Sunday, June 26, 2011

Jurica Pavičić: "Split je fašistički grad", Slobodna Dalmacija

Rekoh vec da Split ima posebno mjesto u mojim sjecanjima i lijepim uspomenama. Nekada sam govorio da, kad ne bih zivio u Banjaluci, zelio bih da zivim u Splitu. Nedavno nam je Natasa poslala lijepe slike Splita danas.

Sjecanja i lijepe uspomene su jedno. Zivot i realnost, nesto sasvim drugo.

Potvrdjuju to dogadjaji i vijesti koje stizu do nas iz dana u dan.

Potvrdjuje to i ovaj tekst Jurice Pavicica objavljen u  Slobodnoj Dalmaciji, koji prenosim sa e-Novina.



****************







Kad sam prošlog petka stigao kući i otvorio poštanski sandučić, spazio sam u dnu pretinca, među gomilom papirnog junka, pozivnica, pisama, letaka za dostavu plina i popusta na carsko meso, jednu jednostavnu, bijelu omotnicu.



Kuverta o kojoj je riječ sadržavala je pozivnicu na svečanu akademiju povodom 22. lipnja, Dana antifašističke borbe, svečanost koja se upravo u trenutku dok pišem ovaj tekst održava u splitskome Hrvatskom narodnom kazalištu.



Pozivnica za svečanost povodom dana partizanskog ustanka stigla mi je na kućnu adresu, na papiru s državnim grbom u memorandumu, a pod ozbiljnim, svečanim dopisom bili su potpisani župan Ante Sanader i splitski gradonačelnik, Željko Kerum.



Gledao sam tog jutra taj svečani, bijeli list s hrvatskim grbom na vrhu i razmišljao o gorkoj ironiji papira koji držim u ruci. S jedne strane, u Hrvatskoj ne postoji grad koji ima više prava slaviti dan antifašističkog ustanka nego što ima Split. U Hrvatskoj ne postoji regija koja je tako jednodušno i tako masovno podržavala partizanski pokret kao što ga je podržavala srednja Dalmacija od Murtera do Korčule.







Isto tako, u Hrvatskoj i u Dalmaciji ne postoji grad koji se od 1941. do 1944. fašizmu opro tako gorljivo, tako masovno i tako jednodušno drsko. S izuzetkom tanke talijanske elite, pročetničkih rojalista i jedva par desetaka ustaša, Split je u Drugome svjetskom ratu bio jednodušno partizanski grad, a borba protiv Talijana, Nijemaca i ustaša u Splitu je – jednako kao u Nizozemskoj ili Poljskoj – ujedinjavala sve ideologije i sve boje.



U Splitu, antifašistički je otpor ujedinjavao i Hrvate i Jugoslavene, i haesesovce i unitariste, i komuniste i katolike, i lijeve i desne. Moja obitelj – obitelj nabožnih varoških obrtnika – jednako je pomagala partizane kao i obitelji komunista batelanata, ali i građanske obitelji s klavirom i srebreninom.



U Splitu ‘45, svaka familija i svaki portun imali su nekog tko se vratio iz partizana, a nažalost vrlo često - i nekog tko se nije vratio. Nema, dakle, grada u Hrvatskoj koji bi s toliko prava imao slaviti 22. lipnja.



A opet – ne postoji u Hrvatskoj danas grad koji na tu svečanost ima tako malo prava, i u kojem slavljenje Dana antifašističke borbe do te mjere ima okus bljutave, neiskrene šarade.



Naime, isti taj grad u kojem nas gradonačelnik i župan pozivaju na akademiju povodom antifašističke borbe, proteklih je tjedana dospio u središte globalne pažnje ne po tome što se fašizmu učinkovito opro, nego po tome što je fašizam demonstrirao masovno i javno.

Svega desetak dana uoči akademije na koju su me tako pristojno pozvali poteštat Kerum i župan Sanader, na istoj Rivi na kojoj su ‘43 stajala njemačka vješala stajalo je nekoliko tisuća ljudi koji su napali gay paradu, skandirajući „pedere u logore“ i uzdižući desnu ruku na mussolinijevski rimski pozdrav.



Kakav smo mi grad: Isti grad čije je vodstvo pozvalo stare antifašiste na akademiju u teatar, grad u kojem svaki treći zid rese ušata U zgodno garnirana raspelom, u kojem narisanu svastiku možete vidjeti u svakom kvartu, a grafit „ajmo ajmo ustaše“ krasi čak i nadbiskupski dom u Zrinsko-Frankopanskoj ulici.



To je grad u kojem se uoči utakmica na stadionu ori Marko Perković Thompson, čiji nogometni klub vodi čovjek koji se slikao s ustaškom kapom, a čiji zidovi jasno daju do znanja da bi – što se lokalnih grafitera tiče – za Srbe i pedere trebalo nanovo otvoriti Jasenovac.



Pošto ne postoji pristojan način da se to kaže, kazat ću otvoreno i neuvijeno: Split je danas u golemoj mjeri fašistički grad. Ne katolički, ne „ukorijenjen u kršćanstvo“, ne konzervativan (jer konzervativno uključuje i kućni odgoj). Ništa od toga – nego jednostavno – fašistički.



Kako se to dogodilo? Gdje smo, na kojoj točki izgubili ono što smo imali? Kako je grad koji je u ovoj zemlji prednjačio prema odbojnosti prema fašizmu postao grad koji fašizam diše, živi i emitira poput zračenja, inficirajući njime kužno cijelu naciju? Mogućih odgovora na to pitanje ima mnogo, i svi su krajnje spekulativni.



Jedni će – prilično neutemeljeno – za to optužiti ove ili one „došljake“. Drugi će reći da se Split nije promijenio nego je uvijek bio gorljiv i netolerantan grad, samo se ta ljutita gomila 2011. obrušila na gejeve, 1991. na Saška Gešovskog, 1945. na „sluge okupatora i nenarodne elemente“, a 1920. na talijanske dućane. Treći – kojima sam dijelom i ja sklon – sve će pripisivati socioekonomskim prilikama, te korijene toga fašističkog lumpenproletarijata tražiti u svim onim uništenim industrijskim kolosima, svim zatrtim radnim mjestima koje je posisao tranzicijski tsunami, da bi umjesto njih diljem Splita nikle bezdušne, prevelike crkve.



Ispljunuti od svoje domovine, nezaposlena djeca nezaposlenih roditelja, izloženi koktelu tuđmanovskih dnevnika i katolicizma kao državne (a najmanje – kršćanske) ideologije, „neki novi klinci“ našli su uporište tamo gdje su ga našli: u podignutoj desnici i stadionskoj okuci.



Niti mogu, niti želim sociologizirati napamet i pogađati koji je od svih ovih odgovora točan. No, ono što mene osobno frapira je ta duboka shizofrenija s kojom moraju živjeti ti mladi, desni mulci. Naime, oni su antikomunisti, ali žive u stanovima ostalim od socijalizma i od penzija koje su starci zaradili u socijalističkoj firmi.



Oni su turbohrvati, ali se nikad nisu makli dalje od Šibenika, a glavni grad zemlje mrze jer je to grad „šminkera“, BBB-ja i „ljubitelja pederčina“. Oni slave ustaše, ali nakon tri pive stvarno će vam priznati da im je bar netko poginuo u partizanima. Oni navijaju za „bilu boju“, ali nose crne majice. Žive za Hajduka i crtaju Torcidino T uz ustaško U, ali moraju živjeti s tim da je njihov klub bio s Titom na Visu, te da je u partizanima nastupao sa zvijezdom na prsima.



Žive u gradu koji vole, opiru se „splitofobiji“ i ne daju nikom da zucne „ništa kontra Splita“. Ali – istodobno se pretvaraju da taj grad nije cijelo jedno stoljeće bio ono što je bio: a bio je partizanski i protuustaški.



Pa kako to živite? Stoga bih sve te klince upitao – bez uzaludnog truda da ih preodgajam – kako zaboga miloga živite sa svim tim kontradikcijama? Kako sve to pospojite u glavama, a bez kurcšlusa? Kako možete biti ustaše, a navijati za partizanski klub? Kako možete voljeti klub, a ne voljeti njegovu prošlost? Kako se možete lokapatriotski busati svojim gradom, a opet – prezirati ono što je on bio, ne pred dvjesto, ne pred sto godina, nego takoreći jučer?



Koji to mentalni napor iziskuje, kad volite jedan klub, grad i regiju, a ne volite sve ono što ga iz srži i suštinski određuje? Kako se nosite s tim nevjerojatnim proturječjem, a da vam ona ne sprže mozak kao jaje na tavi?



U ovoj smo zemlji zadnjih desetljeća svašta vidjeli i naučili. Vidjeli smo kakve gluperde ljudi mogu biti. Poučen time, na sve sam spreman, sve mogu shvatiti i na svako smo zlo pripremljeni. No, i pokraj svega toga, ovo nevjerojatno proturječje, tu splitsku shizofreniju godine dvije i jedanaeste – ja naprosto nisam kadar shvatiti.



* Tekst preuzet sa Slobodne Dalmacije

7 comments:

  1. Predraže, tjeraš me da odgovorim, a u velikoj sam gužvi, a ni odgovor nemam, niti je moj odgovor ikome interesantan, a još manje bitan.

    Slažem se s iznesenim u članku, ali bez obzira na sve što se događalo tijekom gej parade i ekscesa koji se događaju na nekim utakmicama, pa neka od 450.000 Splićana na njima učestvuje 50.000 huligana ( a nije ih toliko i kad se organizirano uključe Hercegovci), zaključak da je Split fašistički grad nije ni točan ni korektan.
    Voljela bih da je to ekskluzivitet Splita, problem bi se tada riješio, na žalost to je pisutno u mnogim zemljama, u susjedstu i na drugim kontinentima, gdje se takvo što nebi očekivalo. To ne opravdava Split, ali ukazuje na globalan problem sveprisutnog nasilja, pada morala, iskvarenih moralnih vrijednosti, a kod nas ekonomske krize i nesigurnosti, posljedica nedavnog rata, droge, korumpiranih političara i iskvarenosti Crkve.
    Križ u slovu U, kojeg nalazimo posvuda, pogotovo u dalmatinskoj Zagori, pravi je pokazatelj tko potiče mržnju u primitivnom, isfrustriranom čovjeku, koji ne vidi sebi bolju perspektivu, a duboko u svojoj nutrini osjeća strah od novog, čemu nije dorastao.
    Crkvu ne opravdava ni lažno mirotvorstvo, blage riječi o ljubavi i suživotu, kojemu smo se mogli diviti tijekom Papinog boravka u Zagrebu. Ali to su samo priče za javnost, Crkva do dubine svoje srži mrzi «komuniste», bolje reći ljevičare, zna se i zašto, mrzi homoseksualce, ali blago osuđuje takvu pojavu u svojim redovima, mrzi pedofile, ali ih jednako tako blago, pa i bez posljedica osudjuje u svojim redovima, i potiče mržnju, agresivnost, među zatupljenim, bolesnim narodom.
    HDZ, desnicu, koja je trenutno na vlasti, Crkva podržava i nije joj niti malo bitno što kradu, lažu, rasprodaju Hrvatsku, što su svi korumpirani,.. ništa nije bitno ako su vjernici i pomažu Crkvu. Jednaki su, i zato se podržavaju, a Kristovo učenje, ono iskonsko, univerzalno dobro, ljubav među ljudima, što svi trebamo prihvatiti, njima nije bitno.
    Temperamentom određene grupe Dalmatinaca lako je upravljati i vrlo dobro znaju kako, gdje i na koga ga treba usmjeriti.

    Moram još nešto reći, kad dođem u Split, moj rodni grad, ja od tih strahota ništa ne vidim, za vrijeme tih događanja nisam u Gradu, grad živi svojim životom, i takvog ga volim, a hoće li neki divljaci, huligani, o kojima se piše iz dana u dan ( što mislim da nije točno) osramotiti Splićane nekoliko dana u godini, vjerujem da će sami Splićani u bliskoj budućnosti riješiti. Bez obzira na zlo koje se dogodilo, na koje se mora ukazivati i s njime obračunati, ono ne daje nikome za pravo da Split proglasi fašističkim.
    Čak sam i sigurna da ti mladići, na žalost, što je za svaku osudu, ne znaju tko su bili ustaše, jer se i to osmišljeno radi, a još manje znaju tko je Miljenko Jergović čiju sliku vidimo na objavljenom grafitu i koji je trn u oku njihovim mentorima.
    Sve to potpuno svjesno osmišljavaju određeni pojedinci iz HDZ i Crkve.
    A oporba, s putrom na glavi, neefikasna.
    Dokle? Vidjet ćemo!

    ReplyDelete
  2. Potpuno mi jasna, Natasa, tvoja reakcij. Ne na tekst, ali na naslov. Radikalan je i generalise. I sam sam se nasao u neprilici kad sam postavljao ovaj tekst. Namjerno sam ga postavio u navodne znake, da istaknem da je to naslov autora Jurice Pavicica, jer on, Splicanin ima pravo da to i tako i kaze. Ja nemam to pravo. Jer niti zivim tu , niti znam prilike. Samo citam...Ali ja zato imam pravo, da kad posjetim moju Banjaluku, i osjetim mrznju u njoj, da to i napisem i da se ne sakrijem iza uobicajene skrivalice: " ali i u .... je isto tako...". Ja sam u Pavicicevom tekstu osjetio vapaj, krik, koji osjetim i u tvom komentaru. Bilo bi divno kada ni Pavicic, ni ti , ni ja ne bismo bili u pravu...

    ReplyDelete
  3. Svako voli svoje i tesko je biti objektivan. Gdje god zagrebes u istinu odmah se javi stotinu, protiv, a nedaj boze da pokazes prstom, al zato je u Banjaluku lako prstom pokazati i sloziti se da: "Ako je eto Banjaluka izabrala fasizam nek joj bude".

    Ja bih rekel: Kaj god.

    Naravno da ne prozivam nikog, nego se samo malkice prisjecam nekih diskusija od ranije.
    Ne mislim da bih se ovaj blog (citaj Canak) bas previse trebao opravdavati, za nesto sto je neko napisao.

    ReplyDelete
  4. Ne sjećam se da je ijedan grad, a mnogo ih je bilo diljem svijeta, zbog nekulturnih i divljačkih napada određenog broja njegovih stanovnika na učesnike gej parade ili na utakmicama i nakon njih, nazvan fašističkim.

    A ako se prisjetimo svega što se događalo i događa zadnjih dvadest godina u Banjaluci i Splitu, jesi li siguran Bruja, da između ta dva grada treba staviti znak jednakosti?

    ReplyDelete
  5. Nikad nisam ni jedan grad nazvao fasistickim ili narod, nedaj boze, al se prisjecam nekih diskusija da neki jesu.
    Nazvati nekog tako pogrdnim imenom mogu samo tuzni ljudi netko ko je maksimalno iskompleksiran, netko ko je cjeli zivot ili jos kao djete bio iskompleksiran. Ako budem imao vremena pretrazicu arhivu Parkica, pa cu servirati svakom sta je diskutovao. Bilo bi vrlo interesantno citati danas akcije i reakcije. Samo da ne izazovem lom u konobi, a to bih najmanje zelio. Mislim da bi Canak smirio situaciju kao i uvjek do sad.

    Sad kad malo bolje procitam ovo Natasino pitanje, znak jednakosti izmedju Splita i Banjaluke.
    Odgovor moj je, zna se: Boze sacuvaj. Ni slucajno.

    Draga Natasa, kako si uvjek bila korektan sagovornik, evo Tebi Bruja salje jednu ljepu pjesmu jednog meni dragog kompozitora.

    http://youtu.be/ljrFIOEHyYs

    ReplyDelete
  6. Hvala Bruja, volim ovu pjesmu, prelijepa je.

    ReplyDelete
  7. Natasa postavlja sustinsko pitanje svih nasih nerazumijevanjima. Prisjecajuci se svega sto se dogadjalo i dogadja u zadnjih dvadeset godina ( evo prisjecam se SDS jurisnika, HDZ jurisnika, Malog Logora, Lore...), izmedju ta dva grada se ne moze staviti znak jednakosti. Neko ce isto pitanje postaviti za Istocni i Zapadni Mostar. Neko za Bihac... Neko za Vukovar, Pakrac ...
    Razlika je i u tome sto je jedan srpski a drugi hrvatski. I od toga pocinju razliciti pristupi cak i nas koji sebe smatramo realnima, svjetskim, poneki i anacionalnim... Jer, jedan je ipak "moj" , drugi je "njihov". I odmah nakon toga, pronacicemo opravdanja za "moj" i argumente protiv "njihovog".
    I odmah nakon toga - pocecemo rat!
    Jurica Pavicic, to shvata. Petar Lukovic, to shvata. Miljenko Jergovic, to shvata. Srdjan Aleksic - je to shvatao, i platio to svoje shvatanje zivotom.
    Oni "svoj" fasizam ne brane napadajuci "tudji". I to je sustina. Oni ne koriste " Da, ali..." konstrukciju u svakoj prici. Oni se bore protiv svog fasizma. I zato su veliki. I zato su, na zalost, rijetki.
    Nadam se da rat necemo pocinjati ni u ovoj konobi jer mislim da i vecina nas shvata...
    Valjda smo dovoljno naucili o tome ko su porazeni a ko pobjednici u svim "nasim" ratovima.
    Valjda znamo poimenice ko su porazeni a ko pobjednici i u Banjaluci i u Splitu.
    Gdje smo mi tu?

    ReplyDelete