FDGH

NOSTALGIJA 13

NOSTALGIJA 12

Sretan Uskrs!

Svim ljudima pravoslavne vjeroispovjesti zelim sretan Uskrs!

Ima na Balkanu jedna zemlja...

"Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči sama sa sobom.

Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.

Gdje nezaposleni najviše rade,

gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.

NOSTALGIJA 11

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (5)

Seriju Vrbas: Ime, pjesma, slika nastavlja nas kolega Muharem Kobaslija sa Halilovca,

poznatiji kao Koba svojim fotografijama Vrbasa i vrba snimljenim 1. aprila 2013.

Fotografije napravljene na podrucju koje Koba definiese kao:

''S jedne strane Halilovac, a sa druge Dolac, na sredini Vrbasa bukovi

halilovacki, uzvodno do mosta Gradskog, a nizvodno do mosta Venecija...''



******************

Sljiva

Američke teme

U jednom tekstu
objavljenom u Washington Postu u junu prošle godine, hroničar
Charles Krauthammer oštro je osudio strategiju borbe protiv
terorizma koju je usvojio Obama. Naime, jedan članak u New York
Timesu otkrio je tada da svakog utorka američki predsjednik otvara
posebne dosijee u kojima se nalaze fotografije i biografije navodnih

NOSTALGIJA 10

Zadovoljstvo...

Kao sto rece moja drugarica koja mi je poslala ovaj forward, ovo se vise odnosi na one preko 60. Oni u pedesetim mi sada izgledaju prilicno balavo da bi se ovo na njih odnosilo.



***************************

Zadovoljstvo je imati  50 g . i više ...ili se bar približiti tom...
1. Otmičari nisu baš zainteresirani za tebe. 

2. U slučaju otmice vjerojatno će te prvu/prvog pustiti.
3. Nitko ne očekuje da ćeš negdje pobjeći.
4. Ljudi te zovu u 9 ujutro i pitaju: "Oprosti, jesam li te probudio?"
5. Ljudi te više ne gledaju kao hipohondra. 
6. Ničeg više nema što trebaš naučiti udarajući glavom u zid.
7. Stvari koje sada kupuješ, nećeš više "iznositi". 
8. Mirno možeš večerati u 4h popodne. 
9. Možeš preživjeti dan bez seksa, ali bez naočala ne. 
10. U svađu možeš ući jedino još oko mirovinskih pitanja. 
11. Više ne razmišljaš o ograničenju brzine kao o izazovu.
12. Prestaješ uvlačiti trbuh bez obzira tko ulazi u sobu.
13. Pjevaš i zviždiš uz melodiju mobilnog. 
14. Vid ti se više neće bitno pogoršati. 
15. Tvoje investicije u zdravstveno osiguranje konačno se isplate.
16. Tvoje kosti su sigurnija vremenska prognoza nego od Hidrometeorološkog zavoda.
17. Tvoje tajne su potpuno sigurne kod tvojih prijatelja, jer ih se ni oni više ne sjećaju. 
18. Proizvodnja moždanih stanica je konačno smanjena na prihvatljivu razinu.
19. Ne možeš se sjetiti, tko ti je poslao ovu listu.
20. Primjećuješ li da je ova informacija napisana velikim slovima da bi ti bilo što lakše čitati..

Pošalji svima, kojih se još sjećaš.

PISMO JEDNOG DJEDA

Jedno od pisama koje kruzi internetom. Ne mogu sada da provjeravam da li vec ranije bilo u Parkicu.

I ako ste ga citali ranije, kao sto sam i ja, procitajte jos jednom. Oplemenjuje...



********************



Pisac i pjesnik James K. Flanagan iz New Yorka ostavio je svojim unucima pismo s brojnim savjetima koje je stekao tijekom svog dugog životnog iskustva. Trećeg rujna 2012. on je iznenada preminuo od srčanog udara, a pismo je objavljeno uz dozvolu njegove kćeri Rachel Kreigton.



Savjet unucima: Pročitajte pismo jednog djeda koje je osvojilo svijet!



1. Svako od vas je najljepši dar od Boga vašoj obitelji i cijelom svijetu. Sjetite se toga uvijek, posebno kad sumnjate u sebe i kad ste obeshrabreni.



2. Ne bojte se nikoga i ničega i živite punim plućima. Slijedite svoje želje i nade bez obzira na to koliko su teške i koliko se razlikuju od tuđih. Ljudi često ne rade ono što žele ili što bi trebalo jer konstantno razmišljaju što će drugi misliti ili reći. I zapamtite još jednu bitnu stvar - ljudi koji vam ne donesu pileću juhu kad ste bolesni ili ako nisu pored vas kad ste u nevolji, nisu bitni!



3. Svi smo mi sasvim obični ljudi. Neki nose preskupu odjeću ili imaju velike titule ili moć i misle da su iznad svih ostalih, ali nije tako. Oni imaju iste sumnje, strahove i nade, jedu, piju, spavaju i prde, kao i sav normalan svijet.



4. Kada budete stariji i dobijete djecu, uvijek imajte na umu staru irsku poslovicu: Hvalite djecu i ona će cvjetati!



5. Budite dobri i uvijek pomažite ljudima - naročito slabijima, onima koji su uplašeni i djeci. Svi oni nose neku svoju tugu i potrebno im je vaše suosjećanje.



6. Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove su započeli stari ljudi koji su prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju jedni druge. Starci prežive i kao što su započeli rat olovkom i papirom, završavaju ga na isti način.



7. Čitajte knjige koliko god možete. One su predivan izvor uživanja, mudrosti i inspiracije.



8. Uvijek budite iskreni.



9. Putujte kad god možete, posebno dok ste mladi. Ne čekajte da imate dovoljno novca ili dok se sve kockice ne slože. To se nikada, ali nikada ne dešava.



10. Izaberite posao ili profesiju koju ćete voljeti. Naravno, biti će i teških trenutaka, ali posao mora biti uživanje.



11. Ne vičite! To nikad ne uspijeva, a povrjeđuje i vas i druge. Svaki put kad sam vikao, doživio sam neuspjeh.



12. Uvijek ispunjavajte obećanja koja ste dali djeci. Nemojte govoriti "vidjeti ćemo" ako znate da je odgovor "ne". Djeca očekuju istinu, dajte im je s ljubavlju i dobrotom.



13. Nikad ne govorite nekome da ga volite ako nije tako.



14. Živite u harmoniji s prirodom: izađite napolje, obiđite šumu, planine, mora, pustinje. To je veoma važno za dušu.



15. Grlite ljude koje volite. Recite im sada koliko vam znače, ne čekajte da bude prekasno.

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (4)

NE
HUKA J SE, VRBAS VODO, TECI, RECI…

Švraka repom
zaludi

Jedan, po
jedan buk,

Zabukti,

Bukne zohva.

Dozove bagrem,

Bulbule
mirisnoga granja,

Magrib zarudi

Pod cripnjom
brda -

Crveno

Rijeka miriše

Na
zadnje kupanje.

Enisa Osmančević
Ćurić

NOSTALGIJA 9

Boris Dežulović: Kako su Turci oslobodili Srbiju

Serija Sulejman osvojila je Tursku, pa Balkan i sada se, brze nego sto je Sulejman, osvajac i zakonadavac, osvajao teritorije, nezadrzivo siri zemaljksom kuglom. ne znam pouzdano kako je to u ostalim dijelovima svijeta, ali ovdje u Kanadi, u Torontu i okolini, Sulejman i njegova Barica ili Aisa, zvana Hurem su nevjerovatno popularni. Neki, godinama i decenijama uhodavani brakovi, se tresu zbog privrzenosti, posebno zenskih dijelova tih brakova, Sulejmanu i  seriji o njemu i zbog ostajanja do kasno u noc u njegovom haremu. Kablovi prema internet providerima ( kako li se to kod nas kaze?) usijani. Gigabajti se nemilosrdno trose da  vjerno prenesu kolorite kostime u visokoj rezoluciji. 



***********************

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zatrudnjela najzad Bobijeva Barica, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od Ajše, žene Bobijevog brata. Došla ona tako u ordinaciju s Ajšinom zdravstvenom iskaznicom, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Barica konačno u naslonjač i uplašeno gleda u doktora. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Ajša?". "Ajša?", nervozno će Barica. "Ona mi je jetrva."



Stari je to vic, znam, a znam i koliko. Najmanje pet stotina godina ima da se u Bosni i Hercegovini posuđuju tuđe zdravstvene knjižice i lične karte, nitko živ više ne zna tko je ovdje kome jetrva, a tko svekrva, tko je muž, a tko otac, kojemu je begu otac pravoslavac, kojemu paši majka katolkinja, što je nama Ajša, a što Sulejman Veličanstveni, i je li on na kraju Baričin ili Ajšin: cijela je historija Bosne jedna turska sapunica.

Nije, međutim, ozbiljan problem kad je negdje nekome historija televizijska sapunica, već je ozbiljan problem kad sapunica nekome negdje postane – historija. A nikad u sapunici, pardon historiji, nije u tom smislu bilo ozbiljnijeg problema od "Sulejmana Veličanstvenog", jedinstvenog televizijskog baštarda koji je nastao kad je klasični povijesni spektakl s Oscarom za kostimografiju sreo jeftinu južnoameričku sapunicu sa sedamsto hiljada nastavaka. Nešto kao Lawrence-od-Arabije-jebo-Robinju-Isauru, pa nastao Sulejman Veličanstveni.

I ni po muke – vidjeli smo već i luđe i gluplje, jebala se i televizijska drama s video-nadzorom, pa ispao Veliki Brat - da svijet u međuvremenu nije teško obolio i retardirao, pa tursku telenovelu o Sulejmanu Veličanstvenom - stiliziranu biografiju romantičnog heroja negdje između Hiljadu jedne noći i starih reklama za Camel – uzeo kao ozbiljno historiografsko štivo.

U Hrvatskoj su tako povjesničari upozoravali kako je serija historiografski površna i nevjerodostojna, podsjetivši Hrvate kako je veliki ljubavnik Sulejman bio svirepi hrvatožder i ubojica hrvatskog viteza Nikole Šubića Zrinskog. Mnogo gore "Sulejman" je pak prošao među Srbima, koji su seriju doživjeli kao posvetu zločincu što je poharao Srbiju i Beograd, a televiziju koja je seriju otkupila optužili za nacionalnu veleizdaju.



Histerija je dosegla kulminaciju ovih dana, kad Sulejman Veličanstveni u seriji osvaja Beograd: krema suvremene srpske historiografije, sve go univerzitetski profesor i akademik, već tjednima tako mrtva ozbiljna raspravlja o tome kako je krvava osmanlijska okupacija Srbije - sa šezdeset glava šabačkih branitelja nabijenih na kolac za dobrodošlicu osvajaču - u turskoj sapunici prikazana tendenciozno i iskrivljeno, kao ekskurzija po Srbiji, a pad Beograda gotovo kao oslobađanje, sa sve razdraganim Beograđanima kako na Kalemegdanu cvijećem dočekuju sultana osloboditelja.



Već desetak dana smijem se televizijsko-historiografskom skandalu u srpskoj naučnoj čaršiji: povijesna pravda inače, jasno, ne stiže u terminu za sapunice, ali za intelektualnu močvaru koja Šljivančanina i Mladića još uvijek slavi kao osloboditelje Vukovara i Srebrenice, Sulejman Veličanstveni koji na Prvoj Srpskoj Televiziji sa svojom Janjičarskom narodnom armijom oslobađa Beograd gotovo pa zaista dođe kao pet stotina godina dugačka ruka historijske pravde.



Srpska i hrvatska akademsko-politička mahala nisu, jasno, jedine koja su osujetile perfidnu zavjeru producenata i scenarista "Sulejmana Veličanstvenog". Nacionalnu veleizdaju u toj telenoveli prepoznala je i sama turska intelektualna čaršija, jednako optužujući scenariste za tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje slavnog sultana kao playboya koji na svoj kolac nabija manekenke iz svog harema. U rijetko imbecilnu polemiku uključio se i sam turski premijer Tajip Erdogan, optužujući autore serije za "krivično djelo izvrgavanja turske povijesti ruglu", protestirajući što lijepa sultanija Hurem u seriji nije historiografski vjerno pokrivena mahramom.

Jedini koji su serijom sasvim zadovoljni, ispali tako – Bošnjaci. Sulejmana Veličanstvenog televizijski su gledatelji u Bosni i Hercegovini dočekali kao Beograđani 1521., a povjesničari i znanstvenici stali su istraživati porijeklo glavnih junaka, sve se pentrajući po njihovim rodoslovnim stablima i tražeći u krošnji "naše gore list". Najdalje je otišla redakcija uglednog znanstvenog časopisa "Dnevni avaz", čiji je Razred za historiju Bosne i Hercegovine otkrio kako je gotovo cijela špica popularne turske serije zapravo bosanska. Odnosno, ja se ispričavam, bošnjačka.

Otkriveno je tako da je Bošnjakinja bila sultanova majka Barica, pardon Ajša, i da je Bošnjak bio veliki vezir Ibrahim-paša, unuk Hidajet-paše, rođenog Mihajla, potomka samog Kulina bana, otkriveno je i da su Bošnjaci bili i Rustem-paša, i Bali-beg. "Ne bi bilo pretenciozno", zaključuje se u Avazovu istraživanju, "reći da su Osmanskim carstvom, zapravo, vladali Bošnjaci!" Ipak, najblistaviji trenutak suvremene bosanske historiografije svakako je ekskluzivno Avazovo otkriće da je Bošnjakinja bila i Ibrahim-pašina ljubavnica Nigar-kalfa.

Ni to, naime, što u povijesti Otomanskog imperija i životu velikog vezira Ibrahim-paše žena imena Nigar-kalfa jednostavno ne postoji, ni to što je lik lijepe Nigar izmišljen za dramaturško-spletkarske potrebe sapunice, nije osobito omelo povjesničare iz Avazova tornja: kao dokaz za senzacionalnu tvrdnju da je vezirova ljubavnica bila Bošnjakinja, oni su mrtvi ozbiljni naveli scenu iz serije u kojoj se Nigar-kalfa sprema za udaju, a sluškinje joj "na našem jeziku pjevaju sevdalinku 'Sejdefu majka buđaše'"!



Od toga, što bi se u naučnom svijetu reklo, nema dalje.

Da skratim priču, zatrudnjela na kraju lijepa Hurem, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od prijateljice Nigar-kalfe. Došla ona tako u ordinaciju, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Hurem konačno u naslonjač i uplašeno gleda u hećima. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Nigar-kalfa?".

"Nigar?", nervozno će Hurem. "Nigar-kalfa je Bošnjakinja, to svatko zna."

(Tekst prenijele e-Novine iz Oslobođenja uz dozvolu autora; Ja kopirao i zalijepio bez dozvole, nadajuci da me niko nece tuziti Sulejmanu)

Sule: "Free - Mourning sad morning"

(FREE: "Mourning Sad Morning)

Grupa Free je jedna od mojih najdražih grupa uopšte.

Možda je jedan od razloga i to što smo skoro ista generacija (bas gitarista Endi Frezer je imao samo 16 godina) ili nešto drugo, ne bih znao reći.

Grupa Free je osnovana u Londonu 1968. godine. Ime im je dao Alexis Korner, jedan od „otaca-utemeljitelja“ britanskog bluza.

Stvar „Mourning Sad Morning“ je izašla 1969. godine, godinu dana prije izlaska njihovog najvećeg hita „All Right Now“.

Grupa se razišla 1973. godine, nakon čega su pjevač Pol Rodžers i bubnjar Simon Kirk osnovali legendarnu grupu Bad Company.

Vođa grupe, gitarista Pol Kosof, umro je 1976. godine.

Grupa „Free“

Paul Kossoff, Paul Rodgers, Endy Fraser, Simon Kirke

Sasvim je sigurno da su oni u to vrijeme svirali muziku po Bambusovom i mom ukusu. Još na „kamenu“, dakle, prije zemljotresa, Bambus je imao njihov album „Free“.

Teme sa tog albuma „Song Of Yesterday“, „Woman“ i „Broad Daylight“ i danas zvuče nevjerovatno dobro, ali tu je i ona prelijepa balada „Mourning Sad Morning“ koja me, kad je god slušam, podsjeća na zimu 70-e, jednu žurku i jednu garažu u ulici Borisa Kidriča, svjetlost svijeće, „turčina luđaka“ i hrpu starih kaputa.

Pored sve te logistike tu je bila i jedna od šesnaest vestalskih djevica koja nije čekala da prođe trideset godina službe boginji Vesti.

Na kraju njeno lice postajalo je sve bljeđe kao u duha, da bi na kraju postalo bljeđe od najbljeđe sjenke.

To jutro nakon žurke, bila je nedelja baš kao i u pjesmi, uopšte nije trebalo biti tužno, a bilo je. Ne bih dalje, jer sve što bih rekao bilo bi nekorektno.

Evo, priznajem, nisam je volio, ali mi je bila draga zbog svoje vjere u „slobodnu ljubav“.

Te mi je zime bilo super sa tom djevojkom slobodnih nazora, čije lice više uopšte nije bilo blijedo, jer kod nas je još uvijek trajalo "ljeto ljubavi".

A i kraj je bio isto tako u fazonu grupe Free, Baby Be My Friend.


Free: Be My Friend

Kako se 1951. rjesavao problem nezaposlenih

Moza je tacno - mozda i nije. Mozda vecinu ovakvih dokumenata neko danas fabrikuje da bi nas zabavio. 

Danas izgleda skoro nevjerovatno da smo zivjeli u tom i takvom vremenu.

************

NOSTALGIJA 8

Aco RAVLIĆ: STOJAN BIJELIĆ UPORNI ISTRAŽIVAČ BANJALUČKE PROŠLOSTI

Niko nije ponudio čitaocima novina toliko zanimljiva štiva o prošlosti Banjaluke, ali i Bosanske krajine, kao Stojan Bijelić tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi prilozi odisali su činjenicama koje je, bilo je vidljivo, prikupljao potom složio u pitku priču. Tako nije bilo oblasti koju nije obradio. A sve je to činio bez bojazni da će biti pokraden, da ga neće pri citiranju spominjati kasniji autori. Njegovo djelo bilo bi još priznatije i poznatije, bolje uočeno, da je njegovim tekstovima uredništvo "Vrbaskih novina", inače zvaničnog glasila Vrbaske banovine, posvećivalo barem malo više pažnje, da nije s njegovim vrlo vrijednim tekstovima "krpalo" stranicu, a jednom su čak što bi se reklo s neba, ubacili dio o vojničkom groblju među tekst o telegraflstima. Bijelić Stojan je i po tavanima nekadašnje beladije tragao za dokumentima i znao objaviti posebne priloge izvan svojih serijala "Iz banjalučke prošlosti" i "Bos. krajina u prošlosti". Oba serijala nude mnoštvo podataka koje naknadno potvrđuju drugi izvori, što najbolje kazuje koliko je Stojan Bijelić poštovao prošlost i istinu bez obzira što je uistinu rijetko, zapisao i neku predrasudu. Međutim, istinu je poštovao. O tome ima niz primjera. Ipak, spomenut ću samo jedan. Sve što je učinila Austro-Ugarska za vrijeme razdoblja okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, većina je srpskih javnih radnika nipodaštavala i izvrgavala minorizaciji i poruzi. A Stojan Bijelić je, recimo, pozivao na trajnu zahvalnost generalu baronu Joelsonu (Jelzonu), koji je učinio Banjaluku gradom aleja. Nažalost, toliki su režimi prošli, a ni u jednom brigadir Joelson nije počašćen nazivom i najmanje uličice. Još jedna Bijelićeva osobina je lako uočljiva, a ta je želja da se odredi lokacija zgrada ili ulica o kojima piše, kako bi ih u budućnosti mogli smjestiti na približno pravo mjesto. Činio je to s najvećom ljubavi, kao čovjek koji je zavolio i postao trajni zaljubljenik u ovaj grad. Stojan Bijelić je uz spomenute novinske serijale ostavio i nekoliko posebno objavljenih priloga iza sebe. Najvrijedniji je zbog mnogo čega, prikaz rukopisa brigadira austro-ugarske posade Kalszera (Kalser), kojeg je svojedobno dobio od Banjalučanina Morica Hercoga koji je radio u uredu pukovnika Milana Čudića, austrougarskog komandanta mjesta, a pomoćnika generala Kalszera. Osim toga priloga, zbog propagiranja suživota na bosanskohercegovačkom prostoru, vrlo dopadljiva i korisna je njegova priča "Pogibija zadnjeg banjalučkog kapetana" u kojoj je s razlogom apostrofirao mudrost Hafiza Mustafe efendije Dibaga, koji je opomenuo razjarenu masu da ne smiju zlo činiti. I još...

Krajem pedesetih prošlog stoljeća čitao sam Stojana Bijelića, a kada sam se uvjerio da ne izvrće činjenice iz politikantskih razloga (odgovarajući 1933. godine jednom kritičaru u "Vrbaskim novinama" je napisao i ovu vrijednu rečenicu: "Obraćao sam se na muslimane, jevreje,

rimokatolike i pravoslavne. Sto su mi oni rekli, to sam i napisao u pristojnoj formi. Dakle, pošto kupio, poto i prodao, bez ikakva ćara i zijana".) poklonio sam mu punu pažnju. S obzirom da je bio zaboravljen od pisaca o banjalučkoj prošlosti, polovinom osamdesetih povjerio sam nekim u Banjaluci kako imam želju staviti sve njegove priloge u korice jedne knjige sa nužnim pratećim pojašnjenjima i ilustracijama, kako bi ostalo sjećanje na čovjeka koji je strasno i uporno tragao za banjalučkom i krajiškom prošlošću, koji je volio Banjaluku.

Tekstove koje je napisao nije mi bilo teško pronaći, ali jeste njegove biografske podatke.

… čovjeka koji je istraživao i zapisivao, objavio tolike istine o banjalučkoj prošlosti. Objavljivanje fotosa Stojana Bijelića i ovih nekoliko rečenica su izraz moje zahvalnosti njemu, jer sam iz "njegova bogatog rudnika" citirajući i redovito ga potpisujući(!) koristio dosta podataka i tvrdnji (u prvoj knjizi citirah ga čak u 10 od 100 jedinica), kako ne bi bio zaboravljen, jer gradovi i ljudi zaboravljaju vrlo često one koje bi trebalo i kada se mijenjaju režimi, na osnovu njihovih djela, ostati nezaboravljeni. Stojan Bijelić nije rođeni Banjalučanin, ali po ljubavi koju je iskazivao prema Banjaluci spada u red najdičnijih njegovih građana. Sigurno je Krajišnik po rođenju, jer tko bi drugi osim rođenog Banjalučanina u tako kratkom roku toliko zavolio grad na Vrbasu, pogotovo još ako je znao plivati. Možda je čak u bližem srodstvu sa jednim od najpoznatijih slikara Jovanom Bijelićem. Rođenje 30. VIII. 1867. godine, dakle kao dječak od 11 godina ponio je dobra sjećanja na Osmansku carevinu koja je napuštala Bosnu i Hercegovinu, a dobro upoznavao novu okupacijsku vlast. U spomenutom odgovoru jednom kritičaru Stojan Bijelić je napisao i ovu rečenicu: "Ja sam rođen u Turskoj carevini koja je svoje stanovništvo dijelila na islamijat, urum i latin milet" međutim nije napisao ime rodnog mjesta.

…

Stojan Bijelić je kao nastavnik obilazio Bosnu i Hercegovinu. Bio je nastavnik ili je obavljao dužnost direktora mahom na trgovačkim školama u Trebinju, zatim u Bihaću iz kojega je premješten u Brčko, a iz Brčkog u Livno da bi prestankom austrougarske okupacije tj stvaranjem Kraljevine SHS, došao u Banjaluku u kojoj je do ukinuća odnosno preimenovanja Više djevojačke škole u Žensku građansku školu 1925. bio direktor sve do umirovljenja. U Banjaluci se po drugi put oženio (prva supruga mu je bila Jevrejka). Supruga Jelena rođena Ivezić na njegovu veliku žalost, je umrla 5. V 1937., a on 24. XII. 1943.

…

Na osnovi svega može se reći da je Stojan Bijelić proživio sadržajan i po zajednicu nadasve koristan život. Banjaluka u koju je dospio u drugoj polovini svoga života, treba mu biti trajno zahvalna, jer je ostavio, kao malo ko do tada, toliko vrijednih i značajnih podataka i priča o prošlosti Banjaluke.



(originalni tekst je neznatno skraćen)

Obrtnica

Kako se nekad lijepo govorilo, kako divan naziv zanimanja:
uslužna djelatnost osobnog zadovoljstva.

A danas... boze sacuvaj!