Amerikanci nam kradu pobjedu u ratu!

Nekada smo ucili da se u svakom ratu znao pobjednik i porazeni, kao i to da su pobjednici nakon ratova pisali istoriju.

Jesmo ucili, ali, kao i mnoge druge stvari koje smo ucili, nije ni to bas tako.

Prvo, neki ratovi nisu nikada zavrseni pobjedom jednog ili drugog. Neke, rekao bih mnoge ratove, su iscrpljeni neprijatelji  prekidali na pola, a onda pocenjali pregovore. 

Drugo, istoriju su pisali a i sada je pisu, i pobjednici i porazeni.

Za neke ratove i jedni i drugi pisu da su pobijedili.

Primjera u nedogled: od Kosovske bitke, a u nedavnoj istoriji rat u Bosni, pa onda rat Srbije i NATO,  kada je onaj sto mu ni ime ne zelim pominjati, pobjedonosno objavljivao pobjedu nepobjedive srpske vojske nad najvecon svjetskom vojnom silom - NATO.

Na nama citaocima je da odaberemo knjige koju hocemo dacitati, ili, jos bolje, da koristimo  internet i da izaberemo stranice koju vise volimo.

Sta je tu istina a sta nije i kome vjerovati a kome ne je vec drugi par rukava; i druga tema. Iskustvo nas uci da i kada citamo iste knjige ponekada zakljucujemo suprotno. Tada nije ni do knjige vec do "predubjedjenja" onoga koji je cita.

Jos mi uvijek mi u glavi odzvanjaju izvjestaji sa ratista u ratovima na prostorima bevse nam. Sustina svih tih izvjestaja, sa bilo koje da su strane dolazili,  bila je da je "neprijatelj jakom artiljerijskom vatrom po nasim polozajima i naseljenim podrucjima izazvao opravanu kontra-akciju" i da su  nakon toga "nasi borci" pomjerili liniju fronta dublje u "neprijateljske redove". 

Ali necemo samo nase primjere. Ima takvih primjera i kod drugih; svugdje u svijetu.

Evo, bas ovdje, sa ove strane Atlantika, mali rat rijecima oko toga ko je pobijedio u velikom ratu izmedju Kanadjana i Amerikanaca, prije 200 godina, ratu zapocetom 1812.  i zavrsenom 1814.godine.

Povod tog rata bili su dogadjaji u Evropi. Tu se, oko rata sa Bonapartom, Britanci i Amerikanci  nesto nisu mogli sloziti, i da im malo vrate, Amerikanci krenu na Gornju Kanadu (danas Ontario) , gdje je bilo smjesteno oko 1,200 britanskih vojnika. Rat je trajao je oko dvije godine i za to vrijeme vojske su napadale, branile se, osvajale, povlacile se, pobjedjivale, bile porazene. Pri tome su Amerikanci uspjeli da spale Toronto, Niagaru na jezeru, i jos neke manje gradove usput, a Britanci Bafalo, New York, Wasington... Izvjestaji tipa: "neprijatelj je jakom artiljerijskom paljbam po nasim polozajima izazvao nasu opravanu kontra-akciju" su se smjenjivali jedan za drugim.

Jedna od bitaka koja je, kazu Kanadjani, obiljezila ovaj rat i kasniju buducnost ovih prostora je i bitka na rijeci St. Lawrence.  Amerikanci su sa juga pokusali zaposjesti tu rijeku, koja je u to doba britanskim vojnicima sluzila kao jedini vodeni i najlaksi put od Atlantika prema unutrasnjosti  Kanade, gdje su sirili svoje teritorije.  Da su napadaci s juga presjekli ovaj vazan vodeni put, vrlo lako bi osvojili preostali dio Gornje Kanade. 

I da se to desilo niti bi kasnije bilo Ontaria, niti Kanade, sve bi bilo USA, a sta bi tek bilo s nama, to sada ne mogu ni da zamislim.

1814. godine, obje strane, iscrpljene i zeljne mira, sjedose i zapocese pregovore ciji rezultat je bio mirovni sporzum potpisan za Bozic 1814. Rezultat - nerijesen. Sve granice ostale tamo gdje su bile ranije. "Mir - mir, niko nije kriv". Kao da se rat nije ni desio.

Ali nije bas tako. Iako je sve ostalo onako kako je bilo, sve je nakon rata bilo drugacije nego sto je bilo ranije. Kanadjani su postali svjesni da su dugaciji, da se komsiji s juga svidja ta Kanada, da on ne preza i da ih napadne i osvoji. I sve to je ojacalo do tada neprimjetnu granicu.  Kazu sada, da nije bilo tog rata Amerikanci bi prostim naseljavanjem osvojili Kanadu na isti nacin kako su naseljavanjem od Mexika osvojili Kaliforniju. Svjesni toga, Kanadjani su uspjeli da sacuvaju svoju teritoriju ali i nezavisnost i razlicitost od velikog brata.

Cinjenica da zvanicno ne postoji pobjednik u ovom ratu daje mogucnost da ga obje strane vec godinama tumace onako kako im odgovara. Vec dvije stotine godina Amerikanci govore da su oni pobjednici u tom ratu.

Za razliku od njih, Kanadjani smatraju ovaj rat pocetkom stvaranja Kanade koja se ujedinila u konfederaciju 1867. godine. Do sada Kanadjani nisu bili dovoljno glasni u tome.

Svjesni toga oni za slijedecu godinu u septembru planiraju  pocetak velike proslave i obiljezavanje ovog rata. Kanadska vlada je vec izdvojila milijaru i tristo hiljada dolara za manifeestacije i proslavu koja ce trajati dvije godine. 600 miliona dolara je izdvojeno samo za memorijalni park posvecen bici za rijeku St. Lowrance. Park ce se nazvati po heroju ove bitke pukovniku Joel Ston-u koji se smatra glavnim organizatorom bitke koja je obiljezila odbranu  protiv agresije sa juga.

Ovom proslavom Konzervativna vlada Kanade nastoji da ojaca i naglasi razlike izmedju Amerike i Kanade, da pokaze da istorija Kanade nije samo od juce, da Kanada ima svoju tradiciju, da nije sve pocelo sa Trudoovim Liberalima....

Koliko sve to dotice novodosle Kanadjane, nije mi poznato.

A novodoslih je preko polovina stanovnistva ove zemlje.

Koliko je meni znacajno da se napravi park i postavi spomenik u cast tog pukovnika Stonu? Koliko je nekom novodoslom Rusu, Ukrajincu, Italijanu .. to vazno ?

Nisam siguran da bi moj odgovor potvrdio neophodnost svega toga .

Da se ja pitam radije bih postavio spomenik i izgradio veliki sportski centar i nazvao ga prema Jamesu Naismithu, covjeku koji je izmislio kosarku, a zivio i u Kanadi.

Ali, ko mene (nas) uopste nesto pita!?

Mladen: LJUBIC – BSK 3:3

Da, potpuno si u pravu. Sto je alternativa ovome danasnjem u svijetu?



Ucili su nas, makar i pogresno, da je istorija blize nam civilizacije pisana na temeljima raznih monarhistickih ,drzavnih ili ako cemo blaze, drustvenih uredjenja koja su obicno pocinjala sa robovlasnistvom, pa su evoluirala do feudalizma, pa ce onda doci socijalizam kao prelazni period ka savrsenom drustvu komunizmu , gdje vrijedi samo jedno: svatko prema mogucnostima- svima prema potrebama…. U toj bajci je kapitalizam bio babaroga kojom su nas plasili prije spavanja



A onda je dosao vuk i pojeo i baku i Crvenkapicu, jer komunizam (Crvenkapica)se na kraju pojavljuje kao promasaj ideje koju pobjedjuje ruzna praksa, a razmazeni komunizam ( dakle olinjala baka)se zapetljao u svoj svojoj uobrazenosti da nema alternativu, pa je zalutao u perverziju samozadovoljavanja.



Nesto je uvijek izjednacavalo svekolike kreatore svih mogucih sistema i dobrocinitelje nasih sudbina: nevjerovatno mala grupa vlastodrzaca imala je u rukama sve pare ovog svijeta, jer novac je jedini vladar ove planete.



Bilo kako bilo svi ti sistemi na prijelazu od divljastva ka humanizmu su postajali sve vise nego humani i zasnivali su se bas na teoriji zavjere prebogate vecine: svatko prema mogucnostima a nama lova do krova. Kroz vrijeme su se jedino pakovanja mijenjala a sranja su ostajala ista…



A mediji? Oni bi izgleda trebali biti vuk iz gornje pricice, jer su u svim sistemima bivali produzena ruka “viseg” cilja dok u ime nekog drugog , jos viseg cilja, nebi pojeli tatu i mamu koji su ih stvorili (pa zasto ne i dementnu babu i fukaru sa crvenom kapicom). Eto zato sveprisutni CNN pametno suti o prosvjedima koji tresu vec dobro protresenog vladara svijeta, jer jos nije sazrelo vrijeme da se pljuje u ruku koja te hrani ( a ni kolicina krvi po ulicama ne zasluzuje vecu paznju).



Kako kod velikog brata, tako je i u Balkanskoj stvarnosti gdje nikad nije ni bilo za vjerovati da mediji nisu u sluzbi rezima. Ne treba ici daleko: Veceras BiH igra odlucujucu nogometnu utakmicu sa Francuskom. Dok dio Bosne gori od iscekivanja, onaj drugi vijest o utakmici donosi upakovanu u nesto sto bi se moglo nazvati “trinaesto prase”. Vijest koja je daleko vaznija za “Glas Srpske”je sljedeca:



“…БAЊAЛУКA - У дуелу два некадашња прволигаша у оквиру деветог кола Друге фудбалске лиге Републике Српске, група запад, у Прњавору су домаћи Љубић и бањалучки БСК играли неријешено, 3:3.”



Pozdrav Mladen

Sad ce vuk……

Wall street

Demonstacije na Wall street-u koje se vec nedjeljama desavaju ne smatram revolucijom koja ce donijeti promjene. Bar ne neke brze promjene poput onih koje se desavaju u Arapskim zemljama. Te su mi demonstracije interesntne zbog neceg drugoga, zbog nacina kako americka sredstva informisanja o tome pisu i izvjestavaju. A pisu i izvjestavaju veoma malo.  Skoro da je vise informacija o demostracijama u Grckoj, Siriji, na granicama Kosova i Srbije, nego onih o demonstracijama koje traju danima u srcu Amerike, Wall Streetu, simbolu i srcu kapitalizma. Ovih dana kada se demonstranti na Wall streetu ne povlace i kada im se broj svakim danom uvecava, kada se prosiruju na druge americke gradove, CNN vrti vijest o americkoj djevojci , koja je u Italiji bila optuzena za ubistvo, i koja je zaslugom americkh advokata oslobodjena i vraca se u USA. Satima na CNN ide prica o njoj, njenom povratku u USA, doceku, dirktan prenos slijetanja aviona kojim se vraca u USA... Demonstracije u arapskim zemljama su se prenosile na CNN uz direktna ukljucenja takozvanih "reportera" iz mase koja nosi i rusi. Kao da su se namjestali da ih neko opali u toj masi pa da onda od toga naprave novu pricu u nastavcima. Mozda cak da izazovu diplomatsku prizu i vojnu intervenciju... Grcka, Evropa i njena kriza ne prestaju se analizirati i mljeti...

A onda, desi se Wall street i neprestane demostracije bas tu.

I samo poneka vijest, poneki komentar...

I tada, cilj je da se pokaze da nema razloga za zabrinutost jer boze moj, zabrinutost treba biti sacuvana za neke tamo daleke narode, za grcki narod ili arapski svijet.



I dok ostali svijet prenosi demonstracije na Wall streetu, analizira, predvidja promjene, masta...

Amerikanci ledeni ( cool, mojo...) "Nije to nista"



Ostali svijet, a posebno onaj sa istoka Evrope i iz Azije, misli da se kapitalizam upravo pocinje rusiti na Wall steetu. Samo sto nije...

Mnogi sada potezu Marxa i njegovu teoriju o kapitalu koji ce unistiti kapitalizam.

Suplja prica. "... masta radi svasta"

Nece se kapitalizam zadugo srusiti! A, na zalost , ni mijenjati...

Ne zato sto je to idealan drustveni sistem. Daleko od toga.



Vec zbog toga sto nema, cak ni teoretski postavljenu, realnu alternativu.

Ne postoji alternativa.



Zbog silnog straha od komunizma, svi ( ili bar skoro svi) teoreticari odrasli u kapitalizmu bjeze od bilo kakvog alternativnog drustvenog sistema koji bilo cime mirise na komunizam.

Zbog toga, samo zbog tog mirisa, socijalizam, iako bolji od kapitalizma, nije alternativa jer je predstavljen kao retrogradan sistem, koji vuce prema komunizmu.



Ljudima koji su generacijama odrastali u kapitalizmu, slusali isinite ili lazne, realne ili naduvane price o komunizmu utjeran je strah od njega.



Zbog mnogih stvari koje su se desavale u komunistickim zemljama, taj strah je i opravdan. Ali, u isto vrijeme zbog price kojom su godinama prepadani taj strah je i preuvelican.



Rusenje berlinskog zida je simbolican cin pocetka rusenja komunistickog rezima u SSSR i istocnoj Evropi.

Komunizam, kao potencijalni neprijatelj koji se siri i mogao bi cak doci i na vrata kapitalizma, je sluzio kao bauk kojim su se plasile generacije.

I konacno, on je sruse - definitvno srusen.

Socijalizam, kao alternativno dustveno uredjenje, je kolateralna steta pada komunizma.



Mogu li demonstracije na Wall streetu promijeniti nesto? Mogu li se prosiriti dalje?



Sumnjam. Jer, oni koji demonstriraju nemaju jasnu sliku niti program sta i kako mijenjati: praviti novi kapitalizam, njezniji, blizi covjeku? Sta bi to ustvari znacilo? Preraspodijeliti kapital i dati vise onima koji sada imaju manje, a manje onima koji imaju vise? Kako i to ?

Srusiti, pobiti one koji imaju vecinu svjetskog kapitala? ( Jer i to je jedan od motiva za neke koji demonstriraju. Sta je uostalom revolucija?).

Ko bi ih tada naslijedio? Neki novi kapitalisti, koji bi za deceniju ili dvije postali isti kao i oni prethodni.

Ko su zapravo ti koji imaju vecinu svjetskog kapitala?

Oni sa liste najbogatijih ljudi svijeta? Sumnjam. Neki mozda i jesu...

Odoh opet u teoriju zavjere od koje bjezim kao djavo od krsta ali se ona vraca i sam namece.



Ko su zapravo ti koji demonstriraju? Da li su to ljudi koji rade, pa onda nakon odradjene smjene dodju i demonstriraju? Imaju li posao? Zele li da imaju posao? Hiljade pitanja!



Da bih zavrsio sa informisanjem sa kojim sam i zapoceo, reci cu jos jedno zapazanje. Ne cujem, ne vidim komentare  koji dovode u vezu demonstracije u Grckoj, u arapskim zemljama sa demonstracijama na Wall streetu u New Yorku.

Ne vidim te hrabre analiticare koji bi povezali slicne pojave u svijetu i nazvale ih istim imenom ili islicnim imenima.

Strah od price o pijetlu koji prvi u selu kukurice je velik. Privilegije koje se sticu dobijanjem minuta na CNN ili prostor u poznatim svjetskim listovima su ogromne i ne napustaju se tako lako.



Ovi na zapadu, i obicni ljudi, vole reci kako je informativni sistem u komunistickim zemljama bio propaganda. I samo tako i uvijek tako.

Mi koji smo zivjeli u toj propagandi i koji mislimo svojom glavom, ili mislimo da mislimo... mi se slazemo s tim njihovim misljenjem.

Ali, i informativni sistem u kapitalizmu je isto tako propaganda. Ni slucajno slobodna demokratija razmjene informacija, kako se to predstavlja. Samo, ta je propaganda uvijena u bolji celofan, u vise slojeva celofana - ali ipak propaganda kojoj je cilj odbrana sitema za koji radi...

No i pored toga u ovom kapitalizmu, kakav je da je, ja mogu sve ovo slobodno pisati na svom blogu, koji je totalno javan i kome svako moze prici i citati ga pa i prevoditi na bilo koji jezik, ako hoce, pa onda  i poslati gdje god to zeli... Tako bi to bilo u komunizmu. Ja se toga ne bojim. Zasto? Zato sto kapitalizam ili oni koji u njemu vladaju, ne smatra da ce ga ovakvi kao ja, da ce ga blogovi kao sto je ovaj, da ce ga oni koji misle drugacije,  ikada srusiti. Jer, propaganda je ucinila svoje, i ogromna vecina naroda misli onako kako im to propaganda svakodnevno servira.

A evo sta o tim demonstracijama u Gardianu kaze Naomi Klein.

Naomi-Klein: Svet okrenut naglavake

Za komsinicu Nejru

Sjecanje na Strosmajerovu potaklo je moju komsinicu Nejru da se javi!

Prvo, prijatno je iznenadjenje da neko, ko i sada stanuje u toj ulici, zalazi u Parkic! Nejro, iako nas sada dijeli 8000 kilometara mi smo i dalje komsije i to nam ni daljina, ni godine, ni promjena imena ulice, ni sve sto nas snaslo i sto nas u zivotu snalazi ne moze oduzeti. Jednom komsija - zauvijek komsija! Angel koji je stanovao u Strosmajerovoj, pa Sejo i Niskana Bahtijarevici - mi smo i dalje komsije. I ti draga Nejro isto tako. Ne ljuti se na ovome ti , pa jos i malim slovom. Znam pravila, koristim ih kad sam zvanican, ali ne i sa porodicom, prijateljima i komsijama. Na moju zalost i sramotu Nejro, ne mogu prizvati tvoj lik, kao ni likove mnogih koje si pomenula. Mnogih prezimena se sjecam, jer sam nekada davno kupio, za mog tatu,  pretplatu za rezervne oficire u toj ulici, pa naucio prezimena i gdje ko stanuje. Ali, vrijeme je ucinilo svoje. Zato, ako ti nije zahmet, posalji nam koju sliku, svoju, svoje porodice. Vidis da se ovdje u Parkicu druze normalni ljudi i znaj da to niko nece zloupotrijebiti.

Predivan je suncan i topao jesenji dan u Torontu, sluzam Dire Straits, udisem miris trave koju sam upravo pokosio, zadovoljan ucinjenim u dvoristu citam Nejro tvoje javljanje i vracaju mi se slike naseg komsiluka: Vojnicke livade koju spominjes, groblja koje je kasnije postalo dvoriste Braca Pavlic skole, Pascola, njihove vile i livade, pruge i rampe koje su presijecali ovu malu ulicu, kaldrme oko pruznog prelaza, mirisa pragova na kojima je pruga odlazila put Predgradja, a koji su nam sluzili za prva odmjeravanja u brzini, prodavnice "Aleja" u zgradi u kojoj sam stanovao, koje se sjecas, a u kojoj sam kupovao cokoladice sa slikama fudbalera koje su bile nekako tvrde, izmedju bombona i cokolade, i od kojih su mnogo bolje bile Krasove cokoladice Zivotinjskog carstva, a kasnije rum-plocice... Necu dalje, da slatkim ne pokvarim rucak koji ce uskoro.



I evo Nero, za tebe, jer ti si ovim svojim javljanjem, iscackala sliku zaboravljenu, pricicu iz bivseg zivota:

TROKRILNA ULAZNA VRATA



Strosmajerova 13 je imala je, a mozda i sada ima ( Nejro, na tebi je da provjeris) trokrilna drvena vrata na ulazu u stubiste koje je vodilo prema tri stana u ovoj zgradi. Vrata su rijetko bila zatvorena. Desno je krilo bilo ono sa kvakom i bravom za koju niko nikada nije imao kljuc, jer se tada stubista nisu zakljucavala. Lijevo krilo je bilo nekako zakovano i nije se ni moglo otvarati. Sva tri krila su bila povelika, kako se to nekada bilo pravilo. Ono srednje, koje se uz samo veliki napor i jos vecu skripu moglo pomjerati, najcesce je bilo potpuno preklopljeno, i posto je bilo nesto sire, cinilo je zajedno sa lijevim krilom i zidom, pravougli trougao. I tako otvoreno i preklopljeno do zida, pravilo je predivno mjesto za skrivanje. Mi mladji smo ga jedno vrijeme koristrili za skrivanje u igri zmire, ali smo brzo odustali, jer svi smo znali za njega i prvo odlazili da trazimo skrivace bas na skrovitom mjestu oblika trougla. Bio je tu jos jedan razlog zasto smo izbjegavali ovo skrovito mjesto. Cesto bismo naletjeli na one malo odraslije od nas kako se skrivaju bas na tom mjestu i rade neke tajanstvene stvari o kojima mi tada pojma nismo imali.

Poznato je da su  u Strosmajerovoj i njenoj neposrednoj blizini odrastale mnoge banjalucke ljepotice. Necu ih nabrajati jer lista bi bila prilicno dugacka a pored toga izostavljanje jedne od njih bio bi neoprostiv grijeh. U pravouglom trouglu na ulazu u stubiste u dvospratnoj zgradi Strosmajerova 13 , mnoge banjalucke ljepotice ucile su prve lekcije trigonometrije. Bilo je to veoma davno, ali uz pomoc Nejrinog javljanja, vracaju mi se slike parova koji su u tom trouglu nalazili sigurno skloniste -  u bilo koje doba dana ili veceri. Trigonometrija je tada bila veoma popularna. Kasnije je prerasla u neke druge discipline. A mi, tada mali, koji nismo bili dorasli za trigonometriju, bili smo dorasli bar za prekidanje tih casova. Razradili smo mi i taktiku za to: Prvo bismo svi zajedno tiho usli u stubiste, sjeli na stepeniste kao u kakav amfiteatar, a onda bi jedan od nas malih,  koji bi taj dan trebao da dokaze svoju hrabrost pred ostalima, tiho i na prstima prisao srednjim vratima i naglo ih otvorio. Ostali, poredani na stepenistu imali su prve casove iz trigonometrije, ili onoga sto se u tim kratkim trenucima, sekundama, moglo uociti i nauciti. Moram priznati, da nam strah od bijesnog, prekinutog i otkrivenog momka nije dozvolio da mnogo toga vidimo i naucimo. Jedan trenutak, i magla! Pojekad se istrcavalo iz stepenista i prije tog jednog trenutka. Jer momci cije casove smo prekinuli bili su i veci i jaci i brzi. Bilo je dovoljno samo jednom njihov bijes i ne pozeljeti to nikad vise. Ali, na momke koji bi uhvatili nekog od nas, kasnije smo imali poseban pik.

Pored nas piculaje, i baba Mara, majka dirigenta Stipe Blazevica sa drugog sprata, bila strah i trepet za ove parove. Zbog nekog, samo njoj poznatog razloga imala je pik na njih i kao da je sebi dala zadatak da dezura i provremeno provjerava da li je pravougli trougao zauzet. Ponekad bi, kad joj je bilo dosadno, sisla i provjerila da li neko uci trigonometriju iza ovih vrata ili, ne daj boze, vrsi neku nuznu radnju. Ako bi nasla neki par otjerala bi ih uz glasnu pratnju i prijetnju ljepotici da ce sutra sve ispricati njenoj mami. I znali smo, ponekad bi svoju prijetnju i ostvarila. Znali smo po tome sto bi slijedecu nedjelju ili dvije ta ljepotica odlazila kuci ravno iz skole i nije bas cesto izlazila iz kuce. Dakle, ta prva iskustva iz trigonometrije nisu bila sala ni za parove ali ni za nas malu raju. Bila su ona povezana sa rizikom kao i sva druga  - prva iskustva.

Kasnije, kad smo zamijenili stan sa Blazevicima i preselili na drugi sprat, moje je zadovooljstvo bilo da onim momcima koji su na nama dokazivali svoju jacinu i brzinu, priredim prekid casova. Oni nisu znali da baba Mara vise ne stanuje na drugom spratu, ali su zapamtili zvuk i lupu njenih velikih cipela  koje su odzvanjale o stepenice dok je gegajuci se, stenjuci i  drzeci se za gelender, silazila u prizemlje. Kada bih s prozora naseg stana na drugom spratu ugledao nekog od tih momaka kako sa svojom ljepoticom "neprimjetno" ulazi u haustor, sacekao bih petnaestak minuta, da se cas razvije, a onda navukao oceve cipele, najvece sto je imao, i polako, naglasavajuci svaki korak, stenjuci i hukteci poceo silaziti prema prizemlju. Zaustavio bih se na prvom spratu i kroz prozore koji su se pruzeli od prizemlja do plafona drugog sprata gledao tog "junaka", kako ne obaziruci se trci i vuce za ruku svoju ljepoticu u potrazi za novim skrovitim mjestom, daleko od baba Mare. Dva- tri dana ne bi se vracali, ali cari trigonometrija i skrovito mjesto - najskrovitije od svih u blizoj okolini,  ucinili bi svoje, i oni bi se vracali sa svojim ljepoticama, rizikujuci i nadajuci se da im "baba Mara " nece prekinuti uzitak casa trigonometrije.

In memoriam: Steve Jobs

Steve Jobs svakako zasluzuje da mu izrazimo svoje postovanje.

Ja sam to propustio ali je Natasa osjetila potrebu da mu u svoje i nase ime izrazi zahvalnost. 

Hvala čovjeku koji je bio dovoljno hrabar slijediti svoje snove,



vizionaru i izumitelju,



koji nam je približio cijeli svijet,



i pomogao otvoriti vrata i Parkiću.

BEOGRADE, PROBUDI SE !

Na sajtu Autonomija , Dinko Gruhonjic pise o povodu i uzroku jedne od kriza Beograda i Srbije.





Koje krize i kojeg povoda, nije ni vazno, jer sve krize i Beograda i Srbije i nekada Jugoslavije, koje se bez prestanka dogadjaju i nastavljaju jedna na drugu vec preko dvadeset godina, imaju jedan zajednicki uzrok: borbu izmedju rurarnog i gradjanskog shvatanja zivota, svijesti , savjesti ; nutrasnju borbu u Beogradu, u Srbiji... nekada u Jugoaslaviji...





Nije to podjela prema mjestu rodjenja. Podjela je u svijesti,  u svakom covjeku, svakoj porodici, cijelom drustvu... Neki su se jasno opredijelili za jednu ili drugu opciju. Medjutim, vecina osciluje od slucaja do slucaja, od jedne do druge krize...

Mozda ce nekoliko recenica istrgnutih iz clanka ovog autora najbolje oslikati uzroke svih podjela, kriza, i tragedija koje traju i ne vidi im se kraj:



".... Onog istog Beograda koji je do pre 25 godina bio jedna od evropskih metropola u kojoj se imalo šta videti i čuti. Tog istog Beograda u kojem danas na Skadarliji, u „Tri šešira” sviraju tambure, a u susednoj kafani nesnosni trubači. Onog istog Beograda koji je pre 25 godina strancima prodavao svoj kosmopolitski duh. Tog Beograda koji danas kao svoj brend strancima prodaje činjenicu da se ovde, „kod nas”, može biti legitimno svinja za jeftine pare. Onog Beograda Pekića, Kiša, Ujevića, i ovog Beograda Dobrice Ćosića, Bećkovića i stotinu antisemitskih naslova u knjižarama.



Tog zabunjenog Beograda koji je u studentskim protestima nosio transparent „Beograd je svet”, a istovremeno policajcima vikao „Idite na Kosovo” i – nemojte nas tući neg udrite te tamo Albance! Tog Beograda koji je – rušeći Miloševića – u vazduh dizao tri prsta, izmišljeni simbol pod kojim su učinjeni nepojamni a vrlo stvarni zločini. Te Srbije koja je za predsednika dovela ideologa Obraza, ubeđenog ljotićevca Koštunicu. Te Srbije čiji i sadašnji predsednik mlati okolo s tri prsta na obe ruke. Te Srbije koja se drznula da četnike stavi u istu ravan s partizanima.



.....Beograde, laku noć…"

A taj izmisljeni simbol sa  tri prsta  je u istoriji  mijenjao vlasnike.

Niti je originalan, niti na ponos onih koji ga sada svojataju.

Angel: B.Luka, septembra 2011. (5)

Opet kosarka sa par zvucnijih imena:

Lena (Trajkovska) Crnomarkovic, sigurno jedna od najboljih igracica u

istoriji "Ml.Krajisnika",igrala u tada sampionskom "Vozdovcu" BGD i

reprezentativka Jugoslavije

Daroslav Vujakovic-Dari, najbolji igrac u svojoj generaciji KK"Borac",

a zatim igrac"Olimpije" Ljubljana tada jednim od boljih timova nase

Juge

Jadranka (Gacinovic) Bogdanovic, svojevremeno igracica KK"Borac" (tim,

ne tako slavan kao "MK"), a sada Presjednica KK"Radivoj Korac" (kojem

radi kao trener Crnic D.). Slusajuci njih prosto je za nevjerovati u

kakvim izuzetno teskim financiskim uslovima rade tamosnji sportski

klubovi, odnosno, kako uopste egzistiraju.

Pozdrav vasim

porodicama,pozdrav vama. Angel