Mario: ZAHRA MOŽE MNOGO

 Mnogo surovosti širom Svijeta... Dok nas o tome bombarduju iz etera (vijestima), neke tamo bombarduju sa svih strana (svim i svačim). One se i prave da bi se upotrijebile (i bombe i vijesti). Vijesti se danas doručkuju, ručaju, a ni spavanja nema bez njih. Vijesti prepakovane: opet polarizacije, separacije, razlike u boji kože, pravima, religijama... zato se ratne sjekire i ne zakapaju suviše duboko. Nemiri i mržnje, a javno mnijenje kao da se utišalo. Premoreno ili silnim iteracijama pretrenirano?



Može li takozvani mali čovjek pokrenuti javno mnijenje?

Može li javnost ustalasati anonimus sa talentom nekim dobrim grafitom, aktuelnim vicem ili kreativac sa potpisom ’stand-up’ komedijom koja pogađa u nezaštićeno mjesto? Malom čovjeku izgleda ostaje samo ’šprdnja’ kao mogući komentar.

’Stend-up’ komedijante koji ismijavaju ’škakljive’ teme bez ’govora mržnje’ sam otkrio tek nedavno kada se i Region zasitio konvencionalnih formi. Onako ’s nogu’ oni brzo prelaze na stvar na način da publika pada od smijeha. Materijala ima napretek pa se na Balkanu može očekivati ’bum’ ove scene.

’Stendaperi’ osvajaju humorom i improvizacijama često i na vlastiti račun, što je principjelno ovdje odavno prihvaćeno.

Bosanac, kao posljednji u redu za EU, hvališe se inteligencijom i naučenim lekcijama od susjedne braće. Vješto složena igrarija dvosjeklica od blokada sa sjevera do savremenog lobiranja na balkanski način. Ne zaobilazeći ni nacionalizam uspijeva da navuče publiku na grohotan smijeh - vlastitim nesposobnostima.



Ili trgovina sa ’Trećim svijetom’ na nekadašnji način prodavanja ogledalca i šarena stakalca Indijancima: ’’Vi nama naftu, mi vama internet!’’ Za naftu se daje slobodan pristup informacijama, brendirana odjeća, deklaracija o ljudskim pravima... čak i - hamburger. Interpretator je stranac koji se služi ’našim’ jezikom... dovoljno za urnebes.

O, čini mi se najboljoj, Amerikanki iranskih korijena Zahri Noorbakhsh sam samo čitao. Već poznata ’stand-up’ umjetnica se ne libi da intimne situacije iz života vlastite porodice prenese na scenu. Autobiografskom pričom nazvanom ’Svi ateisti su muslimani’, Zahra humorom rastura ukorijenjene predrasude. Tema se razvija kada ona kao muslimanka i njen momak kao ateista odluče da žive zajedno i pritom zadrže svoja ranija duhovna opredjeljenja. Tradicija i lična tvrdoglavost prijete da ugroze njihovu vezu pa Zahrin otac situaciju smiruje diplomatskom formulom prema kojoj su svi ateisti zapravo muslimani i kao kompromis predlaže ’privremeno vjenčanje’ (koje dopušta islamska tradicija). Momak bi ipak trebao makar formalno da postane musliman, što Zahra ne prihvata, a otac na sve načine želi da pomiri tvrdu tradiciju i ljubav prema svojoj ljubimici. U predstavi Zahra mijenjajući glas imitira tf razgovor s ocem:

’’ Da li je tvoj momak jevrejski ateista ili kršćanski ateista? Ne, ne, nema veze, sve ti je to isto sra...! Najvažnije je da svi vjerujemo u jednog Boga. Ma, šta mi kažeš, on misli da Boga možda ima, a možda ga i nema... Ne mogu da vjerujem! On vjeruje u nauku? Neka, neka, samo da ne liči na onog glumca Toma Cruisa...’’ Na kraju se ’vadi’: ’’ Zahra, vjeruje li tvoj momak u fiziku i gravitaciju? OK, vjeruje u gravitaciju, a to znači da vjeruje u silu koja je jača od njega, tj. silu koju on ne može promijeniti i mora joj se povinovati. Znači, on je onda musliman!’’



I šta u stvari ’podmeće’ Zahra? Pa, ako muslimanski i ateistički stavovi nisu previše različiti onda ni muslimani nisu daleko od ateista, a tako su i ateisti bar djelimično muslimani. I svi ostali pravovjernici, odnosno pravoslavnici ili katoličanci, a i svi oni između, ma koje boje kože bili... lako mogu pronaći zajednički jezik.



Svojim talentom mali čovjek može mnogo.



Mario