Američke teme

U jednom tekstu
objavljenom u Washington Postu u junu prošle godine, hroničar
Charles Krauthammer oštro je osudio strategiju borbe protiv
terorizma koju je usvojio Obama. Naime, jedan članak u New York
Timesu otkrio je tada da svakog utorka američki predsjednik otvara
posebne dosijee u kojima se nalaze fotografije i biografije navodnih


terorista, i da izabere naredne žrtve napada bespilotnim
letjelicama. I upravo on odlučuje: da li vjerovatnoća da se ubiju
osobe bliske meti ili civili zaslužuje da se postupak zaustavi?

Krauthammer
ocjenjuje da je masovna upotreba bespilotnih letjelica u potpunoj
suprotnosti sa slikom moralne ispravnosti koju američki predsjednik
želi da postigne. "Ne radi se o tome da se osude napadi
dronovima. U načelu, oni su sasvim opravdani. Ne treba imati nikakve
milosti prema teroristima koji se prerušavaju u civile, skrivaju se
među civilima i ne oklijevaju da izazivaju smrt civila. No ono što
je odbojno jest ta moralna amnezija koju naglo dobiju svi oni čiju
su osjetljivost pogađale metode G. W. Busha, a koji danas pokazuju
više razumijevanja za Obaminu kampanju daljinski navođenih
ubistava."

PRIČA
BIVŠEG ''PILOTA''

Više od pet godina
Brandon Bryant radio je u duguljastom kontejneru veličine
kamp-prikolice, bez prozora, na stalnoj temperaturi od 17 °C, čija
su vrata zakovana iz sigurnosnih razloga. Pred očima Brandona i
njegovih kolega svjetluca četrnaest ekrana. Pod njihovim prstima,
četiri tastature. Bilo je dovoljno da Brandon pritisne dugme u Novom
Meksiku pa da neki čovjek umre na drugom kraju svijeta.

U kontejneru, zuje
računari. To je mozak, drona, bespilotne letjelice. U američkom vaz
duhoplovstvu, ta prostorija zove se cockpit. S tom razlikom što
piloti iz kontejnera ne lete - već samo pilotiraju.

Brandon je bio jedan od
njih. Sasvim jasno se sjeća osmica koje je opisivao Predator na
afganskom nebu, na više od 10 hiljada kilometara od mjesta na kojem
se on nalazio. Na nišanu drona, zemljana potleušica, sa štalom za
koze, sjeća se Brandon. Kada dobija naređenje za paljbu, pritišće
lijevom rukom dugme, "obilježava" laserom krov, a pilot
koji sjedi do njega aktivira paljbu pomoću joysticka. Dron ispaljuje
raketu tipa Hellfire. Do udara preostaje 16 sekundi. "Sekunde
prolaze usporeno'', sjeća se danas Brandon. Slike, snimljene
infracrvenom kamerom okrenutom prema tlu, prenose se putem satelita i
pojavljuju se na njegovom ekranu sa zakašnjenjem od dvije do šest
sekundi.

Još samo sedam sekundi,
ni traga ljudskih bića. U tom trenutku, Brandon bi još mogao
skrenuti raketu s pravca. Tri sekunde. Brandon posmatra ekran do
najsitnijeg piksela. Iznenada, iza ugla kuće istrčava dijete.

 U
trenutku udara, sudaraju se Brandonov virtualni svijet i stvarni
svijet nekog sela smještenog između Baghlana i Mezar-i Šerifa.

Na ekranu, Brandon vidi
bljesak - eksplozija. Zidovi građevine se urušavaju. Djeteta više
nema. Brandon osjeća grč u želucu.

"Jesmo li to upravo
ubili dijete?" pita kolegu koji sjedi do njega.

"Mislim da je to bilo
dijete'', odgovara pilot.

"Je li to bilo
dijete?'', raspituju se u prozoru za razgovor koji se pojavljuje na
ekranu.

Tada intervenira neko koga
oni ne poznaju, neko ko se nalazi negdje na komandnom mjestu i ko je
pratio njihov napad: "Ne, bio je to pas."

Ponovo puštaju snimak.
Pas na dvije noge? Kada Brandon Bryant toga dana izlazi iz svog
kontejnera, pred njim se pružaju prostranstva američke
unutrašnjosti: gusta stepska trava u nedogled, polja, miris đubriva.
U pravilnim intervalima od nekoliko sekundi, radarski toranj američke
vazduhoplovne baze u Cannonu (novi Meksiko) bljesne u sumraku. Traje
rat.

Moderni rat je nevidljiv,
izgubio je ozbiljnost zbog rastojanja. Taj rat je prikriven,
kontroliran, vode ga na daljinu male high-tech jedinice rasijane po
raznim mjestima zemaljske kugle. Novi rat je navodno precizniji nego
stari. Zbog toga mnogi kažu da je "humaniji". To je rat
intelektualca: a Barack Obama poticao ga je više nego iko prije
njega.

Nicola Abe, ’’Der
Spiegel’’