A. RAVLIC: PREBACIVANJE LOPTE

Bjelovarski Partizan je u prvim godinama postojanja Savezne lige, koncem pedesetih, rukometašima Borca bio jedan od najtvrđih protivnika. Predvođeni Horvatom, Jandrom (vratar Jandroković), lukavim Peterom, Đuranecom i drugim, koje je znalački vodio "tata Seleš", usred Banjaluke, pred prepunim gledalištem Stadiona sportskih igara, Bjelovarčani su znali najčešće, zagorčavati prijepodneva, pa i ručak, svojim domaćinima. Ne jednom su bili u uvjerljivom vodstvu, jer im je "lopta bolje ležala u ruci". Kad su to uočili gledaoci izvikivali bi "Mijenjaj loptu", a poslije bi sami borčevci bez upozorenja iz gledališta, mijenjali loptu, iako je zamjenjivanje lopte u toku igre bilo nedopušteno.



Rješenje je, naime, pronađeno. Pošto ništa nije bilo neobično da jednu od lopti neko od borčevih "bombaša" uputi visoko preko Jandrinog gola, onog bližeg Hotelu Bosna, to bi lopta odskočila u dvorištu obližnje zgrade. Borcu odani stanar, Asim Dujso ili Hajro Imamović, brže bolje bi zabili šilo u loptu i hitro vratili loptu u igru, dok još nije ispirila.



Bila je to spasonosna injekcija za preokret u borčevoj igri. I upalila ne jednom, osobito kada su igrali Bjelovarčani, iako "prebacivanje lopte" nije uvježbavano.



(iz knjige banjalučkih anegdota koje je prikupio Aco Ravlić)

Grcka, Evropska Unija i Angela Merkel

Pitate li se ikada, kako to da su zemlje koje su uzrokovale i na kraju izgubile Drugi svjetski rat, Njemacka i Japan, vec decenijama tehnoloki najrazvijenije zemlje svijeta. Pretrpjeli razaranja krajem tog rata, Hirosimu, Nagasaki, Dresden, Berlin... Prihvatile da se na njihovoj teritoriji nastane, privremeno a evo vec preko pola vijeka, americke baze. Prihvatile taj polu-vazalni odnos u kome su decenijama slusali sta se od njih trazi. Slusali i radili. Koristili pogodnosti raznih planova obnove i izgradnje tih zemalja, kakav je i Marshalov plan. Ovim planovima su zemlje pobjednice, a Amerika posebno cistile svoju savjest pred ocima ostalog covjecanstva koje je bilo svjesno da je pobjeda u Drugom svjetsskom ratu, kao uostalom i svaka pobjeda u bilo kom ratu, izvojevna zlocinom. Pobjednik je onaj koji ucini poslednji zlocin poslije koga se porazeni vise ne moze oporaviti. Nakon toga pobjednik gradi porusene zemlje, ali i pise istoriju, odredjuje zakone...

A porazeni? Sta njemu ostaje?

Da cuti i radi. Gradi poruseno.

I Njemci i Japanci su i prije Drugog svjetskog rata bili poznati kao veoma vrijedni, disciplinovani narodi koji su posebnu paznju posvecivali tehnoloskom i industrijskom razvoju.

Veoma brzo nakon Drugog svjetskog rata ove zemlje su pokazale i dokazale da je kvalitet industrijske robe izradjene u tim zemljama superiorniji od roba izgradjenih u drugim zemljama. Elekronika, auto industrija su samo dvije industrije gdje su Toyota, Mercedes, Sony, Siemens postali sinonimi kvaliteta. Jos uvijek se na kursevima kvaliteta uce Toyotine metode uvedene u njihove fabrike prije pedeset godina. One su jos uvijek osnova sistema kvaltiteta u industriji svijeta. Vrijedni ljudi, oslobodjeni politike, jer su za njihvu politiku prvih desetljeca nakon Drugog svjetskog rata bili zaduzeni drugi, radili su na tehnologiji. Malim, svakodnevnim unapredjenjima, dolazili su do velikih dostignuca. Svemirsku industriju su prepustili velikim silama USA i SSSR. Prepustili im to, jer nije im bilo dozvoljeno da se u to petljaju. Zasto? Zato sto se jos onda znalo da je svemirska tehnologija nosilac buduce komunikacione i ratne industrije. Ko osvoji svemir osvojice komunikacije na svijetu, a time i vlast u svijetu, i posjedovace najmocnija i najsavremenija oruzja na svijetu. I ponovo imace vlast na svijetu. To se i ostvarilo. Rusi su tu malo zaostali, ali su zato Amerikanci ostvarili sve svoje tajne ciljeve. I vise od toga.

A Njemci i Japanci? Gdje su oni? Industrijski jaki, monetarno stabilniji od mnogih. Pod kontrolom Amerikanaca i jedni i drugi.

Njemcima je pogodovalo osnivanje Evropske unije jer im je ona omogucila da se malo oslobode americkog zagrljaja. Jacanje ove zajednice jaca polozaj i samostalnost Njemacke. Istina, Njemacka sve to placa, jer im je industrija najrazvijenija, pa cak i u kriznim periodima fleksibilna i brzo se oporavlja. Cijena sve vece samostalnosti je i sve vece ucesce Njemacke u ocuvanju Eura, zajednicke evropske valute koju Njemacka najvise i podupire, i time pravi konkurenciju americkom dolaru. Cijena koju Njemacka placa je i placanje dugova nekih evropskih zemalja kao sto je Grcka, Portugal, Spanija...

Medjutim, ne placaju Njemci vise bez pogovora. Postavljaju uslove. Ponekad neopravdane ali ponekad i veoma opravdane. Kada po drugi put treba reprogramirati Grcke dugove, jer prvu tranzu pojela maca u neradu i raspravama, pitaju kako najbolje iskoristiti pomoc. Kada kancelarka Njemacke Angela Merkel trazi da se penziona granica u Grckoj pomjeri na 63 godine jer je u Njemckoj vec donesena odluka da se pomjeri sa 65 na 67 godina, kada trazi da se smanji broj dana godisnjih odmora i izjednaci sa onim u N jemackoj, onda na ulice Grckih gradova izidju demonstranti protestujuci protiv vlade, Europe i ko zna cega jos ne. Pored toga pocnu je napadati da ovim izjavama ubire jeftine politicke poene. Ne mislim da je to bas tako. Politicar svakim potezom ubire neke politicke poene, pozitivne ili negativne ali ne mialim da je Merkelovoj to sada prevashodni cilj.

Ovim potezom i trazenjem da se uslovi radnika u Grckoj, Portugaliji i Spaniji, dakle u zemljama koje ce Njemacka pomagati,  izjednace sa uslovima radnika u Njemackoj, Merkelova je dobila pozitivne politicke poene kod mene. Ti poeni joj sigurno nece obezbijediti novu izbornu pobjedu, ali ce bar meni dati povoda da razmisljam i laprdam...

BICIKL

Sjecam se svog prvog bicikla.



Roditelji kupili meni bicikl a sestri njemacku bebu u komisionu. Beba je cak govorila 'mama', ali se morala malo nagnuti naprijed da bi to izgovorila. Cudo tehnike! I kosu plavu je imala. I plave oci, trepavice. Kapke zatvarala, ako bi se nagela da lezi. Cudo jedno pravo! Za ta vremena, od prije oko 55 godina i bilo je cudo, posebno nama djeci. Mislim da je ta beba sada kod Nese, malo ostecena jer nasa djeca nisu bili bas tako pazljivi sa igrackama kao mi.



Moj bicikl nije bio neko cudo, ali se ja nisam odvajao od njega. Mali, plavi. Prvo ga nisam znao voziti, ali nakon dan-dva, i samo nekoliko padova picio sam na njemu k'o pravi Fandjo. Ubrzanje, naglo kocenje, voznja bez jedne ruke, bez obje ruke, bez zuba... sve to sam savladao u rekordnom vremenu. Talenat. Vrlo brzo mi je to postalo dosadno pa sam izmisljao nove discipline. Jedna od tih je bila voznja sa ukrstenim rukama na governali. ( ovo goverlani mi nekako strano zvuci ali ne znam neku drugu rijec). Jeste li to ikada probali? Kad tako ukrstite ruke, onda su vam sve komande koje stizu do ruku iz mozga kao lik u ogledalu i sve je suprotno. Ako mozak kaze da hoce desno, ruke vuku na lijevo. E sto sam se na toj disciplini ispadao! Svakodnevno sam donosio masnice i razne ogrebodtine, plitke i duboke, na rukama, na nogama, cak i glavi. Pitali se roditelji sta je to sa mnom odjednom, sve dok jednom nisu vidjeli  kako ukrstam ruke. Probao moj tata, koji je bio prilicno spretan na biciklima, valjda sam to od njega i naslijedio, i vrlo brzo mi rekao da nikad vise tako nesto ne pokusavam. Naravno da ga nisam poslusao, jer sam u maloj raji Strosmajerove a i sire, bio jedini koji je to mogao. Niko vise, samo ja...



Kasnije, kad sam prerastao svoj prvi bicikl, dobio sam novi veci, ruski. Prilicno slican ovim sadasnjim terenskim biciklima. Napredna ruska tehnologija! I na ovom biciklu sam bio sampion dvorista Braca Pavlic skole, sampion skole u sporovoznji. Mogao sam voziti cijelu asfaltnu plocu uzduz a da ne pokrenem pedale niti da dodirnem nogom zemlju. Samo governalom. Kasnije se i ta tehnika pokazala prebrzom za sporovoznju, pa sam je unaprijedio... Bolji od mene, u to doba u Banjaluci, u sporovoznji je bio samo Emir Basic ( Cajin brat) koji me jednom pobijedio na takmicenju na Stadionu sportskih igara, pred stadionom punim ucenika banjaluckih osnovnih skola.

Ne pricam ja sve ovo da bih se hvalio. Ni na kraj mi pameti!

Nego pricam da kazem kako sam i tada zelio da imam trkaci bicikl, specijalku ali trkacu.

Nikad mi se ta zelja nije ostvarila jer sam uvijek imao previse zelja a nedovoljno mogucnosti da ih sve ostvarim.

Ali ako su mogucnosti vece od rastojanja, vecina zelja se covjeku u zivotu ipak kad-tad ostvari.

Tako i meni. Prije par godina kupio sam specijalku - trkacu. Istina, ne sa savijenom governalom, jer to vise ni ne zelim, ali lagan, aluminijski, 21-brzinski, zut. Zelja ostvarena. Nema uzbudjenja.



Jos samo da mi je motor kupiti, neki Harley Davidson, sve bi mi se djecacke zelje ostvarile.



Mozda i to bude jednom. U nekom drugom zivotu ako ne bude u ovome.

A mozda i ne bude.

Jer, ni bicikl ne volim onako kako sam mislio da cu ga voljeti, niti onako kako bih ga volio prije 45 godina.



Da, vazno je da mogucnosti budu vece od rastojanja ali i u pravo vrijeme...

**************

Mario dodao link za muziku na ovu temu:



Leteci potepuhi - Bicikl



******************

Niskana poslala sliku:





Bahtijarevici uz motor

 *****************



Bruja dopunio linkom Spisiceve pjesme, koja je ustvari muzika na temu vica koji je Niskana prepricala.



Zvonko Spisic - Bicikl

NIJE UHAPSEN MILORAD KOMADIC!

Nije, nije... Sve su nam to namjestili. Znao sam od ranije da on nije zlocinac. To sam i rekao.

Uhapsili su nekog mladica, koji je valjda, dilao drogu ili opljackao banku. Sta bi drugo radio kad im je bjezao? Kod nas i nema drugog kriminala osim ova dva.

Oni ga ganjali i sustigli u nasem selu.

Evo, uslikao sam sve to, pa nek se vidi da sve lazu.

Kud bas da ga sustignu ovdje kod nas!?

Sad navalili novinari k'o lesinari. Citava ih bulumenta. Pitaju , skljocaju, snimaju, prate nas u stopu. Dosli i sa onim kolima sto na sebi imaju one karafeke, antene. Sve bi nas sada povezali s tim mladicem, koga mi niti znamo niti smo ikada vidjeli.

To sta je taj radio nije nasa briga. Tu je policija i sud da mu sudi.

On s nama nema veze!

A Milorad, dika nasa, pojavio se iznenada odnekud. Valjda iz neke stete.

Takav je on. Ima on tu manu. Voli malo sverati po selu.

A ko ne voli?! Eto, to mu je jedina mana.

Evo i njega, dosao da se raspituje za tog mladica.

Povezao i svoj traktor sa prikolicom.

Stavio ga na sred ulice i ne da onim stakorima novinarskim da ulaze u selo i gnjave nas.

On jedini i moze da nas odbrani od najezde svakavih neprijatelja. Sve to dolazi s vana. Svi ti probisvjeti.

Placaju ih da uznemiravaju miran narod!

Ne idemo mi njima u njihova sela i gradove. Mi smo miran narod.

Odoh ja u polje!

UHAPSEN MILORAD KOMADIC

Ocijenite sami moze li lice sa ove slike biti zlocinac

Milorad Komadic je do juce bio obican gradjanin nase zemlje. Komsija, nevinog lica, pomalo bolesljiv, usporenih pokreta i tihog glasa. Pri susretima, javljao se uz pokusaj osmijeha kojim je pobjedjivao bol koji ga je pratio, pitao za zdravlje, porodicu... U selo je prije nekoliko godina doselio iz Bosne ili Like. Zivio u kuci rodjaka. Cesto je izbivao; iznenada nestajao. Isao na lijecenje. Bolesljiv je bio. Tih, miran, mrava ne bi zgazio... Nije volio seoska prepricavanja i traceve. To ga nije interesovalo. Komsija kakav se samo pozeljeti moze!



I onda iznenada cusmo da je uhapsen. Osumnjicen za najstrasnije zlocine.

Ne, to nije istina. Ne moze biti. Nas Milorad, nas komsija, mrava ne bi zgazio. Takav je to covjek. Valjda mi to znamo. To je neka zabuna.

Kazu sada da je cak i general. Kakav general!? Nas Milorad je blagi covjek, plavih ociju, ciji glas se jedva cuje. Generalski glasovi odzvanjaju. Generali naredjuju. Nas Milorad nikada! Iz generalskih ociju bljuje vatra. Iz ociju naseg Milorada samo blagost, rekao bih sjeta...



Kazu da je Milorad zlocinac koga trazi cijeli svijet.



Kako zlocinac moze biti covjek koga smo svakodnevno sretali, pitali se za zdravlje, covjek koji se sa svima rukovao, ciji savjeti su bili ocinski... Covjek, kao i svi mi. Isti. Ni po cemu se ne razlikuje.



Ne, nije to nas Milorad! To je sigurno neka greska. Uostalom, nije zlocinac sve dok se ne dokaze i osudi i to pravosnazno.  I to od suda naseg naroda. Kakav Medjunarodni sud!? Kakav Hag?! Sve su to lopovi koji imaju nesto protiv naseg naroda i koji rade po necijem diktatu. Neka taj sud sudi pravim, gotovim zlocincima, sa one strane granice. Kod nas nema zlocinaca! Neka ih traze tamo gdje ih ima!



Ne, Milorad to nije i nikada nece biti, pa makar ga osudio najvisi svjetski sud!

Ne!...

Mario: Zova, zovika, bazga

Svakog proljeća, nekako u ovo vrijeme, našu kuću su ispunjavali mirisi suhih zovinih cvjetova. Taj običaj obaveznog branja i sušenja moji roditelji su naslijedili od svojih s bosanske strane. Širom je rasprostranjena, ali zovi je najljepše u Bosni. Kažu da je tu ima najviše. Naslijeđe onih vremena kada su trave zamjenjivale medikamente njegujem i danas pomalo ritualno.

Kod nas se pravio zovin šabeso (u velikoj tegli natopljena zova sa šećerom uz dosta narezanog limuna) ali mama je ipak forsirala sušenje bazge kako ju je često zvala. E, pošto je tehnologija zrenja pjenušavog šabesa zahtijevala osunčani prostor, a sušenje hladovinu, imao sam obavezu da ih raznosim na suprotne balkone. Osušene cvjetove boje starog zlata pakovali smo u staklenke i papirnate kese.

Sjećam se: zima, vraćam se umoran kući sa snježnih igara; čeka me čaj, najčešće zovin. Moja mama suzdržano trijumfira što nas zaobilaze prehlade. I nije joj dovoljno što i ja hvalim čaj: ‘’Mogao bi sada jednu kesu odnijeti Bončinovima, svi su prehlađeni.’’ Odupirem se, tražim razloge da izbjegnem zadatak. Ne uspijeva. ‘’Mi imamo dovoljno, a ljudi se sjete da je bazga čarobna biljka tek kada se razbole!’’

Ove i slične slike iz djetinjstva povremeno osvježavam, ne želim ih zaboraviti. Sada jedva čekam da se nebo smiri i kuća ispuni mirisom koji me podsjeća na moju mamu.

Zova je zaslužila svojoj vrijednosti dostojne tekstove kao ovaj što ga je Lojzo objavio u nekadašnjim banjalučkim ‘Putevi’ma, a redovito čitao u intimnom krugu prijatelja početkom svakog maja. Navodim samo dio teksta posvećenog mirisavoj biljci zdravlja i ljepote koju umjetnik naziva melodioznije – zohva:



UMJESTO PROLOG POD ZOHVU POLOG

Cvijet, a nije cvijet.

Istinu ne smije reći...

Drvo, a nije drvo.

Sebičnom svijetu se čudi.



Cvijeću uloga, oku biti uhologa; zohvi slavlje, zdravlje i čorave babe koze.

Zohva nosu koliko molitva ribe na suhom...

...Koliko oku oblak može sakriti ptica...

...Koliko vrelo straha u izvoru sile.

Kiša praha u nebo sipi na žuti dječiji nos. Zerica po zerica, i pijano ljeto se skljoka u oba oka. ...

Kad zohva stane, džanarika svitanja nahrupi svo džanarikanje u zohvatanja stotinu rasklopljenih leptira, srebrenih krila, rumenih očiju. ...

Zohva može lanjsko domljeti vrijeme onom koji smožden hoće piti čaj naslade sakatog grma, njeno voće, hladovinu.

Kad su okolo tajne sanduci čelični truli pa javlja rosa paučini srmu zdravlja, sjeme slavlja, krikom mrtvih kada živim zapinju nogama u trku, ona priču začne o pticama bez perja, o njihovom lijetu.

Od sveg granja na svijetu najveće je srce zohve.

Alojz Ćurić

SRETAN VAM DAN MLADOSTI

Znam da nije bas lijepo , da bih trebao napisati nesto novo, ali cini mi se da sam prosle godine bio vise i bolje inspirisan i raspolozen za pisanje, pa stoga ponavljam ono sto sam na danasnji na Dan mladosti napisao prosle godine. Ne zamjerite.

***********************

Bio je faca! (I gospodja pored njega se slaze)

Onima, kojima je Dan mladosti nekada bio veliki praznik!

Onima, koji se jos uvijek rado sjecaju tog dana i tih dana!

Onima, koji se ne stide radosti koji im je taj dan donosio!

Onima, koji koji su u maju docekivali i ispracali stafetu!

Onima, koji su tog dana pjevali, igrali, vjezbali,

mahali zastavicama, hodali u paradi, bili ponosni i sretni!

Svima vama, a i vama koji se sada nerado sjecate tog dana,

zelim sretan i ovaj danasnji 25. Maj!

A vama, koji ste rodjeni na danasnji dan,

zelim sretan rodjendan!

"Laka konjica" na paradi povodom Dana mladosti , neke 1956 godine. Mladen i ja, konjanici

PAO KAHN

Citam, slusam, kao i svi vi,da je pao sef Medjunarodnog monetarnog fonda Dominique Strauss-Kahn. Pao covjek sa vrha svijeta! Vec u zatvoru, vec podnio ostavku. Sve u tri dana. Nakon tri dana pusten u kucni pritvor kad je polozio milion dolara garancije i obecao da ce ostati u USA. Pa sve to jos garantovao sa dodatnih pet miliona. Covjeku pare nisu problem. Upravljao parama svijeta, pa da njemu koje milionce bude problem.



Vijest, brzinom svetlosti, obisla svijet. I jos uvijek obilazi. Kruzi i sad vec samo monekada izbaci nesto novo.



Pao covjek jer je u Njujorskom hotelu, gdje nocenje ( jedno nocenje) dostize sumu od 3.000 dolara, pokusao da siluje, ili seksualno napastvuje ili kako li se to vec ne definise, sobaricu tog hotela. Sve se desilo brzinom munje, i pokusaj, i prijava, i hapsenje i ostavka i polozen milion za pustanje u kucni pritvor, licitiranje ko bi trebao biti novi sef Medjunarodnog Monetarnog fonda....



Sve to brzinom svjetlosti! Meni se sve to cini malo prebrzo, a kako li se cini doticnom Khnu, ne mogu ni zamisliti!



E sad, besposlen, kakav i jesam ja poceo razmisljati o tom covjeku. Poceo se stavljati u njegovu kozu. Gledam ga na tim slikama, pa mi ga prosto dodje zao. Odvalio covjek sa vrha svijeta i jos hoda!

Nevjerovatno, pao na sobarici hotela gdje jedno nocenje kosta 3.000 dolara!



Postoje to mnoge varijante: vjerovatne i nevjerovatne. Vjerovatno mu se smracilo pa navalio na pogresnu. Kao sto je i meni, koji nikad nije, niti ce ikada u buducnosti odsjesti u takvom nekom hotelu, poznato, u takvim hotelima je besplatan tzv. „room service“ iliti sve je ukljuceno u cijenu. ( A kako i ne bi...)

Sad kad to znamo, covjek je taj „room service“ vjerovatno koristio uvijek, ili nije nikad koristio pa mu sada, po prvi put, pao mrak. Ovo drugo je malo vjerovatno. Ono prvo cini mi se mnogo je vjerovatnijim.



Ako je ovo prvo vjerovatnije, onda je normalno u tim svjetskim vrhovima da se to radi ali i da se o tome cuti. Vuk sit – i ovce na broju. Pri tome ne treba zaboraviti sumu od 3.000 dolara.

Kako to da mu se bas sad desi da odjednom ovce ne budu na broju i da pukne bruka!? Sta bruka, eksplozija!

E, tu ni ja vise nisam pametan!

Ali mozda, kazem samo mozda, ima tu i malo teorije zavjere, koja bi mogla pomoci da i dalje zvacemo ovu temu.

Evo, reci cu je pa kud puklo da puklo.

Medjunarodni Monetarni fond vlada svijetom! Ne samo financijski vec kako god hocete. Oni su oruzje koje se koristi u svim politickim i ko zna kakvim drugim pregovorima. Koliko je „demokratskih“ odluka doneseno, koliko je izbornih pobjeda ostvareno uz malu pomoc prijatelja iz Medjunarodnog monetarnog fonda. Ne kazem ja da je taj Kahn, koji sada djeluje prilicno usrano, toliko usrano da mi ga je zao, ne kazem ja da je on donosio sve te odluke. I on je , na to njegovom vrhu svijeta, neciji pion, ali je i covjek koji je morao znati gdje i kako se koriste te „demokratske“ pare. A takvi ljudi, ponekada iz nama nepoznatih razloga zasmetaju nekome...



Nije to kraj teorije... Ima jos jedna strana Mejdunarodnog Monetarnog fonda. Mnogi u svijetu nastoje da tu okostalu „demokratsku“ organizaciju sruse, ili bar mijenjaju, da preraspodijele vlast i pare u toj organizaciji. Sjecate se krvavih i divljih demonstracije gdje god se sastaju prvi politicari svijeta ili ove monetarna organizacija.

Postoji dio svijeta, koji veoma aktivno radi na rusenju ovih organizacija, koji ne biraju sredstva,  i koji traze korjenite promjene.

Mozda je Kahn samo zrtva kojoj je namjesteno. Mozda.

A mozda mu je po prvi put u zivotu pao mrak. Mozda i nije...



Ima tu jos nesto. Dominique Strauss-Kahn je francuski Jevrej. A pominjanje Jevreja, tokova svjetskog novca, vlasti i svjetske politike u necijim glavama odmah izaziva posebne teorije zaavjere...



Ali ne bih ja o tome. Ja bih se radije zadrzao na seksu.

EMIR SULJAGIC

Ovaj tekst sam napisao prije par dana, ne znajuci, ali pretpostavljajuci razvoj dogadjaja. Kasnije, potvrdilo se ono sto sam pretpostavio. Ne cini me to sretnim. Bio bih ja sretniji da su se moje pretpostavke pokazale netacnim i da su me dogadjaji razuvjerili... Ali...

*******************************

Vecina vas vjerovatno ne zna ko je Emir Suljagic. Ako kazem da se radi o Ministru prosvete u Kantonu Sarajevo; da se radi o covjeku koji je stisnuo i odlucio da ocjene iz vjeronauke ubuduce ne ulaze u prosjek ocjena u skolama Kantona Sarajevo, neki ce se vjerovatno sjetiti da su o njemu citali i slusali ovih dana.



Ovaj ministar nije ukinuo vjeronauku u skolama - gluvo bilo, samo ukinuo vaznost ocjene iz vjeronauke i uticaj te ocjene na prosjek ocjena ucenika. Ta ocjena iz vjeronauke se vise nece porediti sa ocjenama iz matematike, geografije, istorije, historije, prahistorije... Pa ce onda ucenici svojom voljom birati hoce li ici na vjeronauku ili nece, jer ako ocjena ne ulazi u prosjek, odlazak na nastavu vjeronauke je prepusten samim ucenicima. Ako im je do toga, oni ce ici, ako nije – nece. Dobra volja i zelja. Ko hoce – ici ce. I ti koji hoce nisu problem, ali problem su oni koji nece ici, a poznato je svima da ce broj takvih biti veliki, jer djeci u prosjeku nije do vjeronauke. Njih interesuje Fasebook, izlasci... Svojom odlukom, Ministar Suljagic je izazvao vjerske vodje koji su svjesni da ce za godinu dvije, ako ne uspiju ukinuti tu odluku, sama djeca, svojoj odlukom pokazati da je vjeronauka u skolama zastarjela, da in ne interesuje i da su dani, godine , decenije , vjekovi vjere na ovom svijetu odbrojani... A to je strasno!? To se mora sprijeciti ! Ateisti, bezboznici, nevjernici, razni agnostici... da oni izguraju vjeru iz ljudskih galva i skola... E, Boami, nece!!!



I naravno, podigla se frka u Kantonu Sarajevo ali i u Bosni. Ustali znani i neznani. Ustale vjerske vodje. Ustao efendija Ceric i njegovi vjerski bojovnici. Pridruzili i bozji zastupnici drugih religija. I zamislite, ti bozji zastupnici na ovom svijetu, oni koje je bog postavio da u njegovo ime sire vjeru medju ljudima, ljubav i razumjevanje, prijete. Prijete demonstracijama. Prijete Emiru fetvom. A sta to znaci, bolje je da i ne znate. Ali evo da kazem, to znaci da ako to i urade, a i samim pominjanjem vec kao da su uradili, svaka bolesna ili ne budala ima pravo i obavezu da u ime vjere u boga ubije Emira, ko psa. I za to ce ta bolesna budala biti nagradjena lijepim zivotom i uzivanjima u raju.



Tri nedjelje su bile potrebne i sve vise „gradjanskoj“ a sve manje gradjanskoj stranci SDP, ciji je Suljagic clan, da se zvanicno oglsae i podrze ga. Tri nedjelje, socijaldemokratskog razmisljanja o necemu o cemu socijaldemokrate imaju svoje misljenje u jednoj sekundi.



A sad da se i ja malo bavim predvidjanjem buducnosti.



Sta ce se desiti u skoroj buducnosti?



Emir Suljagic ce ili podnijeti ostavku (sto ne zelim da vjerujem) ili ce biti smijenjen. U svakom slucaju predvidjam da ce se njegova odluka izmijenjiti i da ce vjeronauka i vjera odnijeti jos jednu pobjedu i jos jednom povuci ovu zemlju na brdovitom Balkanu nazad ka svijetlom srednjem vijeku.

MIKROORGANIZMI SPASAVAJU TRAVNJAKE

Mario poslao ovu sliku da pokaze kako su maslacci u travi lijepi

Neki od vas ce se sjetiti da sam prosle godine pisao o svojim mukama sa travnjakom i korovom. Moram se pohvaliti da je onaj dio travnjaka koji sam tada popravljao sada (skoro) odlican,  ali (uvijek ovo ali...), na zalost, onaj drugi dio, koji je lani bio (skoro) odlican, sada nije ni za dovoljnu ocjenu. Tako je to svake godine. Uvijek ostaje dio travnjaka koji treba generalno popravljati.

Radeci to  iz godine u godinu naucio sam nazive korova i sto je zanimljivo, znam samo engleske nazive, ne i nase, jer kod nas se umjerena kolicina korova nije ni smatrala nekim problemom. Vjerovatno se i to u medjuvremenu promijenilo ali ja to ne znam.

Znam, na primjer da se maslacak kod nas ne smatra korovom. Evo, i slika koju Mario salje to potvrdjuje. Ovdje, to nije tako. Korov, i nema diskusije.

U suzbijanju maslacka sam strucnjak. Metoda: vadjenje. Alat: onaj poduzi metalni, lici na stap. Pritisnes nogom, iscupas s korjenom, oslobodis alat maslacka i napadas slijedeci. Nema saginjana. Ne bole ledja. U mom travnjaku malsacaka vise nema. Mozda, dva-tri...

Ali ima onih drugih travnatih nasilnika cija imena znam samo na engleskom. Creeping Chalie (iliti CC) mi je ovog proljeca zagorcao uzivanje. Iscupao sam ga na trecini travnjaka ispred kuce, istoj onoj trecini gdje sam lani cupkao crabgrass. Svake godine nesto novo, kazem vam! Creeping Charlia sam prvo cupao, pa zalio nekim sredstvm da ga ubije a kada nmi to nije pomogle, uzeo onaj mali plinski plamenik, pa palio. Lud covjek, kazem vam...

Od svih stetocina po travnjake su ipak najopasnije velike zivotinje kao na primjer rakuni ili tvorovi. Oni mogu u jednoj noci prekopati pola travnjaka. Traze male bijele crve ispod zemlje, koje nazivaju ( ne rakuni, vec Englezi)  grabs. Ruju, kopaju i kad ujutro ustanes, umjesto svog zelenog tepiha na koji si tako ponosan, ugledas izrovanu ledinu. Tada ti ljutnja ne pomaze a ni borba protiv zivotinja koje ruju. Posipanje raznim preparatima koje te zivotinje ne vole i koji ih , k'o biva tjeraju, je samo trosenje vremena i para.

Ali, kazu, ima i tu pomoc! Ove godine sam probao. Mikroorganizmi po imenu nematodes su paraziti koji unistavaju te crve. Pospricaju se po travi, uvuku u zemlju i uniste crve. Nema crva, nema rakuna i tvorova. Nema prerovanih travnjaka. Kazu potpuno bezbedno po ljude, zivotinje (sve osim ovih crvica) i  biljke. Ja nedavno probao i to cudo. Kosta, ali kazem ako vrijedi nista nije skupo. Cudan sam osjecaj imao pripremajuci se da tim mikroorganizmima prscem travnjak. Kutijica mala. U kutijici kesica, a u kesici spuzvica. U spuzici mikroorganizmi spremni da pojedu crvice u zemlji. Nevidljivi! Na kutijici pise pet miliona mikroorganizama nematodes. Kako li ih broje? U kofu sa vodom iscijedis te nevidljive mikroorganizme. Ciribu-ciriba. Ni boje, ni mirisa. I onda tom vodom zalijes travu. Lici mi to na kupovinu flasice sa  maglom. Djeluju u roku od 48 sati. I zaista nakon dva dana nisam vidio ni jedan iskopani dio travnjaka. Ali sesti dan, na istom mjestu gdje su kopali i ranije, ponovo sve ikopano, izrovano, isprevrtano.

Izgleda da sam travnjak zalijevao maglom!

Doktor Royal Raymond Rife

Vjerovatno potaknuta intervjuom Nikole Tesle, Natasa je poslala ovaj zanimljiv clanak o jos jednom od naucnika kojima svijet niti je priznao rezultate njihovih istrazivanja, niti ih je javno opovrgao. Od ovog zadnjeg se i ogradjujem, jer mozda i jeste, mozda su naucnici zaista dokazali da su naucne metode i rezultati Doktora Rifea zapravo pogresni, ali ja to ne znam. Ako neko od vas ima vremena za duza istrazivanja, posaljite i suprotno misljenje, pa da i to procitamo. Ovako, bez tog suprotnog, sve vezano za doktora Rifea je nekako obavijeno teorijom zavjere, ciji rezultat je zlocin za covjecanstvo, jer ako je covjek zaista nasao lijek za najveci broj bolesti koje muce covjeka, onda su oni koji su rezultate njegovih istrazivanja unistili, zapravo zlocinci.

Izvin'te nesto psujem!

****************************

Doktor Royal Raymond Rife, sjajan znanstvenik, rodio se 1888. godine. Nakon završena studija na John Hopkinsu radio je na razvijanju nove tehnologije koja se danas koristi u optici, elektronici, radiokemiji, biokemiji, balistici i avijaciji.

Rife je gotovo sam razvio novu znanost - bioelektričnu medicinu.

Za svoja otkrića Rife je dobio 14 važnih nagrada i priznanja. Sveučilište u Heidelbergu za njegove zasluge dodijelio mu je počasni doktorat.

Skoro cijeli svoj život Rife je proveo dizajnirajući i izrađujući medicinske aparate. Radio je za Zeiss Optics, vladu SAD-a i nekoliko privatnih dobronamjernika, od kojih je najpoznatiji milijunaš Henry Timkin.

Bio je veoma obrazovan čovjek i svladao mnogo različitih disciplina. Neka od njegovih otkrića: ultraljubičasti mikroskop, mikrodisektor i mikromanipulator. Nema sumnje, Rife je bio jedan od najbriljantnijih znanstvenika svog doba.

Dr. Rife je prvi u svijetu 1920. napravio virusni mikroskop. A 1933. usavršio je svoj prvi mikroskop i izradio nevjerojatno složen univerzalni mikroskop, koji se sastojao od 6000 dijelova, mogao je povećati objekt 60.000 puta i nudio je mogućnost promatranja živih virusa.

Zahvaljujući tom mikroskopu, Rife je bio prvi čovjek koji je vidio živi virus. Suvremeni mikroskop odmah ubija sve mikroorganizme pa se kod njega vide samo njihovi ostaci.



No kroz Rifeov mikroskop može se vidjeti aktivnost virusa, kako se oni mijenjaju da bi se prilagodili okolini, kako se brzo množe pod utjecajem karcinogenih tvari i transformiraju zdrave stanice u tumorske.

Već 1920. Rife je saznao za virus raka, koji je nazvao Cryptocides Primordeales, kasnije preimenovan u Progenitor Cryptocides. Da bi potvrdio svoje otkriće, Rife je zarazio virusom 400 štakora i svi su oboljeli od raka. Nakon toga izliječio je svih 400 štakora.

Rife je pažljivo dokumentirao svoje pokuse. Ostavio je snimke, fotografije i zabilješke svojih istraživanja. U Rifeov laboratorij dolazilo je puno studenata koji su htjeli vidjeti njegove pokuse.

Mnogi su ga znanstvenici i liječnici podržavali. Među njima su bili međunarodno poznati E.C.Rosenow, Arthur Kendall, Dr. George Dock, Alvin Foord, Rufus Klein-Schmidt i mnogi drugi.

Rife je ignorirao sve rasprave oko svojih otkrića. Slava i počasti nisu ga zanimali. Sve svoje vrijeme posvetio je usavršavanju metoda uništenja ubojitih virusa. Da bi ih uništio, služio se istom metodom koja mu je omogućivala promatranje živih virusa - rezonancijom.

Povećavajući intenzitet frekvencija, koji su prirodno rezonirali s frekvencijama virusa, Rife je povećavao njihovo osciliranje, što je izazivalo uništenje virusa.

Rife je uložio mnogo vremena i truda da bi pronašao frekvencije koje uništavaju herpes, dječju paralizu, meningitis, tetanus, gripu i golem broj drugih opasnih mikroorganizma.

Godine 1934. Sveučilište Južne Kalifornije sazvalo je posebnu medicinsku komisiju da bi potvrdila otkrića dr. Rifea. Iz Pasadena County Hospital dovezeno je u Rifeov laboratorij 16 pacijenata s dijagnozom završnog stadija raka. Ekipa liječnika trebala je promatrati pacijente tijekom liječenja i nakon 90 dana procijeniti njihovo zdravstveno stanje, ako ostanu živi.

Nakon 90 dana terapije komisija je potvrdila da je 14 od 16 pacijenata potpuno izliječeno. Dva ostala pacijenta nastavila su terapiju i nakon 4 tjedna i njih su proglasili zdravima. Liječnička komisija potvrdila je da je Rifeova terapija 100% uspješna.

Da bi odali priznanje genijalnom otkriću dr. Rifea, 20. studenoga 1931. četrdeset četiri najbolja liječnika SAD-a organizirala su svečani banket na imanju dr. Milbanka Johnsona.

Na banketu su liječnici proglasili Rifeovu terapiju "krajem svih bolesti".



Što je bilo dalje? Što bi bilo da ste pronašli lijek za sve bolesti?



Vijest o kraju svih bolesti došla je do Morrisa Fishbeina(!), koji je 1934. postao potpuni vlasnik dionica Američke zdravstvene udruge. Zadnje, što je htjela farmaceutska industrija, bila je bezbolna terapija, 100% učinkovita u liječenju terminalnoga karcinoma, koja nije stajala ništa osim male količine struje (a i ona bi - da je Tesla uredio svijet - bila besplatna i dostupna svima!).

Ljudi bi mogli pomisliti da im više ne trebaju lijekovi...

Fishbein je poslao dr. Rifeu svog odvjetnika s ponudom "koja se ne odbija". No Rife ju je odbio.

Uskoro zatim iz Rifeova laboratorija ukradene su snimke, fotografije i bilješke. Kradljivac nikad nije pronađen.

Dok je Rife pokušavao nadoknaditi štetu, netko je razbio njegov neprocjenjivi univerzalni mikroskop i ukrao njegove dijelove.

Prije toga netko je potpalio laboratorij u New Jerseyu, vrijedan nekoliko milijuna dolara, gdje su se liječnici pripremali za konačnu potvrdu Rifeove terapije prije njezina službenog objavljivanja.

Zadnji udarac bila je ilegalna pljenidba policije svega onoga što je još preostalo u laboratoriju dr. Rifea.

Liječnici, koji su htjeli zaštititi Rifea, izgubili su dotacije i privilegije. S druge strane, golem novac potrošen je na to da ti, koji su vidjeli Rifeovu terapiju, zaborave da ona uopće postoji.

Tako je Arthur Kednall, direktor Northwestern School of Medicine, neočekivano dobio na svoj račun 250.000 $ i povukao se u Meksiko. U te dane to je bio golem novac.

Drugu prominentnu osobu, koja je surađivala s Rifeom, dr. Georgea Docka, ušutili su golemim novčanim iznosom i najvećim nagradama na polju medicine.

Nijedna cijena nije bila prevelika da se zaustavi Rifeova terapija. Sjetite se da danas liječenje jednog pacijenta, oboljela od raka, stoji oko 300.000 $! Velik je to biznis.

Na kraju su svi, osim dr. Couchea i dr. Milbanka Johnsona, napustili Rifea.

Medicinski časopisi, što su ih većinom financirale farmaceutske tvrtke, a nadzirala Američka zdravstvena udruga, odbijali su objaviti članke o Rifeovoj terapiji. Tako su cijele generacije studenata medicine diplomirale a da nikad nisu čule za Rifeov proboj u medicini.

Rife je shvatio da njegov životni trud i otkrića ne samo da su ignorirani, nego su njegovom smrću trebali i nestati. Prestao se boriti i ostatak života proveo je tražeći utjehu u alkoholu. To mu je pomagalo ublažiti bol od spoznaje da se njegova otkrića ignoriraju dok milijuni ljudi pate od bolesti samo da bi nekolicina profitirala.

Royal Rife umro je 1971. od posljedica alkohola.

Na sreću, njegovo djelo ipak nije umrlo s njim. Rifeovi učenici nastavili su istraživanja na polju biorezonantne medicine. Nekolicina doktora i inženjera obnovila je njegove uređaje. Godine 1986. napisi o dr. Rifeu i njegovoj terapiji ponovno su se pojavili u tisku.

Istraživanja dr. Rifea nastavili su drugi znanstvenici - Hulda Clark, dr. Beck, dr. Lakhovski i drugi.

Zahvaljujući svima njima, biorezonantna medicina danas je dostupna svakomu tko želi pronaći prirodan i učinkovit način rješenja zdravstvenih problema.

Svake godine održava se skup liječnika iz cijelog svijeta kako bi podijelili svoja iskustva i dostignuća na polju biorezonantne medicine. Na popisu je zasad više od 500 bolesti koje se mogu liječiti s pomoću frekvencija.

Nadajmo se da će jednog dana Royal Raymond Rife s pravom biti priznat genijem suvremene medicine. Do tada njegova legendarna tehnologija dostupna je samo onima koji su je zainteresirani pronaći.

Iako posve legalna za veterinare, koji je koriste za liječenje životinja, Rifeova briljantna terapija ostaje tabu za ortodoksnu humanu medicinu samo zato što bi ugrozila međunarodni monopol farmaceutske industrije koja kontrolira život - i smrt - većine ljudi na ovom planetu.



Procitajte i ovaj clanak kao i ostale na ovoj stranici. Vrlo je interesantno:

Dostignuca biorezonantne medicine

ZIVOT U SEST SLIKA

Ne tugujte! To je samo zivot.

Pavle Pavlović: Bubnjevi rata

Dva puta sam debelo pogriješio. Prvi put kada sam ismijavao rođenu majku dok je govorila da će nakon Titove smrti izbiti rat. Kao tako je bilo i kada su tridesetih godina posljednjeg stoljeća prošlog milenijuma u Marseju ubili kralja prve Jugoslavije. Druga greška bila je za boravka u Oklandu na Novom Zelandu. Kazivali su mi tamo daleko, dvije godine pred bitke posljednje, da ostanem, jer pakao slijedi. Smijao sam se i njima – kako oni sa tih 36.000 kilometara udaljenosti bolje znaju od mene, vrsnog društveno-političkog analitičara, šta mi se događa kod kuće. Nisam im se tada hvalio kako sam na vježbama tipa ništa nas ne smije iznenaditi vazda bio među najboljima. Pokazivali su me kao pozitivni primjerak vječno budnog građanina samoupravne socijalističke zajednice.





Zbog toga od devedeset i neke ne volim proljeća na ovim prostorima. Umjesto da gledaš pupoljke i prve cvjetove, plašiš se novih čarobnjaka što se posljednjih decenija uvijek bude sa visibabama i bagremovim beharom. Treći i četvrti, a evo sada i peti mjesec u godini, kada priroda pobjeđuje snijeg i led, redovno prate grube, teške riječi koje u najljepšem godišnjem dobu donose strah i mrak.



Opet sam proteklih dana osjetio isto kao u godinama pupanja demokratije i višepartijskog sistema u mojoj Bosni i Hercegovini. Zavode obećanjima, prijete raspadima. Najavljuju ratove, glad. I kada već počinješ ludjeti od straha, iznenadi u tom košmaru nagli smiraj što slijedi nakon popunjavanja fotelja vlasti. Zbog tamo nekih koji vide samo sebe i svoje interese, svađaju se zajednice, narodi. Udaraju sa svih strana novinski naslovi što vrište – ako ukinu tamo neki referendum, ukinuće i BiH. Devedesetih su uvodili bonove za benzin, štampali bezvrijedne novce i negdje daleko rušili berlinske zidove. Danas bonova još nema, love je sve manje, sirotinja cvjeta kao nikada, negdje daleko ruše diktatore. A ovdje raja samo šuti. Da li je tada najopasnija ili se prepustila ovnovima predvodnicima što ne vide provalije pred svojim zašiljenim rogovima. Pitaš se šta bi se moglo promijeniti i da li je uopšte moguće. Ponovo se gleda u strance kao u spas, a dobro se sjećam koliko su nam pomogli onda kada je fitilj zapaljen. Sklonili su se u stranu i strpljivo čekali da se vatre mržnje same ugase. Poklopili su poslije pepeo, iz kojeg se kao fol rađala nova demokratija, svojim bankama i mirno bez metaka vezali dužničkim ropstvom sirotu raju.



Šetao sam nedavno ulicama rodnog grada. Poznatih lica, dakako, sve manje. Prostor i vrijeme čine svoje. Neki su u australijama, neki na grobljima. Prirodne zakonitosti su i ovdje iste kao u Amsterdamu, Parizu, Londonu. Samo politika nije. Decenijama više ne pričaju biće bolje, nego otvoreno prijete, a do bola sluđeno biračko tijelo glasa uvijek isto. Face što su te odvele u rat i njihovi mlađi klonovi nisu se promijenili. Niko se više ne opire. Kao da se čeka ko će prvi da pukne, opali.



Ono malo poznatih lica kao da se sa strahom smije. Jer, naučili su da na ovim prostorima najčešće poslije smijeha dolaze suze. Koliko su još daleko? Zato hajmo o Želji , Sarajevu, ćevapima, sudžukama, o tome kako vama u tuđinama nije lako. Najljepše je kući i tako u tom stilu. Dok se okreneš, čaša je opet puna. To je sada jedino sigurno u BiH, imaćeš punu čašu. Niko ne pita koliko košta i svuda oko tebe teški duvanski dim koji možeš rezati. Primitivna Evropa ugušila merake pušačima, a ovdje su oni diktatori nad našim nejakim prozapadnim pročišćenim plućima… I dok ponovo sa udaljenosti od dvije hiljade kilometara sa sve većom napetošću pratim svakodnevnicu napaćene domovine, internetom dolazim do članka u kojem Louise Arbour, nekadašnja tužiteljica slavnog Haškog suda za “zločeste dečke” sa bivših nam prostora, predsjednica Međunarodne krizne grupe, gotovo panično uzvikuje da je Bosna i Hercegovina u najgoroj krizi od kraja rata. Jedna iz plejade pravnih eksperata, što su se izredali na pozornici kod nas najgledanijih sudskih burleski bez granica, otkriva toplu vodu i navodi da je stanje najteže od 1995. godine. Po njoj, legitimitet državnih institucija na udaru je sa svih strana. Nada se da to neće uroditi nasiljem, ali ako se ovako nastavi, barut bi mogao ponovo da zamiriše već u bliskoj budućnosti.



Ljut sam na sebe što me gospodin Alzhaimer još nije posjetio. Ovako još puno i dobro pamtim. Sjećam se kada su krajem osamdesetih po Haagu, i to baš u blizini današnje sudnice, kružili karavani nadobudnih novih vođa tada već napuknute federacije jugoslovenskih republika. Stotine vrhunskih svjetskih stručnjaka za sve oblasti politike uviđale su da su jedina korist od razgovora sa razgoropađenim nacionalistima sa Balkana bili visoki honorari i dnevnice koje su tada dobijali. Ta “međunarodna praksa” zarade na našoj muci nastavljena je sve do ovih dana. Često se pitam da li je jadna Bosna i još sirotija Hercegovina ostavila više traga u političkim sjećanjima ili na bankovnim računima bivših “gubernatora” iz sarajevske bijele kuće OHR-a. To što su im lična konta punija jedino je svjetlo iz polumračnog perioda njihovih vladavina. Ili i oni su dolazili i prolazili kao ova proljeća od kojih strahujemo. Nakon njih stizali su samo još opasniji aprili, majevi. Pitam se i da li će BiH u miru dobaciti do još jednog toplog ljeta?! Da li će se stranci ponovo skloniti u stranu, govoreći nam važno da sami moramo odlučiti o svojoj sudbini? Kada su nas već vješto doveli do provalije, bio bi ljudski red da nam bar postave brvno kojim bi savladali ambise što nam prijete, dok nas zavaravaju da smo sve bliži Evropi, umjesto paklu.



Znam, reći će neki od vas, lako je tebi da nam soliš. Odgovaram – daljina donosi bolji vidik baš kao i nekada sa Novog Zelanda. Plaše me i ovi sve jači zvuci bubnjeva rata na Dan nekada slavne pobjede.

 

(Preuzeo sa dovla.net)

ARSEN DEDIC: PJESMA O KOSARKASIMA...

Nisam znao da se Arsen bavio kosarkom. 

Pjesma o košarkašima

ili

Ostajte gore



Ostajte gore. Zavrijedili ste

pošto ste bolji, pošto ste viši.

Nad oblakom je sunčano, vedro

a nama dolje tmurno i kiši.



Ostajte gore u naše ime,

iznad sitnica, iznad smoga.

Nadišite se friškog zraka

i ne silazite — nema razloga.



Ostajte gore. Ne zavidim vam

mada bih i ja letio s vama,

al ne ide mi. Kao da imam

lanac i kuglu na nogama.



Ostajte gore ko predstavnici

nas koji dolje umorni, mali

igramo tekmu sa životom;

Gabi u obrani, a ja u navali.



Arsen Dedić

MARIO: PROJEKAT ZA SVA VREMENA

U vrijeme nastanka ovih portreta bili su mladi, uspješni, zaljubljeni, natprosječno lijepi... Eventualna neslaganja sa ocjenama fizičkog izgleda mogu se pripisati estetskim kriterijumima koji su kao i moda u protekla dva i po stoljeća doživjeli prilične promjene.



Ona, Sofija Augusta Frederika od milja zvana Fighen (Smokvica) dovedena je sa Zapada a odabrana po zakonu plave krvi da bi se vjenčala sa Petrom III. U brak je ušla kao Jekaterina Druga, a otkad se Petar ‘okliznuo’ postala je Katarina Velika, carica Rusije. Period njenog vladanja se smatra vrlo uspješnim u istoriji Rusije. Odškrinuvši vrata naprednim evropskim uticajima izvršila je značajnu reformu državne uprave. A mudrom i preduzetnom politikom uspjela je proširiti državne granice pri podjeli Poljske kao i na obali Crnog mora nauštrb poražene Turske. Carica je širom Evrope gradila svoj autoritet koristeći čvrstu ruku i nespornu inteligenciju. Posebno zanimljiv je bio način na koji je vodila kadrovsku politiku u Carevini. Nakon ličnog uvjeravanja da se radi o talentiranom muškarcu, značajne državne resore je povjerila mnogim svojim ljubavnicima. Pravilan izbor ljubavnika bio je osnov njenog uspjeha. Jedna od senzacija u njenom životu bio je i on, Grigorij Aleksandrovič, kasnije ministar i vojskovođa, knez Potemkin. Bio je mlad i ambiciozan, bio je izrazito talentovan; brzo je osvojio mnoga odlikovanja i unapređenja te stekao bogatstvo. Pritom je osvojio i (veliko) srce Katarine Velike.



Priča o Potemkinovim selima je poznata. Poslije vojnih pobjeda carica je knezu povjerila značajne zadatke na jugu zemlje. On uspješno provodi kolonizaciju opustošenog prostora, ali želi pojačati utisak, želi nečim dodatnim opčiniti caricu. To postiže sa kulisama živopisnih sela koje postavlja duž puteva kojima prolazi Katarina Velika sa svojom svitom.



Priča je poznata, ali ona ima više različitih verzija. Logična je i pretpostavka da je instalacijom lažnih sela Knez Potemkin želio ustvari obmanuti strane diplomate koji su pratili Katarinu Veliku u obilasku oslobođenih dijelova države. I zaista, mudroj i učenoj carici i više nego dobroj Potemkinovoj prijateljici nije priličilo da proguta tako jeftin trik. Najvjerovatnije je to bio zajednički projekat nekadašnjih ljubavnika.



Da li su scenografiju činila improvizovana pročelja ili okrečene trošne kuće sada nije bitno, važno je da je imenovana nova metafora - Potemkinova sela. Ona u prenesenom smislu izražava prevaru, lažnu vrijednost, nešto što ne postoji, što je imaginarno… Ne zanemarujući ni jedan segment života čini se da su ta značenja više nego primjerena savremenoj politici, od lokalnih do velikih svjetskih proizvođača magle… I samo podsjećanje na stvaranje fame o zlim neprijateljima ili proizvodnje ‘fatamorgane’ o oružju za masovno uništenje, na zloupotrebe pojmova ‘ljudska prava’ i ‘demokratski procesi’… asocira nas na kaspijsku ili arapsku naftu, na bombardovanje civila, na stotine zatvorenika bez sudskih presuda, na predizborna obećanja… Takve i slične privide i politička zavođenja kreiraju veliki meštri a danas ih nude na sajmovima prevara kao ‘knowhow’. Nema posustajanja, tehnološka dostignuća daju im novi zamah. Potemkin je samo dao ime Projektu za sva vremena.



Mario

Vjeko: naslov zguza

Ma nije naslov "naslov zguza" vec naslov ce da bude zguza. Kakav je, tamo mu je i mjesto u nadi da ce neki naguliti od citanja i prije nego stignu do njega...'naslova' zguza. Kao sto sam obecao ako ne stignem komentarisati progon, mrznju i povratak, cu da pisem prilog. Ko mi je kriv sto sam se vuc'o, pa me prilog zap'o. Iako sam ga kont'o i eskivirat, hocu- necu, al' vidim da se talasa i po drugim OOUR-cima, pa da i ja koju dobacim...





Bio i ja u BLuci. Dva puta, al' cetiri i sest sedmica, u komadu (99-te i 02-ge) cini mi se mnogo vise od drugih ( u komadu). Daleko Australija a i...jebajiga, tako mi grah pao. I kretao se po gradu i uzduz i poprijeko, i nocu i zorom pa i u po bijela dana, i po starim i po novim kafanama i nigdje nisam sreo ni mrznju ni nove Banjalucane. Ja se sa njima mimoilazim. Ne znaju oni mene a ni ja njih. A do upoznavanja mi nije (ovih sto mrze). Al' ipak mi nije jasno kako ih neki primjete a ja ne. Ili kako ovi sto mrze prepoznaju subjekte svoje mrznje i obratno? Da sumnjam na jezik, ne mogu, isti je iako sa raznoraznim anomalijama geografskog, obrazovnog i nacionalnog porjekla. Al' ja kad pricam sa mojim BLucanima i dalje pricamo svi isto k'o i nekad. Dakle ne mogu me skontat' kao stranca ("zapadnog" Banjalucanina). E onda kad vec nije audio problem mora da je video, u garderobi. I klik, pa ja se oblacim ono nonsalantno sorc, dzins, trenerka, maja, ma nikad formal. Mislim ono svecano, sendvich man, naprijed natpis " e ja sam onaj koga vi mrzite' a zguza " ma mrzim i ja vas". Jednostavno, ne stoji mi to. Ni formal a ni ono zguza, kod mene bi pisalo ' a sto me zabooole'. Da ne bih bio neshvacen, mrznje ima ohhooo, pogotovo ako je trazis. A i cini mi se da se najvise prima na istu, na mrznju. A najveci problem "zapadnih" Banjalucana je sto nema nista gore nego kad se velika ljubav preobrati u veliku mrznju. A mi smo izgleda jako voljeli/volimo nas grad.



A sad 'imagine', onomad rat...oni sto vole da se mlate i to svak' sa svakim a i izmedju sebe, ono ista raja... pa na male (genetski poremecaj) onima sto ne vole ( da se mlate) kazu: decki a i puce, nema problema 'ostajte ovdje' imate stanove, posao, platu mooozda, kako kad (cim je primite (platu) odmah na pijacu po kokos (ako ih ima ), jer ako je ne kupite danas sutra za iste pare mozda kupite jaje), niko vas nece dirat' a vjerovat' cemo da i vi necete nas, zguza. Uglavnom nema mrznje ali nema ni struje, vode, telefona, goriva, cigara....ma ne zna se ni dal' ce BLuka dupe od rata izvuci, ni dal' ce Billy the Clinton rec' Franji 'mojne' njih, ....a da metak nema oci da ne pricam. Da li bi ostali?

Ili danas, opet ' imagine'... One dve trebe ( "iz buduce turisticke ponude") na kapiji BLuke, Zora i Nada cekaju vas sirom rasirenih ..............ruku, ccccssss...i to ne Zora vec Sabaha...'nada' nek ostane nje nikad dosta....iako sam ja radije za Miru,... Miru Furlan...ma jesam li vam pric'o da Tito nije prist'o da maknu Jovankinu pundju sa malih ekrana tv prijemnika da Mirinu 'pundju' nikad ne bi upoznali. Da se vrnem na neozbiljusu. Dakle nema mrznje (imagine) ali nema ni..................Da li bi se vratili?



Micooooo, imali te?



E, sad ja ' vakav kakav sam, nikakav, radije pet da volim neg' jednu da ne volim ( ma ne ide mi ni da napisem ono pod 'm'), al' ipak nekako vise razumijem mrznju ovih novih Banjalucana u odnosu na mrznju "zapadnih" Banjalucana jer...

....



Paznja!!!!! Ja ne pricam/pisem o krivcima (njih ostavljam sudovima) vec o zrtvama, a vecina ovih novih Banjalucana su isto zrtve jebenog vremena gdje su se samo ponijeli u stilu "kud svi Turci (se pise, citaj kako hoces) tu i mali Mujo". Pa necete mi valjda reci da su oni trebali rat da bi dosli u Banjaluku. Ako mi to kazete onda cu vam zavratiti da pojma nemate o ondasnjoj Banjaluci, gradu koji je u moje doba bio otvoren za sve. Ili da su oni sretni (novi Banjalucani) sto vise nisu na svome. Ili da su oni bolje prosli od vas/nas, opet naglasavam, malog obicnog covjeka u vrtlogu jebenog vremena. Ako niste pratili sta se desavalo poslije vaseg progona od strane NE; Srba, vec NEljudi koji su usput bili i Srbi, jebaji ga. NEljudi svugdje ima. Pa i kod Hrvata i Muslimana ( a i kod zapadnjaka ohhoooo). E ovi (vecina) novi Banjalucani (kod progona) nisu nista potpisivali, ono da se odricu svoje imovine i kuca, njihove su spaljene te im poslije rata nisu ni mogle biti vracene, a imanja su im uzorana minama te nemaju ni radna mjesta, radni staz ,bonove za topli obrok. Nisu deportovani autobusima do granice gdje su im oduzimali sve sto vrijedi, vec su bjezali uz zvuke prangija raznih kalibara (lokalni obicaji kad se neko ispraca u ...), a sa kojim su bolom za mrtvima, osakacenima, silovanima, nestalima najblizima dosli u nas grad, ...ne bih...



A pogotovo ne bih ( da se neko ne bi prepoznao) o nama "zapadnim" Banjalucanima i nasem uspjehu na zapadu. Ono kuce, auta, posao, iskolovana djeca, putovanja, ma uglavnom svi se snasli/ uspjeli (i neka su, svaka cast) al' ne mogu da ne primjetim da smo mi u odnosu u na nove Banjalucane profitirali . Dakle mi smo RATNI PROFITERI.



PS. E sad, sta "zapadni" Banjalucani postizu sa stalnim zavirivanjem u BL corbu. Omogucuju cobanima da obicnom malom covjeku odvrate paznju od sadrzaja koji im se kuha recenicom : "Ovi nam opet zaviruju u lonac, a ne kusaju ga". Ja ne znam kako vi al' ja mojoj bivsoj ne bih dozvolio da zacinjava moju corbu. Ja njoj da zacinjavam, to je vec OK. Ma dajte, molim vas.



http://www.youtube.com/watch?v=10TfxcE1K4I&feature=youtu.be



http://www.youtube.com/watch?v=BDC8mZllmX4&feature=youtu.be

NATAŠA: POMPEJI

Pretpostavljam da su neki od vas posljetili Pompeje, ali za vas koji niste, preporučujem posjetu Klovićevim dvorima u Zagrebu. Snimku ulice u Pompejima je napravila moja nećakinja.

Svakako pogledajte prezentaciju filma, ima podataka koje nigdje ne možete naći.





http://globus.jutarnji.hr/kultura/pompeji-rimske-orgije-150-metara-od-banskih-dvora/part/1



http://www.galerijaklovic.hr/izlozba.aspx?id=43



http://www.google.com/search?q=pompeji&hl=en&client=safari&rls=en&prmd=ivns&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=2-3ATYDLJJH1sgaizKjDBQ&ved=0CDYQsAQ&biw=1175&bih=612



http://en.wikipedia.org/wiki/Pompeii



Saznajemo o falusu kao učestalom motivu mnogih izrađevina, kao za oznake na kućama, uljanice, figurice,… s prihvatljivim i smiješnim objašnjenjima zašto im je bio toliko interesantan, o mnogim erotskim crtežima kako u bordelima tako i u bogataškim kućama i različitim objašnjenjima zašto su bile toliko učestale, o trgovanju s dalekim krajevima, jer je pronađen zlatni nakit sa smaragdima i rubinima, kojih nije bilo ni u okolici ni na Sredozemlju, o indijskoj figurici izrađenoj od slonovače, a znamo do kuda se prostiralo Rimsko carstvo, o bolesniku koji je rođen sa sifilisom, a pretpostavljalo se, iznenađujuća pretpostavka, da je sifilis donio Kolumbo sa svojih putovanja, o vrsti prehrane, o načinu objedovanja – i spoznaji da "fast food restorani" nisu izum 20.stoljeća, o gradskim pekarnicama, o zahodima i kanalizaciji, o interesantnim pisanim grafitima u zahodima i bordelima, pa slobodno možemo zaključiti da se ljudi malo mijenjaju, o uređenju kuća, vrtova, ulica, trgova,….i još mnogo toga.

VIRALNI VIDEO

Zanimljivo je. Poslo mi Neso. Kaze: Obavezno slusajte uz muziku  - obvezno glasno!

Viralni video je termin za amaterske video zapise sa interneta koji postanu hitovi.



VIRALNI VIDEO - POGLEDAJTE I POSLUSAJTE



OBJASNJENJE KAKO JE NASTAO VIRALNI VIDEO

MARKO VESOVIC: KNJIGA O MOM NARODU

Ponovo Marko Vesovic. Nedavno otisao u penziju. A cini se, kao da se oslobodio okova. Njegovi tekstovi, pjesme-svugdje. Pa i ovdje kod nas. Ovog puta je Mario poslao divni prilog. Pjesma Panj je  oda neizmjerne ljubavi i tuge bosanske majke.



*************************

KNJIGA O MOM NARODU



Tako je naslovljen predgovor u knjizi koju sam stavio u džep i izašao. Pomislio sam na emociju jedne pjesme koja me već danima tresla, od knjige se nisam odvajao. Žurio sam da zauzmem mjesto, zanimala me ta tema o mogućim putevima pomirenja nakon rata. Na pozivnici istaknuta imena su obečavala kvalitetan razgovor. U to vrijeme, prije pet-šest zima, na skupovima nevladinih inicijativa nije bilo nekih incidenata. Ipak, čvrsto sam držao knjigu Marka Vešovića da bih nekom pjesmom vratio eventualno odlutalu diskusiju... Majčina tuga ima najuniverzalniju poruku i u jednom trenutku poželio sam prilično konvencionalnu atmosferu razbiti pjesmom Panj. Ali ne javih se, nisam imao snage, nešto mi je stalo u grlu tako da sam jednostavno izjurio van...

Evo šta je Marko Vešović napisao u knjizi Poljska konjica:



Ovi su tekstovi pravljeni od rečenica iz živih usta, iz novina, iz knjiga i iz piščeve glave. Kažem tekstovi, jer mi ovaj put nije pretjerano važno ono što službeno podrazumijeva riječ pjesma: znam da u njima ne može ne biti poezije, sve ostalo dođe tek potom.



Poljska konjica je nastala slučajno. Negdje krajem 1995. godine sjeo sam da, na temelju jedne ratne bilješke, napravim priču o ženi koja je ostala bez ikog svoga. Ali sam brzo odustao: njena ispovijest toliko je izvorno zvučala da bi bilo gola grehota "sukati pitu natanko". I, umjesto da ratni zapis dug dvije, razvijem na pet ili šest stranica, sažeo sam ga na najnužnije. Tako je nastala pjesma "Panj". Koju sam posvetio Skenderu. Naravno, Kulenoviću. Htio sam da se moja muslimanska majka ogledne u njegovoj pravoslavnoj. (Osjećate li kako su u ovoj rečenici prisvojne zamjenice i pridjevi poludjeli kako bi mogli izreći istinu?)



Ali Poljska konjica je nastala i neizbježno. Jer je, nakon pjesme Panj, iz mog sjećanja odasvud navrvjelo mnoštvo ljudskih glasova koji su htjeli, molili, čak besprekoslovno zahtijevali pismeno fiksiranje. Toliko sam se usrdno odazivao njihovim željama da sam napravio kupusaru od dvjesta strana. Koju sam naknadno stesao zahvaljući dragocjenoj pomoći mog prijatelja Envera Kazaza.

....



Jedan bošnjački pjesnik je, iza rata, rekao da me ne podnosi, jer "šta Vešović ima pjevati u moje ime?" "U moje ime", dakako, znači - u ime bošnjačkog naroda. Vara se. U svemu što sam dosad pisao o ratu, pa dakle i u Poljskoj konjici, govorio sam, ponajprije, u svoje ime, a potom u ime svog naroda.

A moj narod, istinski moj, bili su opkoljeni ... puna 44 mjeseca. Ne samo oni, razumije se, ali prvenstveno oni.

....



PANJ



Skenderu Kulenoviću



Odmah sam ja bogami viđela da će umrijet

iako su me njegovi drugovi sokolili da neće

znala sam onaj isti minut da mu nema vijeka

a bio mi je lijep

vazda sam zbog toga i zebla pomalo



Pa me tu iz komšiluka zovnuli na žalos

tu sa šestog sprata jednoga starog ubila

granata pred toplanom i zove me ona jedna

da idemo na žalos



Ne mogu ja tamo ić kažem joj ne mogu se

ja trošit na to čuvam se za svoju žalos

a eto nije ispuco ni metka nije stigo nikaka

da rečeš grijeha učiniti pogodilo ga u prvoj

akciji i ja sam odmah viđela svoje zlojutro



Ne jauče nit išta samo te vako gleda

a to mi poslije i onaj doktor veli

ti što se deru i jauču ti i ostanu živi

a ovi što šute i gledaju te volikim očima

oni su svoju nafaku potrošili



A taj dan sat pred smrt maličak je ko došo sebi

i tražio ogledalo hoće da se pogleda

joj jesam blijed veli neće me vakog prepoznat

niko od raje u kafiću



A kad je umro šćela sam vriskat

da se čuje do Boga al ko da dobaci dotle

a i taj Bog sve mi se čini da se

sklonio đe se ne čuje vriska samohranica

samo što insan džaba dere grlo



Inače sam za održavanje groba

što da puštim da mu se ne vidi grob iz trave

ja sam čak i za sliku: tu mi leži najdraže

pa nek priča ko hoće i kolko hoće

da je to vlaški običaj



Ona jedna bila davno rastavljena s mužem

a grob mu održava

onoj drugoj čoek bio dobar ko hljeb

a na grobu mu trava do neba

time biva hoće neka svak dobro vidi

kolka je muslimanka



eto je tamo a ja znam svoje ostala sam

bez ikog svoga (ujutru ustanem a kuća

škripi od samštine) i pravo da ti rečem

ja ti više nisam ni muslimanka ni nemuslimanka

ja sam ti sad pogledaj onaj panj onamo

pa ćeš znat odmah ko sam i šta sam



A šta ćeš

ni jedan rat nikad nije

nijednu majku

nasmijao.



Marko Vešović

PETAR LUKOVIC: KORAK DO AMBISA, e-Novine

Jos jednom, apel, vrisak, krik za pomoc!

Moguće da je proleće uzrok što su nas i čitaoci-donatori uglavnom zaboravili. Sem onih pedesetak najvećih prijatelja koji se e-novina sete svakog meseca, deo čovečanstva u obliku e-čitalaca relaksirano se opustio: valjda misle da je sve u redu dok nas ima na netu, valjda nije takva frka. Ništa nije u redu, a frka je velika: redakcija e-novina, jebiga, nema nikog drugog do svojih čitalaca.

Mala istorija finansijskog užasa koji već dve godine lebdi nad e-novinama, otvorila je novo poglavlje činjenicom da nam za vratom svojim tužbama dišu Emir Kusturica i odnedavno izvesni Stojan Drčelić. Urnebesno zvuči podatak da nam Emir & Stojan traže 5.750.000 dinara, odnosno, 57.500 evra za svoje nepojamne duševne bolove – u času kad polovinu redakcije izdržavaju roditelji, dok druga polovina prolazi kroz špalir neplaćenih računa, od struje preko stanarine do telefona. Da su nas, recimo, Emir & Stojan tužili tražeći ukupno 300 evra, već bismo bili u panici: ovako, ništa nam drugo ne preostaje nego da izdržimo koliko možemo.

A da li možemo? Budimo iskreni: ne znamo. Poslednjih meseci nismo imali nijedan, čak ni najmanji oglas; bojkot e-novina je besprekoran – niko se ne usuđuje da se na našem portalu oglašava, jer ako Đilas, Šaper i Krstić kažu da oglašavanja nema, onda ga nema. Srbija se brani marketingom!



Moguće da je proleće uzrok što su nas i čitaoci-donatori uglavnom zaboravili. Sem onih pedesetak najvećih prijatelja koji se e-novina sete svakog meseca, deo čovečanstva u obliku e-čitalaca relaksirano se opustio: valjda misle da je sve u redu dok nas ima na netu, valjda nije takva frka. Ništa nije u redu, a frka je velika: redakcija e-novina, jebiga, nema nikog drugog do svojih čitalaca. Niko nam iz nevladinog sektora nije čak ni verbalno pružio podršku, o parama da ne govorimo; s političkim partijama u Srbiji nismo ni u kakvim kontaktima, čak i ono što se čini blisko, u stvari je vrlo daleko. Svi ti evropski fondovi za „demokratiju“ funkcionišu bez e-novina: odbio nas je tko je god stigao, uz obrazloženja da nismo konstruktivni, da smo ekstremni, da ne podržavamo hrabre poteze Vlade, da stalno imamo neke primedbe, da se večito vraćamo u prošlost i kopamo po ratu, a treba da se zagledamo u budućnost i postanemo koristan član medijske zajednice. Šta fali B92? Šta fali Blicu? Šta fali Pressu? Zašto ne učite od njih?



Zato, dragi prijatelji, što nam je pun kurac B92, Blica, Pressa, organizacija koje se kliču UNS i NUNS, tih sektaških udruženja koja su pristala da im Mlađan Dinkić piše Zakon o informisanju po kojem danas neki Drčelić ili već kako se preziva traži da mu bol duše izlečimo sa 7500 evra u kešu. To govno od Zakona ne pravi nikakvu razliku između činjenice da li je neko preneo nečiji tekst ili ga je sam objavio; to govno od Zakona zahteva od glavnog urednika da povodom svakog teksta zove, istražuje, proverava i isleđuje autore teksta, čak i kad – recimo – prenosimo članak iz L.A.Timesa. To govno od Zakona i služi da Dinkić, Kusturica ili ovaj Drčelić lešinarski otimaju od siromašnih – jer kad u Srbiji slobodu medija brane UNS i NUNS, onda je i ropstvo slatko.

Priznajemo: nije lako moliti za bilo šta. Posebno čitaoce da nam pomognu, ako hoće. Ali, u ovakvim situacijama, nelagoda je žrtva principa: jer, bez pomoći čitalaca – nije nikakva uvlakačka fraza, kamo sreće da jeste – ovaj portal neće postojati. Niko od nas ne očekuje milione i stotine hiljada; možda smo ekstremni, ali nismo glupi – ali, nikako da ne poverujemo da nema bar hiljadu fanova e-novina spremnih da nas doniraju na različite načine (Plimus, banka, čekovi, keš, hrana). Na potezu ste vi, dragi čitaoci.



***

Nakon sumanute tužbe zamenika glavnog urednika Nina zbog teksta koji je Nin objavio, a e-novine prenele – više nema nikakve dileme. Naši protivnici su namerni da učine sve kako bi opet vaspostavili potemkinovski mir i blagostanje u lopovskom provizorijumu zvanom Srbija. Takođe, duševna bol i moralna povreda Emira Kusturice, dirljivo opisana u dve tužbe protiv e-novina, nije ništa drugo nego pokušaj Tadićevog režima i drugih brloga realne moći, da zastraše, ometu i, na koncu, satru i zatru jedini medij u Srbiji koji se usuđuje da stvari naziva pravim imenom.

U međuvremenu, sve do poslednjeg trenutka, do momenta koji više zavisi od nas nego od njih, mi ćemo nastaviti da radimo kao i do sada, uzdajući se u moralnu i materijalnu podršku sve brojnije čitalačke publike e-novina. Kao i u svakom trenu u poslednje dve godine, čitanost i finansijsko stanje su obrnuto proporcionalni. U tom periodu smo evidentirali permanentni rast posete u rasponu od 10 do 27% (prosečno 18,7%), a uz pomoć događaja poput ovog sa montiranim Kusturicom, uspeli smo da se vinemo do 275.000 jedinstvenih posetilaca mesečno.

Ako izuzmemo srbske patriote, dežurne DB službenike za monitoring, zainteresovane partijske službe, slučajne nepismene prolaznike i ostale glupane, čvrsto jezgro e-novina dostiglo je 250.000 ljudi mesečno, “jedinstvenih” ne samo po internet vokabularu. Kada bi svi oni prodžarali po sopstvenom osećanju solidarnosti i doneli odluku da više ne pristaju na laž i mimikriju, i pritom uplaćivali samo po jedan evro, e-novine bi mogle da postoje uprkos svim pritiscima koji se vrše, (od potpunog komercijalnog bojkota, do tužbi, hakovanja, pretećih mejlova...) sve sa “Fondom za krizne situacije kada država preko svojih ljudi želi da utuli istinu”.

Nemajući kud i ne želeći da se obraćamo svakoj šuši koja u Srbiji nešto odlučuje, u situaciji kada je počeo otvoreni rat protiv e-novina, mi pozivamo na sveopšti čitalački ustanak uz pomoć kojeg ćemo uspeti da sačuvamo apsolutnu nezavisnost e-novina, po svaku cenu i do poslednjeg slova! Takođe, pozivamo sve domaće i strane strukovne organizacije, one predstavnike međunarodne zajednice koji nisu započeli biznis u Srbiji, nevladine organizacije koje nisu postale vladine, ne samo da spreče atak na e-novine, već da konačnu i sami daju doprinos jačanju demokratije i slobode.

Ako ste umorni, idite pa spavajte, poručivao je Zoran Đinđić. Ionako je mrkla noć.



PLIMUS

* Ukoliko donaciju želite da uplatite preko Plimus servisa, u polju iza teksta Iznos ukucajte sumu (u dolarima) koju želite da donirate i nakon toga kliknite na Doniraj. Otvoriće Vam se stranica Plimus servisa u kojoj ćete ostaviti neophodne podatke bez potrebe za registracijom.



TEKUĆI RAČUN

* Najjednostavnije je da običnom uplatnicom (vidi sliku) na naš tekući račun (265-1750310000342-41) uplatite sumu od koje možete bezbolno da se rastavite.



Ako živite van Srbije, komplikovano vam je da plaćate preko Plimusa, a opet želite da pomognete:

* Molimo vas da nam se javite mailom na adresu: support@e-novine.com kako bismo se dogovorili o najefikasnijem metodu donacije.

STA POSLIJE?

Heroj?

Sta nakon smaknuca (ili ubistva, kako vam drago ) Bin Ladina?



Do prije nekoliko dana, Obama je smatran nesigurnim covjekom kome nedostaje samopouzdanje za funkciju koju obavlja. Smatran je previse intelektualnim za tu funkciju. Nakon ubistva Bin Ladina, situacija se naglo promijenila u Obaminu korist.

Do Bin Ladinovog ubistva, procenat onih koji su zadovoljni njegovom administacijom bio je ispod 50%. Precizno 46%.

Nakon smaknuca , podrska Obami popela se na 57%.

Na ubistvu najtrazenijeg teroriste svijeta Osame Bin Ladina, predsjednik USA Barak Obama je zaradio 11 procenata.



Nije lose. Pokazao covjek da zna i moze narediti ubistvo (ili smaknuce, kako vam drago) i zaradio.



Ali pokazuje on i svoju vec ranije dokazanu ljudsku stranu.

Odlucuje da se slike smaknutog najveceg neprijatelja covjecanstva ne objavljuju.

Odlucno, hrabro i humano!

Odlucno – bez odlaganja naredio smaknuce cim je zlocinac otkriven ili cim je uhvacen i vezan. Zavisi koji izvori daju informaciju.

Hrabro – nije mario za moguce posljedice po njega i svijet nakon ubistva jer vjerovatno je do dna svoga bica ubijedjen da ce svijet nakon tog cina biti sigurniji i mirniji. Sigurno i mirno!

Humano – nije dozvolio da svijet vidi kako izgleda metkom ( ili vise njih) prosvirana glava ubijenog najveceg teroriste svijeta. Kako je unakazeno izgleda  rezultat njegove hrabre i odlucne odluke. Svijet treba zastiti od gledanja takvih scena, kaze Obama. Ne od ubistava ili smaknuca. Ne. Ova druga logika nije mu u opisu radnog mjesta.



U svijetu vec brojne reakcije na ovu akciju. Od onih u malim krugovima, koji su nebrojeni ali i nevazni. Do onih do kojih se na ovaj ili onaj nacin drzi:

Bivsi Njemacki Kancelar Helmut Schmidt naziva akciju „jasnom povredom medjunarodnog prava“, isticuci da bi oni radije vidjeli sudjenje Bin Ladina na Medjunarodnom sudu.

Broj onih koji bi radije vidjeli Bin Ladina na sudjenju nego ubijenog, raste.

I Kastro koristi priliku da kaze kako je hladno ubisvo covjeka, pa makar i dokazanog teroriste i to pred djecom, dokaz slabosti amerikanaca i njihovog predsjednika. Pita se cika Kastro da li je to vrhunsko dostignuce demokratije koja svoju volju namece cijelom svijetu.

A evo i ja nesto razmisljam.

Svijet svakako treba zastiti od terorista. Tu nema dileme. Terorizam i ubijanje nevinih ljudi je sigurno jedan od najvecih problema danasnjice. I svijet se treba i mora boriti protiv terorizma.

Ali i protiv hrabrih i odlucnih predsjednika koji, nakon sto ostvare svoju namjeru i ubiju, jos i likuju nad ubijenim, prave pozorisne predstave, pale glupi narod...  Od predsjednika koji ne upotrebljavaju svoju ogromnu politicku, pravnu , vojnu i naucnu masineriju da odgovore na pitanje postoji li drugi nacin komunikacije sa svijetom osim gole sile. Moze li se izmisliti ako ne postoji?!

Kako ne proizvoditi teror i teroriste? Kako proizvoditi prijatelje?



Ponavlja si se jos jednom prica od Zlocinu i Kazni?



U slucaju bivse Jugoslavije postoji Medjunarodni sud koji odlucuje o zlocinu i kazni. I dobro je da postoji, i to ne samo zbog onih kojima se sudi, vec zbog generacija koje dolaze; kao poruka da ucine sve moguce i izbjegnu rat i ubijanje prije nego sto ga pocnu. Da imaju na umu da ce ih pravda stici kad-tad, cak i one koji su, u trenutku donosenja odluka, mislili da ispravno cine, i da njihov uzviseni cilj opravdava sredstvo.



Da li ce covjecanstvo ikada suditi pobjednicima u ratovima i dezurnim svjetskim policajcima.

Sjetimo se Hirosime, Hagasakija, Drezdena, Blajburga, Iraka, Libije...



Dezurni policajac svijeta je izuzet od mogucnosti da im se sudi na medjunarodnim sudovima.

Ne daje li to odgovor na mnoga pitanja!

*********************

Dodao 2011-05-07: Procitajte:



Predrag Lucic: Barack Pet Be - e-Novine

DIREKTNO UKLJUCENJE U MONET

Izvinuce mi Peter L. sto uz njegov vapaj za pomoc postavljam sliku iz Banjaluke  koju mi je upravo poslao Jarmen. Caja, Mario i Jarmen, koga ne vidite jer je iza kamere, uz glavusu zasjeli u Moneu.

Bas sada dok ovo postavljam. Kao da je u zivo.

Sta bih dao da sam sada tamo!... Bice valjda prilike. Jednog dana...

Mogu samo zamisliti pricu koju pricaju...

I dok ja postavljam  prvu sliku i trazim jos poneku, stizu jos dvije.

Sada vidim da je tu i Cajin Emir. Ustvari Caja je Emirov. Zna se ko je stariji brat!

I Jaro se uslikao. On inace ne voli slati svoje slike. Valjda zato sto je tako ruzan.

DRUSTVO IZ MONEA POZIVA SVE POZNATE IM BANJALUCANE DA IM SE PRIDRUZE!

POZURITE, KAD VEC JA, IZ OPRAVDANIH RAZLOGA, NE MOGU!!!!

Znajul' vase zene gdje ste? Nemoj da poslije ispadne Canak se izlajao!

KAKO RAZUMJETI INZINJERE

Znam da dosta inzinjera cita ovaj blog. Mislim da smo vec ranije nesto imali o specificnosti inzinjera. Ovog puta evo jos nekoliko sala na nas racun.



*********************************

Dva studenta nekog fakulteta za inzinjere vozaju se biciklima po studentskom gradu. Jedan upita:” Odakle ti tako dobar bicikl?” Drugi odgovori:” Setam ja juce, razmisljam. Pored mene lijepa djevojka vozi bicikl. Iznenada ona skoci sa bicikla, skinu svu odjecu sa sebe i rece:”Uzmi sto zelis!“

Prvi inzinjer sa odobravanje:“ Dobar izbor. Odjeca i tako ne bi odgovarala tvom broju.“

******

Za optimistu, casa je polu-puna. Za pesimistu, casa je polu-prazna. Za inzinjera, casaje dvostruko veca nego sto treba da bude.

********

Svesteno lice, ocni ljekar i inzinjer igraju golf, odmah iza grupe prilicno sporih golfera.

Inzinjer se ljuti: „Sta se ovim ljudima. Sad moramo cekati petnaest minuta!“

Doktor rece:“Ne znam, ali nikad nisam vidio tako los golf!“

Svestenik rece:“Evo dolazi covjek koji odrzava travu u klubu, popricajmo s njim.“ I rece:“ Hej, Djoko, Sta je sa ovom grupom ispred nas. Spori su , zar ne?“

Covjek koji odrzava travu rece:“ Da. To je grupa slijepih vatrogasaca. Izgubili su vid gaseci pozar u nasem klubu rosle godine. Zato im mi dozvolimo da igraju za dzabe kad god hoce.“

Svi ucutase za momenat.

Svestenik tada rece:“To je tako tuzno. Ja cu se moliti za njih.“

Ocni ljekar rece:“Dobra ideja. Mogu ih i ja pregledati da vidim da li mogu nesto uciniti za njih.“

Novu tisinu prekinu inzinjer:“ A sto ne igraju nocu?“

**************

Koja je ralika izmedju masinskog i gradjevinskog inzinjera? Masinski inzinjeri grade oruzje. Gradjevinski ciljeve.

**********

Tri studenta nekog fakulteta za inzinjere diskutuju ko je mogao dizajnirati ljudsko tijelo.

Jedan rece:“Masinski inzinjer. Pogledate sve te spojeve.“

Drugi rece:“Ne, bio je to inzinjer elektronike. Nervni sistem ima hiljade electricnih kontakata.“

Poslednji rece:“ Ne, bio je to gradjevinski inzinjer. Ko drugi bi postavio kanalizacione cijevi u neposrednoj blizini rekreacione zone?“

********************

Normalini ljudi vjeruju da ako nesto nije pokvareno, ne treba ga popravljati. Inzinjeri vjeruju da ako nesto nije pokvareno, fali mu jos jedna karakteristika.