Mario: Zova, zovika, bazga

Svakog proljeća, nekako u ovo vrijeme, našu kuću su ispunjavali mirisi suhih zovinih cvjetova. Taj običaj obaveznog branja i sušenja moji roditelji su naslijedili od svojih s bosanske strane. Širom je rasprostranjena, ali zovi je najljepše u Bosni. Kažu da je tu ima najviše. Naslijeđe onih vremena kada su trave zamjenjivale medikamente njegujem i danas pomalo ritualno.

Kod nas se pravio zovin šabeso (u velikoj tegli natopljena zova sa šećerom uz dosta narezanog limuna) ali mama je ipak forsirala sušenje bazge kako ju je često zvala. E, pošto je tehnologija zrenja pjenušavog šabesa zahtijevala osunčani prostor, a sušenje hladovinu, imao sam obavezu da ih raznosim na suprotne balkone. Osušene cvjetove boje starog zlata pakovali smo u staklenke i papirnate kese.

Sjećam se: zima, vraćam se umoran kući sa snježnih igara; čeka me čaj, najčešće zovin. Moja mama suzdržano trijumfira što nas zaobilaze prehlade. I nije joj dovoljno što i ja hvalim čaj: ‘’Mogao bi sada jednu kesu odnijeti Bončinovima, svi su prehlađeni.’’ Odupirem se, tražim razloge da izbjegnem zadatak. Ne uspijeva. ‘’Mi imamo dovoljno, a ljudi se sjete da je bazga čarobna biljka tek kada se razbole!’’

Ove i slične slike iz djetinjstva povremeno osvježavam, ne želim ih zaboraviti. Sada jedva čekam da se nebo smiri i kuća ispuni mirisom koji me podsjeća na moju mamu.

Zova je zaslužila svojoj vrijednosti dostojne tekstove kao ovaj što ga je Lojzo objavio u nekadašnjim banjalučkim ‘Putevi’ma, a redovito čitao u intimnom krugu prijatelja početkom svakog maja. Navodim samo dio teksta posvećenog mirisavoj biljci zdravlja i ljepote koju umjetnik naziva melodioznije – zohva:



UMJESTO PROLOG POD ZOHVU POLOG

Cvijet, a nije cvijet.

Istinu ne smije reći...

Drvo, a nije drvo.

Sebičnom svijetu se čudi.



Cvijeću uloga, oku biti uhologa; zohvi slavlje, zdravlje i čorave babe koze.

Zohva nosu koliko molitva ribe na suhom...

...Koliko oku oblak može sakriti ptica...

...Koliko vrelo straha u izvoru sile.

Kiša praha u nebo sipi na žuti dječiji nos. Zerica po zerica, i pijano ljeto se skljoka u oba oka. ...

Kad zohva stane, džanarika svitanja nahrupi svo džanarikanje u zohvatanja stotinu rasklopljenih leptira, srebrenih krila, rumenih očiju. ...

Zohva može lanjsko domljeti vrijeme onom koji smožden hoće piti čaj naslade sakatog grma, njeno voće, hladovinu.

Kad su okolo tajne sanduci čelični truli pa javlja rosa paučini srmu zdravlja, sjeme slavlja, krikom mrtvih kada živim zapinju nogama u trku, ona priču začne o pticama bez perja, o njihovom lijetu.

Od sveg granja na svijetu najveće je srce zohve.

Alojz Ćurić