Svim ljudima katolicke vjeroispovjesti zelim da danasnji dan provedu u dobrom drustvu, zdravlju i veselju.
Saturday, April 7, 2012
Friday, April 6, 2012
Dario Džamonja: Vrabac
Prije dvadeset godina u Sarajevu je otpoceo uzasni rat koji je odnio stotine hiljada ljudskih zivota i koji je trajno obiljezio nase zivote.
Prije dvadeset godina u tom je gradu jedan ubica pucao u svatove zato sto su nosili zastavu koju nije volio.Prije dvadeset godina otpocela je neljudska opsada i ubijanje tog grada.
Ni dvadeset godina kasnije, prezivjeli stanovnici zemlje koja je dozivjela stasni rat ne zive mirno...
Umjesto rasprave o tome sta je uzrok a sta posljedica; ko je poceo a ko zavrsio, predlazem da procitate ovu lijepu pricu Daria Dzamonje i osjetite duh Sarajeva koji je prezivio opsadu i rat...
****************************
(Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći.) “De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama”, rekao sam mu. “Nigdje ne žurimo.”
On se nije obazirao:
“Neću da mi se u šetnji do čaršije prišljamči neki šupak, pa da me gnjavi cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj žurbi”, objasnio je.
Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjećivalo da šepa, a, uostalom, davno su prošla ta vremena kad su Šeleta-Vrapca prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na piće…
Šest godina Foče je učinilo svoje.
Sjećam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije…
Saraj je još uvijek držao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Doduše, prorijeđena. I radnici i lopovi su sreću potražili u Njemačkoj i ostali tamo. Prvi su imali djecu rođenu tamo koja nisu ni govorila naš jezik, a drugi su istrunuli po zatvorima, zaglavili u obračunima sa većim mangupima od njih ili, što je bilo najponižavajuće, radili. Poštene, teške poslove.
Pucali smo remija i nismo obraćali pažnju na visokog frajera, koji je stao za šank i poručio špricer. Avdo je pošao da pravi svoj uobičajeni špricer: pola vina – pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavši jezikom: “Ts-ts-ts. Avdo, zar si zaboravio: vino i samo “ksss” sode?”
Avdo je taman bio zaustio nešto kao “nećeš ti mene, papak, u mojoj vlastitoj kafani, učiti kako se pravi špricer”, a onda mu je pogled pao na “papkovu” nadlanicu, na tetovažu vrapca (koji je više ličio na mršavu kokoš) i viknuo: “Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?”
Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac.
Kratko ošišan, upalih obraza i smršao, sa tamnim kolutovima pod očima svojstvenim bubrežnim bolesnicima. Raširio je ruke kao da bi zagrlio cijelu kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu nepoznatim (oni su za njega čuli, kako da ne. U stvari, slušali su i naslušali se priča i priča, a sad “ovo”).
Oni su se isparili poslije par pića, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se baš nisu nešto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u šali, a pola u zbilji, rekao: “Nemoj, sreće ti, da neko počne šuplju: kao da je jučer bilo kad smo… ili: sjećaš li se… i, ne daj bože: pa, zar je već profuralo šest godina.”
Dok sam obračunavao nezavršenu partiju remija, još nekolicina je zbrisala.
Imali su i razloga: njihovo svjedočenje je Vrapcu zakačilo barem jednu “kuku” na grbaču.
“Htio bih te nešto zamoliti”, rekao mi je kad smo pišali:
“Reci.”
“Mogu li ostati kod tebe nekoliko dana. Znaš, Belma ne zna da sam izašao. Neću da banem – i zbog nje i zbog sebe. Saznaće od nekog da sam vani, pa da joj dam vremena da se pripremi.”
“Nema problema za to. Nego, što se tiče Belme, ja ti garantujem…”, počeo sam da serem k’o grlica, mada sam znao ko ju je sve posjećivao u “njenom” stanu, koji joj je Vrabac kupio, ali on me prekinuo:
“Ne seri, dina ti, Daco. Nije ona bila u muriji, nego ja.”
* * *
“Sredio si ovu rupu”, konstatovao je kad smo ušli u moj stan.
“Nisam ja. Žena.”
“Jah! čuo sam da si se oženio… a i rastavio. Zašto?”
“Rakija”, kratko sam odgovorio.
“Nemoj mi reći da je toliko pila”, zajebavao se. Onda se uozbiljio: “Imaš i curicu? Ima li šanse za vadionu?”
“Jebi ga, nema.”
Zavalio se na kauč, a ja sam si nasuo vinjak. Ponudio sam i njega. On je odbio:
“Umoran sam. Pospan. Spavaj i ti…”
“E, kad bih mogao! Lako je reći spavaj, a, ovamo, kako god se okreneš, gdje god kreneš, neko te, nešto handri…”
“Onda se pravi da spavaš. I to je bolje nego da dumaš kurcu.”
Uzdahnuo sam i pomislio: “Ma, jebi se ti, Vrabac! Lako je tebi govoriti: ti bar znaš zašto si ležao, a sutra ćeš obići dužnike ili mjesta gdje si zašlepao lovu i tozla i duškati ostatak života. A, mene su guzili šest godina: zajebao me je samo onaj ko nije mogao.”
“Pokušaću”, slagao sam. Znao sam da neću sve dok je i zadnje kapce vinjaka u flaši.
Prije nego što se okrenuo prema zidu, Vrabac je rekao: “Samoća – ona je najgora. Razbuca te k’o svinja masnu krpu”, i zaspao (ili se pravio da spava), a meni se u glavi vrtio neki stari, isprekidani film:
…Vrabac, u bijelom lanenom odijelu, svilenoj košulji na kojoj se ističe crni Browning 7.65, koji drotovi s kojima sjedi i “ne primjećuju”… ja, u preuskim farmerkama, košulji “lepo stoji partizanska bluza” sa američkom zastavom na rukavu, u bašti Tilave naručujem još jedno pivo, iako sam (ili baš zato!) već dužan četiri… opet Vrabac, na otvaranju svog restorana, “lep kao greh”, visok i vitak u smokingu, s pramenom kose koji nikako da se smiri, nego mu pada na čelo, a on ga sklanja kratkim trzajem glave, pozvani gosti stavljaju lovu “na tacnu” – priča se da je skupljeno 140.000 “mara”… ja za šankom radim na flaši Martela i živo mi se jebe, jer je Vrabac osoblju, još prije otvaranja, obznanio da moja lova ne vrijedi u njegovoj kafani… zrnasta fotografija u Večernjim novinama i tekst: Uspješnom akcijom radnika sarajevskog SUP-a, u neuspjelom pokušaju bjekstva uhvaćen je Muhamed Šehović Vrabac…, na fotografiji se ne vidi da su mu obje noge slomljene, u tekstu ne piše da su ga drotovi tri dana “ispitivali” telefonskim imenicima po bubrezima prije nego je skočio kroz zatvoren prozor na trećem spratu i nekako se dovukao do Amerikanca, gdje je stigao naručiti jelo, koje se još pušilo na stolu kad su ga opet spengali… prelazim pješački prelaz kod Alipašine džamije u zagrljaju sa ženom, a onda se u istoj sekundi okrećemo jedno drugom i stojimo nasred ulice ljubeći se, a vozači ne trube i “ne jebu nam majku”, nego plješću…
Sve te slike gore kao žeravica u mom “projektu” i treba mi bar kap razgovora da ih nekako ohladim: “Šele, spavaš li”, pokušavam?
On samo mrmlja: “Pun koš crvi, pun koš mravi, ko se prvi javi, sve crve i mrave pognjavi…”
* * *
Nisam bio u pravu kad sam mislio da Vrabac ima zašlepane love – ako je i ima, sve su to advokati i Belma “raspuhali”.
U muriji je završio grafičku školu (koju je započeo bog-te-pita-kad) i sad se zaposlio u Oslobođenju, šepuckao (jedna noga mu je ostala kraća poslije onog skoka s prozora) svojih osam sati, “radničkim autobusom” dolazio i odlazio s posla, svraćao do Saraja na špricer i svi su mislili da se samo pritajio i da planira nešto veliko, nešto “pravo”: “Znaš li ti koliko Oslobođenje ima zaposlenih? Znaš li koliko je to plata? Plus lova za dnevnice i šta-ti-ja-znam…”, bulaznili su…
Davno je prestao živjeti s Belmom. “Bila je loša investicija.”, pokušao je biti duhovit kad sam ga jednom upitao za nju. “Izvukao sam od nje – bolje rečeno uvukao sam u nju – sve što se moglo.”
Ali, ništa nije bilo smiješno u pokretu kojim je prstima začešljao prorijeđenu kosu, u potpučenim (samačkim) papučama odšepesao do frižidera i bolno se uhvatio za krsta kad se sagnuo da izvadi flašu vina.
“Predao sam papire za Kanadu”, povjerio mi se jednog dana.
“Koji ćeš kurac tamo? Zar ovdje opet ne možeš…?”
“Drugo je sad vrijeme, drugi lopovi. Ja sam za svoje lopovluke navikao da ležim i da primam batine, a ne odlikovanja.”
* * *
Ležim u bolnici i u ruci prevrćem razglednicu Vankuvera.
Piše: “Umiranje je užasno. Samoća je užasna, takođe. Najužasnije je umiranje u samoći. Ako već moraš umrijeti – nemoj biti sam.”
Bez potpisa. Samo crtež vrapca, koji liči na mršavu kokoš
Thursday, April 5, 2012
Roditeljsko pismo
Tekst sam ponovo dobio prije par dana. Vec duze vremena kruzi internetom.
Znam, reci ce neki, srceparajuce!
Znam, jeste!
Ali dok citam, suze same polaze.
Jer, danas je mojoj majci Zori 87. rodjendan.
Jos jedan koji nijemo docekuje bez svojih najblizih.
****************
Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje,
I za vas koji poznajete nečije roditelje.
Dragi sine/kćeri,
- Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.
- Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
- Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.
- I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me!
- Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no štsi utonuo u san.
- Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.
Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ti ušao u kadu.
- Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu.
- Ja sam tebe naučio mnogo stvari:
pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom.
- Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati.
- Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.
- Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.
- Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.
- I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti.
Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.
- Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.
- Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratiću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.
Volim te sine/kćeri,
Tvoj tata/tvoja mama !!!!
Znam, reci ce neki, srceparajuce!
Znam, jeste!
Ali dok citam, suze same polaze.
Jer, danas je mojoj majci Zori 87. rodjendan.
Jos jedan koji nijemo docekuje bez svojih najblizih.
****************
Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje,
I za vas koji poznajete nečije roditelje.
Dragi sine/kćeri,
- Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.
- Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
- Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.
- I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me!
- Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no štsi utonuo u san.
- Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.
Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ti ušao u kadu.
- Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu.
- Ja sam tebe naučio mnogo stvari:
pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom.
- Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati.
- Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.
- Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.
- Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.
- I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti.
Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.
- Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.
- Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
Vratiću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.
Volim te sine/kćeri,
Tvoj tata/tvoja mama !!!!
Wednesday, April 4, 2012
Ostavka predsednika Mađarske zbog plagijata
Zamislite sada da ste ovakvu vijest procitali za nekog od politicara bivse nam zemlje sa Balkana!
Mozete li vi to zamisliti?! Vjerujem, tesko. Jer tesko je i zamisliti da bi se tako nesto moglo dogovriti na Balkanu gdje su se diplome fakulteta, magisteriji, doktorati... u zadnjih dvadeset godina fabrikovali po raznim liniijama - kumovskim, rodjackim, prijateljskim, ja tebi - ti meni, ja tebi posao - ti meni diplomu, ja finansiram skolu - ti meni diplomu, ti meni doktorat - ja tebi zaposlim dijete, ja tebi diplomu - ti meni diplomu...
Kombinacije su nepregledne. Masta nepresusna.
Sjecam se da je prije par godina neki ministar Republike Srpske optuzen da je falsifikovao diplomu fakulteta na osnovu koje je kasnije i doktorirao. Diglo se malo prasine. Neke novine cak objavljivale i dokaze, ali Ministar ostao cvrst kao stijena. Otresao prasinu i mozda odradio i drugi mandat. To sad vec vise nisam siguran. Ali znacete vi koji tu zivite da li jeste ili nije. Nije ni vazno. Vazno je da su i Diploma i Doktorat ostali priznati.
Koliko hiljada je takvih!!
Ali zato Madjarska, koja nema mora, ima casti i hrabrosti da smijeni Predsjednika zbog plagijata!
Da li ce ikada Austro- Ugarska ponovo uticati na Balkan?!
******************************
Predsednik Mađarske Pal Šmit podneo je ostavku posle afere oko doktorske disertacije za koju je ustanovljeno da predstavlja plagijat. Skupština Mađarske je kasnije tokom dana prihvatila ostavku koju je podneo predsednik Republike Šmit .
"Pošto prema Ustavu, ličnost predsednika treba da predstavlja jedinstvo mađarske nacije i pošto je moja ličnost nažalost postala sinonim za podele ... moj zadatak je da vratim predsednički mandat", rekao je Šmit u parlamentu.
Mađarski univerzitet Zemelvajs odlučio je u četvrtak, 29. marta, da poništi Šmitov doktorat o razvoju modernih Olimpijskih igara iz 1992. godine, pošto je utvrđeno da je veći deo njegove doktorske teze pokraden od drugih autora. Šmit je u petak odbio da podnese ostavku jer, kako je rekao, ne postoji "povezanost" njegove plagirane teze i položaja šefa države.
Predsednik, čija je politička uloga uglavnom ceremonijalna jer glavnu vlast u zemlji imaju vlada i premijer, izjavio je na državnoj televiziji da je doktorirao pre 20 godina, 1992, a da je za predsednika izabran 2011. godine.
"Priznajem da sam ostao bez doktorata, ali sam uradio dobar posao, u skladu sa pravilima kakva su bila pre dvadeset godina", dodao je Šmit i dodao da "ne vidi vezu" plagijata i ostavke. On je i pre odluke Univerziteta rekao da "ni za trenutak" nije pomislio da podnese ostavku zbog skandala oko njegovog doktorata.
Senat Univerziteta Zemelvajs glasao je sa 33 prema četiri da se poništi doktorat, uz obrazloženje da ne zadovoljava profesionalne i etičke kriterijume naučnog rada.
Rektor Univerziteta Tivadar Tulašaj najavio je da će podneti ostavku, pošto je odluka o poništenju doktorata dovela do primetnog gubitka poverenje u njega kod ministarstva za nacionalne resurse koje nadzire obrazovanje.
Šmit je do odluke mađarskog univerziteta imao zvanje doktora za fizičko obrazovanje. On je u mačevanju na Olimpijskim igrama osvojio dva zlata, 1968. i 1972. godine, a od 1983. godine je član Međunarodnog olimpijskog komiteta. Za predsednika Mađarske izabran je 2010. godine.
Mađarski nedeljnik HVG je početkom januara preneo izvode iz doktorske teze Pala Šmita čijih je 180 od 215 stranica doslovan tekst bugarskog stručnjaka Nikolaja Georgijeva.
Skupština Mađarske je prihvatila ostavku koju je u ponedeljak podneo predsednik Republike Pal Šmit. Za prihvatanje ostavke je glasalo 338 poslanika, pet je bilo protiv, a šest poslanika je bilo uzdržano.
Predsednik Skupštine Mađarske Laslo Kover će obavljati dužnost šefa države dok se ne izabere novi, za šta je rok 30 dana.
Vladajuća stranka Fides premijera Viktora Orbana je objavila da sa ostale četiri stranke zastupljene u Skupštini počinje pregovore o izboru novog predsednika Republike
(e-Novine)
Mozete li vi to zamisliti?! Vjerujem, tesko. Jer tesko je i zamisliti da bi se tako nesto moglo dogovriti na Balkanu gdje su se diplome fakulteta, magisteriji, doktorati... u zadnjih dvadeset godina fabrikovali po raznim liniijama - kumovskim, rodjackim, prijateljskim, ja tebi - ti meni, ja tebi posao - ti meni diplomu, ja finansiram skolu - ti meni diplomu, ti meni doktorat - ja tebi zaposlim dijete, ja tebi diplomu - ti meni diplomu...
Kombinacije su nepregledne. Masta nepresusna.
Sjecam se da je prije par godina neki ministar Republike Srpske optuzen da je falsifikovao diplomu fakulteta na osnovu koje je kasnije i doktorirao. Diglo se malo prasine. Neke novine cak objavljivale i dokaze, ali Ministar ostao cvrst kao stijena. Otresao prasinu i mozda odradio i drugi mandat. To sad vec vise nisam siguran. Ali znacete vi koji tu zivite da li jeste ili nije. Nije ni vazno. Vazno je da su i Diploma i Doktorat ostali priznati.
Koliko hiljada je takvih!!
Ali zato Madjarska, koja nema mora, ima casti i hrabrosti da smijeni Predsjednika zbog plagijata!
Da li ce ikada Austro- Ugarska ponovo uticati na Balkan?!
******************************
"Pošto prema Ustavu, ličnost predsednika treba da predstavlja jedinstvo mađarske nacije i pošto je moja ličnost nažalost postala sinonim za podele ... moj zadatak je da vratim predsednički mandat", rekao je Šmit u parlamentu.
Mađarski univerzitet Zemelvajs odlučio je u četvrtak, 29. marta, da poništi Šmitov doktorat o razvoju modernih Olimpijskih igara iz 1992. godine, pošto je utvrđeno da je veći deo njegove doktorske teze pokraden od drugih autora. Šmit je u petak odbio da podnese ostavku jer, kako je rekao, ne postoji "povezanost" njegove plagirane teze i položaja šefa države.
Predsednik, čija je politička uloga uglavnom ceremonijalna jer glavnu vlast u zemlji imaju vlada i premijer, izjavio je na državnoj televiziji da je doktorirao pre 20 godina, 1992, a da je za predsednika izabran 2011. godine.
"Priznajem da sam ostao bez doktorata, ali sam uradio dobar posao, u skladu sa pravilima kakva su bila pre dvadeset godina", dodao je Šmit i dodao da "ne vidi vezu" plagijata i ostavke. On je i pre odluke Univerziteta rekao da "ni za trenutak" nije pomislio da podnese ostavku zbog skandala oko njegovog doktorata.
Senat Univerziteta Zemelvajs glasao je sa 33 prema četiri da se poništi doktorat, uz obrazloženje da ne zadovoljava profesionalne i etičke kriterijume naučnog rada.
Rektor Univerziteta Tivadar Tulašaj najavio je da će podneti ostavku, pošto je odluka o poništenju doktorata dovela do primetnog gubitka poverenje u njega kod ministarstva za nacionalne resurse koje nadzire obrazovanje.
Šmit je do odluke mađarskog univerziteta imao zvanje doktora za fizičko obrazovanje. On je u mačevanju na Olimpijskim igrama osvojio dva zlata, 1968. i 1972. godine, a od 1983. godine je član Međunarodnog olimpijskog komiteta. Za predsednika Mađarske izabran je 2010. godine.
Mađarski nedeljnik HVG je početkom januara preneo izvode iz doktorske teze Pala Šmita čijih je 180 od 215 stranica doslovan tekst bugarskog stručnjaka Nikolaja Georgijeva.
Skupština Mađarske je prihvatila ostavku koju je u ponedeljak podneo predsednik Republike Pal Šmit. Za prihvatanje ostavke je glasalo 338 poslanika, pet je bilo protiv, a šest poslanika je bilo uzdržano.
Predsednik Skupštine Mađarske Laslo Kover će obavljati dužnost šefa države dok se ne izabere novi, za šta je rok 30 dana.
Vladajuća stranka Fides premijera Viktora Orbana je objavila da sa ostale četiri stranke zastupljene u Skupštini počinje pregovore o izboru novog predsednika Republike
(e-Novine)
Tuesday, April 3, 2012
Marinko Čulić: Čiji je Draža?
Nista na Balkanu nije jednostavno niti jednostrano.
Svaka odluka u bilo kojoj drzavi bivse Jugoslavije ima za povod ili za posljedicu odluku neke druge od tih drzava; odluke koje direkno zadiru u probleme patriotizma, fasizma i demokratije posebno.
I ovaj tekst je jedna od potvrda da je to bas tako.
Zakljucak da su krvavi ratovi vodjeni devedesetih potvrda fasistickih ideologija pro-cetnistva i pro-ustastva svakako stoji. Uostalom, i sami smo bili i svjedoci i kolateralna steta tih ideologija.
Onima koji to jos uvijek ne vide ili ne zele da vide ne vrijedi ni objasnjavati. Ali ne treba ni cutati...
**************************
Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.
Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.
Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.
Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.
Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.
Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.
Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.
Zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i pročetničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih. Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva.
Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.
Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.
Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.
Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.
Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.
Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.
Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.
Ali,, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva. Štoviše, tek nakon što su se ti ratovi poustašili onoliko koliko su se na drugoj strani početničili, oni su mogli funkcionirati kao efikasna mašinerija za likvidaciju desetina i protjerivanje stotina tisuća ljudi. O da, znam da će se naći pametnjakovića koji će reći da sve ako je to i istina, Hrvatska je iz ovoga izašla čišća, jer nije službeno izjednačila partizane-antifašiste i ustaše (iako neki osobito smiješni tipovi i ustaše smatraju antifašistima). Dobro, to stoji, ali stoji i da tisuće ustaša i domobrana primaju mirovine, dok nijednom četniku zbog spomenute zakonske začkoljice još nije uspjelo ostvariti pravo na penziju. Osim toga, u Srbiji ne postoji ništa nalik Bleiburgu, koji posjećuju i najviši državni dužnosnici i notorni nostalgičari kvislinškog Pavelićevog režima, što kompromitira prve koliko god se izvlačili da ondje dolaze iz drukčijih motiva.
Nema tu izvlačenja, blajburške komemoracije održavaju se pod pokroviteljstvom Sabora, što je toliko nakaradno da je to odbio odobriti čak i Tuđman, a onda je to učinila Račanova vlada. Dakle, napravila je to nominalna hrvatska ljevica, koja se sada šćućurila u desnom kutu i gromko šuti na zahtjeve hrvatskih antifašista da se to pokroviteljstvo opozove. Dobro, svima je jasno da se ušutjela jer je u zidanju mita o Bleiburgu i ona nesebično podmetnula leđa. No, sada je važno da se shvati da su razlozi zašto ona prešućuje i rehabilitaciju Mihailovića u Srbiji u osnovi isti. Ni to ne bi prošlo ovako lako bez nesebične asistencije hrvatske strane, pa na pitanje tko je zaslužan za tu rehabilitaciju nesumnjivo treba odgovoriti ovako: o, Draža je svakako ne samo njihov, nego i naš.
(Preuzeto iz e-Novine, objavljeno u Novosti)
Svaka odluka u bilo kojoj drzavi bivse Jugoslavije ima za povod ili za posljedicu odluku neke druge od tih drzava; odluke koje direkno zadiru u probleme patriotizma, fasizma i demokratije posebno.
I ovaj tekst je jedna od potvrda da je to bas tako.
Zakljucak da su krvavi ratovi vodjeni devedesetih potvrda fasistickih ideologija pro-cetnistva i pro-ustastva svakako stoji. Uostalom, i sami smo bili i svjedoci i kolateralna steta tih ideologija.
Onima koji to jos uvijek ne vide ili ne zele da vide ne vrijedi ni objasnjavati. Ali ne treba ni cutati...
**************************
Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.
Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.
Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.
Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.
Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.
Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.
Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.
Zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i pročetničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih. Ali, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva.
Nema raspleta u slučaju rehabilitacije četničkog vođe i osuđenog ratnog zločinca Draže Mihailovića. Viši sud u Beogradu nije prošlog tjedna, kako se najavljivalo, donio odluku o rehabilitaciji, nego odredio novo ročište u maju. Međutim, nije iskoristio ni jednu proceduralnu okolnost da proces rehabilitacije zaustavi na samome početku.
Naime, da bi Mihailović bio rehabilitiran potrebno je najprije dokazati da je mrtav, pa je sud čak poduzeo neke radnje kojima se Draža iz groba na nepoznatoj lokaciji sigurno srdačno smije. Zatražio je od njega i svih drugih koji o tome nešto znaju da se jave u Timočku 15, gdje je sjedište suda, što on iz razumljivih razloga nije u stanju, a glupo je i još zbog nečega. Sve kada bi se podnijeli svi potrebni dokazi da je Draža mrtav, to ne može izbrisati činjenicu da je on danas u Srbiji (i u srpskom dijelu BiH) življi nego ikada, pa ako bi sud i odbio njegovu rehabilitaciju, to bi bilo beskorisno jer je rehabilitacija praktički već obavljena. Uostalom, četnici su i službeno proglašeni antifašistima i praktički izjednačeni s partizanima, mada je zakonodavac tu ugradio jednu začkoljicu koja to barem u jednom smislu čini neprovedivim.
Da bi ostvarili pravo na penzije, četnici moraju potražiti svjedoke među srpskim antifašistima, a ovi izjavljuju da im to ne pada na pamet. Štoviše, sarkastično im poručuju da svjedoke potraže među Nijemcima i pripadnicima režima Milana Nedića, s kojima su u ratu surađivali.
Hajmo odmah na to kako se ovo vidi iz Hrvatske. Naravno da bi ovakav stav srpskih antifašista morao iz hrvatskog kuta biti doživljen kao dobra, odlična vijest, jer to znači da je prva crta otpora rehabilitaciji Mihailovića povučena u samoj Srbiji. Ali, vraga. Na hrvatskoj strani još se žilavo drže oni kojima je ovakav stav Srba-antifašista zapravo loša vijest, jer kvari stereotip na kojem oni desetljećima rade, kako se cijela Srbija postrojila iza slogana “Svi smo mi Draža” (koliko god bilo živo sjećanje da su se sami postrojavali iza sličnih parola). Takvima je spremno izašla u susret Hrvatska televizija onom odvratnom emisijom “In medias res”, gdje je ciljano pozvan najgori ološ srpskog šovinizma (Pejin, Mirčić). Pa im se sučelice nakeljilo ništa manji hrvatski ološ (Tomac, Tepeš) i tako je upriličena predstava u kojoj srpski i hrvatski ekstremisti tobože kidišu jedni na druge. A zapravo se bratski ispomažu u nečemu što je uvijek bila nerazlučiva cjelina, jer srpski nacionalizam ne može bez hrvatskog, kao ni hrvatski bez srpskog. I to je u osnovi jedinstveni srpsko-hrvatski nacionalizam, pogotovo kada se uortači protiv trećih, što u pravilu uvijek radi.
Iz ovoga bi neke stvari morale biti otprve jasne, a ponajprije sljedeća. Nitko se ne može praviti da je rehabilitacija kojeg god zločinca iz Drugog svjetskog rata njegova unutrašnja stvar, kako se sada čuje iz Beograda. To, rekoh, proturječi očitoj činjenici da dva ekstremna nacionalizma ne ruše nego zidaju jedan drugog. Dakle, Hrvatska je u ovom slučaju zainteresirana ne samo zato što su četnici i ovdje činili zločine, nego i zato što rehabilitacija četništva praktički izravno pothranjuje rehabilitaciju ustaštva. Ali, isto tako vrijedi i obratno. Kada Ivo Josipović protestira protiv rehabilitacije Mihailovića i četništva, morao bi znati da i sam, što god govorio, tome pridonosi odlaskom na Bleiburg. Badava njegovi izgovori da se tamo ne ide pokloniti ustaškom genocidnom režimu, nego žrtvama partizanskog bezakonja, jer ni u službenoj Srbiji nitko ne rehabilitira kolaboracionizam i zločine četnika, nego se tvrdi da prvo nisu bili, a da se drugo samo sporadično događalo.
Pritom im na ruku idu i neki ugledniji zapadni povjesničari, primjerice Britanac Noel Malcolm, koji se u pomalo kultnoj knjizi “Bosna – kratka povijest” dotiče i partizana i četnika i praktički ih izjednačava. Za četnike, naime, kaže da se zbilja nisu značajnije borili protiv Nijemaca (pogotovo nakon kapitulacije Italije), ali da se ni Titovi partizani nisu u tome pretrgli. Glavni neprijatelj bili su im četnici, a protiv Nijemaca su se borili, veli, samo “s vremena na vrijeme”. Naravno da to nije točno i ako Malcolmu nisu dovoljni primjeri bitaka na Neretvi ili Sutjesci, da se ništa drugo ne spomene, onda je očito da ga se nisu dotakle ni neke od najkardinalnijih činjenica iz Drugog svjetskog rata. No, on tu ne staje, nego se hvata okolnosti da Mihailović nije kontrolirao sve četničke formacije, pa iz toga izvlači zaključak da su četnički zločini većim dijelom proizašli iz nediscipline, a da sam Mihailović “lično nije planirao protjerivanje muslimana”. I ovo je izmišljotina koju ovih dana rječito demantiraju neki beogradski nezavisni portali, citirajući naširoko naredbe Mihailovića o “čišćenju” teritorija “velike Srbije” od “svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata”. Dakle, i ovdje su srpski antifašisti obranili povijesnu istinu (slično su napravili hrvatski antifašisti otišavši s Josipovićem u Tezno, ali odbijajući ga pratiti na Bleiburg), koja se najkraće može sažeti u sljedeće.
Da, istina je da Mihailović nije bio kolaboracionist kalibra Nedića, koji je cijelo vrijeme rata stolovao u Beogradu (kao i Pavelić u Zagrebu), gdje on nije imao pristup. Ali to ne znači da uopće nije bio kolaboracionist, a još manje da nije bio ratni zločinac, što se da dokazati ne samo izravnim povijesnim činjenicama, nego i nekim neizravnim, ali ništa manje važnim, možda čak i važnijim. Naime, zločinački karakter četništva pokazao se ne samo u ratu 1941-45., nego i u jugoslavenskim ratovima devedesetih, koji i jesu bili onako krvavi jer je u njih bila ucijepljena ideologija četništva i početničenog jugoslavenstva. Zato su antifašistički demonstranti protiv Mihailovićeve rehabilitacije i došli pred beogradski Viši sud s parolama kojima eksplicitno izjednačavaju Dražu Mihailovića i Ratka Mladića. Dobro znaju da se priča o rehabilitaciji Draže ne svodi samo na Drugi svjetski rat, nego da uključuje i ratove devedesetih i da je upravo to ono najstrašnije što se njome želi postići – legitimirati zločine iz devedesetih negiranjem ili relativiziranjem četničkih zločina iz četrdesetih.
Ali,, ako je to vitalna podloga priče o rehabilitaciji četništva, isto vrijedi i za rehabilitaciju ustaštva. Ratovi devedesetih bili su, naime, onako krvavi i zbog toga što je u njih bila ucijepljena ideologija ustaštva i poustašenog antijugoslavenstva. Štoviše, tek nakon što su se ti ratovi poustašili onoliko koliko su se na drugoj strani početničili, oni su mogli funkcionirati kao efikasna mašinerija za likvidaciju desetina i protjerivanje stotina tisuća ljudi. O da, znam da će se naći pametnjakovića koji će reći da sve ako je to i istina, Hrvatska je iz ovoga izašla čišća, jer nije službeno izjednačila partizane-antifašiste i ustaše (iako neki osobito smiješni tipovi i ustaše smatraju antifašistima). Dobro, to stoji, ali stoji i da tisuće ustaša i domobrana primaju mirovine, dok nijednom četniku zbog spomenute zakonske začkoljice još nije uspjelo ostvariti pravo na penziju. Osim toga, u Srbiji ne postoji ništa nalik Bleiburgu, koji posjećuju i najviši državni dužnosnici i notorni nostalgičari kvislinškog Pavelićevog režima, što kompromitira prve koliko god se izvlačili da ondje dolaze iz drukčijih motiva.
Nema tu izvlačenja, blajburške komemoracije održavaju se pod pokroviteljstvom Sabora, što je toliko nakaradno da je to odbio odobriti čak i Tuđman, a onda je to učinila Račanova vlada. Dakle, napravila je to nominalna hrvatska ljevica, koja se sada šćućurila u desnom kutu i gromko šuti na zahtjeve hrvatskih antifašista da se to pokroviteljstvo opozove. Dobro, svima je jasno da se ušutjela jer je u zidanju mita o Bleiburgu i ona nesebično podmetnula leđa. No, sada je važno da se shvati da su razlozi zašto ona prešućuje i rehabilitaciju Mihailovića u Srbiji u osnovi isti. Ni to ne bi prošlo ovako lako bez nesebične asistencije hrvatske strane, pa na pitanje tko je zaslužan za tu rehabilitaciju nesumnjivo treba odgovoriti ovako: o, Draža je svakako ne samo njihov, nego i naš.
(Preuzeto iz e-Novine, objavljeno u Novosti)
Sunday, April 1, 2012
Masa na putu oko svijeta (x)
....A onda su se sestre, banjalucke Sarajke, Masa i Lana Mandic, sastale u Vijetnamu!
I slikale se:
Posto Masina sestra Lana zivi u Francuskoj i nasa Masa je trenutno u Francuskoj!!!!
Sprema se da, zajedno sa Lanom, u aprilu posjeti Banjaluku.
I slikale se:
Zar njihovi osmjesi ne govore dovoljno o sreci zbog susreta....
Pa su tada, iz tog Vijetnama, Skypom nazvale svoju mamu u Londonu i baku u Banjaluci da i njima poklone poneki osmijeh...
A onda je Masa ponovo nastavila svoj put po svijetu....
 |
| U Tajlandu |
Sprema se da, zajedno sa Lanom, u aprilu posjeti Banjaluku.
Friday, March 30, 2012
MARIO: INICIJAL
U ona rukopisna vremena, kada su se knjige pisale i prepisivale guščijim i drugim perima, kada se pisalo na ručno izrađenim papirima i pergamentima, rukopisi su često oslikavani. Mnoge stare tekstove iz tih vremena su odnijela surova vremena, a njihovi pisci su pali u zaborav. Autorski krasnopis se izuzetno cijenio, kao i stil prepisivača tekstova. Neki pergamenti bi se struganjem osposobljavali za ponovno ispisivanje. Tako su nastajali palimpsesti, tekstovi sa nekim novim istinama i nekim ljepšim slovima. Obojeni i ukrašeni iluminiranim rukopisom, oslikani, pergamenti sa istaknutim posebno oblikovanim, originalno dekoriranim inicijalima imali su više šansi da se sačuvaju od pretvaranja u palimpsest.
Danas se knjige ukrašavaju kliširanim, rijetko originalnim inicijalima. Banjalučki slikar Lojzo je neke tekstove ukrasio autentičnim početnim slovima. U jednom svom fasciklu s kojim se inače bježi pred požarom pronašao sam i jedan Lojzin crtež, inicijal banjalučki, meni poklonjen. Znajući da je vatra često brža od nauma, a i da sam poklon postaje univerzalniji kada se ne zadrži samo za sebe, onako sebično, odlučio sam da ga podijelim sa posjetiocima Parkića. Uostalom, radi se o inicijalu Parkića.
Mario
Danas se knjige ukrašavaju kliširanim, rijetko originalnim inicijalima. Banjalučki slikar Lojzo je neke tekstove ukrasio autentičnim početnim slovima. U jednom svom fasciklu s kojim se inače bježi pred požarom pronašao sam i jedan Lojzin crtež, inicijal banjalučki, meni poklonjen. Znajući da je vatra često brža od nauma, a i da sam poklon postaje univerzalniji kada se ne zadrži samo za sebe, onako sebično, odlučio sam da ga podijelim sa posjetiocima Parkića. Uostalom, radi se o inicijalu Parkića.
arkić je renovirana konoba u kojoj se sastaju prijatelji koji uživaju u šali, muzici, plesu, priči i pomalo piću, i koji vjeruju da za ljubav u ljudima, radost i sreću nikad nije kasno.
Na današnji dan prije pet godina je Lojzo otputovao, zauvijek.
Mario
Subscribe to:
Posts (Atom)