Razgovarao Nerzuk Ćurak
Objavljeno u broju 63 “DANA”, 24. NOVEMBAR / STUDENI 1997.
Halid Čausević je briljantan sugovornik. S velikim brojem njegovih znanstvenih i političkih teza teško se složiti, s nekima apsolutno nemoguće, ali metodologija i elaboracija stavova je uvjerljiva i oslobođena svake hipokrizije. Ovaj liberalni bosanski intelektualac, koji za sebe voli reći da je samo publicista čije je polje interesovanja najviše vezano za sociologiju religije i ustavno pravo, u ekskluzivnom razgovoru za “Dane”, prvom intervjuu za pisane medije nakon nekoliko godina šutnje, govori o predsjedniku Izetbegoviću, SDA, Latiću, reisu Ceriću, odnosu Islamske zajednice i vladajuće stranke… U pravnoj analizi položaja današnje BiH, sin znamenitog reisa Džemaludina Čauševića se ne libi izreći politički i pravno neodbranjivu tvrdnju: u BiH na djelu je bio konfesionalno-gradanski rat, a ne agresija.
DANI: Gospodine Čauševiću, svojevremeno ste bili jedan od bliskih prijatelja gospodina Izetbegovića, ali je u međuvremenu dođlo do radikalnog političkog razlaza izmedu Vas i aktuelnog predsjednika bosanskog predsjedništva. Zašto?
ČAUŠEVIĆ: Vrlo jednostavno, ja sam bio i ostao prijatelj sa Izetbegovićem, iz prostog razloga što smo bili kolege. Osim toga, viđali smo se i na sastancima, ali nikada nisam mogao prihvatiti njegova shvatanja. On je, recimo, bio ortodoksni musliman, zapravo musliman koji ide i preko ortodoksije, dočim sam ja čitavu stvar posmatrao dosta liberalno. Zbog toga je naše prijateljstvo bilo prilično distancirano. Mi smo se viđali, razgovarali, ali nikada nije bilo razgovora o onome što bi njemu bilo interesantno, a to je islamizacija Muslimana. To nije dolazilo u obzir, jer on je znao da ja u tom pogledu imam strahovito liberalna gledanja. Pogotovo kada sam vidio njegovu Islamsku deklaraciju, koja je iz temelja neprihvatljiva, pa sam mu još prije rata rekao: Alija, pobogu brate, kuda ovo ideš? Sa ovakvim postupcima mi nećemo u Evropi nigdje stići. Jednostavno će se dogoditi to da će nas jedanput izbaciti iz ovoga komadića Evrope u kojem se nalazimo. U tome je stvar.
DANI: Kako je Izetbegović reagirao na te Vaše riječi?
ČAUŠEVIĆ: Rekao je: ja imam to svoje gledanje i ja od njega ne mogu odstupiti. Otprilike to, ne mogu ga sada doslovno citirati, jer prošle su godine. Iza toga, kada sam od Gazi Husrev-begove biblioteke dobio njegov rukopis “Islam izmedu Istoka i Zapada” da recenziram, zamalo nisam pao u nesvjest. Možda vam je poznato, njegov stav je bio da islam svoju ekonomsku doktrinu mora postulirati izmedu kapitalizma i ondašnjeg socijalizma. Sreo sam ga jedanput, baš kod Careve ćuprije, i kazao: pa, Alija, je l’ ti shvaćaš da islam nema doktrine? Koja religija ima svoju doktrinu? Katolička crkva je postavila svoj socijalni katolicizam, pa kako je prošao? Ekonomska doktrina ide svojim pravcima i ona nema respekta ni prema religiji, ni prema čovjeku, ni prema bilo kome. Ona ima svoj pravac, a on (Izetbegović, op.a.), jednostavno, stoji na stanovištu da izmedu kapitalizma i socijalizma treba interpolirati zekjat, to jest milostinju. Pa kažem mu: znaš li, bolan, šta je zekjat? To je po islamu dva i po posto od prometnoga kapitala i tezaurisanog zlata. To bi mi gladni hodali, država ne bi mogla postojati. Je l’ ti to, možda, postoji u Saudijskoj Arabiji? Taman, odgovorio mi je, mi bismo morali eksperimentirati. Nema eksperimenata u ekonomiji. Ekonomija ima svoje striktne propise i ako ti meni kažeš da je zekjat ekonomija islama, neka znaš da ću predložiti da se tvoja knjiga ne štampa. I nije štampana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Za vrijeme rata izdala ju je ”Svjetlost”, a da vam pošteno kažem, nisam imao novaca da je kupim.
DANI: Čini mi se, gospodine Čauševiću, kako se dešavaju neki društveni procesi koji su, po mom dubokom ubjedenju, kontraproduktivni. Kada to kažem, mislim na jedno neproduktivno jedinstvo nacije i vjere kod Bošnjaka. Čini mi se da je i sama sraslost Islamske zajednice i vladajuće stranke upravo na tom tragu.
ČAUŠEVIĆ: Jedno ću vam reći, malo je nacija koje nemaju svoj daleki fundament u religiji. To je sigurno. Međutim, taj se fundament prekinuo. Ovdje kod nas još nije iskristalisano šta su muslimani kao jedna društvena asocijacija: je li to narod, je li to nacija, ili je to vjerska zajednica? Šta je nacija? Nacija je svijest o svome postojanju na određenom prostoru. Te svijesti kod muslimana nema. Svijest postoji samo kao vjerska veza. Dakle, muslimani još nisu evoluirali iz stanja naroda u stanje nacije. To je ono što je najbitnije. Prema tome, ako među muslimanima nema osjećaja nacije, nacije ne može ni biti.
Za naciju je potrebno više.
DANI: Da li mislite planetarno na muslimane ili samo na bosanske muslimane?
ČAUŠEVIĆ: Ja samo mislim na bosanskohercegovačke muslimane. Oni su još uvijek jedna sociološka dilema. Oni su u prvom redu nastali apsurdno. Drugi narodi su se razvijali linearno: pleme – narod – nacija. Muslimani su se razvijali, medjutim, iz ilirskoga prozelitizma u islam, dakle ne iz plemena. Oni su, iza toga, kroz čitav turski period prošli kao vjerska zajednica Bošnjaka. I danas, ako bismo se promatrali, mi bismo bili u dilemi: da li smo narod ili vjerska zajednica? Narod je, kao što znate, skup sličnih ljudi koji imaju iste ili slične poglede na svijet i koji su nastali od zbira sličnih plemena. Mi to nismo. Muslimani imaju jedan sasvim drugi tok za razliku od Srba, Hrvata i svih drugih. Hrvati su nastali od skupine plemena, Srbi isto tako, Makedonci isto tako, ali mi muslimani smo nastali iz jedne bogumilske vjerske zajednice, prešli u islamsku vjersku zajednicu i nastavili taj život kroz 450 godina turske administracije. Tako smo nastavili za vrijeme Austro-Ugarske i mi vidimo da čitav naš politički život uvijek nosi konotaciju ”muslimanska organizacija” takva i takva. Sve su nam stranke muslimanske. Nemamo ni jedne koja nema epitet muslimanski. Ako je to tako, u tom slučaju mi prvo moramo sociološki razmotriti da li su muslimani još na prijelazu iz vjerske zajednice ili su eventualno postali narod. Nacija sigurno nisu, jer za naciju je potrebno nešto mnogo više. Za naciju je potrebna svijest o svome teritoriju, o svome narodu, o svojoj državi i o svome statusu na određenom prostoru.
DANI: Da li SDA kao vladajuća bosnjačka stranka doprinosi tome da Bošnjaci još uvijek nisu nacija?
ČAUŠEVIĆ: SDA je u tom pogledu kontraproduktivna. Iz prostoga razloga što je SDA jedna tipično klerikalna stranka. I kao takva nije u mogućnosti da djeluje na jednoj širini. SDA u prvome redu nije riješila problem: šta su muslimani? Pretvorila ih je u Bošnjake što je jedna još kardinalnija pogreška. To je Alija uradio protivustavno. Ustav nije dozvoljavao da se to radi na onakav način kao što je to Alija uradio 1993. godine. Prvo to, a drugo, šta su Bošnjaci? Bošnjaci su regionalna oznaka.
DANI: Ne mogu se složiti s Vama. Pa, koja je onda kodirana oznaka naše nacionalne svijesti? Šta smo onda?
ČAUŠEVIĆ: U našoj svijesti mi smo muslimani.
DANI: Ali, muslimani nisu nacija.
ČAUŠEVIĆ: Nije bitno. Niko nas ne pita za to. Mi muslimani se još nalazimo u jednoj dilemi – da li prelazimo iz vjerske zajednice u narod ili ostajemo još vjerska zajednica. U tome je stvar. Pa vidite kako usko surađuje vjerska zajednica i politika. Predsjednik Republike postavlja reisul-ulemu, oni zajednički kolaboriraju, drže zajedničke zborove i tako dalje. Tako je bilo i za vrijeme stare Jugoslavije. Spaho je apsolutno kolaborirao sa vjerskom zajednicom. Mi nismo načisto jednu stvar, a to je, kao što rekoh, šta su muslimani – narod ili vjerska zajednica. Nacija, sigurno, nisu.
Ordinarna politička sljepoća.
DANI: Pa dobro, šta je onda po Vama duhovna vertikala bošnjačkog naroda?
ČAUŠEVIĆ: Duhovna vertikala bosanskog, odnosno muslimanskog naroda je islam. Nemojte me krivo shvatiti, da sam ja neki klerikalac. Dapače, ja sam daleko od svakoga islamizma, vrlo daleko, ali ako razgovaramo sa ljudima, mi vidimo da ih to povezuje. Rat je najbolji primjer. Još nešto da vam kažem: ovaj rat je bio građansko-konfesionalni. Rušile su se džamije i crkve, uništavali svećenici svih konfesija… Rat je išao upravo tim putem, što znači da Bosna i Hercegovina još nije izrasla da bude multikonfesionalna, multinacionalna i multinarodnosna država kao što se govori. Mi smo još duboko rastavljeni. Evo, pogledajte, u Federaciji BiH imamo dvije države. HVO državu i muslimansku državu u kojoj je Alija, kobajagi, neki suveren.
DANI: Čekajte, gospodine Čauševiću! Ako Vi kažete da je ovdje bio građansko-konfesionalni sukob, idete na ruku upravo prosrpskim tezama, odnosno, zar time ne rušite čak i jednom Rezolucijom UN-a jasno definiranu srpsku agresiju na BIH?
ČAUŠEVIĆ: Da vam reknem jednu stvar. Agresija je nešto drugo od građansko-konfesionalnog rata. Nemojte zaboraviti šta je uzrok ovog rata: proglašavanje nezavisne BiH od strane dva naroda, Hrvata i Muslimana. Stoji činjenica da Član 2 ondašnjeg Ustava izričito kaže: BiH je zajednica tri naroda, Muslimana, Srba i Hrvata. Zajednica se ne može rasturiti na taj način što će samo Hrvati i muslimani izaći iz nje. Srbi su to prihvatili kao razlog za rat. I što je najgore – najveća Alijina politička pogreška – puna BiH srpskih vojnika, a on proglašava nezavisnu Bosnu. Za to je čovjek trebao imati potpuno blindiranu pamet.
DANI: Vi mislite da je trebao prihvatiti historijski sporazum sa Srbima koji su pravili Zulfikarpašić i Filipović?
ČAUŠEVIĆ: To je bio više-manje jedan politički potez koji nije imao nikakvu realnu podlogu. Trebalo je, bez daljnjega, po mome mišljenju koje ne mora biti mjerodavno, prihvatiti našu realnost da nastavimo egzistirati u ostatku Jugoslavije, s tim što bi se Hrvati izdvojili iz Hercegovine. Ostali bismo mi do daljnjega, a iza toga nastupio bi jedan totalni raspad. Međutim, ovako, platili smo krvavo. Dvjesta hiljada najljepše mladosti, 70 posto uništene kulturne baštine… Je l’ se to isplatilo za nekakvu BiH koju sada imamo, a koju smo imali i sa Vance-Owenovim i Owen-Stoltenbergovim planom, jer je Alija te planove potpisao 1993. godine, kad je vidio u što je ratom upao. Politika je umjetnost onoga što se može, a ne onoga što se želi. A mi smo upravo išli za onim što se želi. Htjeli smo da stvorimo nekakvu nezavisnu bosanskohercegovačku državu, to je apsurd. To su mogli Hrvati, koji su već iza sebe imali Zapad. To su mogli Slovenci pogotovo, Makedonce niko nije ni bendao. Obzirom na to, mi smo morali čekati odgovarajući momenat, pa onda, eventualno, kad postignemo sporazum i dobijemo podlogu u Evropi, izvršiti izdvajanje.
DANI: Vi biste, znači, prihvatili da mi ostanemo robovi unutar srpskog carstva?!
ČAUŠEVIĆ: Prvo, mi ne bismo bili nikakvi robovi. Mi bismo na taj način dobili prednost, s obzirom na to da bi kroz koridor Sandžaka išli skroz do Makedonije i do Crne Gore. To nije nikakvo ropstvo, već je govor o tome najobičnija demagogija. Mi bismo jednostavno samo povećali svoj populacioni faktor u Srbiji, odnosno u Jugoslaviji, a zatim, kad postanemo narod u pravom smislu riječi, izdvojili bismo se iz tzv. Jugoslavije. Tada ne bi bilo nikakvih problema, ali u ono doba kada je ovdje Mladić imao čitavu armadu, a mi svega nekakvoga Vikića za rat sa Srbima, to je bila najordinarnija politička sljepoća!
Publicistički primitivizam.
DANI: Prosto me navodite da Vas pitam da li je onda, po Vama, Izetbegović pozitivna ili negativna historijska ličnost?
ČAUŠEVIĆ: U svakom slučaju, ovaj potez Izetbegovića, kojeg ja, inače, smatram poštenim čovjekom i prijateljem, vidim kao kardinalnu pogrešku. Vi znate staru Talleyrandovu mudrost koja kaže da je pogreška veća od zločina. E, to je Alija uradio. A zašto? Oko njega su se skupili ljudi koji nemaju uopće političkih gledanja. Šta vi hoćete od jednoga Behmena? Ili, ne znam, od čitavog niza tih pojedinaca? Tu nije bilo ni jednoga čovjeka koji ga je mogao savjetovati i kazati: Alija stani, daj da vidimo šta možemo postići sa Srbima. Na koncu, uzmite “Oslobođenje” od 21. decembra 1991. godine pa ćete vidjeti govor zločinca Karadžića u narodnoj Skupštini, kad kaže: ”Zar nam nije bolje da u BiH napravimo konfederaciju od tri države: Srbi, Hrvati, muslimani, ili da imamo stotine i stotine hiljada mrtvih ljudi, stotine i stotine porušenih kuća.” Ako vas bude zanimalo, mogu vam donijeti fotokopiju toga. Nije to proročanstvo, oni su to unaprijed imali smišljeno. Ja sam, uzgred, jedini čovjek u BiH koji nema televizor, koji ne gleda televiziju, ali sam se, slučajno, tu noć zatekao kod sestre i vidio da je Alija sjedio kao Rodinov mislilac, sam. Hrvatski poslanici su stajali na drugoj strani – Hrvati su, sasvim razumljivo, imali svoju računicu, ja njih sasvim razumijem – i on je odjedanput rekao neka se glasa, i svi srpski poslanici su izašli van. To je bila smrtna presuda muslimanima. To sam sestri rekao, a tu je bilo i još nekoliko mojih prijatelja. Kažem, ovo je smrtna presuda: 21. decembar 1991. godine.
DANI: Maloprije ste izrekli jednu ozbiljnu dijagnozu – da Izetbegović nema oko sebe ljude koji politički misle. Ne mogu a da se u tom kontekstu ne dotaknem teksta Džemaludina Latića o Marku Vešoviću…
ČAUŠEVIĆ: To je tipični publicistički primitivizam. To je tipična nekultura koja negdje u daljini ima klerikalni uzrok, jer Latić je tipični klerikalista. I on i čitava ona njegova grupa.
DANI: Kako tumačite da poslije jednog takvog pogromaškog teksta, SDA uopće nije našla za shodno da reagira na takav duhovni ”izlet” svog važnog djelatnika?
ČAUŠEVIĆ: Meni nije čudno za SDA, jer jedinstveni su to stavovi, i SDA i Latića. Latić je njihov ideolog i to je meni normalno. Ali, meni ne ide u glavu što ovi tzv. bogumili koji su se islamizirali, a to su bivši komunisti koji su prešli u islam, bošnjificirali se i postali predsjednici društva književnika, ne reagiraju, nego se jednostavno hermafroditski drže po strani i niko ne ustaje u odbranu ni jedne, ni druge strane. Tu je trebalo intervenirati. Ono Latićevo izjašnjavanje bi svagdje u Evropi bilo kažnjeno.
DANI: Ima li u takvim istupima elemenata krivičnog djela?
ČAUŠEVIĆ: Bilo je prije, ali sad nema više krivično-pravnog supstrata za takvo gonjenje. I s obzirom na tu činjenicu, oni su pustili da ovaj može pisati šta god hoće. Pročitao sam ono “Baš onako vlaški“, pa to nisu radili naši publicisti ni za vrijeme Austro-Ugarske, u vrijeme kada su verbalno ratovali sa Srbima. To nisu uvrede, to nisu klevete, to je de facto jedan napad na narod, ne samo na Vešovića.
DANI: Recite mi, šta mislite o Mladim muslimanima, odnosno njihovom djelovanju?
ČAUŠEVIĆ: Mladi muslimani, to je, de facto, jedna zaraza koja je došla sa istoka. Došla je otprilike iz Irana gdje su htjeli da stvore jednu novu generaciju mladih ljudi koji će biti propagatori islama. To je naišlo na određeni odziv i ovdje u BiH, što i danas ima svoje posljedice. Pa, vidite one utvare koje hodaju gradom! U 21. stoljeću posred Sarajeva sa onim dugim haljinama i bez lica. To je tipični iranizam. Mi, koji bismo kao pripadnici muslimanske narodne zajednice morali da idemo sa Evropom, mi idemo protiv Evrope. Kad su mene 1993. pitali zašto stranci ne interveniraju, bili su prisutni Alija i Silajdžić, ja sam rekao: sačekajte dok se prolije odgovarajuća količina krvi muslimanske, onda će intervenirati. I to je štampano kao moje posebno predavanje: ”Antiislamski sindrom Zapada protiv muslimana”. Tako je i bilo. Kasnije su mi došli i čestitali, kažu, ti si vidio godinu i po dana ranije. Ajvatovica je bogumilska.
DANI: Pomozite mi da riješim jednu dilemu: iako je islam univerzalan, može li se ipak govoriti o specifičnom bosanskom islamu?
ČAUŠEVIĆ: Bosanski islam, ako bi uopćeno govorili, ne postoji. Islam je svugdje isti, kao što je i kršćanstvo. U bosanskom islamu ima dosta infiltrata drugih religija. Ovdje je islam u sebe jednostavno uvukao određene komponente iz kršćanstva, ili još bolje, iz bogumilstva, iz koga smo prihvatili i Ajvatovicu i sve drugo.
DANI: Kažete da smo od bogumila prihvatili Ajvatovicu?
ČAUŠEVIĆ: Ma, normalno. To je bogumilsko molitvište.
DANI: Ali, ta se činjenica potpuno zanemaruje u današnjoj i političkoj i tradicijskoj i teološkoj interpretaciji?
ČAUŠEVIĆ: Upamtite, svaka religija je totalitarna. Ona ne želi ništa tuđe. U tome je stvar, sve religije su totalitarne, nije samo islam. A to što on upija stvari u sebe, pa nije ni mogao drugačije.
DANI: Da li je, po Vama, vjernik moralno superiorniji od nevjernika?
ČAUŠEVIĆ: Po mom mišljenju, moral je nešto izvan religije. Moral postoji u čovjeku, u odgoju, moglo bi se reći otkad se rodi. Ako sam ja odgojen pod moralnom egidom ”voli svoga bližnjega bez obzira ko to bio”, meni ne treba religija u tom pogledu. Prema tome, moral i religija, uslovno rečeno, mogu ići potpuno paralelno. Nije religija jedini nosilac morala. I filozofija je nosilac morala. I politika, ako je prava politika, iako je malo politike koja nosi moral. Mi to znamo, jer moral i politika često idu sasvim različito.
DANI: Negdje sam pročitao da samo bosanski muslimani imaju instituciju reisul-uleme. Da li je to tačno?
ČAUŠEVIĆ: Reisul-ulema je institucija Austro-Ugarske. Mi smo za vrijeme Turaka imali muftiju koji je bio podređen halifu u Carigradu. Medutim, Austrija je bila mnogo pametnija, ona je išla svojim putem. Trebalo je muslimane vjerski odvojiti od halife. Onda su uspostavili posebnu vjersku zajednicu na čijem je čelu bio još 1881. godine reisul-ulema. Reisul-ulema znači glava uleme, glava učenjaka. On je tu bio i tako je ta institucija nastavila da postoji sve do danas. To je austrougarski proizvod.
DANI: Koliko znam, Vi reis-efendiju Cerića smatrate nelegitimnim, zašto?
ČAUŠEVIĆ: Reis Cerić ima, bez sumnje, vrlo solidne kvalifikacije, on je i zapadnjački i istočnjacki obrazovan. Ali je on, po mome mišljenju, ne znam kako mu se to moglo dogoditi, dopustio da ga Alija postavi za naibu-reisa, to jest namjesnika reisovog. I to se desilo na taj način što je Alija prethodno imenovao deset ljudi u Sabor Islamske zajednice. A kod muslimana postoji velika osjetljivost prema Saboru, on mora biti izabran. Alija je imenovao 10 svojih ljudi i oni su izabrali Cerića za naibu-reisa. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci, naibu-reis sazove svojih pet muftija i kaže: dobro bi bilo da vi mene sad proglasite reisul-ulemom. I na taj način proglasi se reis.
DANI: Ne uvažavate činjenicu da je sami kontekst tog burnog vremena tražio neke izvanredne pravorijeke?
ČAUŠEVIĆ: Nikakve. Evo, recimo, za vrijeme prošloga rata, mi nismo imali reisa. Bio je samo naibu-reis, i to vrlo učen čovjek Salih Safvet efendija Bašić, profesor Teološkog fakulteta. On je bio naibu -reis sve do dolaska partizana, pa i jednu ili dvije godine poslije. Onda su partizani na svoj način obrazovali Sabor Islamske zajednice koji je, hoćete ili nećete, legitimno izabrao novog reisa, Fejića. I tako se nastavila čitava stvar sve do današnjega vremena, dok nije Cerić izabran. Ja se čudim Aliji da je mogao napraviti takvu pogrešku. A kažem da je Cerić jedan obrazovan čovjek.
DANI: Ja mislim da bi Vi kao liberalan musliman morali kritikovati inflaciju ovih, da tako kažem, antihanefijskih mesheba kojih je diljem Bosne sve više…
ČAUŠEVIĆ: Da vam kažem jednu stvar, to je jedna izmišljotina. Antihanefijski meshebi i sve drugo, to je Cerić napravio, i ja da ga vidim, pitao bih ga kako je mogao upasti u takvu igru. Ja to ne mogu shvatiti.
DANI: Ja sam razgovarao sa starim muslimanima iz srednje Bosne koji kažu da (nije bitno koje je mjesto u pitanju) hodža u džamiji traži novi način klanjanja, potpunu zbijenost safova, kako navodno šejtan ne bi mogao proći između njih…
ČAUŠEVIĆ: To je propagandna besmislica. Na koncu konca, čovjek u islamu može biti pripadnik svakog mesheba. On tom činjenicom ne izlazi iz islama.
DANI: Šta je, po Vama, uzrok sukoba Rijaseta i Ilmije?
ČAUŠEVIĆ: Uzrok sukoba su, vjerovatno, lični odnosi. To je ono što je najgadnije kod nas. I u strukturama Islamske zajednice pa i u politici. Ovi ljudi su pokazali da ne mogu prihvatiti ishitrene političke poglede Cerića, te da se žele distancirati kao muslimani i nastaviti samo da rade kao vjernici. A Cerić hoće da sjedi i u prvim redovima SDA kad je Kongres. To je nevolja. On ne zna da u novinama izlaze njegove slike. U tom pogledu ja imam jedno pet takvih izrezaka. Molim vas, najbolji je primjer Ajvatovica: Alija drži politički govor, Cerić drži dovu. Pitao sam Aliju: gdje ti je, bolan, pamet? – ja sam stariji od njega pa mogu i to da ga pitam – gdje ti je pamet, zar takvu glupost praviš? Ajvatovica ja molitvište i tu nije tvoje mjesto, ti možeš doći samo kao vjernik, a ne da držiš govor. A Cerić je mogao. Država srpskih vojnika.
DANI: Volio bih da mi odgovorite i na nekoliko pitanja pravno -političke prirode. Ima li Bosne i Hercegovine kao države?
ČAUŠEVIĆ: Otvoreno govoreći protiv svih postojećih trendova u politici, Bosna i Hercegovina više pravno ne postoji kao država. Ona postoji kao konfederacija Federacije BiH i Republike Srpske. Treba imati samo malo pravničkog osjećaja i to iz područja ustavnoga prava, pa vidjeti da je Dejtonski sporazum BiH rasjekao na dva dijela. Međutim, to nije ništa strašno. Kada sam pitao pojedine Alijine pravnike, dobro, kakva smo mi država, rekli su: e, to ćemo tek vidjeti tokom evolucije. Ne može tako. Šta smo sada? Jesmo li carevina, kraljevina, federacija, ili nesto treće? Ako kažete konfederacija, onda nismo država. Konfederaciju čine dvije države koje imaju samo neke zajedničke poslove. Uzmite Dejtonski sporazum, ako se ne varam, Član 2 ili Član 3, on navodi: zajednički poslovi BiH su, ne znam, carine. Uglavnom, šest ili sedam poslova. Sve ostalo, što nije navedeno u tom članu, pripada Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Znači, to su dvije države. Tako je bilo i u Austro -Ugarskoj. Bilo je četiri ili pet zajedničkih poslova: car i kralj, ministarstvo vanjskih poslova, ministarstvo finansija i ne znam koje još, a ostalo su bili austrijski poslovi i ugarski poslovi. I zajednički poslovi nad Bosnom i Hercegovinom. Znate, Austro-Ugarska je bila klasična konfederacija. Mi smo isto tako klasična konfederacija, i to mogu braniti pred čitavim forumom.
DANI: Plašite li se da bi i BiH mogla, poput austrougarske konfederacije, propasti kao historijska tvorevina?
ČAUŠEVIĆ: Nema te države koja ne može propasti kao historijska tvorevina. Pa, prema tome, možemo i mi propasti, a možemo i ostati. Dayton nas je podijelio na dva dijela. To je, po mom mišljenju, jedna superiorna podvala koja je na jedan elegantan način raspolovila BiH i za budućnost odredila njezinu propast.
DANI: Zašto ste toliki pesimista?
ČAUŠEVIĆ: Ja nisam pesimista, ja samo realno gledam situaciju kakva jeste. Nek mene neko uvjeri da će BiH, Federacija i Republika Srpska, opstati zajedno, ja ću reći: povlačim sve što sam govorio. Šta je RS u odnosu na Federaciju? Federacija koja ima, strašno je kazati, 10 kantona, pa to je nezamislivo, na 23.000 kvadratnih kilometara. Jedan strahoviti birokratski aparat i Republika Srpska na drugoj strani. Nisam ja ni najmanje pesimista, nek’ mene neko uvjeri da će se sutra sve ovo spojiti, ja ću mu pružiti ruku i kazati: ja se izvinjavam.
DANI: A ako bi se uveo stvarni protektorat nad BiH?
ČAUŠEVIĆ: U tom slučaju vrlo je teško predvidjeti koliko bi on trajao i šta bi on htio. Stvarni protektorat de facto postoji, a pravni protektorat, ako bi se uveo, to bi za sva tri naroda bilo najsretnije rješenje, iako bi se Srbi strahovito ljutili. Hrvati bi se malo manje ljutili, mi muslimani se ne bi ljutili sigurno. Po mom mišljenju, ako BiH hoće da opstane, ona može opstati samo pod nekakvim bilo faktičnim, bilo pravnim protektoratom. Kad je BiH bila sama čitava? Nikada. Turska je držala u svojim šakama, Austro-Ugarska je držala u svojim šakama, čim je došla Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca, BiH se polako počela raspadati na oblasti, da bi se 1939. raspala na dva dijela. Jedan dio je otišao prema Srbiji, drugi dio, Banovina Hrvatska, prema Hrvatskoj. Znači, BiH se pod vlašću svoga naroda mora raspasti. To je njen imperativ. Socijalizam je Bosnu energično držao u rukama.
DANI: Zar Vas ne demantira politička egzistencija srednjovjekovne bosanske države?
ČAUŠEVIĆ: Srednjovjekovna Bosna je bila jedinstvena Bosna. Nije bilo ni Srba ni Hrvata, ni katolika ni pravoslavaca. Bila je zemlja dobrih Bošnjana.
DANI: Mislite li, kao pravnik, da BiH može dobiti spor protiv Srbije na Sudu pravde u Haagu?
ČAUŠEVIĆ: Ako bi dobili takav spor, tada bi Evropa i svijet skočili sami sebi u stomak. U prvom redu treba dokazati gdje je ta agresija i šta je agresija. Agresija je napad jedne države na drugu. Gdje je ta druga država?
DANI: E, sad me stvarno nervirate. Pa, Srbija nas je napala!
ČAUŠEVIĆ: Srbija je napala koga?
DANI: Bosnu i Hercegovinu.
ČAUŠEVIĆ: Bosne i Hercegovine u ono doba nije ni bilo.
DANI: Kako, kada smo šestog aprila priznati na East Riveru?
ČAUŠEVIĆ: Priznanje još nije postojanje države. Država mora i faktično postojati. Bosna nije faktično postojala. Postojala je samo država srpskih vojnika.
DANI: Ne slažem se s Vama. U pravnome smislu BiH je 1992. bila država, to je objektivno dovoljno za postojanje agresije.
ČAUŠEVIĆ: U pravnom smislu BiH je mogla biti priznata od ne znam koliko država. I NDH je bila priznata od preko 30 država. Država, da bi bila država, mora imati tri osnovna elementa: teritorij, narod i vlast. BiH nije imala ni jedno, ni drugo, ni treće. Imala je Sarajevo i jos par gradova.
DANI: Vi tvrdite da nije bilo agresije na BiH?
CAUSEVIC: Ni govora. Ovo je bio građansko-konfesionalni rat kojeg je Alija svojim nemudrim postupkom isprovocirao. Mi smo imali mogućnosti da se sporazumimo sa Srbima i Hrvatima i da Bosnu podijelimo na tri dijela. A da opet ostane nekako cijela. Kao konfederacija. Evo, šta je sad? Platili smo 200.000 mladih života, uništili 70 posto baštine, i na koncu, šta imamo? Ruševinu od Bosne koja je podijeljena na dva dijela.
Islam je visio u zraku.
DANI: Recite mi šta znači Vaša rečenica da je konfesionalni nacionalizam osnovni faktor obrušavanja BiH?
ČAUŠEVIĆ: Mi nemamo pravog nacionalizma. Konfesionalni nacionalizam, to je vjerski nacionalizam. De facto to nije ni nacionalizam, nego jednostavno konfesionalni osjećaji, a to su najstrašniji osjećaji u sudarima. Vjerski ratovi su najstrašniji ratovi u povjesti čovječanstva. Takvi su se ratovi održavali u Bosni. Molim vas lijepo, zar bismo mogli zamisliti da nam neko ruši džamiju i da mi nekome rušimo crkvu? Dovoljno je to da vidimo i da znamo kakav je karakter tog rata. Išlo se za tim da se ruši ono što je simbol druge religije.
DANI: Bogami, kao da ste pravi frend sa Huntingtonom. Da li Vi mislite da je on u pravu sa svojom tezom o sukobu civilizacija?
ČAUŠEVIĆ: Pa, gotovo da jeste, mada nikada ne želim neku opću tezu prebacivati na Bosnu. Bosna je specifična u svom istorijskom razvoju. To je država koja ima tri religije, pa ako hoćete, i tri naroda, koji su se održavali samo pod tajnim ili otvorenim protektoratom trećeg. Socijalizam je bio protektorat nad Bosnom.
DANI: Mislite, socijalistički protektorat?
ČAUŠEVIĆ: Nek bude socijalistički. Ali haj’te vi pokušajte u ono doba srušiti crkvu ili džamiju. To je predstavljalo raspirivanje vjerske i nacionalne mržnje, zakonski predviđeno 10 godina robije.
DANI: Da li je islam bio bolji u komunizmu ili sada kada je SDA na vlasti?
ČAUŠEVIĆ: Jako je teško govoriti o tome koji bi kriterij primijenio: da li je bio bolji ili gori. Stoji činjenica da je nakon 45 godina socijalizma islam isplivao kao i kršćanstvo i pravoslavlje. Ne može se religija lako uništiti. To je nešto nadnaravno, natčovječije. Što je najvažnije, danas mi imamo novi slučaj islamizacije kao i 1463. godine. Onda su bogumili, kad su Turci došli, masovno prešli na islam. Danas opet imamo isti slučaj. Masovni prelaz komunista u islam.
DANI: Da li je iskorak islama iz mahala u jedan stvarni društveni život donio više štete nego koristi?
ČAUŠEVIĆ: Islam nije ni postojao samo u mahalama i u sokacima. Islam je visio u zraku. Među intelektualcima, među pojedincima i tako dalje. On je postojao kao tradicija i u onome najortodoksnijem komunisti. Ja znam takvih ministara, s njima sam razgovarao. Pa kad razgovarate, vidiš da iz njega govori njegova tradicija, bio katolik, bio pravoslavac, bio musliman. Vjerska tradicija se ne može uništiti. I sada, kada su popucale sve te religiozne stege, odjedanput je to sve isplivalo na površinu. Nije on izašao iz mahala. Kada bi mahale davale islam, on bi sutra propao. Izašao je on opet iz onih intelektualaca koji su bili nosioci neke druge ideologije, a tu su se pridružili i obrazovani muslimanski svećenici.
DANI: Imam osjećaj da međunarodna zajednica u posljednje vrijeme, kako bi na neki način pomirila narode u BiH, sve više potencira besmislenu i nepravednu teoriju o jednakoj krivici. Šta Vi mislite o tome?
ČAUŠEVIĆ: Ta će teorija, čini mi se, izazvati jedan tripleks odbojnosti i kod Srba i kod Hrvata i kod svih drugih. Po mome mišljenju, treba tražiti neku drugu ideju koja bi nas, ako hoćemo da se vežemo, povezala.
DANI: Mislite li da takva ideja uopće postoji?
ČAUŠEVIĆ: Ne kažem da postoji. Nju je vrlo teško sada naći. Nakon što je krv prosuta po Bosni, jako je teško reći, sad opet hoćemo zajedno. Treba ići sukcesivno i čini mi se da Zapad u tom pogledu, pored ove pogreške koju pravi, ide sasvim pravilno, a to znači: drži Bosnu pod egidom naše vlasti, može biti i pod formalnim protektoratom, dok na koncu konca ne stasa jedna nova generacija koja će sve zaboraviti. To je jedini put. Inače, ovakva se tragedija ne zaboravlja.
(preuzeto sa dovla.net)
