SRETAN USKRS!
Saturday, April 3, 2010
Friday, April 2, 2010
CAJA: SLIJA RAJE S RADIJA
Em što si na sliji, em što si radio na radiju.
Onda ti Buco bolji drug nego meni, onda ti
i Njonjo, pokoj mu duši, bio bolji drug.
Je li ovaj četvrti bio direktor?
I kad je slija uslijana, odgovori, pa da znam.
Pozdrav raji iz Parkića,
Caja.
Thursday, April 1, 2010
RIBAR PRIPRAVNIK
Cijeli zivot sam zelio pecati, divio se ribarskim pricama, ribari mi bili najbolji drugovi, zelio vise vremena provoditi u prirodi, pored vode, sjediti i uzivati posmatrajuci brzake, sume, planine... Uvijek sam mislio kako je to najljepsi hobi. Ali, nikada, sve do prosle godine, nisam isao u ribu. 
Najcesci mi je izgovor bio to sto ribari ustaju rano, jer tada riba „radi“, a ja sam od ustajanja rano uvijek imao traume i radio to samo ako sam bas morao. To je jedan razlog, ali ima i drugih koji i nisu toliko vazni, ali se ipak pikaju. Jedan od njih je sto nisam imao vremena od drugih hobija, koji su mi ocito bili vazniji. I jos jedan: kazu da ribari ne mare za zene, odu u ribu i ostave kod kuce zenu samu i usamljenu. I, pricaju, kako strast prema ribi raste, tako strast prema zeni opada. A to, nije lijepo. Pa onda, opet kazu, da se te zene ribara pocnu druziti sa onima sto ne mare za ribu, i tako to... Tako kazu. Ja to bas i ne vjerujem, ali ne lezi vraze... Eto, valjda su to dovoljni razlozi zasto sve do prosle godine nikada nisam isao u ribu. Ustvari, lazem; jesam jednom u Crkvenoj, jos dok nije bila pokrivena, uhvatio jednu ribicu rukom i jos jednom u kampu Ciovo kraj Trogira uhvatio malu ribicu i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Ta borba sa tom ribicom, njeno k'o biva opiranje, i moje pustanje da se opire, pa njeno pustanje i trzanje, pa povlacenje i izvlacenje... Sve me to podjestilo na Hemingveja i njegovog starca ribara. Znate sta pricam...
Ovdje u Kanadi se druzim sa Zutim, strastvenim ribarem, jos iz onog zivota. Kad Zuti prica gdje on i njegovi drugari ribari idu, kakve sve rijeke i jezera obilaze, meni pljuvacka podje na usta...
I tako, a da ni sam nisam bio svjestan, prosle godine, objavim ja svom drustvu ovdje da se predajem, da obzirom na moje godine, pristajem na sve price koje idu uz ribare i da postajem ribar. Pa kud puklo da puklo. Ljubav prema prirodi pobijedice podsmjeh, sve price i zezanja.
I zaista, lani pred nase ljetovanje na jednom od jezera Ontarija, kupim ja dva jeftina pribora za pecanje, ko biva ja cu pecati na tom jezeru. Kupim i godisnju dozvolu, nekakve mamce, sve najpotrebnije. Vece prije polaska dodje mi Zuti da me uputi u tajne, bar one osnovne. To se bogami oduzilo jer nije tako lako nauciti kako se veze udica, kako se zabacuje, koji silk, koja udica, koji mamac... Objasnjavao mi je Zuti, uz pivu, sve to skoro do ponoci. Ja jos ostao i malo bacao po dvoristu; onako po mraku. Do jutra bio sam spreman za nove izazove. Tamo na jezeru, bacao ja - ne bacao, uvijek isto. Nista ne grize. Jedino ponekad uhvatim kamen, pa mi se sve otkine. Ja onda satima vezem i, necete mi vjerovati, uzivam! I sve tako dok se jedan komsija ne sazali i objasni mi da tu nema ribe i da turisti idu... i objasni mi gdje.
Spakujemo se Matt, Bojanin momak, i ja i odmah odemo tamo. Na ulazu, prilazi nam zena da naplati ulaz. Meni bas nije jasno, ali platim i udjemo. Pa onda tabla gdje pise, da oni i ciste uhvacene ribe. Cuj i to! Odlicno! Prodaju i gliste i to zive. Jos bolje!
Malo jezerce, oiviceno sumom, slicno Balkani. Idila. Nas dvojica pocnemo s tim glistama, ali one se migolje, pucaju, bjeze, sve rade samo da zivu glavu izvuku. A ni ne vidis im glavu. Vidi zena koja naplacuje karte, da to nama ne ide bas najbolje, ponudi se i zakaci gliste. Mi zabacimo. Cim zabacih riba zatrza. Ja opet k'o onaj Hemingvejov starac. Borio sam se s njom tako dobrih minut-dva, mozda i tri, i eto ribe na travnatoj obali. Sto cu sad s njom? Vidi ona zena sto naplacuje ulaz, ona dobra vila, da sam ja s njom nevican, da ja mucim i nju i sebe. Pridje, otkaci ogromnu pastrmku ( kila i po do dvije), stavi u kantu s vodom, i pita , hocu li da je ocisti. Cisti, kazem ja. Okrenem se i nastavim. Kako mi zabacimo, tako riba grize. K'o luda. A i mi k'o ludi izvlacimo jednu za drugom. Devet ukupno. Za sat – dva. Vrijeme osjetili nismo. Mi vadimo, zena cisti... Na kraju, zena zbroji neki racun i kaze, ukupno $95. Skuplje nego u prodavnici ribe, ali cejf je cejf. A i riba je riba, pa jos friska. Pouzdano. Sutradan sam isao i sa mojim drugom Guganom. I njega je krenulo. Mene, nesto manje. I opet nam je zena pristojno naplatila. Cejf je cejf. Mozda zvuci smijesno, ali tada sam se ja upecao na pecanje.
(Bice, kad-tad)
Poslije toga sam, sa svojim profesorom pecanja Zutim isao na rijeke i jezera gdje nije kao kod ove zene, kod koje vjerovatno neki ronilac ( iz RK Buk) kaci ribe na udicu. E tu je brajko moj malo teze. Do sada sam samo jednom donio ribu kuci. Zuti je upecao, ali sam ja slagao Biljani da sam ja. Biljana voli ribu, pa da joj bude jos sladja. A i jeb'o ribara koji ne laze. Tu sam lekciju odmah naucio.
Uskoro ce sezona ribolova ovdje u Kanadi i USA. U mejduvremenu, dobio sam za rodjendan ribarsko odijelo. Specijalno, teflonsko, lagano, a vodu ne propusta. Stap dugacak 4m, da se ne sramotim vise medju pravim ribarima sa onim jeftinim i kratkim. Kratki ne valja. Kazu. Imam skoro sve. Sad cekam da malo otopli, da me Zuti zovne. I idemo. Vec sam sav pribor dva puta slagao i preslagivao.
Ma to vam je prava groznica. Mislim to ribarenje.
Ako bude ribe pricacu. Ako ne bude lagacu...
Jer ja sam samo ribar pripravnik.
*********
(Neke slike sam dodao naknadno)
Najcesci mi je izgovor bio to sto ribari ustaju rano, jer tada riba „radi“, a ja sam od ustajanja rano uvijek imao traume i radio to samo ako sam bas morao. To je jedan razlog, ali ima i drugih koji i nisu toliko vazni, ali se ipak pikaju. Jedan od njih je sto nisam imao vremena od drugih hobija, koji su mi ocito bili vazniji. I jos jedan: kazu da ribari ne mare za zene, odu u ribu i ostave kod kuce zenu samu i usamljenu. I, pricaju, kako strast prema ribi raste, tako strast prema zeni opada. A to, nije lijepo. Pa onda, opet kazu, da se te zene ribara pocnu druziti sa onima sto ne mare za ribu, i tako to... Tako kazu. Ja to bas i ne vjerujem, ali ne lezi vraze... Eto, valjda su to dovoljni razlozi zasto sve do prosle godine nikada nisam isao u ribu. Ustvari, lazem; jesam jednom u Crkvenoj, jos dok nije bila pokrivena, uhvatio jednu ribicu rukom i jos jednom u kampu Ciovo kraj Trogira uhvatio malu ribicu i to mi je bilo veliko zadovoljstvo. Ta borba sa tom ribicom, njeno k'o biva opiranje, i moje pustanje da se opire, pa njeno pustanje i trzanje, pa povlacenje i izvlacenje... Sve me to podjestilo na Hemingveja i njegovog starca ribara. Znate sta pricam...
I tako, a da ni sam nisam bio svjestan, prosle godine, objavim ja svom drustvu ovdje da se predajem, da obzirom na moje godine, pristajem na sve price koje idu uz ribare i da postajem ribar. Pa kud puklo da puklo. Ljubav prema prirodi pobijedice podsmjeh, sve price i zezanja.
Spakujemo se Matt, Bojanin momak, i ja i odmah odemo tamo. Na ulazu, prilazi nam zena da naplati ulaz. Meni bas nije jasno, ali platim i udjemo. Pa onda tabla gdje pise, da oni i ciste uhvacene ribe. Cuj i to! Odlicno! Prodaju i gliste i to zive. Jos bolje!
(Bice, kad-tad)
Poslije toga sam, sa svojim profesorom pecanja Zutim isao na rijeke i jezera gdje nije kao kod ove zene, kod koje vjerovatno neki ronilac ( iz RK Buk) kaci ribe na udicu. E tu je brajko moj malo teze. Do sada sam samo jednom donio ribu kuci. Zuti je upecao, ali sam ja slagao Biljani da sam ja. Biljana voli ribu, pa da joj bude jos sladja. A i jeb'o ribara koji ne laze. Tu sam lekciju odmah naucio.
Uskoro ce sezona ribolova ovdje u Kanadi i USA. U mejduvremenu, dobio sam za rodjendan ribarsko odijelo. Specijalno, teflonsko, lagano, a vodu ne propusta. Stap dugacak 4m, da se ne sramotim vise medju pravim ribarima sa onim jeftinim i kratkim. Kratki ne valja. Kazu. Imam skoro sve. Sad cekam da malo otopli, da me Zuti zovne. I idemo. Vec sam sav pribor dva puta slagao i preslagivao.
Ma to vam je prava groznica. Mislim to ribarenje.
Ako bude ribe pricacu. Ako ne bude lagacu...
Jer ja sam samo ribar pripravnik.
*********
(Neke slike sam dodao naknadno)
Wednesday, March 31, 2010
BRUJA: ALIJA
Ova prica je objavljena na jednoj net stranici, a posvecena je prijatelju iz skolskih dana. Malo sam je prepravio i dao novu formu i vjerujem da ce opet biti interesantna za citanje, tim vise sto sadrzi i jedan video klip, koji morate pogledati, da bi i prica imala potpunu dimenziju. Nadam se da ce moj stari prijatelj koji sad kako sam saznao zivi u Svedskoj, biti ponosan na nase djecacko prijateljstvo i prisjetiti se momenata iz price.
-------------------
Aliju sam susreo u drugom razredu Osnovne škole "Petar Kočic", kad se njegov razred spojio sa mojim. Bio je vrlo raskalašen, neobuzdan i gotovo divlji. Ništa nije govorio, ali je iz njega uvjek izvirao neki bunt. Stalno je nekog tukao i gurao i bio je prava mora u razredu. Ne znam iz kog razloga, ali mene nikad nije ni pipnuo. Znao sam gdje stanuje i ko su mu braća i sestre, ali nešto više o toj porodici nisam znao.
Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.
Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.
-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.
Ghost Riders In The Sky
Sad počinje dobacivanje.
-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh
Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.
Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.
-Ovo je Žućo,-reče mi.
-Jel to sad naš pas?-upitah.
-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.
Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).
Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:
-Ko je tukao Žuću?
-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.
Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.
Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.
I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?
SVEDSKI HEROJ!
-------------------
Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.
Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.
-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.
Ghost Riders In The Sky
-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh
Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.
Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.
-Ovo je Žućo,-reče mi.
-Jel to sad naš pas?-upitah.
-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.
Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).
Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:
-Ko je tukao Žuću?
-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.
Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.
Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.
I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?
SVEDSKI HEROJ!
BRUJA: ALIJA
Ova prica je objavljena na jednoj net stranici, a posvecena je prijatelju iz skolskih dana. Malo sam je prepravio i dao novu formu i vjerujem da ce opet biti interesantna za citanje, tim vise sto sadrzi i jedan video klip, koji morate pogledati, da bi i prica imala potpunu dimenziju. Nadam se da ce moj stari prijatelj koji sad kako sam saznao zivi u Svedskoj, biti ponosan na nase djecacko prijateljstvo i prisjetiti se momenata iz price.
-------------------
Aliju sam susreo u drugom razredu Osnovne škole "Petar Kočic", kad se njegov razred spojio sa mojim. Bio je vrlo raskalašen, neobuzdan i gotovo divlji. Ništa nije govorio, ali je iz njega uvjek izvirao neki bunt. Stalno je nekog tukao i gurao i bio je prava mora u razredu. Ne znam iz kog razloga, ali mene nikad nije ni pipnuo. Znao sam gdje stanuje i ko su mu braća i sestre, ali nešto više o toj porodici nisam znao.
Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.
Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.
-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.
Sad počinje dobacivanje.
-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh
Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.
Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.
-Ovo je Žućo,-reče mi.
-Jel to sad naš pas?-upitah.
-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.
Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).
Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:
-Ko je tukao Žuću?
-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.
Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.
Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.
I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?
SVEDSKI HEROJ!
-------------------
Godine su prolazile. Alija je u školi bio standardno. Ne dolazi u školu, ne piše zadaće, ne uči pjesmice, a bio je iznad svega bistar i pametan dečkić. Nisu znali pedagozi moje škole, da je Alija dvostruki učenik. Išao je Alija u još jednu školu, paralelno sa nama, pa normalno da je mnogo izostajao, kad nije mogao istovremeno biti na dva mjesta. Išao je Alija u životnu školu, ali ga niko nije skužio, da je dvostruki osnovac. Pohadjati dvije škole istovremeno, mogu samo izuzetno nadarena djeca. Iako maksimalno opterećen, Alija ne propušta niti jedan film, bez obzira o kom žanru se radilo. Znao je imena svih glumaca, a kaubojski filmovi su mu toliko ušli pod kožu da je počeo imitirati engleski jezik, bez da izgovori jednu pravu englesku riječ, a to je zvučalo vjerno i fascinantno, pa su neki bili vrlo iznenadjeni, kako on govori engleski jezeik, više imitirajući junake divljeg zapada. Pjevao je pjesmice, koje je skidao, sa platna, kina Kozara.
Jedom prilikom, za osmi mart, u razredu je bila prava praznična atmosfera. Učiteljica danas nikog ne pita i nameće nam neformalnu atmosferu na času. Priča nam neke doživljaje, a sad neko od nas bi trebalo da nešto izvede za učiteljicu, nešto što će joj se dopasti, kako njoj tako i razredu. Alija je odjednom postao predmet rasprave i šala. Alija je mangupčić pa dobija poene i na socijalni status i na svoj težak život.
-Dobro, Alija hoćes ti svojoj učiteljici nešto danas izrecitovati?- upita ga Granić Mira, iskusna učiteljica i pedagog,- ja sam čula, da ti znas pjevati na engleskom i italijanskom.
-Da drugarice učteljice, Alija zna kaubojske pjesme,- rekoh
Alija se samo važno smije i neće ni da čuje da recituje ili pjeva. Ipak je on još sramežljivi dječarac, koji želi, na neki način i da se pokaže. Odluka pada. Pjevat će, ali samo iza table, koja je stajala na postolju i niko ga neće gledati. Učiteljica ga nekako nagovori i Alija ode iza table, te iz nekoliko pokušaja i nagovaranja započne svoju verziju kaubojske pjesmice, al na engleskom koji zvuči samo engleski. Učiteljica nam pokazuje prstom, da ćutimo, da ga ne ometamo. I zaista, zvučalo je i engleski, zvučalo je kaubojski, zvučalo je i Dejvi Kroketovski, s tim što je Alija i dlanovima udarao po koljenima, kao kauboji kad igraju i plešu uz logorsku vatru. Alija je dobio gromoglasan aplauz, ali dalje nije htjeo ni da čuje. Bili smo već uveliko dobri drugari.
Nekoliko godina kasnije u Aleji se pojavio psić, lutalica i Alija ga uhvati, veza spagom te dovede u svoje dvorište.
-Ovo je Žućo,-reče mi.
-Jel to sad naš pas?-upitah.
-Jest naš, i nećemo ga nikom dati, da ga dira.
Ime koje je psić dobio bilo je ime iz filma "Old Yeller". (Svaki bi roditelj taj film trebalo da pokaže svom sinčiću ili ćerkici ).
Tako smo Alija i ja imali svog "Starog Zuću". Čuvali ga, hranili ga, igrali se s njim. Bio je vezan za šupu, a mi smo mu od kartonskih kutija napravili kućicu. Vremenom počeli su se tu okupljati i drugi psi, lutalice, pa smo ubrzo pored Žuće imali i Sargu. Psi su preko dana bili s nama, a preko noći cjeli čopor se počeo skupljati u Alijinom dvorištu. Lavež, režanje i borba pasa, budili su stanare. Netko je donio tajnu odluku, da se psi protjeraju. Jedne noći, počinje racija, protjerivanje pasa. Lete kamenice, letve, štapovi. Psi cvile i bježe. Sutradan nema ni jednog. Svi se razbježali. Ujutro se nadjosmo, na mjestu "tragedije". Alija utučen, suznih očiju, pita Ismeta i Mustafu, svoju braću:
-Ko je tukao Žuću?
-I Sargu- dodadoh, progutavši knedlu.
Kako smo odrastali naš interes su zaokupirale druge dječije sitnice. Počeli smo da žicamo, pred kinom za veknu vrućeg hljeba, u Insanićevoj pekari. Birali smo i najviše bi smo užicali od parova, koji idu u kino. Znali smo, da frajer kako smo ga oslovljavali, mora da nam dadne neki dinar, da bih se pokazao pred trebom. Onda bi otišli u pekaru i kupili veknu vrućeg hljeba, koji bi smo pojeli u slast. Počeli smo skupljati novine, pa onda gajiti golubove, u "Medarovoj bašti", trenirati hrvanje. Alija je redovno i bez ikakvih problema upadao u kino, jer ga je puštala teta Dragica. Mene je teta Dragica ponekad pustala džabe, al me zato odmah teta Dara hvatala, bez karte i onda otvorivši širom velika drvena vrata, na istočnoj strani kina, ispucavala nogom u dupe, kao golman loptu iz šesnesterca. Činilo mi se da padam, skoro do Medarove bašte. Teta Dara je to radila bez ikakvog zaleta i iz mjesta.
Rastali smo se u šestom razredu, jer je Alija ponavljao i morao je preći u školu Braće Pavlić. Vidjali smo se i dalje često, ali se više nismo mogli toliko družiti kao prije. Godine su prolazile, postali smo momci. Uvjek smo bili dobri drugari. Dodje potres i mi se bez pozdrava rastadosmo. Zadnji put sam vidio Aliju u Februaru 1972 godine, opet pred kinom Kozara. On civil, ja u vojničkoj uniformi. Pozdrav, dva drugara. Smjeh i radost. Poslije toga odlazim iz Banjaluke i više nikad u životu ne susrećem Aliju. Pitam u više navrata ljude, koji ga poznavaju, ali mi nitko ne odgovori sa sigurnošću, gdje je, a volio bih da ga vidim.
I onda nedavno, slucajno, ugledam Aliju na Svedskoj televiziji. Da li ja to sanjam !?
SVEDSKI HEROJ!
Tuesday, March 30, 2010
MARIO: SIMBOL ZAHVALNOSTI
Tragični banjalučki događaji, onih posljednjih dana oktobra prije četrdesetak godina nagovijestili su sumrak, zatišje i usporavanje našeg grada... Ali pravovremena solidarnost je dala početnu brzinu gradu u ta teška vremena. Pomogli su i poznati i nepoznati i bliski i daleki.
Jugoslovenski likovnjaci animirali su svoje kolege i donirana djela gradu su otvorila oči: dobio je svoju galeriju.
Na poklonu se treba zahvaliti, a zahvalnicu će kreirati slikar Alojz Ćurić. Ideja sazrijeva, vrijeme prolazi a rješenja nema. Lojzo želi da čuje što više mišljenja, nameće temu grafičkog rješenja, razgovori se provlače i u šetnji, i uz vino... Biće ukomponovan jedan iz već afirmisane banjalučke škole dječijeg crteža, to je nesporno, ali ostalo je više otvorenih detalja. U potrazi šta bi mogao biti 'simbol zahvalnosti' autor postavlja visoke zahtjeve i nije lako mu biti aktivan sagovornik.
Tako je konačno u 'zahvalnici umjetniku' divan, kao čipkom izvezen, crtež grada iz mašte (Banjaluke?) pedantne djevojčice Nataše Ajder (kada je pohađala VIa razred škole Zmaj Jova Jovanović) simbolično 'ovjeren' stiliziranim pečatom sa komplimentom darovaocu: ''S VAŠIM JE DJELOM LJUDSKO SAOSJEĆANJE POBJEDILO HAOS''. Uz potpis predsjednika Opštine u pečatu je i naš banjalučki 'simbol zahvalnosti' – stilizirani golub i golubica sa cvijetom u kljunovima. Banjaluka ne smije zaboraviti ni Natašu, ne smije zaboraviti ni Lojzu.
Mario
MARIO: SIMBOL ZAHVALNOSTI
Tragični banjalučki događaji, onih posljednjih dana oktobra prije četrdesetak godina nagovijestili su sumrak, zatišje i usporavanje našeg grada... Ali pravovremena solidarnost je dala početnu brzinu gradu u ta teška vremena. Pomogli su i poznati i nepoznati i bliski i daleki.
Jugoslovenski likovnjaci animirali su svoje kolege i donirana djela gradu su otvorila oči: dobio je svoju galeriju.
Na poklonu se treba zahvaliti, a zahvalnicu će kreirati slikar Alojz Ćurić. Ideja sazrijeva, vrijeme prolazi a rješenja nema. Lojzo želi da čuje što više mišljenja, nameće temu grafičkog rješenja, razgovori se provlače i u šetnji, i uz vino... Biće ukomponovan jedan iz već afirmisane banjalučke škole dječijeg crteža, to je nesporno, ali ostalo je više otvorenih detalja. U potrazi šta bi mogao biti 'simbol zahvalnosti' autor postavlja visoke zahtjeve i nije lako mu biti aktivan sagovornik.Tako je konačno u 'zahvalnici umjetniku' divan, kao čipkom izvezen, crtež grada iz mašte (Banjaluke?) pedantne djevojčice Nataše Ajder (kada je pohađala VIa razred škole Zmaj Jova Jovanović) simbolično 'ovjeren' stiliziranim pečatom sa komplimentom darovaocu: ''S VAŠIM JE DJELOM LJUDSKO SAOSJEĆANJE POBJEDILO HAOS''. Uz potpis predsjednika Opštine u pečatu je i naš banjalučki 'simbol zahvalnosti' – stilizirani golub i golubica sa cvijetom u kljunovima. Banjaluka ne smije zaboraviti ni Natašu, ne smije zaboraviti ni Lojzu.
Mario
Subscribe to:
Posts (Atom)