U jesen 1966. godine prvi put sam bio na „raskršću“ i u situaciji u kojoj mi je „nebeski negativac“ turio ugovor pod nos.
I taj dan prije polaska u školu mati mi je nabacila onu čuvenu: „Pazi kako prelaziš ulicu i nemoj zaboraviti i danas napraviti neku glupost.“
Tako je i bilo, ulicu sam prelazio pažljivo, ali ne iz opreza, već da se ne bih uprljao jer sam obukao nove „krpice“ koje mi je brat donio iz Zagreba. Za ostale gluposti nije ni bilo vremena jer sam već kasnio u školu.
Na ulazu u školu presrete me zamjenik direktora i vrati nazad jer, po mišljenju tog ex- drota, nisam mogao tako „neošišan“ uopšte ući u školu. Inače, pedagogija tog čovjeka se mjerila debljinom štapa kojim je mlavio nas neprilagođene i one koji su, kao i njihovi roditelji, pripadali „Odjelu za (ne)obojene“
Školsko dvorište mi se okrenulo u glavi, jer je cijela smjena vidjela taj čas pedagogije i vrlo brzo ostadoh sam i potpuno ponižen na sred tog dvorišta. Ustvari, nisam bio sam, tu se odnekud stvorio moj drug Miro Mikeš, koji je bio godinu dana mlađi od mene i stanovao je tu, odmah preko puta naše škole, koja se zvala Osnovna škola Mirko Višnjić.
Kako ni jedan ni drugi nismo znali šta ćemo od sebe, on me pozva kući da slušamo ploče.
Odmah sam pristao i ne sluteći da će to ipak biti moj sretan dan. Kad sam ušao u kuću, imao sam šta i vidjeti. Tu je bio sjajan gramofon i brdo ploča. Prvo što sam primijetio bili su albumi „A Hard Day’s Night“ i „Aftermath“. Naravno, albumi su bili originalni. Ali ni Bitlsi ni Stonsi taj dan nisu na mene ostavili tako jak utisak kao pjesma grupe Enimals „Story of Bo Diddley“. Slušajući tu staru stvar, nisam ni slutio da je to, u stvari, moje „prvo raskršće“. Nedugo zatim ustanoviću da ta stvar nije pjesma mog života, ali ona će uvijek u mojim mislima imati svoje mjesto.
The Originator - Bo Diddley (1928 – 2008)
No, bilo je kako je bilo, taj dan sam bar za tren zaboravio na zamjenika direktora i njegovu pedagogiju. Kad sam krenuo kući, pomalo ljubomoran na Miru, pomislih: „O, Bože, da li će doći vrijeme kad ću i ja imati gramofon i sve te ploče“.
Naravno, to vrijeme je vrlo brzo i došlo, jer moje ime je „Sreća“.
Kad sam taj dan došao kući i sve priznao majci, ona je to kratko prokomentarisala: „Ošišaj se i ne oblači to više u školu, moraš shvatiti da ti je samo četrnaest godina“. Tako je i bilo, ali me je zato ex-drot i dalje maltretirao za svaku sitnicu. Uostalom, nisam bio jedini jer je tu bilo još djece koja su pripadala „odjelu za (ne)obojene“.
Kešmi i Paul Jones
Evo još jedne priče, ali ovaj put iz 1968. godine, u kojoj smo Miro Mikeš, Pol Džons i ja bili glavne face. Naime, tu noć, idući prema „kamenu“, Miro uprati veliki sivi Rols Rojs i u njemu Pol Džonsa, pjevača njegove omiljene grupe Manfred Men.
Naravno, odmah smo se dali u potragu za čovjekom koji je otpjevao „Prelijepog flamenga“ i „Do Wah Diddy Diddy“. Znali smo − ako se uopšte zadržao u gradu − nije ga teško pronaći. Ako nije odsjeo u „Palasu“, a nije, onda je jedino mogao biti u „Bosni“. Tako je i bilo. Čovjeka smo pronašli kako sjedi u bašti „Hotela Bosna“ i sluša banjalučki VIS „Amori“ (vjerovatno je bio oduševljen njihovim poznavanjem engleskog jezika.)
Kešmi mu je prvi uzeo „skalp“, odnosno autogram, pa onda ja. Autograme smo dobili na salvetama. Ja sam svoju salvetu već odavno izgubio, a šta je sa Kešmijevom − nije mi poznato. Šteta, jer se takvi „trofeji“ čuvaju k’o oko u glavi. Čovjek se uopšte nije iznenadio kad smo mu prišli, jer je on tad još uvijek bio velika zvjezda, pa mu je izgledalo sasvim normalno da ga ljudi čak i u Banjaluci prepoznaju. Dugo sam mislio da tu noć u bašti „Hotela Bosna“ samo Kešmi i ja znamo ko je on.
Mnogo godina kasnije sam doznao da su tu noć autograme dobili Nine, Boro, i mali Sakan, te da mu je Rankić maznuo kutiju „Marlbora” sa stola.
Evo jedne slije iz hipi dana- Zoranova gajba 1973. Godine. Zoran, Sule, Ljubo, Manda i Baja Bengi-slikao nas Boro, a u ekipi nedostaje Bane Graja
Pozdrav, Little Sule
