom za koju niko nikada nije imao kljuc, jer se tada stubista nisu zakljucavala. Lijevo krilo je bilo nekako zakovano i nije se ni moglo otvarati. Sva tri krila su bila povelika, kako se to nekada bilo pravilo. Ono srednje, koje se uz samo veliki napor i jos vecu skripu moglo pomjerati, najcesce je bilo potpuno preklopljeno, i posto je bilo nesto sire, cinilo je zajedno sa lijevim krilom i zidom, pravougli trougao. I tako otvoreno i preklopljeno do zida, pravilo je predivno mjesto za skrivanje. Mi mladji smo ga jedno vrijeme koristrili za skrivanje u igri zmire, ali smo brzo odustali, jer svi smo znali za njega i prvo odlazili da trazimo skrivace bas na skrovitom mjestu oblika trougla. Bio je tu jos jedan razlog zasto smo izbjegavali ovo skrovito mjesto. Cesto bismo naletjeli na one malo odraslije od nas kako se skrivaju bas na tom mjestu i rade neke tajanstvene stvari o kojima mi tada pojma nismo imali.

Poznato je da su  u Strosmajerovoj i njenoj neposrednoj blizini odrastale mnoge banjalucke ljepotice. Necu ih nabrajati jer lista bi bila prilicno dugacka a pored toga izostavljanje jedne od njih bio bi neoprostiv grijeh. U pravouglom trouglu na ulazu u stubiste u dvospratnoj zgradi Strosmajerova 13 , mnoge banjalucke ljepotice ucile su prve lekcije trigonometrije. Bilo je to veoma davno, ali uz pomoc Nejrinog javljanja, vracaju mi se slike parova koji su u tom trouglu nalazili sigurno skloniste -  u bilo koje doba dana ili veceri. Trigonometrija je tada bila veoma popularna. Kasnije je prerasla u neke druge discipline. A mi, tada mali, koji nismo bili dorasli za trigonometriju, bili smo dorasli bar za prekidanje tih casova. Razradili smo mi i taktiku za to: Prvo bismo svi zajedno tiho usli u stubiste, sjeli na stepeniste kao u kakav amfiteatar, a onda bi jedan od nas malih,  koji bi taj dan trebao da dokaze svoju hrabrost pred ostalima, tiho i na prstima prisao srednjim vratima i naglo ih otvorio. Ostali, poredani na stepenistu imali su prve casove iz trigonometrije, ili onoga sto se u tim kratkim trenucima, sekundama, moglo uociti i nauciti. Moram priznati, da nam strah od bijesnog, prekinutog i otkrivenog momka nije dozvolio da mnogo toga vidimo i naucimo. Jedan trenutak, i magla! Pojekad se istrcavalo iz stepenista i prije tog jednog trenutka. Jer momci cije casove smo prekinuli bili su i veci i jaci i brzi. Bilo je dovoljno samo jednom njihov bijes i ne pozeljeti to nikad vise. Ali, na momke koji bi uhvatili nekog od nas, kasnije smo imali poseban pik.

Pored nas piculaje, i baba Mara, majka dirigenta Stipe Blazevica sa drugog sprata, bila strah i trepet za ove parove. Zbog nekog, samo njoj poznatog razloga imala je pik na njih i kao da je sebi dala zadatak da dezura i provremeno provjerava da li je pravougli trougao zauzet. Ponekad bi, kad joj je bilo dosadno, sisla i provjerila da li neko uci trigonometriju iza ovih vrata ili, ne daj boze, vrsi neku nuznu radnju. Ako bi nasla neki par otjerala bi ih uz glasnu pratnju i prijetnju ljepotici da ce sutra sve ispricati njenoj mami. I znali smo, ponekad bi svoju prijetnju i ostvarila. Znali smo po tome sto bi slijedecu nedjelju ili dvije ta ljepotica odlazila kuci ravno iz skole i nije bas cesto izlazila iz kuce. Dakle, ta prva iskustva iz trigonometrije nisu bila sala ni za parove ali ni za nas malu raju. Bila su ona povezana sa rizikom kao i sva druga  - prva iskustva.

Kasnije, kad smo zamijenili stan sa Blazevicima i preselili na drugi sprat, moje je zadovooljstvo bilo da onim momcima koji su na nama dokazivali svoju jacinu i brzinu, priredim prekid casova. Oni nisu znali da baba Mara vise ne stanuje na drugom spratu, ali su zapamtili zvuk i lupu njenih velikih cipela  koje su odzvanjale o stepenice dok je gegajuci se, stenjuci i  drzeci se za gelender, silazila u prizemlje. Kada bih s prozora naseg stana na drugom spratu ugledao nekog od tih momaka kako sa svojom ljepoticom "neprimjetno" ulazi u haustor, sacekao bih petnaestak minuta, da se cas razvije, a onda navukao oceve cipele, najvece sto je imao, i polako, naglasavajuci svaki korak, stenjuci i hukteci poceo silaziti prema prizemlju. Zaustavio bih se na prvom spratu i kroz prozore koji su se pruzeli od prizemlja do plafona drugog sprata gledao tog "junaka", kako ne obaziruci se trci i vuce za ruku svoju ljepoticu u potrazi za novim skrovitim mjestom, daleko od baba Mare. Dva- tri dana ne bi se vracali, ali cari trigonometrija i skrovito mjesto - najskrovitije od svih u blizoj okolini,  ucinili bi svoje, i oni bi se vracali sa svojim ljepoticama, rizikujuci i nadajuci se da im "baba Mara " nece prekinuti uzitak casa trigonometrije.