Aco Ravlić: Najveće nevolje po I. F. JUKIĆU

Banjalučanin Ivan Frano Jukić, za kojeg mnogi drže da je bio jedna od najumnijih ličnosti 19. vijeka na ovim našim prostorima, s mnogo sarkazma, satirički je oslikao prilike u Bosni polovinom stoljeća u kojem je živio, a na toj podlozi je i načinio



"ZELJE I MOLBE kristjanah u Bosni i Hercegovini, koje ponizno prikazuju Njegovom Carskom Veličanstvu sretnovladajućem sultanu Abdul - Medžidu".



"Najveća je naša to nevolja, što naš dobri car, nije dobro o nama izvjestjen, što mu ne možemo naše tuge i nevolje priobčiti, što mu naše rane odkriti nesmijemo, da ih izlieči, suze naše ukazati, da ih otare, želje naše očitovati, da nam ih izpuni!? Sami do cara doći nije moguće, jer s pogibeljom glave valjalo bi mnoge cariće obići" - pisao je I.F.Jukić "U Bosni 1. svibnja 1850."



U istom stilu, pola stoljeća poslije, pod očitim utjecajem Jukića, pisao je Petar Kočić, odnosno progovorio je David Štrbac u novim okolnostima o novoj okupa¬torskoj vlasti.

Domišljatost i duhovitost Ivana Frane Jukića, baš kao i Petra Kočića, nije se dopala okupatorima koji su ih progonili, ali su kao narodni borci stekli "vječnost", ostavivši istodobno i obrazac kako se mogu na satiričan i sarkastičan način iskazivati nedaće, oštro ukazivati na njih.

(’Banjalučke zgode i anegdote' – Aco Ravlić)

Kaze Zeljo S.:

Eto...od mene dosta...za 2011-tu...nek` i drugi nesto posalju, neka budu vrijedniji nego lani !

Banjaluka nocu

Kad novopeceni Zadranin, dodje u posjet banjaluckim marincima-Adnan,Cisko i Zeljo...uz kavicu i spanjulet duvana

*******************

Koliko mogu da odgonetnem, Zeljo nam slikama zeli sretnu i biricetnu Novu godinu.

Malo uranio, malo skrt na rijecima, ali ne i na zeljama i slikama.

Nataša: Izbori u Hrvatskoj

4. decembar. Osvanulo toplo, sunčano nedjeljno jutro, vjetar puše, rastjerao maglu koja već tjednima pritišće grad.

Neobično! Znakovito!

Krenula rano, obaviti građansku dužnost, ne iznenađuju me umirovljenici, stariji i bolesni, mnogi s invalidskim pomagalima u pratnji svoje djece, jutarnji mir omogućuje im da obavezu najlakše izvrše.

Uvijek je tako bilo, 35-40 godina rada ostavilo je tragove na zdravlje, naviku ranog ustajanja i odgovornost prema društvu.

Izborno mjesto je u školi, najviše 70m od našeg stana, organizacija na visini, dva su kontrolora glasanja u dvorani.

Iako je lijep dan, vratila se u stan, ne želim ići u šetnju, kao da će mi time iščekivanje lakše i brže proći.

Kako vrijeme odmiče, lagana se nervoza uvlači u mene. Jeli to i strah, pitam se? Vjerovatno. Nas dvoje, cijela obitelj, uža i šira i prijatelji, živimo solidnim životom, nema straha za sutrašnjicu, znam kako se nositi gotovo sa svim nedaćama, previše je iskustva, ali mi je itekako bitno u kom pravcu ide Hrvatska, ima i straha od ponovnog razočarenja u ljude. Najteže mi je suočiti se s ljudskom zločom i gluposti, bez obzira što ih, koliko je moguće, zaobilazim.

Točno u 19h, kad prestaje izborna šutnja, objavljeni su prvi rezultati anketa nezavisnih organizacija na anketiranih 25000 birača. Koalicija SDP s 3 stranke izborni su pobjednici.

Olakšanje.

Provela do 01h današnjeg dana uz TV do zvaničnih rezultata na preko 50% birača.

Što reći? Sve znate.

Ne iznenađuju me riječi dosadašnje premijerke. Iako su u blažoj formi od onih koje godinama slušamo, izazivaju mučninu: oni lijevi, mi smo stranka poštenih ljudi, svi su protiv nas, mrze nas, pozdrav braniteljima, mi smo oslobodili Hrvatsku, Hrvatice i Hrvati, nisu nas ponizili, ja sam.., ja ću..,

Nigdje realne ocjene svoje vladavine, nigdje samokritike, nigdje demokracije unutar njihovih redova, nema shvaćanja da su rezultati izbora volja naroda.

Teško je nositi se s porazom, pogotovo ako vlast opije pamet, negativne ambicije prevelike, radi se na kultu ličnosti, silništvo prisutno, a realnosti u prosudbi vlastitog rada nema.



Bilo, nadam se da je i na duže prošlo.

Drago mi je da nije bilo trijumfalizma u redovima izbornih pobjednika, istina nije ga ni moglo biti ako su svjesni, a jesu, u kakvom je stanju država. Drago mi je da je mandatar vlade koristio riječi koje smo u nedavnim komentarima i mi spominjali:



Rad, znanje, korjenite promjene u sustavu, odgovornost, rad za opće dobro, borba protiv kriminala i korupcije, pravda i pravednost, otvorenost za sve dobre prijedloge, samopoštovanje i ponos, građenje dobrosusjedskih odnosa.



Vjerujem da će učiniti maksimalan napor da zacrtano ostvare. Moraju, nemaju izbor ako žele biti dosljedni sebi. Sigurna sam u dobru suradnju Pantovčaka i Banskih dvora.

Evo što je rekao budući premijer, Zoran Milanović:

premijera/?utm_source=jutarnji&utm_medium=iframe&utm_campaign=videoframe

http://www.24sata.hr/



http://www.vecernji.hr/izbori/z-milanovic-od-fakina-kvarta-sefa-banskih-dvora-clanak-352579



Drago mi je da je Zoran Janković sa svojom strankom pobijedio na izborima u Sloveniji. Bio bi velik korak unazad da je pobijedio Janša, on i njegova stranka preslika su HDZ i Sanadera.

Nadam se da će ove promjene u Hrvatskoj potaknuti i promjene u drugim dijelovima bivše zajedničke države.

Što nam drugo preostaje?

Nada umire posljednja.

Masino pismo

Dragi moj ujko,

Kao sto znas pocetkom oktobra stigla sam u Nepal. Pocetak  je  decembra i ja sam jos uvijek u planinama.....pa reko da ti malo opisem moj put to Everest......19og octobra sam pocela, sto se tice pocetka postoje dvije opcije. Ja sam posla sa laksom opcijom koja je bila let do mjesta koje se zova Lukla, a druga opcija je da ides autobusom iz Kathmandu do Jiri......koji je zadnji stop za autobus i onda je sve pjeske! Odprilike 7 dana do Lukle.

Uglavnom let je ok, malo strasno posto letis medu planinama, Lukla je 2840 metara u visini i aerodrom je velicine kosarkaskog terena, air strip je 30 metara dugacak i to je to.....

Tako poslije leta odmah se seta...i trebalo mi je 7 dana da stignem do Gorak Shep (5140m), i od tog mjesta se ide na basecamp koji je 5364m.....da ti kazem iskreno basecamp nije bas nesto, nema dobar pogled na planine, vidi se glazer dok setas prema njemu, jedino je to to. Uglavnom samo satori, snjeg, i mnogo ljudi koji mole da ih ne ometamo.

Bolji pogled je sa vrha Kala Patthar (5500m) na koji se ide odmah od Gorak Shep....to sam uradila dan poslje basecampa i pogled je stvarno predivan, isplati se sve ono penjanje 7 dana kad stignes na vrh, i vidis vrh svjeta.

Ne moram ti nista vise pisati kad su slike deset puta bolje od mojih reci....Postoji mnogo opcija da se nastavi kroz planine za one koji zele, ali ja sam morala nazad.......Odlucila sam tad da umjesto leta od Lukle do Kathmandu, da setam do Jiri. To je malo potrajalo; sve skupa sam provela 26 dana u planinama, stim sto sam odmarala 3 na jednom mjestu i po jedan dan tu i tamo. Nisam nikad provela toliko dugo da ne vidim ni jedan auto, toplu vodu, i mnoge takve moderne i civilizovane stvari pa je i to bio divan dozivljaj.

Spavanje oko 7, ustajanje kad god me sunce zagrije. Upoznala sam mnogo raznoraznih ljudi. Neki jako ozbiljni planinari, neki jako stari i puni zivota; ljudi idu i sa djecom. Sve zavisi do tebe i kako to radis. Ja sam bez vodica i nosila sam sve svoje stvari na dragim ledima. Uvijek imaju mjesta za spavanje, i hranu. Samo sto vise se penjes, sve skuplje i skuplje. 1L vode na vrhu je oko $5, i placas za sve sto mozes zamislit, kupanje, struju, deku.......

A da ako hoces mozes uplatit vodica naravno i portera da ti nose stvari.....To je stvarno nesto nenormalno koliko porteri nose.....svi su muski izmedu oko 16-70? godina, nekada u sandalama....i nose sve, to jedini prevoz pored magaraca i yak. Vidis po slikama da nema granice koliko kila-torbi, piva, stolica,ma svega i svacega mogu ponjet....sve stave na leda i onda imaju traku da zakace od torbi preko cela.......



Eto ujko to je to; malo vise detalja, pa mozda ti dam ideju da i ti probas????

Voli te tvoja

Masa

Preminuo prof. dr DJemal Kolonic

Bio je covjek sa kojim je bilo prijatno susresti se i popricati. Sjecam se naseg poslednjeg susreta, prije par godina, mislim u blizini Medicinske elektronike.

Uvijek je hodao lagano, pomalo ljuljajuci se. Svakim korakom kojim je prilazio, sirio je i svoj dobronamjeni osmijeh i toplinu. Uz obavezan razgovor o zdravlju i porodici, on bi dodao i poneko sjecanje na dogadjaj koji nas povezuje, bilo sa fakulteta, bilo o zajednickom kolegi... Nas zadnji susret pamtim i po njegovom, pomalo odsutnom pogledu...

Pocivaj u miru profesore....



*****************



Obavjestavamo prijatelje, radne kolege i sve koji su ga poznavali da je 3.12.2011. godine u 70-oj godini zivota preminuo prof. dr DJemal Kolonic. Sahrana ce se obaviti u ponedeljak 5.12.2011. godine u 14.30 casova na mjesnom groblju u Donjoj LJubiji, a Komemoracija takodje u ponedeljak, 5.12.2011. godine u 11 casova, u Banskom dvoru u Banjoj Luci.

DJemal Kolonic je upisao studije elektrotehnike 1962. godine, na Tehnickom fakultetu u Banjoj Luci, sa prvom upisanom generacijom ovog Fakulteta. Prvi je diplomirao iz ove generacije studenata i istovremeno bio student generacije. Odmah po zavrsetku studija je 1966. godine zaposlen na Odsjeku za elektroniku i telekomunikacije, na Tehnickom fakultetu u Banjoj Luci. 1974. godine je biran u zvanje docenta na istom fakultetu na predmetu Digitalni prenos informacija. U zvanje vanrednog profesora izabran je 1984. godine na predmetima Teorija komunikacija i Teorija informacija i i sistemi za prenos na Elektrotehnickom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.

Doktorsku disertaciju odbranio je na Elektrotehnickom fakultetu u Beogradu, 1978. godine.

U toku rada na Fakultetu bio je autor/koautor preko 70 naucnih radova publikovanih u casopisima ili na konferencijama nacionalnog ili medjunarodnog znacaja. Vodio je i ucestvovao u realizaciji velikog broja projekata, od kojih su mnogi implementirani u praksi.

U toku rada na Fakultetu obavljao je funkcije: sefa Katedre za telekomunikacije, prodekana, dekana, clana Savjeta Fakulteta i Senata Univerziteta u Banjoj Luci.

Penzionisan je 1.10.2010. godine na Elektrotehnickom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.

Pored rada na Elektrotehnickom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Obavljao je i druge drustvene funkcije, od kojih izdvajamo: clan Senata Republike Srpske, ministar Ministarstva nauke i tehnologije, clan Savjeta za nauku Republike Srpske.

Kolektiv Elektrotehnickog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci.

Pred komemoraciju prof. Djemalu Kolonicu

"Skrati mali!"

Sa duznom paznjom i postovanjem pratim uspijehe Djokovica. Biti prvi u svijetu je ogroman uspijeh koji sigurno trazi i ogromna ulaganja i odricanja. Posmatrajuci ga sa kojom lakocom je pobjedjivao u vecem dijelu ove godine, reklo bi se da Djokovic pobjedjuje sa prilicnom lakocom i pored toga cini se uziva u tome na svoj nacin. Zato uziva i publika u svijetu i zato ga prati publicitet posebne vrste.  Za sve sto je postigao ove godine - kapa dole, i smijem li reci a da ne budem pogresno protumacen  ili verbalno napadnut kako to neki vec dozivjese, i osjecaj ponosa, jer eto poticemo iz istih krajeva, sa brdovitog Balkana, cuvenog, u posljednjim desetljecima, uglavnom po ratovima, mrznji, zlocinu... Uspijesi sportista, umjetnika, naucnika iz tih krajeva mijenjaju sliku  o Balkanu i sigurno je da to svakog dobronamjernog raduje, bez  razlike ciji stanovnik ili kom narodu pripada covjek koji postize uspijeh.

Ranije sam vec rekao da bih bio veci Djokovicev navijac kad bi se on uspio osloboditi nekih, prilicno provincijskih manira, kao sto su grickanje trave, krstenje na svaku pobjedu, tri prsta, i kad bi bar malo smanjio dozivljaj kad osvoji poen... Naravno, svi smo razliciti, i njegov ogroman sportski uspijeh daje mu za pravo i da se ponasa bas onako kako on to zeli, svidjelo se to nekome ili ne. Nase je da pratimo njegove uspijehe, radujemo se ili ne...

Ako Djokovica posmatramo odvojeno od njegovog okruzenja, posebno porodice, koja se istice kao ni jedna druga sportska porodica na svijetu, utisak o njemu je mnogo povoljniji i pozitivniji. Nadmeno i bahato ponasanje tate Djokovica zapravo umanjuje i prlja sliku sina Noleta. U najmanju ruku izgleda kao da tu sin sluzi samo kao potvrda tatinog sportskog i poslovnog uspjeha. Kad se na to nadovezu svi privjesci i uvlakaci, koji svojom servilniscu  i gluposcu pokusavaju da se priblize zvijezdi i ogrebu o uspjeh ovog sportiste, onda se dolazi do cirkusa ciji najnoviji primjer je dogadjaj od prije nekoliko dana u Banjaluci.



Noleta Djokovica su banjalucke ( Kopanjine) Nezavisne Novine proglasile licnoscu godine 2011.

Slucajno ili namjerno, proglasenje lica godine se podesilo na isti dan kada su Dodik i njegov prijatelj Tadic, predsjednik Srbije, otvarali 26.4622587 km autoputa Banjaluka - Gradiska.

"Sve je uradjeno po protokolu! Portparol, gospodja Biljana Bokic (Oci nisu vazne- mobilni jeste)

I sta se desava? Dva predsjednika, kako to i dolici, drze konferenciju za stampu; ozbilji, misaoni, odgovorni...Iznenada, Tadica koji se priprema da odgovari na novinarska pitanja, prekida Dodikova drugarica iz  protokola ili kabineta, gospodja savjetnik Ljeposavka Turbo Snajkic, i kaze:

"Skrati mali svoju pricu! Upravo nam je stigao pravi macak, Nole nacionale. Hajde da ga svi vani, kako i prilici, docekamo, da ga  po starom srpskom obicaju tri puta izljubimo, dobijemo autogram, a poslije vi  nastavite gdje ste stali!"

Ovim hrabrim i patriotskim potezom, koji se nije odigrao bas ovako ali veoma slicno, nasa turbo treba je nadjebala  i nadrealiste, a da nije ni svjesna toga. Ali, ne treba brinuti za nju. Clan je Partije, istakla se jos kao komsomolka. Naci ce ona vec sigurno opravdanje i sve ce joj biti oprosteno.

Da sam ja na njegovom mjestu, otpustio bih je cim bi dobila autogram od Noleta.

Uostalom, kome treba savjetnik? Pametnom - savjet ne treba, a budali - ne pomaze! ( Ovo sam ukrao od jednog mog druga, bivseg savjetnika jednog od ministara, koji se time toliko segacio da je na kraju dobio nogu)

Predsjednik drzave Srbije i njegov domacin, isto tako predsjednik, ali ne bas drzave, vec Republike Srpske, - zbunjeni. Uocicete na snimku da Dodik prvo pokusava da pogledom, pa hvatanjem za podlakticu, smiri svoju komsomolku , svoga savjetnika, a onda, kad sportski duh u njemu pobijedi i kad djavo odnosi salu, jer novinari su vec u stampedu prema izlazu, onako jaranski odguruje od govornice potpuno zbunjenog i izgubljenog u prostoru Tadica, koji uspijeva izgovoriti:

""Šta sada da radim? Ja nisam domaćin ovdje".

Predsjednik drzave, brat, najmiliji gost, prekinut, zbunjen, poguran!

(Koliko se sjecam kod Srba je nekada gost bio postovan k'o svetinja. Nije morao cak ni biti predsjednik.)



I svi se daju u stampedo ka izlazu; da se poklone skutima licnosti godine 2011!



Ne, nije problem u licnosti godine, Novaku Djokovicu!

On, za ogromne uspijehe na sportskom polju, svakako zasluzuje postovanje cijelog svijeta.

Ali zar sve to treba bas ovakvo i na ovaj nacin?!

Hej, predsjednik drzave! Gost!



Mladenovi MACKE I MISEVI !



A vi , koji to vec do sada niste vidjeli, pogledajte i divite se!



http://www.e-novine.com/entertainment/entertainment-vesti/54530-okovi-vaniji-Tadia.html

MARIO: ŠAHOVSKI BOEM VLADO (2)

Vlado Kozomara je bio novinar od pera, neki njegovi tekstovi imaju vrijednost literature. Pisao je za dnevne novine, pisao za periodiku. Ostalo je upamćeno da su satiričari i šaljivdžije Vlado Dijak i Vlado Kozomara jedno vrijeme uređivali Veselo veče na Radio-Sarajevu (’VD urednik i VK majstor’).





Svestranom Vladi pri komentarima šahovskih partija nisu bile potrebne dotada uobičajene fraze:



’’Ovo otvaranje je smislio Averbah, a za dalju interpretaciju odgovoran je naš majstor.



... neljubazni skakač ruši sve zamisli svoga ... kralja.



...ovaj potez ga čini nemoćnim za protivakciju jer mu damino krilo služi samo da dekoriše tablu.



...slijedi tipična razbijačka žrtva nakon koje u kraljevskim odajama nastupa nepodnošljiva promaja.



...od premudrog Solomona do danas pamet se usavršavala, osim u šahu....



U vrtlogu cajtnota simfonija je ostala nedovršena.’’



Poznati su njegovi izvještaji sa Međunarodnog sarajevskog turnira koji je prije četiri-pet decenija imao veliku reputaciju. Šahovska rubrika se tada sa uobičajenog dna stranice selila na mjesta koja su prodavale novine. Produhovljeno i šarmantno, duhovitim i sočnim rječnikom Vlado je oduševljavao... jutarnja kafa se obavezno pila uz njegove tekstove (dijelove sam za ’Parkić’ prepisao iz požutjelih novina):

• U ovom kolu prevladavale su tzv šusterske partije. Nedolično. Dobro vele stari ljudi: može džamija biti ne znam koliko golema kad hodža u njoj uči samo ono što zna. A večeras jedva da se nešto znalo. Mnogo se želo tamo gdje se nije sijalo. Jednom riječi, sove su pjevale slavujima.


• Ja sam takođe animirao i publiku i protivnika. Jednim kafanskim potezom još u otvaranju napravio sam od rokade pravu Baščaršiju. Protivnik je u njoj mogao kupiti sve što je htio: od pješaka do dame. Slučajno sam formular ispunjavao crvenom olovkom, pa se lijepo slagao sa bojom moga lica zbog ovakve igre.


• Ko se večeras uhvatio u ovo 11. kolo, zaista bi poput one babe dao dukat da iz njega izađe. Baš kao da su ga đavoli vodili. Za mnoge je bilo nesrećno, no, kako kažu stari Grci, ko bi znao za Hektora da je Troja bila srećna.


• Oni su jedan na drugoga nasrtali dužinom čitavog fronta večerašnje partije. Naravno, častili su jedan drugoga i slabim potezima, jer drukčije do gužve kakva je bila nije ni moglo doći. Za vrijeme obostranog oštrog napada na rokade naš majstor se zapleo u veliki cajtnot, a za uzvrat njegov protivnik je imao vremena da baš ništa ne vidi u poziciji. Kada je jurnjava i lupa figura završila ovaj naš je imao čistu figuru više.


• Večeras binjedžije dojezdiše pred vrata finiša. ’Iza jahača sjedi crna briga’ – veli Horacije. Došao je trenutak kada trka nudi svoju posljednju sreću. Mnogi će nju da okrive zaboravljajući da je ’Propast tvoja iz tebe, Izraele’.

• Ovo što je do sada viđeno raduje oči. Plemeniti rat je vođen neštedimice. Ruka se pružala ruci uglavnom kada su figure rekle sve što su imale da kažu. Moto turnira je bio da partnera, magarca i orah treba tući. Pljesak takvom šahu, građani.


• Njih dvojica su uzorni igrači, ali nisu atraktivni. Igru uporno rashlađuju logikom, pa je lakše naći crva u čeliku nego njih u pozi šahovskog Hamleta.


• Nije na vrijeme uočio da je uspavana ljepotica ipak žmirkala očima čime je njegovog kralja povukla u susjedni sokak. Bilo je kasno kada se naivko našao u ćorsokaku. Partiju ipak igra grešan čovjek.


• Priča se da pred vratima pakla stoji strašni pas Kerber. To nije istina, jer da je taj pas stajao pred ulazom u moju današnju kombinaciju ja bih znao da me iza vrata čeka pakao. Ovako sam osjetio sve muke šahovskog grešnika. Gurao sam figure poput legendarnog Sizifa – beznadežno.


• Inicijativa se ubrzo pretvorila u bujicu raznovrsnih prijetnji a kada je jedna od tih prijetnji porasla za udaju, morao je između svojih figura odabrati najljepšeg momka – kralja.


• Vukić je ostvario san. Odlučni poen stiže posljednjim vozom kada mu je protivnik ’genijalno’ žrtvovao figuru. To rezbareno drvce nosilo je mnogo sudbine. Skromni banjalučki aga postade paša. Već treći u gradu na Vrbasu. Još malo pa će se iz Banjaluke seliti građani zbog bruke što nisu internacionalni majstori.

Sve polako nestaje, a ovo vrijeme kada šahom dominiraju pragmatične mašine i kada se nagrađuje samo uspjeh nema razumijevanja za boeme i igru duha. A hoće li se pojaviti neka monografija posvećena Vladi Kozomari nažalost odlučiće preživjeli ’paceri’.



Mario