Miodrag Živanović: Uvod u "Malu noćnu muziku"

Mario salje Uvod u knjigu  M. Zivanovica "Eine kleine nachtmusik" (Mala nocna muzika), prvi Zapis i Recenzije. Ovog puta nije bio raspolozen da napise svoj uvod na Uvod. 

Iako Miodragu Zivanovicu - Ziletu ne treba ni jedna moja rijec, ne mogu a da ne podsjetim da se radi o banjalucaninu, profesoru, filozofu, covjeku koga mnogi od vas poznaju, koga su mnogi sretali na najrazlicitijim mjestima naseg grada... Jednome od nas, ali po necemu drugacijem...  U dane kada se  nacionalni, oslobodilacki, spasilacki, odbrambeni, fasisticki, zlocinacki... (sami odaberite) rezim nije smio kritikovati , Zile je imao sta reci, govorio je , upozoravao je, pisao je  - bio jedan od rijetkih koji su to cinili jasno i javno.

 

********************

JEDAN SAN I JEDAN CITAT



Naslov ove knjige proistekao je iz dva izvora. Prvi je jedan moj san, a drugi je tekst iz Muzičkog leksikona (Kasper Heveler).



Prije četiri godine, usnio sam sahranu Wolfganga Amadeusa Mozarta. Sjećanje na taj san nije izblijedilo:



Tmurni sivi dan. I kiša koja se iz časa u čas pojačavala. Nekoliko ljudi, prokisli, nose bijedni kovčeg na kojem piše Wolfgang Ama Mozr. Kao da su kišne kapi već dobrano sprale neka slova ispisana jefti­nom farbom. Niko ništa ne govori. A onda nosači kovčega bježe pred provalom oblaka. Ostaju samo dva grobara. Nadvirujem se nad svježe iskopani grob - u njemu kulja voda, valjda neka podzemna. I u tu grobnu vodu, polažu kovčeg. Ne u zemlju, nego u muljevitu vodu. Prava zemlja je ispod, dosta duboko. Kao da se Mozart prvo vraća vodi pa tek onda zem­lji. Kiša je sve jača, nebo se prolama. Grobari žure da što prije zatrpaju raku. I na kraju ćutke odlaze, praznih očiju, te - kako sam osjećao - i prazne duše. Stajao sam na tom pljusku zagledan ne u grob, već u nebo. Ono nebo koje je vjerovatno još jedino plakalo za Mozartom. A nebo je bilo mračno, gotovo da se poistovijetilo sa grobnom tamom, sa noći onoga svijeta. Tada sam čuo zvuke Eine kleine Nachtmusik. Ne znam odakle su dolazili možda iz Mozartovog kovčega. Ti zvuci su me probudili...



Nedavno sam pronašao jedan tekst objavljen u ovdje pomenutom leksikonu. Mozartova sahrana, opet:



...Mocart je grozničavo radio na do­vršenju Rekvijema; ovo delo mu je toliko bilo priraslo za srce da nije hteo da primi nijednog učenika sve dok ga ne dovrši. To, nažalost nije mogao doživeti: brige, iscrpenost i loša ishrana toliko su potkopali njegovo zdravlje da ga je bolest koja je u njemu već duže tinjala (čija priroda ni­kada sa sigurnošću nije mogla da bude utvrđena) u smrt oterala. Ali, kao da ni ovakav kraj nije bio dovoljno bolan, neko­liko dana pred smrt saznao je da nekoli­cina mađarskih plemića nameravaju da mu dodele godišnju pomoć od 100 guldena, a iz Amserdama je, uz to, stigla jedna još povoljnija ponuda. Njegov po­greb je bio jadniji nego no i najobičnijeg čoveka iz naroda. Konstanca je ležala bo­lesna, a nekolicina prijatelja, koji su tre­bali da prate siromašni kovčeg, vratili su se natrag pošto ih je napolju dočekala prava provala oblaka. Tako je Mocart sah­ranjen u zajednički grob bez ikakvih svedoka. Kada je Konstanca, po svome ozdravljenju, htela da mu poseti grob, niko nije mogao tačno da kaže gde Mocart počiva..



Čitajući ovaj tekst, ponovo sam čuo Malu noćnu muziku.



Naravno, po mom lošem običaju, zaključujem da je primarni izvor naslova knjige koja je pred nama - moj san, a ovo što piše u Muzičkom leksikonu Kaspera Hevelera, tek je sekundarno. No, kako god se uzelo, Mala noćna muzika je jedno tamno čudo. Ona nije motiv optimizma kako je često znaju predstavljati muzički kritičari. Ona, po mom sudu, spaja tamu onog kišovitog neba sa tamom Mozarto­vog groba. I možda one notne ili neke druge zapise koji se odnose upravo na tu tamu. Na noć.



Poput sahrane, i Mozartov život je bio siv, taman. Nije baš previše smisleno ovom prilikom prezentirati Mozartovu bi­ografiju (dosta toga je opšte poznato, obimna literatura na brojnim jezicima uvijek može biti izazov onima koji se hoće "baviti" Mozartom itd). Zato ne bih o tome.



Jer, ova knjiga i nema pretenziju da se "bavi" Mozartom. U njoj se nalaze samo zapisi, oni tamni, noćni zapisi i zato ona nosi naslov Eine kleine Nachtmusik. Po­taknuta snom, knjiga, dakle, sadrži moje zapise o upravo noćnim temama i o onima koji su živjeli noću, mislili noću i umirali, naravno, pod svjetlom te iste noći.



Notni zapis Eine kleine Nachtmusik ima u prvom, najvažnijem stavu, 137 taktova, a ponavlja se još 49 taktova tako da to, sve skupa, čini 186 taktova. Pos­toje, kako je poznato, još tri stava, ali oni nas neće odviše približiti Tajni.



Ono što nas vodi Tajni i osluškivanju Male noćne muzike (dakako, ako još imamo toliko muzikalnosti) vodi nas po­najprije umjetnosti, njenom gotovo nevjerovatnom karakteru, te onima koji su, u duhovnom smislu, bili na sahrani Wolfganga Amadeusa Mozarta. Pošto je riječ o duhovima, tada ih zaista nisam mogao vidjeti, ali znao sam, osjećao sam da su tu.



Razgovor sa njima i o njima, uobličio sam u 137 zapisa, s tim da se 49 zapisa ponavljaju. Svaki zapis sadrži 137 riječi. Ritam jezika, ritam duha... Hoćemo li ga moći osluškivati? Hoćemo li osjetiti nje­gov puls, njegove damare?



Ne znam.



Samo znam da iz tog neznanja slijedi tekst koji je pred nama.



Banja Luka, januara 2009.                                                 Miodrag Živanović

 

**************

ZAPIS 1.

San je, već po sebi, misterij. On nas uvodi u horizonte izvan pojmovnog diskursa, te onih relacija što nam objavljuje povijest i njeni produkti. Na tajnovite načine, vremenskim i svakim drugim prečicama, sanjajući imamo tu nevjerovatnu mogućnost da nam ono što je na javi nejasno i nerazumljivo, postaje jasno i razumljivo. Blisko.

Blizina je možda prvi uslov za toplinu. Ako toplina prožima snove, onda oni doista mogu biti životni i voditi nas ko­liko prema tokovima svijeta, toliko i prema božanskom, ljudskom, prema čudu zvanom umjetnost, pa i prema drugim otvorenim sadržajima i formama naše ukupne egzistencije. O tome filozo­fija malo šta može reći. Okovana u raz­norodne pojmovne konstrukcije, oslonje­na na ratio - koji je, zapravo, njen krun­ski proizvod - ona ne posjeduje elan vitalis nužan za pristup stvarima samim. A bez toga, filozofija je, dakako, ništa drugo do sterilna.



******************



JEDNA OD RECENZIJA



Kao da u svojim zapisivanjima, konceptualno i "definicijski" potaknutim Mozartovom Eine kleine Nachtmusik, Živanović plete "lirsku paučinu između razuma i srca". Ovaj pokušaj pojmovnog pjevanja (ili, svojevrsna, "filozofska sanjarenja"), sudeći da se autor priklanja tzv. umjetničkoj tajni, polifonijski i svakako, sazvučan je sa Heideggerovlm kazivanjem da ono o čemu filozof samo muca, pjesnik s lakoćom pjeva.

Željko Škuljević