Hristos se rodi!

Svim pravoslavnim vjernicima

 zelim Sretan Bozic!

"Mir Boziji i Hristos se rodi"

Jedan sovinisticki!

GRADIVO ZA PONAVLJANJE! ! ! 1.      Nemoj se zanositi da nešto možeš promeniti na muškarcu. Osim ako ne nosi pelene. 2.      Šta napraviti kad ti muškarac zalupi vratima s spoljne strane? Zaključaj ih iznutra. 3.      Ako su već jednog muškarca poslali na Mesec, morali bi ih moći poslati sve! 4.     Ne dopusti da misli tvog muškarca lutaju. Premale su da bi bile same vani. 5.      Uvek izaberi mlađeg muškarca. Ionako nikad ne sazru. 6.      Muškarci su svi isti - imaju različite face samo da bismo ih mogli raspoznati. 7.      Definicija neženje: muškarac koji je propustio priliku da unesreći neku ženu. 8.      Nije istina da žene prave kretene od muškaraca. Većina muškaraca se diči motom "Uradi sam!"

9.      Jedini način da muškarca navedeš da nešto napravi je da mu kažeš da je prestar da bi to napravio.

10.     Ljubav je slepa, ali brak je iskustvo koje otvara oči.
11.     Ako  baš želiš muškarca koji će biti vezan uz tebe, potraži ga u bolnici za duševne bolesti.
12.    Sinovi Izraela lutali su pustinjom 40 godina. Eto, i u drevna vremena muškarcima je bilo ispod časti     pitati za put.
13.     Ako te pita jel' voliš kartanje, reci "da, ali samo s kreditnim karticama".
14.     Zapamti da smisao za humor ne znači njemu pričati viceve, nego smejati se njegovim vicevima.
15.     Svi su ljudi stvoreni jednaki. Na nesreću to uključuje i muškarce.
16.     Muškarci su kao keramičke pločice, ako ih dobro postaviš možeš po njima gaziti više od 30 godina. 

Sopenov vrt

Sopen poslao dvije slike iz svog vrta:

Jasmin za Boba

Mandarine za Oku i Bilju

MARIO:KIGINA KNJIGA

U
posljednjih dvadesetak godina knjiga je doživjela ogromne promjene.
Na nju se direktno odražavaju transformacije u društvu. Da ne
prepoznaš svoju prijateljicu: obučena u šarene korice,
potcijenjena bezobrazno niskom cijenom, prevedena u elektronsku
formu... gubi godinama stican ugled i poziciju. Prodaje se čak u
kioscima kao dodatak novinama?! U tržišno orjentisanom svijetu
tretira se kao i bilo koja druga roba. Pitanje je da li će uspjeti
da se prilagodi ovom vremenu i povrati nekadašnji pijedestal
neupitnog autoriteta, može li se samo atraktivnijim oblikom, bojom
i (možda) sadržajem uklopiti u modni trend i pronaći potencijalnog
konzumenta.

Ovaj
uvod se uopšte ne može primijeniti na Kiginu knjigu. Šarmantna
knjiga, kreirana s namjerom da zabavi. Ne može se ni kupiti, dobije
se onako prijateljski. Od milja zvan Kiga, inače Dominik, od
Bertottijevih, sakupio niz navoda, natuknica, priča, on tvrdi
istinitih… u par knjiga, a jednu nazvao IZUZETNO GLUPI AMERIKANCI.
Onako opušteno uživate čitajući knjigu pa se vratite na njen
naslov. I postavite si par pitanja. Jer činjenicе
da ''tri
grada u državi New Jersey – Pittsgrove, Alloway i Quinton, plaćaju
inspektore za liftove iako ni u jednom od njih nema liftova''
ili kad crnkinjama odbiju članstvo u ’Service group’ u
Branfordu, Connecticut, vođa kluba izjavi: ''Mi
uopšte nemamo rasni problem u klubu. Samo ne primamo obojene''
ne zvuče ekskluzivno američki. A kad US Army veteran iz Decatura,
Alabama ubije drugog veterana Marinca u žestokoj svađi i
naduravanju koji rod je važniji u američkoj vojsci ili kada se
senator u državi North Caroline dajući intervju ne može sjetiti
kojoj stranci pripada jer ga nakon imenovanja politika više mnogo ne
interesuje, e, pa to zvuči sasvim poznato, baš balkanski, čini mi
se. Pitam se, ko od koga prepisuje? Ili i glupost postaje globalno
unificirana?

Zašto
je onda Kiga pravio izbor američkih primjera, a ne recimo naših?
Pa, Amerika je velika zemlja, a Amerikanci su prvaci svijeta… Pravu
istinu ustvari zna samo Kiga. Ali, ne treba ga to pitati, jer on se u
Banjaluku i vratio sa američkim pasošem.

(Slušao
sam još neke Banjalučane koji se isčuđavaju neskladu stepena
razvoja te velike zemlje i intelekta prosječnog građanina. Sjećam
se i jedne Sašine priče kad je navratio iz Kentucky-ja).

Priču
‘Lov na medvjeda’ iz navedene knjige sam odabrao jer Kiga nije
samo Amerikanac nego i (rođeni) Bosanac.

Mario

****************************

LOV
NA MEDVJEDA

Rat
u Bosni. Kao i u svakom ratu, prisutan je tu i američki vojni
bataljon. A u bataljonu kapetan William Strok, strastveni lovac. Čuje
on da u bosanskim plani­nama ima medvjeda i odmah proradi njegova
lovačka strast. Hoće čovjek da ide u lov na medvjeda. Razmišljao
on tako kraće vrijeme (jedno 7 dana), odluči i ode u Bosansko
lovačko društvo. Ispriča im kako je on strastveni lovac, kako bi
rado išao u lov na medvjeda i sve tako. Saslušaju ga bosanski
lovci, malo se konsultuju između sebe i rekoše:

"Razumijemo
mi tebe i tvoju lovačku strast i spremni smo da ti odobrimo dozvolu
za lov na medvjeda. Daćemo ti pušku, metke, lovačkog psa i lovačko
odi­jelo. Ali, da bi pomogli i tebi, a i sebi, daćemo ti jednog
našeg boljeg lovca koji dobro poznaje teren da ti pomogne u lovu.
Jedini naš uslov je da sam ništa ne radiš, nego da se konsultuješ
s njim i da postupiš onako kako ti on kaže."

Prihvati
Amerikanac odmah, dogovore se i već sutradan krene on u lov zajedno
sa bosanskim lovcem. Odu duboko u šumu i nađu ogromnog medvjeda.

"Da
pucam?" upita Amerikanac.

"Nipošto!
Samo se okreni i bježi", reče mu bosanski lovac.

Nije
Amerikancu jasno, ali obećao je pa mora poslušati. Okrene se i poče
da bježi. Bježe oni, medvjed za njima. Nakon pola kilometra ponovo
se Amerikanac obrati bosanskom lovcu:

"Ma
čovječe imam pušku. Da stanem i ubijem životinju?"

"Ne!
Nipošto. Okreni se i bježi", reče mu bosanski lovac.

Bježe
oni tako, medvjed stalno u stopu za njima. Još dva, tri puta
Amerikanac upita šta da rade i dobi uvijek isti odgovor.
Nezadovoljan, razmišlja on zašto da sluša tog glupaka, stane,
okrene se, nanišani i jednim metkom ubije medvjeda.

Pa
se onda isprsi, podiže nos i ponosno reče:

"Eto
što smo ti mi Amerikanci pametni. I dobri lovci. Jedan metak i
medvjed gotov. Što da ja slušam tebe, glupog Bosanca."

"Istina!
Pametan si ti. Ali sada ti vuci ovu međedinu tri kilometra do auta,
maj­mune jedan", objasni mu svoju mudrost "glupi"
Bosanac.

Sule: WONDERFUL TONIGHT

Krajem
osamdesetih i početkom devedesetih vrlo često sam putovao u
Sarajevo. Bar jednom u petnaest dana.

Kako
se uglavnom radilo o nenapornim poslovima u Republičkom zavodu za
statistiku i korištenju nekih zakonskih pogodnosti vezanih za
transformaciju preduzeća, meni su ta putovanja u potpunosti
odgovarala. U to vrijeme veza sa Sarajevom je bila izvanredna i zvala
se „Olimpik“ ili „Bosna express“.

Vremenom
su ta putovanja postala rutinska, ali jedno nikad neću zaboraviti.

To
je bilo negdje 1990. godine, Vanja je tad već bila navršila četiri
godine i žarko željela pravu Barbiku. Kako sam taj mjesec dobio
neku neplaniranu lovu koju nisam prijavio Reli, odlučih da Vanji
ispunim i tu želju. Odmah nakon obavljenog posla u Zavodu uputih se
u prvi
prodajni centar i kupih tu Barbiku. Htio sam kupiti i Kena, ali za to
nisam imao petlju. Ubila bi me Rela.

Kada
sam došao u Banju Luku, nisam čekao autobus, već odmah uzeh taksi
da Vanju zateknem budnu.

Kada
sam došao pred zgradu, zatekoh Vanju kako se dovikuje sa Relom: „Još
samo malo, čekam tatu“.

Čim
sam izašao iz taksija slijedilo je pitanje: „Šta si mi donio“.
Ja joj odgovorih da je to tajna koju ću joj otkriti tek kada dođemo
u kuću. Naravno, čim smo ušli u stan ja otpakovah torbu i pokazah
joj
šta je dobila. Jedino što je uspjela izgovoriti bilo je: „Joj,
mama, vidi, prava je“.

Kad
je Rela vidjela i to čudo, iz momenta odgovori u svom stilu: „Krasno
sine, a otkud tebi pare?“. Sada baš i ne znam šta sam joj pokušao
slagati, kažem pokušao, jer Reli cijeli život ništa i nikad nisam
uspio slagati, a da ona tako nije htjela.

Moje
prve, posljednje i jedine

Vanja
i Rela-„Bašta sljezove boje“ 1990. godine

Da
situacija bude skroz „gruvi“ pobrinula se televizija, koja je tu
noć prenosila koncert za Mendelu iz Londona i baš u tom Vanjinom
čarobnom momentu Eric
Clapton je u kombinaciji sa „Strejtsima“ svirao onu prelijepu
baladu „Wonderful Tonight“.

Tu
noć nam je bilo stvarno „wondwerful“, kao da nam je i sam Bog
davao znak da je to posljednja normalna godina za sve nas koji živimo
u ovoj „Prokletoj avliji“.

Little
Sule

In memoriam: Anton ( Bob) Res

1944.-2012.

Prvi dan u kancelariji u ovoj 2013. godini poceo mi je tuzno. Od Angela i Sopena dobih tuznu vijest da je 29. decembra umro Anton Bob Res, jedan iz nase kosarkaske porodice. Sa njim je otisla u sjecanja cijela jedna porodica koja se sedamdesetih i osamdesetih godina proslog vijeka potpuno posvetila kosarci i zivjela s njom. Bobov i Sucijev otac, papa Res kako smo ga zvali i Suci, ciji cijeli zivot je bila samo kosarka, napustili su nas ranije. Evo sada i Bob. 

 Imao sam srecu da dio svog zivota drugujem sa Bobom. Drugovali smo igrajuci baskete, sretali se na korzu, ponekad isli zajedno na pice.... Bob je bio covjek od koga se imalo sta cuti i nauciti, i o zivotu i o kosarci .Bio je jedan o onih koji su kosarku ne samo voljeni, vec su je i osjecali.  I dalje mislim da je Bob bio jedan od najvecih talenata banjalucke kosarke od njenog postanka. Mnogo je razloga zasto on taj svoj raskosni talenat nije uspio razviti do visina koje je on zasluzivao. Najveci je taj sto je generacija kosarkasa kojoj je Bob pripadao  sport, pa i kosaku shvatala kao zabavu, ne kao obavezu teskog rada i treniranja. Ta je generacija na basket, trening ili utakmicu isla da se nadmece sa suparnikom i da pri tom uziva. Bob je tu bio poseban. On je kosarku igrao za jedan briljantan trenutak koji bi se pamtio.Zbog toga i  sada pamtim njegove ulaske pod kos i dodavanja lopte suigracu na "ziceru". Ne sjecam se da je talenat takvih asistencija ikada iko u banjaluckoj kosarci prevazisao. Sve je to radio sa nekom neshvatljivom lakocom. Ko je Boba gledao na kosarkaskom terenu imao je utisak da je kosarka ne samo lijep, vec i veoma jednostavan i lagan sport.  

Jos mi je u svjezem sjecanju trenutak iz, mislim 1975. godine,  kad sam pozvao Boba da trenira KK Rade Licinu. Bilo je tada i poznatijih i iskusnijih trenera, ali sam ja znao da Bobu treba dati sansu da svoje poznavanje,  talenat i  ljubav prema kosarci prenosi na mladje. I nisam se prevario. Generacija kosarkasa Rade Licine koje je Bob trenirao uvijek se s radoscu i postovanje sjecala dana kada im je Bob bio trener. 

Bob je, kao i hiljade drugih banjalucana, zajedno sa  svojom porodicom, morao da napusti Banjaluku krajem ratnog ludila devedesetih. Skrasili su se u USA. On i supruga Mira radili su tesko da omoguce laksi zivot svojoj djeci. 

Boba je prije nekoliko godina napala opaka bolest. Prolazio je kroz teske trenutke, jedan tezi od drugoga. I pored svih poteskoca sacuvao je svoj duh i bilo ga je prijatno cuti. Zivio je i dalje sa banjaluckom rajom komunicirajuci telefonom, Skypom. Sjecao se lijepih dana i dobrih ljudi...

Novu, 2013. godinu na zalost nije docekao. 

Saucesce porodici naseg Boba.

Neka ti je laka zemlja, starac moj. 

Krajem jula 1972.g. na Adi: Bob, Rora, Ljilja, Miro, Sopen, Mladenka, Zeka

Brujina unucica Lena

Pozdrav blogerima. 

Lena juce navrsila prvu godinu.  

bruja