Kriza eura – a to je samo prividno paradoksalno – pokazala je svu superiornost europske ideje i svu štetnost samovolje država-članica. Krizu su izazvale političke elite nekih država-članica kada su, u kriminalnoj neodgovornosti kakvu samo suverenost može nadahnuti i omogućiti, stvorile astronomske dugove i vrtoglave proračunske deficite što je, pak, pristojan izraz za financijsku agresiju, kako na vlastite građane tako i na vjerovnike. Takvo što bilo je moguće zato što državne financijske pothvate ne nadzire i ne sputava demokratska javnost država-članica, ali i zato što Unija ne raspolaže ovlastima kojima bi obuzdala njihovu financijsku suverenost.
Jednako tako nekada su europske države vrlo samostalno, vrlo suvereno – i vrlo nezainteresirano za ljudske živote – vodile ratove. Danas su samostalne u izazivanju financijskih i fiskalnih kriza jer ne postoji jaka Kontinentalna Vlast koja bi europske građane – u ovom kontekstu: njihovu egzistenciju – zaštitila od suverenosti njihovih voljenih domovina. Krizu je izazvao višak suverenosti, isuviše slobodan prostor koji su političke elite iskoristile radi stvaranja nečega što se, uostalom, i naziva suvereni dug. Državna suverenost obrnuto je proporcionalna demokraciji i građanskim slobodama. Ona je samo pristojan izraz za slobodu političke elite da zlostavlja građane i ispostavlja im račun za svoje moralne i financijske promašaje u obliku nasilja ili siromaštva, ljepše rečeno: domoljublja ili poreza.
Pođimo od pretpostavke da će pregovori najmoćnijih europskih državnika ostati bezuspješni i da će doći do raspada ne samo eurozone, nego i Europske unije. Pretpostavimo da će se ta demontaža provesti bezbolno i da u tom procesu nitko neće nastradati. Zanemarimo i nezamislive milijarde štete koje bi nastale zbog prekida poslovne suradnje i uspostave carinskih i monetarnih prepreka, pa i civilizacijsku tragediju koju bi izazvala kulturna provincijalizacija.
Time ne bi prestale postojati izvjesne nužnosti, neke prijeke potrebe i neke činjenice.
Tržišta europskih država komično su mala, usitnjena i nekonkurentna, ne samo u odnosu na tržište Sjedinjenih Američkih Država, nego i u odnosu na nove, dinamične i sve moćnije BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina) ekonomije. Velike države poput Njemačke, Francuske i Italije nekako bi se i snašle s osloncem na svoje materijalne i intelektualne resurse, ali Estonije, Slovačke, Slovenije i ostale Hrvatske suočile bi se s bijegom kapitala, a njihova zdrava hrana i ostale rukotvorine s carinskim barijerama. Demokracija bi u tim državicama doživjela slom jer bi nestankom Unije nestao i čimbenik koji njihove građane štiti od suverene samovolje političkih elita. Politički vakuum ispunile bi nacionalističke ambicije osokoljene novom samostalnošću i Europa bi opet postala poprište teritorijalnih sporova, sukoba i ratova, kao da obnova carinarnica i mjenjačnica ne bi bila već dovoljno zlo samo po sebi.
Sve i kada raspad Unije ne bi stvorio bezbroj novih i nesagledivih problema, ne bi riješio nijedan postojeći problem jer ne bi dokinuo potrebu za financijskom disciplinom i slobodnom trgovinom, već bi ih samo učinio ovisnima o hirovima nacionalnih elita. Imperativi koji su nametnuli osnivanje Unije – a to su prevencija sukoba i nužda kulturne i ekonomske integracije – postali bi alarmantni.
Povijesno iskustvo pokazalo je da slične dezintegracije, osim bedastog veselja, mogu dovesti i do masovnih ubojstava i razaranja gradova, da ne dokidaju ekonomsku, prometnu, kulturnu i svaku drugu komplementarnost politički osamostaljenih tvorevina i da su tvorevine nastale u takvim dezintegracijama odveć male da bi bez integriranosti u neki veći sustav bile ekonomski i civilizacijski održive, da ne spominjemo njihovu kroničnu nesposobnost i nevoljkost da građanima zajamče pravnu sigurnost i ostale pravne i demokratske vrednote.
Nestankom Unije ne bi prestala potreba Europljana da žive u slobodi i blagostanju, da trguju, putuju, surađuju i suzdržavaju se od mržnje i sukoba i zato bi već sutradan nakon demontaže Unije započeo proces njezine ponovne uspostave u ovom ili onom obliku. Ne samo zato što je integralizam moralno superioran partikularizmu nego zato što je racionalan, ako ni zbog čega drugog a ono zato što suverena pseta drži na lancu, dovoljno kratkom da ne maštaju o ratovima i zlostavljanju svojih građana, ali – očito – još uvijek predugačkom da bi ih spriječio u spekulacijama s proračunima i obveznicama.
Pritisak na nacionalne elite
Rasprave o jačanju ovlasti Europske središnje banke ili o uvođenju euro-obveznica jalove su i promašuju bît. Europa, njezina civilizacija i njezini građani, nemaju budućnosti ako se Unija ne transformira u federaciju koja će, osim monetarnih i fiskalnih, imati i političke ovlasti. Aktualna kriza nameće upravo takav iskorak.
Nacionalne političke elite treba pritisnuti u sendvič između njihove demokratske javnosti, koja im ne smije dopustiti financijsku samovolju, i naddržavnog, europskog kontrolnog čimbenika, koji bi jamčio racionalno financijsko ponašanje i koji bi sankcionirao svako suvereno divljanje. Nije na koncu riječ samo o financijskoj, nego i o političkoj disciplini. Kao što su političke elite nekih država financijskim spekulacijama pokušale opljačkati čitavu Europu, sutradan bi nekom sličnom, podjednako nedemokratskom samovoljom, mogle na izravniji način ugroziti ljudska prava svojih građana ili započeti rat. Svi nedostaci Unije ionako su odraz nedostataka država-članica koje treba rješavati s Unijom ili bez nje, a koje je lakše rješavati u Uniji, dakako, ponajmanje zbog same Unije ili njezinih članica, nego zbog sudbine sedam stotina milijuna Europljana. Riječ je i o četiri i pol milijuna građana Hrvatske koji bi bez Europske unije danas bili prepušteni na milost i nemilost ničim sputanoj oligarhiji gangstera, opsjenara i ratnih zločinaca.
Netko će reći da bi europska federacija ugrozila takozvane nacionalne identitete. Doista, ta federacija ne bi bila ni pjevačko društvo, ni pčelarska zadruga, ali to ne znači da bi federalna vlast gubila vrijeme i energiju na dokazivanje kako je Franz Kafka bolji pisac od Augusta Šenoe ili kako je Bachova fuga ugodnija za slušanje od slavonskog bećarca. Teško je zamisliti da bi u federalnim članicama bilo sprečavano ili zabranjivano osnivanje folklornih društava i zavičajnih klubova. Jamačno bi svaki građanin federacije koji je uvjeren da je Aralica bolji od Stendhala ili Generalić od Rembrandta, uživao punu pravnu i moralnu zaštitu, ako ne i dobrohotne simpatije čitave europske javnosti. Takozvani nacionalni identiteti ionako postoje samo u autističnim mikrokozmosima gdje s Maticom zuje poput pčela u košnici. To je paralelna, fiktivna stvarnost koja uspijeva opstati upravo zato što je beznačajna.
Mnogi će reći da je projekt europske federacije neprovediv jer ne postoji osjećaj pripadnosti europskom identitetu. Za lojalnost nekoj racionalnoj i demokratskoj političkoj tvorevini nije potreban kolektivni, ponajmanje nacionalni identitet jer lojalnost nije nikakva ekstaza nego pasivno poštivanje zakona, ili – ako je potrebno – smirena rasprava o lošim zakonima. Za poštivanje crvenog svjetla na semaforu – a to je klasičan primjer građanske lojalnosti – valjda je dovoljna samo prisebnost. No ako se Europljanima kida domoljubno srce u grudima što je taj semafor europski, a nije, recimo, češki ili grčki, ako je, dakle, racionalna organizacija društva nemoguća bez fikcije o kolektivnom identitetu, bez te tlapnje koja proždire komoditet, savjest, interese i prisebnost čovjeka i građanina, ovom kontinentu ne ostaje drugo nego da iščekuje sljedeći rat.
(tekst preuzet iz e-Novina)
No comments:
Post a Comment