U Singapuru je u junu 2011 otvoren "Sky Park" na 200m visine. Koristi tri nebodera ( 60spratova) kao potporne stubove. U Sky parku su smjesteni kasino, barovi, restorani, najveci vanjski bazen ( 150 m dug), Muzej moderne umjetnosti... Uostalom pogledajte slike.
Lijepo je, interesantno rješenje, omogućilo je arhitektu da pokaže svoju kreativnost i sposobnost.
ReplyDeletePruža veličanstven pogled, izaziva lijepe i ružne osjećaje; ushićenje i nelagodu, strah, osjećaj moći i nemoći, bogatstva i siromaštva,...sve do ljutnje i mnogih pitanja:
Za koliko njih je to izgrađeno, koliko ih to sebi može priuštiti?
Prevelik je broj siromašnih, žednih i gladnih kruha.
Business na kocki i prizemnim zadovoljstvima.
Zar vjeruju da to ikome donosi sreću?
To je samo privid moći i sreće, traje samo dok smo tamo, pokreće veće nezadovoljstvo u ljudima, koje ih tjera na povratak i tako u krug, dok ih materijalno i emotivno ne iscrpi.
Griješim li?
Ima nesto sto mi smeta.
ReplyDeleteNajcesce u Parkicu se javlja Natasa, sa svojim prilozima, a vjerujem da bih i cesce, samo zeli da ne ispadne "dosadna".
Isti problem imam i sam. Javljajo bih se i cesce, samo da me nema previse. Ispada da svaka moja ili Natasina mora biti zadnja, sto naravno nije tacno.
Taj odnso Natase prema Blogu je vise nego korektan i ja bih ga nazvao fer.
Hvala Bruja na dobroj namjeri i riječima podrške.
ReplyDeleteNije potrebno opterećivati se razmišljanjima što drugi misle o onome što pišemo, a još manje koliko često komentiramo ili pišemo priloge.
Pišimo ako nas to veseli, ako imamo što reći, ako nas nečiji prilog inspirira na određeno mišljenje, ako znamo izraziti riječima sebe i svoja razmišljanja.
U svemu tomu treba biti korektan i čuvati prijateljstvo. Sve se može reći bez vrijeđanja.
Posjetitelji bloga imaju mogućnost izbora, čitati ili ne čitati. Ako im smeta brojnost nečijih komentara, ako misle da neki konstantno «pametuju», to je jednostavno riješiti, trebaju samo poslati svoj komentar ili prilog i ta brojnost će se brzo izgubiti.
Kad sam u društvu prijatelja i poznanika, ako se povede razgovor, uvijek se uključim, ne ostavljam sugovornika bez odgovora, uvijek iznesem svoje mišljenje, a hvala Bogu još me razum nije napustio.
To primjenjujem i u našoj konobi.
Različiti smo, i tu različitost prihvaćam. Nikoga ni na što ne treba prisiljavati, rezultat je tada obično suprotan onome što smo željeli, u to smo se već osvjedočili.
Nije jednostavno javno iznositi svoja razmišljanja, pogotovo ne na Balkanu, nije jednostavno sročiti ih jasno u nekoliko rečenica, nije lako izložiti se ocjeni čitatelja, nije lako osloboditi se mišljenja da ne znamo pisati ili da nemamo o čemu pisati.
Mi koji se javljamo češće u Parkiću, a ima nas ipak podosta, imamo zadovoljstvo osjećaja da smo slobodni, da smo osnaženi, da smo srušili oklope koji su nam nametnuti, ili smo ih sami sebi nametnuli i da smo u trajnom procesu spoznavanja sebe i oštrenja misli.
Prelijep osjećaj. Vrijedi se za njega potruditi.
Malo-malo vracamo se i na ovu temu! Logicno, jer svi se mi preispitujemo u svakoj situaciji i nastojimo naci mjeru u svom ponasanju i zivotu. Sta je to mjera? Tesko odgovoriti. Odgovori su razliciti onoliko koliko i smo i mi razliciti. Nekome je zadovoljstvo da cita, nekome da cita i komentarise. Nekome internet ne pricinjava nikakvo zadovoljstvo. Bilo kako bilo, sve je do nas samih. Ono sto ohrabruje je da se Parkic, i pored usporenijeg rada, i dalje cita. Broja citalaca je u konstantnom, laganom rastu. Znaci jos uvijek nismo dosadni toliko da nas ljudi napuste i da ostanemo samo nekolicina koji i pisemo i citamo.
ReplyDelete