1. juli - Dan Kanade

Saljuci mi prijedlog za prilog, Zeljo me malo osramotio. Dan Kanade je 1. juli, i ja nisam tom danu posvetio ni jednu rijec. Sada kada mi je Zeljo sve ovo poslao, ali na engleskom morao sam potrositi malo svog vremena i sve to prevesti i otkucati. Prosle godine sam oznacio Dan Kanade, ove promasio.... Zato, uz izvinjenje, neke cinjenice i zanimljivosti o Kanadi....



***********************

Prvog jula 1867. godine Britanski Sjeverno Americki akt proglasava Dominion Kanade , kao federaciju cetiri provincije. Akt je poznat kao Konfederacija kanade ( kako je federacija postala konfederacija – niko ni ne pita) dan je slavljen kao Dominion dan do 1. jula 1982. g. od kada se slavi kao dan Kanade. ( zanimljivo ili ne: 1.juli je 182. dan u godini. Do kraja godine je 183 dana, sto ga cini polovinom godine).



Ime Kanada potice of rijeci znacenja selo, naselje, kanata, koju su francuski istrazivaci culi u blizini danasnjeg Quebec Citija.

Glavni grad Kanade nije ni jedan od vecih gradova kao sto su Toronto, Vankuver ili Montreal, vec Ottawa, grad u Ontariu koji granici sa Quebekom.



Kanada je sa 3,855,103 kvadratne milje druga po velicini zemlja u svijetu, odmah nakon Rusije.



Kraljica Elizabeta je zvanicno ( ali samo ceremonijalno) na celu kanadske drzave I kraljica Kanade.

Kanada je podijeljena u deset provincija I tri teritorije. Provincije: Alberta, British Columbia, Manitoba, New Brunswick, Newfoundland and Labrador, Nova Scotia, Ontario, Prince Edward Island, Quebec, i Saskatchewan I teriterije: Northwest Territories, Nunavut, and Yukon.



Istocna obala Kanade je bila naseljena Vikinzima oko 1000 g.p.n.e. Arheoloski dokazi su nadjeni u New Foundlandu.



Kanada ima najduzu obalu na svijetu, 151,600 milja.



Kanada posjeduje 9% svjetske vodene mase ( vrlo bitno za buducnost)



Najjaca vodene struja je nadjena u British Columbiji. Izmjerena je brzina vodene struje do 18.4 milja na sat.



Kanada ima vise donat shopova per capita nego USA.



Nacionalna zivotinja Kanade je beaver. ( o ovome postoje razlicita misljenja I sve je jaci pritisak da se medvjed proglasi zivotinjom Kanade)

Dva zvanicno kanadska sporta su lacrosse I hockey ( Ovaj prvi meni je prilicno nezanimljiv. Drugi – veoma zanimljiv sport)

Kanadski nacionalne boje su crvena I bijela. ( Nije bas originalno. Vjerovatno, uz kravatu preuzeto sa Balkana)



Kanadjani trose vise Kraft makarona sa sirom nego I jedna druga zemlja na svijetu.

Kanadska vlada ne racuna nedjelju kao Dan Kanade. Ako 1. juli pada na nedjelju 2. juli se slavi kao praznik.



1. jula 1923. g. Kanadska vlada donosi Kineski imgracioni act kojim zaustavlja imigraciju iz Kine. Kineski Kanadjani od tada smatraju 1. juli kao dan ponizenja I odbijaju da ucestvuju u njegovoj proslavi sve dok 1947. g. kada je akt ukinut.

Poznati kanadjani rodjeni na dan Kanade su Pamela Anderson, Dan Ackroyd, Jamie Farr I Estee Lauder.

( Za ovih zadnjih troje nikad cuo!)

Bazilike u tri dimenzije

Na ovom projektu su dvije godine radili studenti iz Pensilvanije.  Upotrebili su trodimenzionalnu kameru sa velikom rezolucijom... Svoj su rad stavili na internet kako bi ga podelili sa drugima. Na ovaj način se mogu videti detalji koje inače "golim okom" ne bi uocili.



Klikni na dole podcrtane tekstove. Koristi levi taster na misu kako bi se kretao po prostoru, zoom, CTRL, SHIFT....



Cappella Sistina





Basilica di San Pietro



Basilica di San Paolo fuori le Mura



Basilica di San Giovanni in Laterno



(Proslijedio Bruja)

Berislav Blagojević: „Srce od terakote“

(Prva nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu priču u regionu za 2011. godinu)



SRCE OD TERAKOTE

- Gotovo je! – uzviknula je, briznuvši u plač. Gledala je u rasparčanu zemlju, u iznevjereno obećanje, u pogažen zavjet, u krhotine nekadašnje sreće.

Bilo je proljeće kada se u kolijevci civilizacije zanjihala njihova ljubav. Sabina i Sargon bili su tek srednjoškolci kada su im se pogledi sreli, usred poluaridnog krajolika nalik mjesečevom, par sati vožnje udaljenom od Damaska.



Prisjećala se kako su joj trnci puzali uz kičmu kada ju je prvi put uhvatio za ruku, kako joj je cijelo tijelo ustreptalo kada je svoje usne spustio na njen vrat, kako joj je zaigralo desno oko onog dana kada je saznala da je Sargon musliman.



 - Mi to možemo preživjeti – rekao joj je tada smirenim i ubjedljivim glasom Proroka.

I jesu, uprkos suzama roditeljskim i urokljivim pogledima zadrtih mještana, u inat glasnom negodovanju ujaka, tetaka i djedova na obje pobožne strane.

Na dan godišnjice njihove ljubavi, razmijenili su poklone – simbole. Sabina mu je poklonila pjesmu, tananu izjavu vječne odanosti, a njoj Sargon srce koje je načinio od terakote. Na poleđinu je, pomalo djetinjasto i kičasto, utisnuo inicijale njenog i svog imena. Bio je to prikladan i pomalo preromantičan surogat-poklon. Sargon je zapravo želio da joj daruje staklenu kuglu u kojoj se neka poznata građevina banja u imitaciji snježnih pahulja. Znao je da Sabina nikada nije vidjela snijeg i silno je pokušavao da pronađe staklenu kuglu. Nije uspio. (Kada bi to znali, zli jezici bi sigurno rekli kako se nije dovoljno potrudio.)

Godišnja doba, ako ih možemo tako nazvati, nizala su se neuhvatljivo brzo kao priljepci po kamenju plićaka. Sabina i Sargon su već smislili plan kako će otići negdje u inostranstvo i tamo ozakoniti svoju ljubav. Tu tajnu niko nije smio da zna. Nekoliko nedjelja prije njihovog „turističkog“ putovanja na Maltu, Sargon je dobio poziv za odsluženje vojnog roka. U Siriji je to vrlo ozbiljna stvar; samo sin jedinac i pojedinci iz bogatijih porodica nisu morali da idu u vojsku. Sargon je imao mlađeg brata, a novac za otkup vojne obaveze nije imao. Zato je odlučio da ode u Saudijsku Arabiju prije nego što vojna policija zagrmi pred njegovim vratima. Tamo će, mislio je, zaraditi dovoljno da može da se vrati, otkupi svoju službu i nastavi svoj život sa voljenom Sabinom. Ona ga je preklinjala da ne odlazi, kao da je imala neko čudnovato predskazanje. Nije poslušao. (Kada bi znali za ovo, zli jezici bi sigurno rekli kako nije želio da čuje vapaje žene koja voli.)

Mjesecima je samo radio i spavao. Ponekad bi, izmoren, zaspao u prljavom molerskom odijelu, nadajući se da će mu se Sabina uplesati u snove. Javljao se gotovo svakodnevno i pisao joj jednom sedmično preduga, patetična i depresivna pisma koja su se davila u talasima nostalgije.

A onda je, jedne pretople sparne srijede, u malenoj prodavnici pored koje je živio, upoznao prelijepu djevojku bademastih, smaragdnih očiju. Pisma Sabini su se prorijedila, bila sve kraća i počela da liče na telegrame bez emocija. Potom su i telefonski pozivi postali sve rjeđi i nalik nevoljnim razgovorima posvađanih rođaka. Sabina je znala da nešto nije u redu, ali nije mogla nikome to da kaže, jer su je svi ionako začikivali i tvrdili kako je „on otišao među svoje, po svoje“. Njen užas je narastao svakim novim danom i svakim novim pozivom, a tjeskoba ju je proždirala iznutra sve više i halapljivije. Jedini lijek kojeg je mogla da se sjeti bilo je povlačenje u sebe i obavljanje ispraznih kućanskih poslova. Jednog od tih dana u samonametnutom tamničenju brisala je prašinu na polici gdje je stajalo srce od terakote. Telefon je zazvonio i ona se prenula iz turobnih misli, srušivši podlakticom krhko srce na išaranu ponjavu.

- Gotovo je! Ovo je znak! Gotovo je! – uzvikivala je dok je telefon još uvijek zvonio. Bila je sigurna da je upravo to Sargonov poziv kojim će joj reći konačno: „zbogom“. Telefon je neumorno zvonio, ali Sabina nije podigla slušalicu. Gledala je u rasparčanu zemlju, u šrapnele srca rasute po podu. Prestala je da jeca tek pošto joj se jedna slana kapljica ušunjala u usta. Tada je, nenadano i brzo, spakovala nešto stvari i otišla, ostavivši otključana vrata i razbijeno srce.



* * *



(Ovu priču sam čuo za vrijeme jednog boravka u Siriji. Ne znam tačno koje godine je to bilo, ali se sjećam da je Ijad, prijatelj koji mi je sve ovo ispričao, u to vrijeme još uvijek imao crnu gustu kosu bez zalizaka. Rekao mi je da niko tačno nije siguran u završetak ove priče, jer postoji nekoliko mogućih epiloga. Prvi od njih kazuje kako je Sabina otišla u neki manastir uklesan u stijenama, negdje na sjeveru, gdje i danas misli na Sargona i moli se za njega. Drugi nagađa da se bacila u duboku jamu nedaleko od svog doma. Na moju sumnjičavost i opasku o prtljagu, Ijad mi je odgovorio da je moguće kako je stvari ponijela upravo da zavara trag o samoubistvu. Moja prepoznatljiva ljubopitljivost je bila direktna i napadna, pa sam na koncu upitao i za telefonski poziv. Pamtim kako se Ijad mistično nasmiješio. Rekao mi je da je moguće da je Sargon zaista zvao onoga dana, ali ne da prekine njihovu romansu, već da joj kaže da je uštedio dovoljno novca i da se vraća u zemlju. Neki idu čak toliko daleko da tvrde kako je Sargon prevrnuo pola Arabije da pronađe staklenu kuglu sa snijegom kako bi je poklonio voljenoj i da je u tome uspio. Drugi špekulišu da je Sabinin instinkt bio ispravan i da je Sargon zvao da joj kaže kako je pronašao novu ljubav i da nema namjeru da se vraća. Zli jezici bi uvijek likovali kada bi pričali o tome, ističući kako se naše i njihovo ne može miješati, da je tako bilo odvajkada i da će tako i ostati. Konačno, nasmiješio se Ijad, postoji još jedna verzija prema kojoj telefonski poziv nije ni postojao. Sabina ga je umislila, isto kao što je izmislila i Sargona i njihovu ljubavnu vezu. Sjećam se kako sam se upinjao da iskontrolišem mišiće lica i prikrijem zaprepašćenje. Vjerovatno nisam uspio u tome jer me je Ijad potom potapšao po ramenu i rekao mi doslovce ovako: „Dragi moj prijatelju, možda je Sabina samo usamljena djevoka koja je sama sebi podarila srce od terakote. Štaviše, ona možda nikada nije ni postojala. Možda je sve ovo izmislila neka druga Sabina, neka druga ostavljena djevojka, neko nepoznato usamljeno srce.“)





...



Berislav Blagojević je rođen 1979. godine. Magistrirao je geografske nauke u Banjaluci. Objavio je dvije knjige kratkih priča i jednu zbirku poezije. Njegovi radovi su zastupljeni u brojnim zbornicima i časopisima, a prevođeni su na engleski, poljski, španski i makedonski.

Nagrađivan je više puta, a najvažnije nagrade su Prva nagrada za kratku priču na konkursu Goethe instituta u Sarajevu i nagrada za kratku priču međunarodnog konkursa Sea of Words.

Redovan je kolumnista portala konkursiregiona.

U pripremi je njegova četvrta knjiga – zbirka kratkih priča – koju će uskoro objaviti IK Rende iz Beograda. http://www.rende.rs/.

PUSTITE ČAŠU

Profesor započe svoje predavanje uzevši u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako da je svi mogu vidjeti i upita:



- Što mislite, koliko je teška ova čaša?



- 50 gr,…100 gr, … 125 gr… – nagađali su studenti....



- Istina je ustvari da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvagamo, ne možemo biti sigurni. – rekao je profesor. No, htio sam vas pitati nešto sasvim drugo. Što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?



- Ništa! – odgovoriše studenti.



- Dobro. A što će se dogoditi ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.



- Počet će da vas boljeti ruka – brzo odgovori jedan student.



- Točno. A sada, što će se dogoditi ako je držim ovako cijeli jedan dan?



- Ruka će Vas početi jako boljeti, a od takvog napora moguće je da će vam se ukočiti mišići, pa čak i da će vam se ruka paralizirati. I vrlo je vjerojatno da ćete osjetiti potrebu da žurno posjetite liječnika.



- Vrlo dobro. – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to događa, što mislite je li se promijenila težina čaše?



- Ne! – odgovoriše svi u glas.



- Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!



Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već sličila na zagonetku i svi zdušno počeše da traže odgovor.



- Što trebam učiniti kako bih se oslobodio boli i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.



- PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz zadnje klupe.



- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – To isto se događa i s vašim problemima u životu i s vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vrijeme, osjetit ćete BOL. A ako to činite jako dugo, previše dugo – osjetit ćete se paralizirano, tj. nećete biti u stanju činiti ništa drugo.



Vrlo je važno je da razmišljate o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i izvodite zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana… da ih "pustite da padnu" prije nego što utonete u san. Tako ćete sebi uštedjeti veliki stres i napor i svako jutro ćete se buditi svježi, vedri i odmorni. Osjećat ćete se ispunjeni novom snagom i lakoćom da prevladate sve životne izazove, bez obzira u kakvoj se situaciji našli.



I zato zapamtite: PUSTITE ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!

Prosječni Kanađanin bogatiji od prosječnog Amerikanca

Iako mi nije jasno sta "neto vrijednost kucanstva" znaci, drago mi je da smo prestigli starijeg brata, pa makar u toj vrijednosti.
Zapravo, odavno je Kanada ispred USA u zdravstvenoj zastiti, mirnome zivotu, suzivotu ....

Jedino sto to nasi juzni susjedi ne vole cuti jer oni moraju biti najbolji i najveci u svemu. Ali , tako je kako pokazuju statistike...

Prema tome, dragi moji drugovi sa one strane granice - mi smo bogatiji!

Sta to znaci nama pojedinacno - to je vec drugo pitanje u koje sada, u trenucima slavlja, necemo ulaziti.



****************



Prema podacima koje je objavio Globe and Mail, neto vrijednost kanadskog kućanstva u 2011. godini iznosila je 363.202 dolara, a prosječno američko kućanstvo vrijedilo je 319.970 dolara

Ilustracija Prvog jula, kad se obilježava Dan Kanade, stanovnike te države dočekalo je ugodno iznenađenje. Prvi put u nedavnoj istoriji prosječni Kanađanin je bogatiji od prosječnog Amerikanca, navodi Bloomberg.

Prema podacima koje je objavio Globe and Mail, neto vrijednost kanadskog kućanstva u 2011. godini iznosila je 363.202 dolara, a prosječno američko kućanstvo vrijedilo je 319.970 dolara.

Nekoliko dana kasnije objavljeni su i podaci o nezaposlenosti za obje zemlje. Kanadska stopa nezaposlenosti opet je pala na 7,2 posto, a američka stagnira na 8,2 posto.

Kanada nastavlja rasti dok se SAD bori kako bi pronašao izlaz iz neukrotive ekonomske krize i političke sinusoide nade i očaja. Razlike su svakog mjeseca sve jasnije. Kanadski sistem funkcionira, američki ne, a Kanađani nisu jedini koji to primjećuju, prenosi business.hr.

Island sve više razmišlja o napuštanju nacionalne krune, a valuta koju razmatraju jest kanadski dolar. Kako pokazuje nedavna studija, nacionalna ustrojstva temeljena na američkom modelu brzo nestaju.



(Oslobodjenje)

Miodrag Živanović: Uvod u "Malu noćnu muziku"

Mario salje Uvod u knjigu  M. Zivanovica "Eine kleine nachtmusik" (Mala nocna muzika), prvi Zapis i Recenzije. Ovog puta nije bio raspolozen da napise svoj uvod na Uvod. 

Iako Miodragu Zivanovicu - Ziletu ne treba ni jedna moja rijec, ne mogu a da ne podsjetim da se radi o banjalucaninu, profesoru, filozofu, covjeku koga mnogi od vas poznaju, koga su mnogi sretali na najrazlicitijim mjestima naseg grada... Jednome od nas, ali po necemu drugacijem...  U dane kada se  nacionalni, oslobodilacki, spasilacki, odbrambeni, fasisticki, zlocinacki... (sami odaberite) rezim nije smio kritikovati , Zile je imao sta reci, govorio je , upozoravao je, pisao je  - bio jedan od rijetkih koji su to cinili jasno i javno.

 

********************

JEDAN SAN I JEDAN CITAT



Naslov ove knjige proistekao je iz dva izvora. Prvi je jedan moj san, a drugi je tekst iz Muzičkog leksikona (Kasper Heveler).



Prije četiri godine, usnio sam sahranu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Sjećanje na taj san nije izblijedilo:



Tmurni sivi dan. I kiša koja se iz časa u čas pojačavala. Nekoliko ljudi, prokisli, nose bijedni kovčeg na kojem piše Wolfgang Ama Mozr. Kao da su kišne kapi već dobrano sprale neka slova ispisana jefti­nom farbom. Niko ništa ne govori. A onda nosači kovčega bježe pred provalom oblaka. Ostaju samo dva grobara. Nadvirujem se nad svježe iskopani grob - u njemu kulja voda, valjda neka podzemna. I u tu grobnu vodu, polažu kovčeg. Ne u zemlju, nego u muljevitu vodu. Prava zemlja je ispod, dosta duboko. Kao da se Mozart prvo vraća vodi pa tek onda zem­lji. Kiša je sve jača, nebo se prolama. Grobari žure da što prije zatrpaju raku. I na kraju ćutke odlaze, praznih očiju, te - kako sam osjećao - i prazne duše. Stajao sam na tom pljusku zagledan ne u grob, već u nebo. Ono nebo koje je vjerovatno još jedino plakalo za Mozartom. A nebo je bilo mračno, gotovo da se poistovijetilo sa grobnom tamom, sa noći onoga svijeta. Tada sam čuo zvuke Eine kleine Nachtmusik. Ne znam odakle su dolazili možda iz Mozartovog kovčega. Ti zvuci su me probudili...



Nedavno sam pronašao jedan tekst objavljen u ovdje pomenutom leksikonu. Mozartova sahrana, opet:



...Mocart je grozničavo radio na do­vršenju Rekvijema; ovo delo mu je toliko bilo priraslo za srce da nije hteo da primi nijednog učenika sve dok ga ne dovrši. To, nažalost nije mogao doživeti: brige, iscrpenost i loša ishrana toliko su potkopali njegovo zdravlje da ga je bolest koja je u njemu već duže tinjala (čija priroda ni­kada sa sigurnošću nije mogla da bude utvrđena) u smrt oterala. Ali, kao da ni ovakav kraj nije bio dovoljno bolan, neko­liko dana pred smrt saznao je da nekoli­cina mađarskih plemića nameravaju da mu dodele godišnju pomoć od 100 guldena, a iz Amserdama je, uz to, stigla jedna još povoljnija ponuda. Njegov po­greb je bio jadniji nego no i najobičnijeg čoveka iz naroda. Konstanca je ležala bo­lesna, a nekolicina prijatelja, koji su tre­bali da prate siromašni kovčeg, vratili su se natrag pošto ih je napolju dočekala prava provala oblaka. Tako je Mocart sah­ranjen u zajednički grob bez ikakvih svedoka. Kada je Konstanca, po svome ozdravljenju, htela da mu poseti grob, niko nije mogao tačno da kaže gde Mocart počiva..



Čitajući ovaj tekst, ponovo sam čuo Malu noćnu muziku.



Naravno, po mom lošem običaju, zaključujem da je primarni izvor naslova knjige koja je pred nama - moj san, a ovo što piše u Muzičkom leksikonu Kaspera Hevelera, tek je sekundarno. No, kako god se uzelo, Mala noćna muzika je jedno tamno čudo. Ona nije motiv optimizma kako je često znaju predstavljati muzički kritičari. Ona, po mom sudu, spaja tamu onog kišovitog neba sa tamom Mozarto­vog groba. I možda one notne ili neke druge zapise koji se odnose upravo na tu tamu. Na noć.



Poput sahrane, i Mozartov život je bio siv, taman. Nije baš previše smisleno ovom prilikom prezentirati Mozartovu bi­ografiju (dosta toga je opšte poznato, obimna literatura na brojnim jezicima uvijek može biti izazov onima koji se hoće "baviti" Mozartom itd). Zato ne bih o tome.



Jer, ova knjiga i nema pretenziju da se "bavi" Mozartom. U njoj se nalaze samo zapisi, oni tamni, noćni zapisi i zato ona nosi naslov Eine kleine Nachtmusik. Po­taknuta snom, knjiga, dakle, sadrži moje zapise o upravo noćnim temama i o onima koji su živjeli noću, mislili noću i umirali, naravno, pod svjetlom te iste noći.



Notni zapis Eine kleine Nachtmusik ima u prvom, najvažnijem stavu, 137 taktova, a ponavlja se još 49 taktova tako da to, sve skupa, čini 186 taktova. Pos­toje, kako je poznato, još tri stava, ali oni nas neće odviše približiti Tajni.



Ono što nas vodi Tajni i osluškivanju Male noćne muzike (dakako, ako još imamo toliko muzikalnosti) vodi nas po­najprije umjetnosti, njenom gotovo nevjerovatnom karakteru, te onima koji su, u duhovnom smislu, bili na sahrani Wolfganga Amadeusa Mozarta. Pošto je riječ o duhovima, tada ih zaista nisam mogao vidjeti, ali znao sam, osjećao sam da su tu.



Razgovor sa njima i o njima, uobličio sam u 137 zapisa, s tim da se 49 zapisa ponavljaju. Svaki zapis sadrži 137 riječi. Ritam jezika, ritam duha... Hoćemo li ga moći osluškivati? Hoćemo li osjetiti nje­gov puls, njegove damare?



Ne znam.



Samo znam da iz tog neznanja slijedi tekst koji je pred nama.



Banja Luka, januara 2009.                                                 Miodrag Živanović

 

**************

ZAPIS 1.

San je, već po sebi, misterij. On nas uvodi u horizonte izvan pojmovnog diskursa, te onih relacija što nam objavljuje povijest i njeni produkti. Na tajnovite načine, vremenskim i svakim drugim prečicama, sanjajući imamo tu nevjerovatnu mogućnost da nam ono što je na javi nejasno i nerazumljivo, postaje jasno i razumljivo. Blisko.

Blizina je možda prvi uslov za toplinu. Ako toplina prožima snove, onda oni doista mogu biti životni i voditi nas ko­liko prema tokovima svijeta, toliko i prema božanskom, ljudskom, prema čudu zvanom umjetnost, pa i prema drugim otvorenim sadržajima i formama naše ukupne egzistencije. O tome filozo­fija malo šta može reći. Okovana u raz­norodne pojmovne konstrukcije, oslonje­na na ratio - koji je, zapravo, njen krun­ski proizvod - ona ne posjeduje elan vitalis nužan za pristup stvarima samim. A bez toga, filozofija je, dakako, ništa drugo do sterilna.



******************



JEDNA OD RECENZIJA



Kao da u svojim zapisivanjima, konceptualno i "definicijski" potaknutim Mozartovom Eine kleine Nachtmusik, Živanović plete "lirsku paučinu između razuma i srca". Ovaj pokušaj pojmovnog pjevanja (ili, svojevrsna, "filozofska sanjarenja"), sudeći da se autor priklanja tzv. umjetničkoj tajni, polifonijski i svakako, sazvučan je sa Heideggerovlm kazivanjem da ono o čemu filozof samo muca, pjesnik s lakoćom pjeva.

Željko Škuljević

Bruja: Andy Murray

Ovo je prilog o drugoj strani sporta, onoj koja nas ponekad ne zanima i koju nekad ne posmatramo i nije nas briga



Ima sportista koji vam nekako ne "sjedaju" ili zbog ponašanja, izgleda, direktnog rivalstva sa vašim ljubimcem. Nije važno. Uglavnom ne "sjedaju" vam.



Dugo vremena nisam volio gledati Andy Marray, zbog tenisa koji igra; šablonski, smaranje do iznemoglosti. Možda i zato što ga na Wimbledonu favorizuju, (to je najbolje osjetio Karlović) da eto nakon nekih sedamdesetak i više godina za Engleze donese pobjednika na Wimbledonu. Možda i zato što je bio sa Djokovićem "knap" čak u nekoliko navrata i bolji. Nije možda, nego sigurno, to je jedan od razloga.



Imao je Marej nekoliko prilika da to ostvari, ali nije. Jednostavno čovjek je od krvi i mesa i nije se mogao nositi sa bremenom tereta i favorita za igru u finalnom meču. Onda se nešto promjenilo u mojim razmišljanjima, pa sam ga počeo gledati i kroz drugu prizmu; onu ljudsku. Vidjevši ga iskrenog i sa bolnom grimasom na licu shvatio sam da preživljava teške trenutke i da mu nije lako. Nije mu lako zato što pred svojim navijačima nije osvojio ono što su svi očekivali. To što je rekao na kraju finalnog meča puno je emocija, toliko je upečatljivo, ljudski iskreno, da je od sad dobio i moju naklonost . Sve što Nole ne osvoji želio bih da taj momak osvoji. lako je slaviti nekog kad pobjedi, treba ga slaviti i kad dadne sve od sebe pa i kad ne uspije.



http://youtu.be/LHUqUFXZhw4