Mario Kopić: Savremena filozofija religije

Suština je savremene filozofije religije da ne polazi samo od kršćanstva, nego od svih religija, posebno od takozvanih svjetskih religija. U svjetske religije, osim kršćanstva, spadaju judaizam, islam, hinduizam, taoizam i budizam. Od njih barem jedna izvjesno nije teistička. Budizam nije teizam, jer Buda nije Bog. Svako, ukoliko se probudi i postane budan, ukoliko postane samoga sebe svjesno jastvo, jeste Buda. S tačke gledišta teizma, budizam zato možemo označiti kao a-teizam, kao negaciju teizma. No, samo s tačke gledišta teizma. Sam po sebi budizam nije ni teizam niti ateizam, nego je religija koja se formirala s onu stranu, odnosno prije te opreke.

Pritom je dobro znati da se oni koji nisu prihvaćali neku određenu sliku boga, odnosno bili su vjernici bez vjere u nekoga boga, obično nisu sami sebe proglašavali ateistima. Ateistima su ih svagda proglašavali, a najčešće tako etiketirane ujedno i osuđivali, nositelji sasma određenog teizma, kako politeizma tako i monoteizma. Najpoznatija osuda na podlozi etiketiranja za ateizam pogodila je Sokrata. Sokrata su osudili na smrt kao bezbožnika, a historijski je paradoks da je bio pobožniji od svojih sudaca progonitelja, da upravo u ime svoga boga i svoje unutrašnje vjere u njega nije htio, kako nas izvještava Platon, pobjeći pred smrtnom kaznom. Kako lijepo primjećuje Vladimir Jankélevitch, ”primajući pehar otrova iz ruku krvnika (kao na Davidovoj slici), Sokrat ispija kukutu do posljednjeg gutljaja, ne mijenjajući izraz lica, kao da pije okrepljujući napitak”. Htio je dakle radije umrijeti nego se odreći svoje Istine i zatomiti svog novog Boga, Boga koji zasniva moral, Boga koji je, kao nosilac Dobra, preko platonizma i neoplatonizma zatim snažno utjecao i na sliku kršćanskog Boga.

Etikete teizam i ateizam nisu, dakle, nešto po sebi razumljivo. Nije svaki vjernik teista, niti je pak svaki ateista bezvjernik. Bezvjernika u najdubljem smislu vjere gotovo i nema. Jer bez iskonske vjere, vjere kao čuđenja nad svim što jeste i da uopće jeste, da i ja sam jesam, i vjere kao povjerenja u svijet kao prostor bivstvovanja, povjerenja u to da sljedeći ili već ovaj čas sve neće potonuti u ništa, nije moguće živjeti.

Kada takvog povjerenja ne bi bilo, kada bismo se uvijek iznova morali pitati da li će i sutra svanuti dan, da li će voda teći, a kamen i drvo ostati na svom mjestu, život bi se pretvorio u kaos.

Prvobitna, pred-religiozna vjera jeste dakle vjera u bivstvovanje kao bivstvovanje, u vlastito bivstvovanje i u bivstvovanje svijeta.

Živimo jer vjerujemo u život, jer se životu veselimo. Usprkos smrti i patnji. I upravo je to u srži svih religija. Sve religije, neovisno o tome da li imaju ili nemaju boga, proishode iz neprikosnovenosti života. Drugim riječima: može postojati religija bez boga i božanskog, dakle i bez pobožnosti u doslovnom smislu riječi, ali ne može biti religije bez svetoga i svetosti. Otuda je nužno, kako je to na podlozi suočavanja s Heideggerovim pojašnjenjem svetoga iz čistine bivstvovanja ocrtao Emmanuel Lévinas u svojoj knjizi Od sakralnog k svetom, filozofski razlikovati božje i sveto, ali i sveto kao sveto i sakralno sveto (institucionalno sveto ili sveto moći). Postoji sveto bez božjega, recimo u budizmu, ali ne postoji božje bez svetog. Prema tome, upravo je sveto kao sveto ono što prethodi suprotnosti između teizma i ateizma. Po svetome možemo smatrati vjernikom, jer on to i jeste, svakoga ko poštuje neprikosnovenost života. Gdje postoji sveto, postoji i religija, govorimo o vjeri u iskonskom smislu te riječi.

Samo na podlozi te spoznaje može doista oživjeti i druga velika savremena vrijednost, dostojanstvo čovjeka. To je vrijednost bez koje nije moguće utemeljiti ljudska prava i građanske slobode. Neprikosnovenost života i dostojanstvo čovjeka jesu vrijednosti koje su postojale i prije, no tek su danas postale bezuvjetne: apsolutne i globalne. Barem na etičkoj ravni, drugim riječima, barem na ravni svjetskog (globalnog) etosa. Čini se da nedavno uspostavljen svjetski etos, koji zahtijeva bezuvjetno ukidanje smrtne kazne, postojeće religije u užem smislu, religije kao konfesije (kršćanstvo, islam, judaizam…), prisiljava da svoju temeljnu zapovijed uzimaju što ozbiljnije. A to je zapovijest: Ne ubijaj! Posrijedi je zapovijest koja proishodi iz istine o neprikosnovenosti života.

Sveto kao sveto jeste zajednički imenitelj svih religija. Upravo stoga u dobu multikulturalnosti, čiji je sastavni dio multireligioznost (čak u Evropi živi, na primjer, više od milion budista), taj zajednički imenitelj omogućuje koegzistenciju religija i kultura. Samo nas to supostojanje, čija je podloga ko-tolerantnost, može spasiti pred takozvanim „sukobom civilizacija“, pred svjetskim sukobom zbog razlika između svjetskih religija i etika što ih te religije sadrže. Pri tome se s gledišta evropske historije pokazuje kao netolerantno i preživjelo ne samo pred-prosvjetiteljsko klerikalno proganjanje navodnih bezvjernika (zapravo samo bezbožnika, a i to samo u svjetlu određene slike Boga), nego i prosvjetiteljsko ponižavanje takozvanih religioznih praznovjernika.

Moderno doba, doba prosvjetiteljstva, okončalo se s evropskim nihilizmom. Zbilo se to krajem 19. vijeka, kada je Nietzsche spoznao da je stari, metafizički Bog mrtav. Obično zbog te konstatacije Nietzschea smatraju bezvjernikom. No, ta je etiketa promašena, budući da Nietzsche s proglašenjem smrti kršćanskoga Boga nagovještava rođenje novoga boga, zapravo ponovo rođenje boga Dionisa. Njegov će se ustanak od mrtvih dogoditi kad voljom (za) moći i neokrnjenom ljubavlju spram života prevladamo evropski nihilizam, nihilizam koji je, prema Nietzscheu, posljedica hiljadugodišnjeg evropskog odbacivanja života ovdje i sada u ime života s onu stranu života, u ime života nakon smrti, u ime jedinoga pravoga Života, u čijem je zrcalu naš ovdašnji i sadašnji život sam po sebi ne samo nesretan, nego i lišen smisla.

Kada vjera u vječni život, nebesa i Boga odumre, preostaje samo ta, unutar kršćanstva rođena besmislenost, preostaje samo kršćanski zli pogled na ovostrani život, pogled koji u životu bez Boga kao Smisla, životu bez meta-fizičkoga Počela svega što jeste, vidi samo besmisao i zlo. Tjelesnost, na primjer, napose spolnost, ako ne služi nečemu višem, za taj je pogled nešto prljavo. Za Nietzschea je, pak, spolnost, spolnost pod sjajem životnoga Dionisa, nešto lijepo. Svako je začeće kao izraz životne moći i radosti nešto čisto: bez grijeha, bezgrešno, štaviše, nedužna potvrda veselja spram života. No, prema Nietzscheu, to ne isključuje odgovornost spram drugoga i vlastitih dužnosti. Naprotiv, pretpostavlja ih.

Istina, volja za moć i ljubav spram drugoga na određen se način isključuju. Volja za moć je najčešće bezobzirna, a ljubav sadrži saučešće, sućut koju Nietzsche, kao sućut spram slabih, spram svih koji se smatraju poniženima i uvrijeđenima, a tome se ne odupiru, izričito odbacuje. Upravo zbog toga Nietzsche otklanja, iako ga ujedno zbog njegove vesele vijesti prihvaća svim srcem, i Isusa. Ne samo Pavlovog Isusa kao Razapetog, nego i Isusa kojega Nietzsche smatra evropskim Budom, odnosno izvornog, nepatvorenog Isusa iz Besjede na gori: „Nemojte dakle zabrinuto govoriti: ’Što ćemo jesti?’ ili: ’Što ćemo piti?’ ili: ’U što ćemo se obući?’ Ta sve to pogani ištu“ (Mt 6, 31–32). Briga je, naime, izraz malaksale vjere, a ne vjere do kraja. Vjera i briga se isključuju. Što više brige i zabrinutosti, toliko manje vjere i veselja spram života!

Nietzsche je zadao sebi upravo taj nemogući zadatak: spojiti brigu i vjeru, spojiti volju za moć i ljubav, spojiti bezobzirnog Dionisa i milosrdnog Isusa. Htio je, kako je sam rekao, Dionisa s Isusovom dušom. To je Nietzschea raspolutilo i gurnulo u ludilo. Svoja je posljednja, „mahnita“ pisma januara 1889. godine potpisivao čas s Dionis, čas s Razapeti. Pokazalo se da ga je u taj bezizlazni konflikt sa samim sobom odvela intencija da istodobno izvede tri međusobno kontradiktorne stvari. Htio je dovršiti postojeću filozofiju, dakle metafiziku. Htio je povratkom pred-metafizičkom Dionisu stupiti s onu stranu metafizike. Htio je, najzad, spojiti pred-metafizičkoga Dionisa s van-metafizičkim Isusom.

Vidjeli smo zašto mu je ovo potonje moralo nužno propasti. Pogledajmo sada zašto dovršenjem metafizike nije moguće stupiti s onu stranu metafizike. Meta-fizika, učenje o onome što je iznad prirode i što je zbog toga nad-čulno, jeste onto-teologija: dvostruko-jedinstven nauk o bivstvovanju (svih) bivstvujućih i o vrhovnom bivstvujućem koje je ujedno temelj svega što jeste: sebe samog i svih drugih bivstvujućih. Vrhovno bivstvujuće, alfa i omega, uzrok i svrha svega što jeste (Princip bivstvujućih), jeste dakle Bivstvujuće koje ujedno ima značenje bivstvovanja, koje je, skolastički rečeno, bivstvovanje samo. To znači da metafizika kao onto-teologija u temelju ne razlikuje bivstvovanje i bivstvujuće. Bivstvujuće koje je uzrok bivstvovanja svih drugih bivstvujućih metafizika izjednačuje s bivstvovanjem kao takvim. I to bivstvujuće imenuje Bogom.

Bog kao causa sui, kao samo-uzrok koji uzrokuje i omogućuje opstanak svih drugih bivstvujućih jeste, s gledišta uzrokovanog bivstvujućeg, svemoćan/svemoguć. Preuzimajući u sebe metafiziku, kršćanstvo i svog Boga zato proglašava Svemoćnim. Bog kao Svemoćni u 4. vijeku, s Augustinovom teologijom, postaje Stvoritelj u strogom smislu riječi: stvoritelj koji bivstvujuće stvara iz ništa (ex nihilo). Tako je sada svako bivstvujuće shvaćeno kao stvorenje, kao kreatura. Svemoć Boga, naravno, nije samo stvaralačka, ona ima, kako rado upozorava danski filozof religije Knud Ejler Loegstrup, i svoju drugu dimenziju, dimenziju uništavanja: Bog svojom moći može nešto, uključivši čovjeka, i uništiti.

Unutar tako oblikovanoga tradicionalnoga kršćanstva sva je Moć, kako stvaralačka tako i Moć uništenja, dakle u rukama Boga. Bog nije samo temelj i vrhunac, nego i središte svega što jeste; kršćanski je teizam iz te perspektive teo-centrizam. Teo-centrizam je oblik metafizičkoga identiteta, identiteta bivstvovanja i bivstvujućeg. Bog, doduše, nije bivstvujuće u smislu stvorenoga, ali kao nestvoreni Stvoritelj jeste jedino neuzrokovano Bivstvujuće, vječno bivstvujuće Bivstvovanje.

Kada se s Descartesom na početku novoga vijeka u središte svega postavi čovjek, čovjek kao Subjekt u objekte pretvorenih stvari svijeta, posljedica tako nastalog antropocentrizma jeste da i Moć, koja je prije bila u rukama Boga, prelazi u ljudske ruke. Odsada čovjek manipulira s njim i samo je pitanje vremena kada će ga zamijeniti drugom, značajnijom predstavom i odbaciti ga kao ne-korisnu hipotezu, pretpostavku ili po-stavku.

To se zbiva s Nietzscheom i njegovim natčovjekom kao postavkom volje za moć. Natčovjek je čovjek Moći i kao takav nasljednik metafizičkoga, svemogućeg Boga. I stoga je Nietzscheova filozofija još uvijek metafizika, ali prevratna/revolucionarna, time i dovršena metafizika. Čovjeka, koji se s gledišta svemogućega perfektnog Boga pokazao kao nešto defektno (nepotpuno, manjkavo), Nietzsche perfekcionira (dopunja i ispunja) do te mjere da je odsada kadar nadomjestiti Boga i ispuniti prazninu, bezdan koji je nakon smrti Boga razjapio svoje čeljusti pred nama, pred nama koji smo Boga ubili i time postali dvostruko odgovorni: odgovorni za sebe same i odgovorni za sve bivstvujuće.

Preko sebe samih sežemo i postajemo nad-ljudi samo ako se osposobimo postati ne samo gospodari društva nego i prirode, vaseljene, koja nije već unaprijed dani kozmos, nego je moramo u sebi primjeren kozmos, u lijepo i dobro uređenu vaseljenu, tek preoblikovati i izoblikovati. Smisao života, kako našega tako i vaseljenskog, određujemo odsada sami. Na ishodištu je svih određenja, i samoodređenja, naše samoodlučivanje, naša sloboda.

Pri tome ne smijemo zaboraviti da je posrijedi ubojstvo i smrt metafizičkoga Boga, Boga kao Moći i Volje, Boga koji nema ništa s Isusovom nemoći i ljubavlju. Evanđelje se kao radosna vijest o životu zbiva van metafizičkih okvira i propisa. Stoga vodeći savremeni kršćanski mislioci, poput Renéa Girarda, Jeana-Luca Mariona, Christosa Yannarasa, Giannija Vattima i dr. konstatiraju da nam tek smrt metafizičkoga Boga otvara i oslobađa pogled na Isusa i njegovo evanđelje. Nova kršćanska evangelizacija nije moguća dok se najprije ne evangelizira kršćanstvo samo, dok se ne oslobodi metafizičkih predstava o Bogu kao spletu starozavjetnoga Jahvea i Platonova demijurga te vrati istinskoj, veseloj Isusovoj vijesti, prije svega – životu.

Savremena etika na ravni bivstvovanja govori o tomu kako biti i kako djelovati, odnosno ne-djelovati. Ishodište je te etike sljedeće Heideggerovo uputstvo: pustiti da bude. To je Heideggerov izraz za djelatnu ljubav, za ljubav koja nije neka proizvoljna ljubav, nego ljubav ni za šta (Dostojevski), besplatna ljubav, ljubav bez zahtjeva za uzvratom. Emmanuel Lévinas tu ljubav ni za šta kategorizira ovako: Ljubi drugoga više nego sebe sama! Ne samo kao sebe sama, ne samo koliko i sebe sama, nego i više od sebe samog. I ljubi ne samo bližnjega, nego i svakoga. Tako se shvaćenoj ljubavi približio krajem života i Jacques Derrida. Derrida polazi od toga da izvan života nema ničega što bi bilo vrednije od života i u ime čega bi stoga život bilo opravdano ponižavati ili čak uništavati. Ne opstoji razlog koji bi mogao obrazložiti i opravdati ubojstvo. Jer ono što bi bilo više od života ne spada u sferu života, nego u sferu smrti. Počnemo li se osvrtati za onim što bi u životu trebalo biti više od života samog, već se krećemo pod nebom nagona smrti. Goni nas nešto što nam veselje prema životu uzima, a nikako daje.

Misao da ljubav spram života prethodi smislu života nije samo trivijalna činjenica da bez života nema niti njegova smisla, nego pretpostavlja naposljetku ponos savremenog čovjeka, koji se kao probuđen osvijestio da je život svakoga čovjeka unikatan i neponovljiv. Ili besjedama zavjeta Danila Kiša:

Jer nikad se ništa ne ponavlja u istoriji ljudskih bića, sve što se na prvi pogled čini da je isto jedva da je slično; svaki je čovek zvezda za sebe, sve se događa uvek i nikad, sve se ponavlja beskrajno i neponovljivo. Stoga sastavljači Encikopedije mrtvih, tog veličanstvenog spomenika različitosti, insistiraju na pojedinačnom, zato im je svako ljudsko stvorenje svetinja.

Peščanik.net, 22.08.2012.

Moja Kreja

Kancelarija direktora Radio Banjluke kasnih sedamdesetih. Sastanak Strucnog Kolegija (kako arhaicno to sada zvuci). Jelena, Marko, Fikret, Nada, Nikica i ja. Jelena, kao i obicno, stroga i ozbiljna. Da je nisam upoznao i privatno, van ove kancelarije, da nisam upoznao covjeka koji ce ti pomoci onda kada ti treba, koji ce ti biti istinski prijatelj, onda kada prijatelj treba, o mojoj bivsoj direktorici ostao bi bas taj utisak - stroga i ozbiljana.  Na nasu zajednicku srecu, upoznao sam u Jeleni blagog i dobrog covjeka, istinskog  i vjernog prijatelja. 

Sjednica u toku, diskusija ozbiljana i napeta. Prekida je zvono telefona. Grabim slusalicu da razbijem monotoniju.

Djeciji, piskutavi glasic:" Ovdje Ervina. Jel' mogu dobiti Jelenu?"

"Ne mozes!" odgovaram kratko i spustam slusalicu.

Zustra diskusija se prekida. Svi upitno gledaju u mene. Ja to kao ne primjecujem.

"Ko je to bio?" pita direktorica Jelena.

"Neka Ervina." kazem hladno, praveci se da ne znam da je Ervina, taj piskutavi djeciji glasic, Jelenina i Tofkina kcerka.

" Sta mi to radis djetetu?!" osinu me Jelena pogledom, pomijesanim ljutom i prikrivenim smijehom, zgrabi slusalicu i nazove svoju kcerku.

" Nije, Ervina. Nije on ljut. Nije ni bezobrazan. Mozda i jeste malo. On se s tobom samo sali. Sta ne mozes rijesiti?Zadatak iz matematike? Evo neka ti to cika  Canak objasni". I daje mi sluslicu...

I tako, godinama. Kad zgrabim slusalicu i javi se piskutavi djeciji glasic trazeci Jelenu, ja kazem:" Ne moze."  i dodam slusalicu Jeleni uz kratko:" Kreja."

Nasa igra trajala je godinama. Moja Kreja je rasla. Zavrsavala skole.

Dosao rat devedesetih . Jelena i Tofko, da bi je zastitili, poslase je u London.  Nikada necu zaboraviti nas susret u njihovom stanu, tokom rata, nakon sto je Ervina otisla. Oboje, zadovoljni sto im se dijete izbavilo, i u isto vrijeme uplaseni za njenu sudbinu u nepoznatom svijetu. Vjerovatno svjesni da vise nikada nece zivjeti u blizini jedinog blaga koje su imali.

U mejduvremenu, Ervina je zavrsila fakultet, pocela raditi u velikoj londonskoj konsultantskoj firmi. Cesto dolazila u posjetu svojim roditeljima u Rijeku, obilazila s njima znamenitosti Londona...

Prije desetak godina javila mi se i dala jedan od najvecih komplimenata koji sam ikada dobio: "Svako bi dijete trebalo imati svoga cika Canka."

Lani, ponovo lijepa vijest.

Ervina se udala za DenisaVasiljevica cije roditelje, Dragana i Sutku, a i njega kao malog djecaka, sam poznavao od ranije. Sudbina ga je, kao i Ervinu, odvela iz Banjaluke u London.

I sudbina, u udaljenom Londonu spojila dvoje mladih banjalucana.

Nova lijepa vijest. Ervina ocekuje bebu!

U subotu, 31. avgusta  Tofko javlja:

"Dragi Predrag, Jelena i ja smo danas postali baka i djed. Nasa Ervina je

rodila djecaka. Sa porodom je sve bilo u redu, razgovarali smo s njom.

Lebdimo od srece! Za dvije nedjelje letimo za London."

Neka bude zdrav i sretan. I roditelji zajedno s njim.

Bakama i dedama zelim da sto cesce uzivaju u svom unuku.

Mario: Dule za sjećanje

Dušan Simić: Autoportret

Može se reći da je sredinom prošlog stoljeća grupa ’Četvorica’ bila začetnik umjetničkog preporoda ne samo u banjalučkom slikarstvu, nego regionalno šire. Talentovani, puni energije i, potrebno je reći: hrabri mladi slikari raskinuli su sa učmalim akademizmom i direktno se suprotstavili socrealizmom nametnutim umjetničkim ograničenjima. Svojim djelovanjem oni su i šire afirmisali slobodan duh i originalno stvaralaštvo naše male Bosne. Grupu su činili Dušan Simić, Bekir Misirlić, Enver Štaljo i Lojzo Ćurić pri čemu ih je duhovno poticao (’spiritus movens’) Dule Simić. Dopuštam si ovog puta, uz dozu iskrenog poštovanja i uzbuđenja, da najstarijeg od njih, Dušana nazovem nadimkom kojim su ga zvali i njegovi prijatelji: Bekir, Enver i Lojzo. Jako su mi svježe priče, pogotovo Lojzine... iz vremena njihovog druženja. O tome možda drugi put. Od Lojze sam takođe dobio Duletovu studiju autoportreta koju sada prvi put stavljam pred oči javnosti.



Danas, prvog septembra, Dule bi obilježio svoj 82. rođendan. Iako je svojom voljom napustio ovaj svijet još prije pedesetak godina, njegov opus je dovoljno značajan da ne može biti ni zaboravljen, ni zanemaren.

Na otvaranju komemorativne izložbe, godinu dana poslije njegove smrti, jedan od Četvorice, slikar Lojzo Ćurić je govorio, a Krajiške novine, 12.XI 1962. zabilježile:

(fragmenti)

’’Živeći životom slomljena cvijeta, dokazao je da je pravi opori život tamo gdje napor raste, tamo gdje se pod svaku cijenu DJELO GRADI.



Slikar i čovjek



DULE! To je golema nesebičnost u ljubavi i hrabro strpljenje nesvakidašnje volje da se u hladnoj sjenci surove zbilje skucka jedno malo sunce u sebi na kome bi se grijala duša i podnosilo vlastito trošno tijelo!



Otuda kolorit njegovih slika je rumeno slavlje zrelog novembra, radost života koju je intenzivno nosio i duboko proživljavao ozbiljno utiskujući njene odraze u svojim slikama.

Dušan Simić: Pejsaz

Slikar i pjesnik



Znao je postojati u svemu što je u sebi čuvalo sklad i smisao. Znao je biti pijan od cvijeća, ciganluka, punog zviježđa, bašta punih suhih trava, povaljanih plotova, tišine malih kradljivaca oraha, ...učenika, koje je beskrajno volio.



Slikar i Banjaluka



Volio je svoju Banjaluku i kad god bi smogao snage u šetnji po njenim uličicama otkrivao bi čarolije zaboravljenih kutaka. U svojim akvarelima, temperama i pastelima, lični doživljaj nalazi mjesto preobražen prvenstveno u likovne vrijednosti. Gradio je vlastite vizije želeći se približiti savršenstvu kojem je konstantno težio.



Slikar i djeca



Imao je dušu zanesenu za pravedno i ljudsko u ČOVJEKU, nalazeći to najlakše i najsigurnije u DJECI, koju je doživljavao kao ’SMIJEH NOVOGA SREBRA’.



Slikar i njegovo djelo



Pa, ako se nekom njegovo djelo učini po broju slika neveliko, neka zna da je tragično duže morao u ruci držati štap za hodanje i školski dnevnik, nego li četku za slikanje.



Dio Dušana Simića nastavlja trajati ne samo u njegovim nego u slikama njegovih drugova, kojima je ostavio u naslijeđe najljepša ljudska svojstva, darove ljubavi, kojima se umjetnost hrani i od nje živi.’’



Mario

Mario: ZAHRA MOŽE MNOGO

 Mnogo surovosti širom Svijeta... Dok nas o tome bombarduju iz etera (vijestima), neke tamo bombarduju sa svih strana (svim i svačim). One se i prave da bi se upotrijebile (i bombe i vijesti). Vijesti se danas doručkuju, ručaju, a ni spavanja nema bez njih. Vijesti prepakovane: opet polarizacije, separacije, razlike u boji kože, pravima, religijama... zato se ratne sjekire i ne zakapaju suviše duboko. Nemiri i mržnje, a javno mnijenje kao da se utišalo. Premoreno ili silnim iteracijama pretrenirano?



Može li takozvani mali čovjek pokrenuti javno mnijenje?

Može li javnost ustalasati anonimus sa talentom nekim dobrim grafitom, aktuelnim vicem ili kreativac sa potpisom ’stand-up’ komedijom koja pogađa u nezaštićeno mjesto? Malom čovjeku izgleda ostaje samo ’šprdnja’ kao mogući komentar.

’Stend-up’ komedijante koji ismijavaju ’škakljive’ teme bez ’govora mržnje’ sam otkrio tek nedavno kada se i Region zasitio konvencionalnih formi. Onako ’s nogu’ oni brzo prelaze na stvar na način da publika pada od smijeha. Materijala ima napretek pa se na Balkanu može očekivati ’bum’ ove scene.

’Stendaperi’ osvajaju humorom i improvizacijama često i na vlastiti račun, što je principjelno ovdje odavno prihvaćeno.

Bosanac, kao posljednji u redu za EU, hvališe se inteligencijom i naučenim lekcijama od susjedne braće. Vješto složena igrarija dvosjeklica od blokada sa sjevera do savremenog lobiranja na balkanski način. Ne zaobilazeći ni nacionalizam uspijeva da navuče publiku na grohotan smijeh - vlastitim nesposobnostima.



Ili trgovina sa ’Trećim svijetom’ na nekadašnji način prodavanja ogledalca i šarena stakalca Indijancima: ’’Vi nama naftu, mi vama internet!’’ Za naftu se daje slobodan pristup informacijama, brendirana odjeća, deklaracija o ljudskim pravima... čak i - hamburger. Interpretator je stranac koji se služi ’našim’ jezikom... dovoljno za urnebes.

O, čini mi se najboljoj, Amerikanki iranskih korijena Zahri Noorbakhsh sam samo čitao. Već poznata ’stand-up’ umjetnica se ne libi da intimne situacije iz života vlastite porodice prenese na scenu. Autobiografskom pričom nazvanom ’Svi ateisti su muslimani’, Zahra humorom rastura ukorijenjene predrasude. Tema se razvija kada ona kao muslimanka i njen momak kao ateista odluče da žive zajedno i pritom zadrže svoja ranija duhovna opredjeljenja. Tradicija i lična tvrdoglavost prijete da ugroze njihovu vezu pa Zahrin otac situaciju smiruje diplomatskom formulom prema kojoj su svi ateisti zapravo muslimani i kao kompromis predlaže ’privremeno vjenčanje’ (koje dopušta islamska tradicija). Momak bi ipak trebao makar formalno da postane musliman, što Zahra ne prihvata, a otac na sve načine želi da pomiri tvrdu tradiciju i ljubav prema svojoj ljubimici. U predstavi Zahra mijenjajući glas imitira tf razgovor s ocem:

’’ Da li je tvoj momak jevrejski ateista ili kršćanski ateista? Ne, ne, nema veze, sve ti je to isto sra...! Najvažnije je da svi vjerujemo u jednog Boga. Ma, šta mi kažeš, on misli da Boga možda ima, a možda ga i nema... Ne mogu da vjerujem! On vjeruje u nauku? Neka, neka, samo da ne liči na onog glumca Toma Cruisa...’’ Na kraju se ’vadi’: ’’ Zahra, vjeruje li tvoj momak u fiziku i gravitaciju? OK, vjeruje u gravitaciju, a to znači da vjeruje u silu koja je jača od njega, tj. silu koju on ne može promijeniti i mora joj se povinovati. Znači, on je onda musliman!’’



I šta u stvari ’podmeće’ Zahra? Pa, ako muslimanski i ateistički stavovi nisu previše različiti onda ni muslimani nisu daleko od ateista, a tako su i ateisti bar djelimično muslimani. I svi ostali pravovjernici, odnosno pravoslavnici ili katoličanci, a i svi oni između, ma koje boje kože bili... lako mogu pronaći zajednički jezik.



Svojim talentom mali čovjek može mnogo.



Mario

Prof. Besim Spahić: Mi smo se uvijek tukli za račun drugih

Akademska zajednica i stručni krugovi u BiH i na području bivše države, doktora komunikologije i redovnog profesora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Besima Spahića već odavno smatraju jednim od vodećih teoretičara političkog marketinga u cijelom regionu. Šira javnost ga doživljava kao profesora koji se ne miri sa nakaradnim , pogubnim i anticivilizacijskim političkim trendovima u našoj zemlji koji favorizuju etno-religijski princip, dok ga njegovi studenti , jednostavno rečeno obožavaju.

Početkom ove godine, neplanirano i neočekivano je postao prava medijska zvijezda, i to tako što je njegov nastup na jednoj javnoj tribini u Kaknju dospio na internet. Njegov osebujan način izražavanja, uz hirurški preciznu dijagnozu ” bolesti”, munjevito su doprli gotovo do svakog korisnila interneta na području BiH, što opet, gle čuda, nije ni dotaklo “političke elite” , pogotovo bošnjačke, pošto su na teške optužbe, ovog vanserijskog intelektualca ,koji tečno govori pet svjetskih jezila,uglavnom odgovorile šutnjom i ignorancijom.Pomenuti fenomen, bio nam je motiv da ragovaramo sa profesorom Spahićem čiji odgovori na pitanja o brojnim aktuelnim temama, vjerovatno nikoga od vas neće ostaviti ravnodušnim.



Kliker : Vaše nedavno predavanje u Kaknju, koje je na internetu postalo prava senzacija , te nekoliko intervjua nakon toga, napravili su od vas pravu zvijezdu na Balkanu. U kakvom to vremenu živimo profesore, kada jedan „ you tube „ uradak više vrijedi od dvadeset knjiga i na stotine naučnih radova koje ste do sada objavili za vrijeme vaše univerzitetske karijere?

Spahić: Pa ostavrila se McLuhanova i Orwellova proročanstva. Novi mediji su zaista produžetak naših čula, našeg mozga, naše (redefinirane) prošlosti, (lažne) sadašnjosti i (projektovane) budućnosti. Gledamo, vidimo, slušamo, mislimo i osjećamo onako kako to hoće nevidljivi centri moći, koji imaju potpuni nadzor nad dekoracijom privida o ljudskim pravima, demokraciji i pravdi.Tako je i prije interneta sto puta više odjeknula vijest da profesor Spahić svira, negoli ikakva vijest o objavljenim knjigama, učešću na znanstvenim skupovima itd. Prvi Yu tabloid „As“ je bio popularniji od bilo koje znanstvene publikacije. Iz niza primjera,dovoljno je navesti fenomen Ekrema Jevrića i kvalitet njegovih muzičkih sposobnosti.Eto iz niza izvan-fakultetskih javnih tribina, ona iz Kaknja je (naravno uz moje dopuštenje) izašla na Internetu. Ako ništa druga, ta svojevrsna stend up komedija, u intertpretaciji glumačko-muzički obdarenog profesora i izražena sarkastično-kritička aniteza glupostima, kojima robujemo i propadamo, izazvala je takvu popularnost posredstvom otuđenog, tehnički posredovanog globalnog sistema interneta. Još veću popularnost je to doživjelo zbog moga (trojno mjerenog) „vrijeđanja“ političkih diletanata i analfabeta, koji nas, uz podršku međunarodne zajednice „usrećuju“ već dvadeset godina.

Kliker :. Našu javnost u zemlji i inostranstvu, na određeni ste način šokirali vašim tvrdnjama da je krvavi rat u BiH projektovan izvana , te da je nova „klaonica“ponovo na pomolu. Ostajete li i dalje kod ovih tvrdnji, koje su čini mi se, određeni broj ljudi natjerale da ponovo počnu analizirati šta nam se to desilo u bliskoj prošlosti?

Spahić: Naravno da ostajem pri tim tvrdnjama. To jednostavno nije moglo biti drugačije,negoli su se o tome (uz domaće ekzekutore, glumce i statiste) složili najmoćniji. Tako su i predturku Bosnu koncipirali/negirali/prekrajali tadašnji moćnici-Bizant i Vatikan preko Mađara, kasnije Turci, potom Austro-Ugari, pa Engleska, Francuska i Rusija preko Srba, odnosno Vatikan preko Hrvata. I svaki subjekt moći je po svojoj mjeri od jednog naroda stvorio pro domo sua tipične jedinke Bošnjaka-muslimana, Srba-pravoslavaca i Hrvata-katolika, dok se u Jugoslaviji favorizovalo ateističko jugoslovenstvo, čiji su danas recidivi „Ostali” (preko 500.000) u BiH, kao i još više multietničkih u drugim ex Yu državama.Treba samo pogledati film „Rimejk” Dine Mustafića i vidjeti da je ovdje kroz cijelu istoriju bilo bratoubilačko klanje; samo je pitanje kako je ko bio jači, odnosno čiji je vanjski mecena bio moćniji. Mi smo se uvijek tukli za račun drugih, a nikada, poslije propasti Bosanskog kraljevstva za sopstvenu Domovinu svih njenih građana?!! (…)Islamizirani Bošnjani za Tursku imperiju, Katolički za Austrougarsku i Hrvatsku, a srpski Bošnjani za Srbiju. I u zadnjem reatu većinom Bošnjaci (koji nemaju rezervne domovine) za cjelovitu (Ali kakvu? Treba vidjeti islamsku deklaraciju i današnju političku moć IVZ) BiH. Rat koji nije završen (kao što „etnička čišćenja” iz drugog svetskog rata nisu dovršena po doktrini Stevana Moljevića i planu Draže Mihajlovića, a Vatikan je shvatio da bh Hrvati nisu uspjeli sačuvati katoličanstvo ni do granica Drine, dok je „islamizacija muslimana” u naponu ?!) kad tad će se nastaviti. On se „neratnim” sredstvima još drastičnije vodi u poslijeratnom periodu. I samo kad svjetskim moćnicima zatreba, ulogu Slobodana Miloševića će zamijeniti neki „nesrpski” bacač sudbine na Balkanu, i opet će biti najgore na bh prostorima. To je već potencijalno zadato i zacrtano, posebno „prirodnošću” geografije Republike srpske, tzv „genocidne tvorevine”.

Kliker : Zamjera vam se da nekako sve relativizirate?

Spahić : Ne znam konkretno na šta mislite? Ovakva (Daytonska BiH) se mora dovoditi u pitanje; Neprirodna je po svim osnovama, a napravljena je da ne može biti (prije svega EKONOMSKI, što je najvažnije) funkcionalna. Sad već imamo skoro pola od ex Yu perioda, dakle dvadesetak godina samostalnosti i „demokratskog“ razvoja BiH i ex Yu država? Ima li danas Kraljevine SHS? Ima li Jugoslavije? Hoće li biti i ovakve BiH ili ikakve BiH?… I to su samo logična pitanja?!.Daytonske definicije naroda, nacija, tri jezika, GRAĐANA, „Ostalih“ se moraju (i naučno i funkcionalno-praktično) dovoditi u pitanje!… Jednostavno ne podnose ni znanstvene ni praktične kriterije, a u praksi drugih država ne postoje takve nakaradne i upitne denominacije ključnih pojmova.Dakle, mi smo (kao što je i samoupravna Jugoslavija bila) opet neki eksperiment „temelja gluposti o mogućem nakaradnom uređenju država“??!

Kliker : . Da se vratimo na trenutno aktuelno stanje u BiH koje , čini mi se, nikada do sada nije bilo tako dramatično. ?

Spahić: To mi uvijek onako olako kažemo, uz upotrebu sintagmi „stara dobra vremena”.U predtursko, osmanko, austro-ugarsko, jugoslavensko (od kraljevine do SFRJ) vrijeme uvijek je u BiH bilo najdramatičnije. Npr. II svjetski rat, većina ofanziva i velikih bitaka je bilo u BiH. Onda raspad Jugoslavije i ovi zadnji ratovi i agresije. Opet u BiH najkrvavije i urbicidno i kulturocidno najrazornije. I, na žalost, nema nikakvog razloga da slijedeći Huntingtonovski zacrtani sukobi (civilizacija i domaćeg balkanskog i bh življa) ne budu još dramatičniji, upravo u BiH. Jer BiH, kao cjelina nema svoj sopstveni koncept/definiciju budućnosti; za sve do danas najdominantnije nacio-vjerske opcije (a to su i još uvijek bi nacionalno-vjerska vodstva željela) je to raspad BiH, u kojem bi svaki,tzv. različiti narod dobio „svoj dio” i eliminisao Ostale. To naravno ni u kom slučaju ne odgovara građanskom konceptu, Ostalima (??!”), što je najveća šovinističko-fašistička glupost u formulaciji cca 500.000 tzv. Mješovitih?!)), a Boga mi ni bh patriotima svih povenijencija, kojih je ogromno ali su socijalnim pritiscima bolesno dizajnirane sredine ušutkani. Dramatičnost se i izvana i iznutra permanentno proizvodi, a sami prosudite da li je lakše manipulari (pljačkati ih?!) ustrašenim i neobrazovanim, ili racionalnima, koji žele dugoročni mir, uz nužno pomirenje, koje je već odavno trebalo početi njegovati.

Ne, kod nas se bez razumijevanja svjetske i politike uopšte i njene refleksije na Balkan i BiH, njeguju (i već su dobro odnjegovani kroz mlade generacije) uglavnom mržnja i nepovjerenje, te demonizacija drugih naciona i vjernika (…)Pa da to nekome (i iz vana i iznutra) ne treba (narodu BiH sigurno ne treba), ne bi permanentno kreirao drame/dramatičnost i napetost, krize vlada, neefikasnost parlamentarnih i lokalnih izbora itd. Dakle, stalno se kreira/dizajnira dramatičan način željenog i projektovanog nerješavanja stvarnih, prije svega ekonomskih problema. Razvijanje straha jednih od drugih,permanentno “njegovanje”/kult (samo ili isključivo)“našeg” stradanja, “naše” ugroženosti, za šta su krivi “drugi i treći”, i ne može a da ne bude dramatično. A svaka drama (kod nas uglavnom tragedija!?) ima epilog/rasplet.Pogotovo kad Komšić, za razliku od Vlajkija nije pravi Hrvat od strane zaštitnika vitalnih nacionalnih interesa bh Hrvata. Kad biskup Komarica (uz prisustvo čelnika oba HDZ-a) primi najviše odlikovanje od čelnika RS-a, zato što su pomogli redukciji broja predratnih Hrvata u RS-u na 5 (umjesto, po Mladiću 6 ”Srbima podnošljivih”) procenata. Svi koji misle da je Mladić koncipirao potrebu za 5-6 hiljada žrtava u Srebrenici, kako bi se aktivirao NATO, neka se dobro zamisle o svojim logičko-umnim sposobnostima. Naravno, Bošnjaci u tome uopće nisu učestvovali???!

Kliker : Ima li nakon svega nade za BiH i da li vidite neku novu progresivnu snagu koja će u dogledno vrijeme donijeti progres , ili ćemo čekati neki novi potres na globalnom planu, pa ko koga zajebe?

Spahić: Prije će biti ovo drugo. Ako se za 17 godina nije pojavila zrela građanska bh opcija,ako se više nezna šta je politička ljevica i desnica, ako svako sa svakim, samo radi fotelja paktira i koalira, ako vidimo bar desetak političkih aktera, koji su od izbora do izbora mijenjali stranke, funkcije i sl, ako vidimo koliko je onih koji su obnašali vodeće funkcije završilo u zatvorima zbog kriminala ili na Haškom sudu, onda je jasno da je malo toga u našim rukama. Svjetski financijski kapital vlada svijetom, pa recimo i Amerikom, a kako neće malom BiH?!Mnogo toga je daleko više u rukama tzv. Međunarodne zajednice, negoli u rukama naših političara (koji bi mogli to slabo stanje makar eufemizirati) i građana, koje niko do danas nije izobrazio u demokratskoj kulturi i u shvatanju da je država radi njih, a ne da su oni ustrašeni statisti više kriminogenih klanova negoli (nakardno definiranih) stranaka,odnosno nikakvih političara.

Kliker : Zanimljivo je profersore da vaše tvrdnje mnogi doživljavaju kao teoriju zavjere?

Spahić : Pa sve značajno što se u politici dešavalo milenijima pa do danas dio je neke zavjere i glavne odluke se donose tajno. Javnosti se uvijek sortiraju selekcionirane i pro domo su informacije. Pa proces CNN-izacije iliti PR-izacije novinarstva je kristalno jasan. Mediji su danas „prvi ministar“ u carstvu masovne kulture, globalizacije i kreacije virtualne stavrnosti. Neko mora stajati iza toga. Naravno da to neće biti neizobraženi političari iz zaostalih država. „Um caruje, a snaga klade valja“, što je pravilno i po Božijoj i po svjetovnoj logici. Ko ima informaciju i znanje, ima i moć.Sve je to teorija lutkarskog pozorišta; lutke koje se kreću i govore kako ih vode animatori/glumci, a ovi opet onako kako je napisao scenarista, a da bi se ta predstava uopće igrala neko je mora (selektivno/namjenski/funkcionalno) staviti na repertoar, a to pozorište je osnovao i finansira neko, kome je ono potrebno, kao instrument ostvarenja sopstvenih ciljeva, itd., itd.

Kliker : U svojimn javnim istupima niste ni malo nježni prema vjerskim zajednicama,odnosno vjerskim dostojanstvenicima u našoj zemlji?

Spahić : Prije svega, neka mi bilo ko nađe (osim političko) uporište u formiranju vjerskih zajednica kao transnacionalnih i nacionalnih korporacija, država (Vatikan) i sl. Sjetimo se starog dobrog Dantea i njegove misli da „svi putevi i do pakla i do raja popločani su zlatnim pločama u ime bogova, kraljeva, vladara.“ Pa i vjerske institucije se kroz cijelu povijset i uz pomoć podložnih vladara, bore u ime islama, kršćanstva, različitih sekti unutar sebe. Naši ljudi, npr. muslimani svakodnevno gledaju upad šiita u sunitsku džamiju i pobijanje na bajram namazu na desetine sunita i vice versa, ali im se čini normalnim da/kad se muslimani međusobno pobijaju. Kod nas u BiH, došlo je najmanje pet suprotstavljenih šizmi, različitih od našega tradicionalnog (višestoljetnog) hanefijskog sunitizma. Već je bilo manifestnih i medijski popraćenih sukoba, a pitanje je dana, mjeseca i godine, kada će ti sukobi postati krvavi kao i u „izvornim“ islamskim zemljama.



Što se tiče katolika, oni su ionako u funkciji Vatikana, preko Kaptola u Zagrebu. Već u Hrvatskoj moraju vraćati neke samostane italijanskim benediktincima, a uslijedit će i druge. Šume u Sloveniji su (bez ikakvog utemeljenja) postale vlasništvo katoličke crkve.Svaka čast poštenim vjernicima i pripadnicima uleme i klera. Naravno da ih ima ogromno, ali ih vodstva, po kompetitivnoj subordinaciji nerijetko (čak šutnjom i neograđivanjem od nemoralnih radnji) involviraju u negativne aksiološke predikative.Slično je i sa nemoralnim profesorima i šutnjom njihovih institucija i kolega onjihovim „intelektualnim zlodjelima“. Qui tacet concentire videtur (ko šuti, slaže se) ,kaže stara izreka. A naš narod mazohistički šuti i trpi i slaže se da „što je gore, to je na naciju bolje“??Oportunizam i konformizam su najopakije društvene bolesti, a os njih, kao i političke, pate i vjerske strukture, pa i sami građani.

Kliker :. Vaši kritičari insistiraju na tezi da su vaši stavovi limitirani činjenicom da rat niste proveli u Sarajevu već u Ljubljani?

Spahić : Da je bila ijedna opcija koja bi integralno branila BiH, bez podjela na hrvatske,srpske i bošnjačke dijelove, uz nepriznavanje Ostalih, ja bih se do smrti borio.Ali, mnogi su zaboravili Izetbegovićevu izjavu „Pa Srbi moraju dobiti svoj dio BiH,proporcionalno onome koliko ih ima“ (Snimljeno i na TV, ali to niko ne pušta, kada priča o „genocidnoj“ tvorevini RS). Pa demografski isprepletena BiH, gdje je prije rata na oko 80% teritorija bilo prisustvo svih etniteta i nije mogla postati ovo što je danas bez dogovorenog i legalizovanog progona jednih i drugih od strane prvih i trećih. Ako neće milom, potjerajte ih silom, a mi ćemo vaše. Pa ljudi su zaboravili da je Izetbegović poklonio Hercegovinu Franji Tuđmanu, ali je taj potpisani akt poništila međunarodna zajednica.Mojih 11 članova uže familije (general, tri brigadira i više vojnika Armije BiH) ne znači ništa tim kritičarima, od kojih su se mnogi borili za tuđe kuće, ex Yu privredne gigante,diplome, magisterije, doktorate i profesorske titule. I to većim dijelom u zavjetrini.

Pa ko uopšte ima pravo zamjeriti bilo kome da je u tom haosu (ni na čiju štetu), ko je i kako spašavao glavu, svoje dijete, obitelj i sl.? Odnosno da (u najboljoj namjeri!) iznosi svoje stavove. A ja sam ih hrabro iznosio i prije rata, gdje su se mnoga moja tadašnja previđanja, na žalost, ostvarila u ovih dvadesetak godina. Ja se, pored ostalog, držim hadisa da je građanska hrabrost najveća vrlina, da ako te je Bog obdario da vidiš i znaš bolje od ostalih, time te je deset puta više obavezao da to što znaš širiš… Kad pričam o našoj jadnoj stavrnosti, iza mojih stavova i mišljenja stoje na desetine i stotnine pročitanih knjiga. A naši ljudi bi o svemu raspravljali, a ne da im se pročitati ni njihova sopstvena istorija ili ne žele čuti o sopstvenom ontogenetskom prijeklu. Vole samohvalospjevne bajke o svojoj dobroti i zloći drugih. O vlastiželjnim foteljašim i njihovom neznanju ni ABC-a onoga čime (ne)rukovde, ne želim govoriti. Koliko je tu promašenih doktora, neuspješnih profesora, kriminalaca??

Kliker : . U ovom vremenu, nekako nestvarno djeluju vaše tvrdnje da ste svojevremeno bili jugoslovenski, a danas ste, kako kažete, bosanski nacionalista?

Spahić : Pa niko normalan, rođen u Jugoslaviji (ne svojom voljom) ne može negirati da mu je to bila domovina. Izbrisati Tita iz naše prošlosti je besmisleno. Pogotovo negirati sve dobre stvari koje su napravljene u toj tvorevini. Pogotovo na ekonomskom I kulturnom planu, na planu socijale i zdravstva, zaposlenosti, školstva itd. To više nikada nećemo imati!?. Ja, kao neko ko se bavi naukom ili inklinira da bude intelektualac (a danas se svašta zove intelektualcem i intelektualnom elitom, prvenstveno nacio- vjerski dozirano) ne mogu pričati o naciji, vitalnom nacionalnom interesu, bez (naučnoi praktično utemeljnih) pojmova u normalnim državama kao što su „nacionalna sigurnost“, „nacionalna ekonomija“, „nacionalna kultura“, što znači ekonomija cijele države, sigurnost cijele države i svih građana, sva kultura na području države i svih građana“. Kod nas osim tri nacionalno suprotstavljene ekonomoje unutar zemlje, imamo suproststavljenost „HDZ“ protiv „HDZ 1990“ Hrvata, „SDA“ protiv „SBIH“Bošnjaka, „SNSD“ protiv „SDS“ Srba, a sve je uglavnom pljačka sopstvenog naroda. U tom sam smislu Bosanski nacionalista, bez ikakvog negiranja etničkih Bošnjaka, Hrvata I Srba, odnosno pravoslavnih i katoličkih krščana i muslimana. Smeta mi i po Božijem i po ljudskom kriteriju da smo hladnokrvni fašisti prema „Ostalima“. Zar to, osim političkog nepriznavanja i nepredstavljanja Ostalih i neuvažavanje presude „Sejdić-Finci“ nikome nije kristalno jasno?

Kliker : Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje i danas predajete, nastajale su svojevremeno ideje koje su imale uticaja na cjelokupna zbivanja u BiH. Zašto to danas nije slučaj , i kako u svjetlu te činjenice posmatrate današnju ulogu intelektualaca u našoj zemlji?

Spahić : Rat je u svakom slučaju razorio kadrovsku strukturu, a sva naša kadrologija u javnom (kao i u većini privatnog) sektoru je stranačka. Ne princip „najbolji čovjeka na pravo mjesto“, nego „poslušnik i podložnik stranci, a ne struci na za nas pravo mjesto“.Nigdje u svijetu nema toga da ljudi obnašaju po nekoliko javnih i stranačkih funkcija i da su (ne baveći se uopšte naukom) i dalje profesori na fakultetima, koje studenti mjesecima traže po njihovim kancelarijama u državnim i stranačkim institucijama. Svi, koji su preko stranačke pripadnosti (a mnogi i preko vjerskih zajednica) dobili univerzitetske titule, čak i da su stručnjaci svjetskog ranga, ne smiju uopšte imati kritičko mišljenje do bilo čega (a toga je toliko za kritikovati) što je protiv djelatnosti njihovih mecena/stranačkih lidera. Tako šutnjom daju za pravo kriminalcima povezanim sa politikom, tako im je normalno (posebno pravnicima) da sudovima, policijom upravljaju stranke, a ne državni organi. Tim profesorima je toliko stalo do studenata (a trebalo bi da isključivo zbog njih i postoje) da već peta genaracija „bacheloraca“ i „masterovaca“ ne znači ništa pri zaposlenju. Nisu se u stanju izboriti za novu nomenklatutu zanimanja i zakon o raspisivanjima konkursa. Dok djeca partijskih vrhuški uglavnom nepotističko-stranački dobijaju i elitne službe. Studenti dolaze preparirani vjeroukom (kod Hrvata) i vjeronaukom (kod muslimana) i objektivnim obiteljskim stradanjima, da im profesori, koji govore drugačije od već prihvaćenog vjersko-nacionalnog klišea/stereotipa ne predstavlja nikakav autoritet.Kod nas je školstvo (na najnižem stadiju plaćenosti) isključivo u funkciji propasti države. Imamo hiperprodukciju masovnog škarta (čast izuzecima), koji se nema gdje zaposliti. Imamo na desetine skupih privatnih univerziteta sumnjivog kvaliteta (po Busovači, Travniku, Kiseljaku, Čitluku, Srebrenici itd.), koji garantuju diplome, koje (i kao bachelor i master, bez kriterija kvaliteta) ni formalno-pravno ni de facto ne znače ništa. Čak i da znače, nema posla. A javne institucije, koje bi to trebale rješavati, na place funkcionera potroše preko 60 procenata nacionalnog budžeta.

Kliker : U vrijeme dok sam bio student na fakultetu se pričalo da ste upravo vi prijavili profesora Šešelja organima gonjenja. Da li je to tačno ?

Spahić : To su bajke. Kako ću ga ja prijaviti, kad se javno suprotstavio establišmentu CK SK BiH, konkretnije Brani Miljušu i Hamdiji Pozdercu. Dakle, sva njegova djelatnost je bila javna. Objavljivali su mu pamflete u Beogradu, a ovdje se to potajno rasturalo.Na samom Fakultetu je bilo osoba koje su ga podržavale i osporavale. Meni se nije svidjala ideja o „humanom preseljenju“ naroda, koju je uz Tuđmana i Miloševića hote-nehote prihvatio (morao) i Izetbegović. Čime je to rezultiralo??? Sad znaju svi oni preživjeli i u BiH i širom svijeta, koji su „humano preseljeni“… Ovo lansira neko, ko hoće mene da ocrni, ko me ne voli, kome se ne sviđaju neki moji stavovi, a bogami i ko je ljubomoran na sve ono sto sam ja napravio. Danas ljudi i mediji (naročito posredstvom interneta) bez ikakvog morala, srama i stida šikaniraju koga god hoće. Jednostavno napišu da ste udbovac, kosovac, NKVD-eovac,da radite za CIA-u, FBI. Da ste homoseksualac, pedofil, komunjara, čuvar Jugoslavije i sl. U bespravnoj državi nemate koga, kome ni gdje tužiti. Ljudi sa političkim ambicijama imaju svoje medije, stranke svoje, a svi opet svoje ljude čak i u javnim sevisima, a žurnalistički/medijski moral je podijeljen na „bošnjačko-muslimanski“, „hrvatsko- katolički“, „srpsko-pravoslavni“. A to znači „mi ćemo pisati o njihovim kriminalcima,a o našima ćemo šutiti“. Ili „samo recite koga treba dikreditirati, a o kome i o čemu treba ko riba šutiti“. Na žalost i razne strane obavještajne službe ili njihovi (kao i naši)djelatnici postali su značajan agnes izbranih i potenciranih, odnosno zataškavanih i prešućenih tema u medijima.



U to doba sam bio prodekan i službeno sam prisustvovao pregledanju Šešeljevog kabineta, u njegovom prisustvu. Pozdravio sam se s njim, prije odlaska na odsluženje zatvorske kazne. I to je sve. On je napravljen žrtvom, u čemu je sam uživao, kao I sada u Hagu, odakle ohrabruje Srbe da, uz „reke krvi koje će teći“ ponovo zauzmu Kosovo. On je jednostavno nesretna figura, koji je svoje frustracije i konsternacije rješavao „zagađujući svijest“ najekstremnijem dijelu srpske reakcionarne I hegemoinističke svijesti. Mogao je svoju silnu (ali Dinarski neobuzdanu) energiju daleko bolje iskoristiti i biti intelektualni, a ne eakcionarno-politički autoritet. A to da sam ga ja prijavio je tačno isto kao i da sam radio u udbi, da sada radim za slovensku tajnu službu „Sova“ ili da sam tajni mudžahedin, a da su moji javni nastupi samo maska lažne čovječnosti i bh domoljublja. A sve se to o meni govorilo i govori. Pa neka im je na čast…

Kliker : Kada sam nekim svojim kolegama ovih dana pričao da namjeravam napraviti intervju sa vama, svi do jednoga su kazali, pitaj ga molim te za profesora Vlajkija. On je znate, za generacije studenata žurnalistike bio jedan od najboljih i najomiljenijih profesora , koji su ih učili razmišljati. Profesor Vlajki je dans potpredsjednik RS i vatreni zagovarač politike Milorada Dodika što mi izgleda skoro nestvarno?

Spahić : Već iz ovih nekoliko pitanja vidim da je i vama i vašem čitateljstvu važnije čačkati po nevažnim stvarima, koje bi i mene diskreditirale, negoli npr. pročitati moju knjigu „Nacionalni antimartketing ex yu i bh naroda“,odnosno „izazovi političkog marketinga; deset godina poslije – gore nego prije deset godina“. O drugim knjigama da i ne govorim…Ali slijedi i knjiga dvadeset godina poslije još gore nego devedesetih.Cilj „humanog preseljenja naroda“ (etničkog čišćenja, genocida i kulturocida, te „nove“ islamizacije muslimana, rehabilitacije četništva i ustaštva, i što je najgore potpunog ekonomskog sloma države) je podobro ostvaren i ostvaruje se i dalje.

Emil Vlajki je dolaskom iz Pariza (Sorbonski magistrant i doktorant) početkom sedamdesetih godina izuzetno obogatio sarajevsku univerzitetsku scenu, naročito naFPN, gdje je tek nekolicina ljudi aktivno govorila neki strani jezik. U svakom slučaju je bio revolucionarno i intelektualno lijevo usmjeren i sve nas (kao i tebe) učio pravilnom razmišljanju. Izuzetno dobro je i pričao i pisao, te je zbog svojih kritičkih stavova imao problema sa komunistima i bio izbačen iz Partije. No, pored svega je bio izuzetno omiljen od strane studenata. Kao i sa svakim, od prosjeka pametnijim i nekonvencionalnijim čovjekom kod nas, šprdali su se oni, koji mu intelektualno nisu bili ni do koljena.Ja sam od njega puno naučio, te već kao student razmjenjivao literaturu i mišljenja iproblematici o kojoj smo i on i poslije ja pisali. Mnogi današnji profesori i akademici tada nisu ni magistrirali, a kamoli napisali relevantnu knjigu. Ali, kao i svi mi, i on je imao i mane i vrline. Pa je pred nadolazeći raspad Jugoslavije počeo zauzimati antimuslimanska stajališta (iako je imao dijete sa muslimankom, sa kojom se razveo, slično kao i Plavšićeva od svog bivšeg muža muslimana) i nekako se počeo zauzimati za „srpsku stvar“.

I meni je privatno spočitavao da u Dekanatu skupljam samo muslimane, što je bio nonsens. Sa pokojnim Jocom Marjanovićem, kao dekanom I Adilom Kreso-Pašalić bio sam dio Dekanata. Posvađao sam se tih predratnih godina s njim i do početka rata vrlo hladno i kurtoazno komunicirao.On je negdje sredinom rata otišao u Kanadu, a ja na početku u Sloveniju. Potom smo se sreli 2007. u Sarajevu i uspostavili korektnu intelektualnu komunikaciju.Pošto smo u demokraciji i svako ima pravo na svoje mišljenje, njegovi stavovi onepostojanju genocida u srebrenici i tautološka tvrdnja da su poštedili žene, me šokirala.Naravno da se s njom ne slažem, ali me više iznenadilo da je odjednom (a uopće nije Hrvat) postao „hrvatski“ potpredsjednik RS. No, nije ni prvi, ni zadnji koji je promijenio boje, odnosno rukovodio se sopstvenim uhljebljenjem.

U Federaciji ga kao sedamdesetogodišnjaka ionako ne bi kao Hrvata, Jevreja ili Arbanasa (većina Vlajkija u Dalmaciji, Istri i Italiji su Arbanasi, što je i Šešelj u svojoj ontogenezi) primili ni na kakvu funkciju. I tu nema ništa sporno, ako to uporedimo sa uglednicima iz prethodnih sistema, koji su na svakim izborima mijenjali košulje i obezbjedjivali preko druge stranke svoje parlamentarne funkcijue na svim nivoima (npr. Duraković, Filipović, Vajzović, itd.) Eto, toliko o Vlajkiju. Ponosan sam da sam njemu, a nekome drugom, bio asistent. On me u svim dimenzijama stimulirao i tjerao na rad, pa sam sa 34 godine (1987.), već bio redovni profesor sa pet objavljenih knjiga, po kojima se učilo u Beoradu, Zagrebu I Ljubljani, dok su moje generacijske kolege, asistenti kod drugih profesora na FPN i stariji od mene po par godina, u to doba tek završavali magistarski rad.

Kliker : Skoro trećina prijeratnog stanovništva BiH se nalazi u inostranstvu. Bosanci i Hercegovci u dijaspori pomno prate i osluškuju zbivanja u domovini. Šta im poručujete i predlažete?

Spahić : Poručujem im da su kolateralna šteta svjetski zacrtane globalizacije i žrtve domaćih izdajnika, koji i više od mene znaju da je sav ovaj sraz/zločin/agresija/rat itd., (po uzusima čikaške ekonomske škole, opisane/raskrinkane u knjizi „Šok terapija“,autorice Naomi Klajn i mnogim esejima N. Chomskog, kao i sam Haški sud i suđenje zločincima)jedna velika farsa ili teatar, po Lutwakovim modusima „Theatre Strategies“ u politici, ili pak po „lažima u politici“ Hane Arent.A kako maloprije rekoh, to je operacionalizirano kroz (iz vana davno zacrtano) humano preseljenje naroda, koje je u suštini genocid, etnocid, urbicid i kulturocid, uklopljen u tri nacionalne opcije, koje nas i danas šatro spašavaju od drugih.

Kliker : Kraj ovovog intervju rezervisali smo za zbivanja na svjetskoj sceni gdje je također popriličan nered. Dramatična događanja na i oko Bliskog istoka crtaju nove odnose na političkoj karti svijeta, Amerika gubi ekonomski , a pojačava vojni uticaj u svijetu, ruse se svjetovi, svjetonazori, ruše se sistemi. Šta će iz svega ovoga ispasti na kraju ? Vodeći intelektualci današnjice se slažu da je kraj epohe na pomolu?

Spahić : I to nije ništa novo. Tako je kroz cijelu povijest civilizacije uvijek bivalo. I Rim je bio superioran u svim dimenzijama i nepobjediv stoljećima, pa ga više nema. I Arapi su bili agensi znanja i moći, te osvajači/porobljivači stoljećima, pa više nisu. I Osmanskaimperija je stoljećima „arčila“ velikim dijelom svijeta, pa i našim prostorima, pa je vise nema. Govorim o tzv. mainstream narodima i carstvima, koji su mljeli druge narode.Bio je i Tito „Bog i batina“više od pola stoljeća, pa ga više nema. Bila i Jugoslavija,ovakva, pa onakva, pa je više nema. Što se nas tiče, sama činjenica da nas je oko 3,5miliona u zemlji i oko milion po svijetu (u odnosu na cca 7 milijardi ljudskih bića),govori koliki je naš udio u svemu tome. Globalnim procesima i globalnoj moći se teško mogu oduprijeti male državice, kao što su sve ex Jugoslovenske, balkanske I ine. Slovenija je u SFRJ dugo bila „prva među nejednakim“, a sada je među zadnjim nejednakim u Evropi i svijetu. Ni Slovenci (od kojih je blizu pola ontogenetskih Južnjaka iz ex Jugoslavije) više u svojim rukama nemaju niti jednog velikog privrednog giganta,kojeg su imali u Jugi, kao što i Hrvati MORAJU prodati pulski „Uljanik“, jedno od najboljih svjetskih brodogradilišta. A gdje su nama Energoinvest, Unioninvest, Hidrogradnja, Šipad itd.? To je to osiromašenje i stavljanje država u ropski odnos spram MMF-a. Ni Francuzi (nekada sila) više nisu ni pola od onoga što su bili, a vidite danas Grčku. Na redu su Španija i Italija. Kad moćna zvijer (npr. SAD) arogantno iskaže/ objelodani svoje lice, to je znak početka propasti. Samo dok zvijer do kraja propadne, kao i one prethodne, za sobom povede čitave plejade malih životinjica.

Eto, to je tužna, ali po meni istinita priča o svjetskoj i našoj stvarnosti.Našim iseljenim Zemljacima mogu poručiti da ne nasjedaju na lažne priče ougroženosti „naše“ od njihove nacije. Neka sami promisle kako to da država BiH ( nije prvi put) dvije godine nakon izbora tek formira vlast. Pa čak i županije gdje su pretežno pripadnici jednoga naroda? Neka se klone stereotipa o Srbima kao četnicima, Hrvatima kao ustašama i Bošnjacima kao mudžahedinima. To je već podobro zadojilo mlade generacije i ne vodi ničemu osim slijedećg i još krvavijeg sukoba. Ne treba zaboraviti ko je formirao i organizirao Talibane u Avganistanu, ko je izmislio Bin Ladena, Sadam Huseina itd., pa ih onda skinuo sa scene. Šta će biti sa današnjim potporama našim tzv. odgovornim zaštitnicima vitalnih nacionalnih, posebno vjerskih interesa??? Od istorije, kao učiteljice života malo učimo. Stalno idemo na (sve krvaviji i na štetu svih bh građana) popravni ispit. Pitanje je kad će nam zakazati rokove???!



Neka mlađi, uz engleski, obavezno uče i kineski jezik….



Halil Šetka

Emir Imamović: Naša stranka, dobrovoljni gubitnici

Nevjerovatno je kako su u Bosni i Hercegovini umni, dobronamjerni, relevantni, obrazovani ljudi, spremni uložiti silan trud i znanje iako znaju da, u najboljem slučaju, neće postići ama baš ništa.

„Prijedlog je na inicijativu Naše stranke izradio Centar za javno pravo pod rukovodstvom prof. dr. Edina Šarčevića, jednog od najuvaženijih stručnjaka za ustavno pravo u Evropi. Ideja je bila da javnosti ponudimo kompromis dva modela koji su se u posljednjih 20 godina zacementirali na političkoj sceni: etnonacionalni model, koji Bosnu i Hercegovinu doživljava kao državu entitetskih kolektiva u kojem su građani i Ostali dovedeni u diskriminirajuću, praktički beznačajnu poziciju i drugi – socijaldemokratski model, koji kao relikt starog sistema ignoriše realnost i činjenice da u međuvremenu imamo više etničkih i vjerskih identiteta koji su, nakon 50 godina komunističke vlasti, doživjeli hiper-emancipaciju i, nažalost, postali primarni identiteti, onemogućavajući time u velikoj mjeri poistovjećivanje s državom, odnosno sa Bosnom i Hercegovinom. Proizvod ove ideje je dokument pod nazivom Projekcija Ustava BiH, usvojen od organa Naše stranke u junu ove godine. Naravno, čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije. Upravo iz tog razloga smo odlučili da ovaj dokument, njegov sadržaj, predstavimo javnosti kao radni materijal, otvarajući javnu raspravu i omogućavajući našim ljudima, a ponajviše struci, da razgovaraju i izraze svoje stavove i mišljenja, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se neki tzv. paketi dogovaraju iza zatvorenih vrata u takozvanim šestorkama ili sedmorkama, izvan institucija vlasti i javnosti se prezentuju kao gotova rješenja. Naši ustavni principi, dakle, nisu gotova rješenja, već inicijalni prijedlozi koji bi raspravu o vjerovatno najvažnijem pitanju za budućnost ove zemlje trebali vratiti u javni prostor“, rekao je u intervjuu Danima predsjednik Naše stranke Denis Gratz.

Sve je k'o u civiliziranom svijetu



I dodao, pored ostaloga: “Dio oko promjene naziva entiteta možda zvuči dramatično, ali se radi o poštenom prijedlogu koji će donekle zacijeliti ratne rane; nije u redu da jedan dio BiH nosi ime isključivo jedne etničke skupine. Kako se u tom prostoru osjećaju oni drugi? Isto tako, Federacija BiH je nesretan naziv iz jednostavnog razloga što je besmisleno da jedan dio države nosi ime iste te države... Decentralizirana BiH, ali sa snažnim regijama, koje u ovom trenutku nismo geografski odredili, niti to smatramo neophodnim. To treba ostaviti struci, geografima, demografima, ekonomistima, stručnjacima koji se bave prostornim uređenjem, koji bi ocijenili koje to grupe opština ili regija prirodno pripadaju određenoj ekonomsko-društvenoj cjelini. Predlažemo četiri federalne jedinice zato što smo svjesni da se Federacija mora reorganizovati, da ovo stanje nije održivo. Republika Srpska se, s druge strane, mora decentralizirati, jer se istočni dio ne razvija na isti način i istim intenzitetom, ako uopće možemo govoriti o nekom razvoju...“



Na prvi pogled, sve je k'o u civiliziranom svijetu: jedna stranka kojoj ne nedostaje ozbiljnog svijeta, zamolila je vrhunskog stručnjaka za ustavno pravo, da sa saradnicima izradi dokument koji će biti osnova za javne razgovore o konstrukciji neke bolje, buduće države. One koja se zove Bosna i Hercegovina, što je dovoljan razlog za hronični pesimizam.

Kada je u kancelariji direktora Internacionalnog teatarskog festivala Mess Dine Mustafića, dogovarano formiranje Naše stranke, jedan od njenih osnivača i prvi predsjednik Bojan Bajić, predložio je da NS bude prva i, zapravo, jedina ustavna partija u BiH. Odnosno, da se protiv naopakog, jedva funkcionirajućeg sistema bori koristeći mehanizme istog tog sistema. Ideja je, dakle, bila da se kroz institucije na svim nivoima vlasti djeluje tako da u jednom trenutku bude moguće suspendovanje svih bolnih pitanja na neodređen broj godina, te istovremeno i bezuslovno prihvatanje svih uslova za evropske integracije.

Kako je rečeno te neke davne nedjelje u Messu: „Kada bi Bojan bio predsjednik Republike Srpske, a Danis Tanović Federacije, odnosi između ta dva entiteta bili bi bolji nego odnosi sarajevskih općina Centar i Stari Grad“. Sve poslije bilo bi muzika.

Priča o Ustavu je priča o ratu



Bez ikakve infrastrukture, sa malo novca i još manje vremena, Naša stranka je, uglavnom na galamu i Tanovićevog Oscara, ostvarila začuđujuće dobar rezultat na prvim lokalnim izborima na kojima je učestvovala, da bi samo dvije godine kasnije, u jesen 2010. godine, doživjela kolosalan poraz. Kako u BiH niko i nikada nije dobio izbore na osnovu programa, tako ih niko, pa ni NS, nije izgubila radi toga što je nudila potpuno kriva ili nedovoljno dobra rješenja. Jednostavno, sa elitnim, stvarnosti nimalo bliskim članstvom, bez novca za spektakularne kampanje i liderima alergičnim na podilaženje biračima, Naša stranka, realno, i nije imala nikakvih šansi u BiH, u kojoj će i sa novim predsjednikom, Denisom Gratzom, ostati na političkoj margini.

Naravno, sve što je Gratz rekao u Danima o ustavnom uređenju BiH je toliko precizno da se može uokviriti i zakačiti za zid iznad kauča u dnevnoj sobi. Republika Srpska je, zaista, banjalučki okrug, dok je ostatak tma i tmuša nepregledna; siromašno, zapušteno područje u kojem ugodno živi probrana, podobna i Banjoj Luci preko svake mjere odana manjina. Federacija BiH, u što smo se uvjerili u posljednje dvije godine, jednostavno ne funkcionira, a košta. Teško je naći jedan, samo jedan racionalan razlog da se ne započne proces preustroja BiH, samo... „Čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije“, kako reče Gratz.

Zapravo, svaka priča o promjenama Ustava BiH povlači i priču o ratu u Bosni i Hercegovini. Dejtonski mirovni sporazum, kičma svih kasnijih važnih dokumenata o BiH, bio je, naime, moguć samo zato što je svima ponudio osjećaj da rat nisu izgubili. Grubo rečeno, bez za ovu priču nebitnih detalja: Bošnjaci su dobili BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republiku Srpsku, a Hrvati (naizgled) jednaku političku poziciju kao brojniji narodi. Ozbiljni razgovori o BiH sa četiri regije razumnih, etnički neekskluzivnih naziva, podrazumijevaju i – tiho ili glasno, nije važno – kolektivno prihvatanje poraza. Naša stranka, dakle, želi da bosanskohercegovačka javnost, zapravo srpska, hrvatska i bošnjačka, indirektno govore o trajnom odustajanju od Republike Srpske kao takve, mogućnosti formiranja trećeg, hrvatskog entiteta, te bošnjačkom prestanku shvatanja BiH kao države na koju i u kojoj imaju najviše prava.

Da traže nemoguće, svjesni su, naravno, u Našoj stranci. Ili kako je rekao Gratz u pomenutom intervjuu: „Mi želimo da ponudimo rješenja koja velike stranke ne mogu sebi dozvoliti, zato što se boje svog biračkog tijela i svoje klijentele. Mi želimo da ponudimo ono što možda neće biti najprihvatljivije za široki dio javnosti, ali će biti ono što je najbolje u ovom trenutku“.

Ignoriranje umijeća mogućeg

Jedna od najpoznatijih i najtačnijih definicija politike, jeste ona o umijeću mogućeg. U Našoj stranci su je odlučili ignorirati, čime su, očito svjesno, pokazali kako im ambicije nisu veće od dosadašnjih izbornih rezultata. I vrlo vjerovatno budućih.

Razlika između odgovornih i neodgovornih stranaka jeste i u tome što se prve, za razliku od drugih, ne ponašaju kao njihovi prethodnici na vlasti. Sličnost je, međutim, u tome što i jedni i drugi na vlast dolaze poštujući ista pravila igre. Koliko je NS odgovorna mi nećemo saznati: manje od dva mjeseca prije lokalnih i dvije godine prije općih izbora, Naša stranka je odlučila na vlastitoj koži provjeriti koliko je zaista širok onaj dio javnosti kojem su njeni prijedlozi ustavnih reformi neprihvatljivi. A širok je, znamo iz iskustva, taman toliko da je NS i bez sličnih inicijativa od kojih se masama pale patriotski osjećaji, odavno politički jedva živa. Na obostranu štetu: i Bosne i Hercegovine i Naše stranke



(sa portala RadioSarajevo.ba)

Splavarenje banjalucana u USA

Sopen poslao slike i kratak komentar:

"Na jednoj od ovih slika svima nam treba grudnjak.

Mjesto je predivno,jezero prirodno i bas veliko, lijepo nam je bilo, taj rafting ipak nije za nas, malo je i opasno, brza voda..."



Razledajte slike. Na njima je vecina kosarkasa, pa cajevcana, pa kosarkasa i cajevcana a mislim da su svi banjalucani.

Gledajte i pokusajte se sjetiti. Pogadjajte!



A mogli bi i ovi djecaci napisati koju rijec, pomoci nam u prepoznavanju, opisati u par rijeci sta su dozivjeli...

6