Za poznatog francuskog intelektualca, Evropa može samo da se usmjerava ka jednostavnom cilju: političkoj uniji. Ako do toga ne dođe, euro je osuđen na nestanak.
Ako se ne izgradi politička Evropa, eura će nestati. Taj nestanak može poprimiti mnoge vidove i kretati se različitim zaobilaznim putevima. To može biti eksplozija, implozija, polagana smrt, rastakanje, podjela. To može trajati dvije, tri, pet, deset godina, može mu prethoditi velik broj oporavaka koji će svaki puta davati dojam da je najgore prebrođeno.
Element-okidač može biti urušavanje Grčke, ošamućene planovima za kresanje budžeta koje je nemoguće ostvariti a koje narod ne može podnijeti, ili neočekivana odluka nekakvog ustavnog suda u Karlsruheu, kojom se odbija, za Njemačku, neograničeni rizik kojem bi se izložila bankrotom neke države članice.
Ali će nestati. Na ovaj ili onaj način, ako se ništa ne dogodi, euro će nestati. Nije to više hipoteza, nejasna bojazan, crvena krpa kojom se maše pred neodlučnim Evropljanima. To je izvjesnost. A do te izvjesnosti ne dolazi se samo logičkom dedukcijom (jer, ako bi sve ostalo kako jest, apsurdna je ta tlapnja apstraktne jedinstvene valute koja kao da pluta, jer se ne oslanja na zajedničku privredu, resurse, poreze), već i dedukcijom iz povijesti (tj. iz svih situacija koje, u dva protekla stoljeća, podsjećaju na krizu kroz koju prolazimo).
Jer euro nije prvi eksperiment sa jedinstvenom valutom koji je Zapad izveo. Bilo ih je barem šest, a svi su - iako su situacije, kao i uvijek, neusporedive - veoma poučni. Dva su načisto propala zbog nacionalnih egoizama popraćenih nejednakostima u razvoju zemalja koje, neujedinjene, nisu mogle govoriti istim monetarnim jezikom (u prvom slučaju, uostalom, ključna epizoda bila je bankrot... Grčke!): to su dvije danas zaboravljene avanture Latinske unije (1865-1927) i Skandinavske unije (1873-1914).
Dva eksperimenta su uspjela, brzo i ubjedljivo - a ako su uspjela bilo je to stoga, u oba slučaja, što je proces monetarnog ujedinjenja bio popraćen političkim ujedinjenjem: radi se o
rođenju švicarskog franka koji 1848, u vrijeme donošenja ustava koji zasniva Helvetsku konfederaciju, i nakon pola stoljeća lutanja u mraku zbog odbijanja da se plati politička cijena ekonomske unije, zamjenjuje različite monete koje su dotad kovali gradovi, kantoni i
teritorije; i radi se o pobjedi italijanske lire koja, u času stvaranja italijanske unije, trijumfira nad bezbroj moneta indeksiranih bilo uz monete njemačkih država, bilo uz franak, bilo uz tradicije starih vojvodstava ili republika.
Konačno, dva eksperimenta su bauljala, povlačila se, umalo propala i na kraju uspjela - dva su, zaista, napravila istinsku zajedničku valutu, ali nakon niza kriza, vraćanja unatrag, privremenih ukidanja, i zahvaljujući hrabrim rukovodiocima koji su shvaćali da moneta postoji samo ako je podupire budžet, porez, režim alokacije resursa, radno pravo, pravila društvene igre, ukratko, stvarna zajednička politika: to je povijest nove marke koja se ostvarila, skoro četrdeset godina nakon carinskog saveza njemačkih zemalja 1834, nasuprot guldenima, talirima, krunskim talirima i drugim markama hanzeatskih gradova; i to je povijest dolara, koji se nedovoljno zna da mu je trebalo 120 godina da se nametne, u čemu je uspio samo kada su svi pristali da se dug država članica unije prebaci na federalnu razinu.
Teorema je neumoljiva. Bez federacije, nema zajedničke valute. Bez političkog jedinstva, valuta traje nekoliko desetljeća zatim se, pomognuta nekim ratom ili krizom, raspada. Drugim riječima, bez napretka u političkoj integraciji koja je upisana kao obaveza u sve evropske ugovore ali koju nijedan visoki dužnosnik, u Francuskoj kao ni u Njemačkoj, ne želi ozbiljno da shvati, bez napuštanja nadležnosti država-nacija i bez ubjedljivog poraza, dakle, tih "suverenista" koji zapravo guraju narode ka povlačenju i porazu, euro će se raspasti kao što bi se raspao i dolar da su Južnjaci, naprimjer, pobijedili u građanskom ratu i otcijepili se.
Nekad se govorilo: socijalizam ili barbarstvo. Danas treba reći: političko jedinstvo ili barbarstvo. Ili bolje: federalizam ili raspad i, kao posljedica raspada, socijalna regresija, siromaštvo, eksplozija nezaposlenosti, bijeda. Ili bolje: ili će Evropa načiniti još jedan odlučan korak na putu ka toj političkoj integraciji bez koje nijedna zajednička valuta nikad nije uspjela da potraje, ili će izići iz povijesti i utonuti u haos.
Nemamo više izbora: sada je to politički savez ili smrt. Sve ostalo - bajanja jednih, sitni aranžmani drugih, ovi ovdje fondovi solidarnosti i one tamo banke za stabilizaciju - samo pomjera rok i održava kod samrtnika iluziju da je najgore odgođeno.
Bernard-Henri Levy, Le Point
No comments:
Post a Comment