Riječ, dvije iz Banjaluke

SVA NAŠA ZGRAŽANJA



Mislim da je debata o razlikovanju dobra i zla ključna debata koju trebamo povesti u bosan-skohercegovačkom društvu, ali očito da smo mi sebe stavili a priori u okvir onih dobrih. Zli su oni tuđi, drugi

Piše: Tanja Topić



Očito se lakše zgroziti nad onim što su počinili tamo neki divljaci i lešinari. Daleko su od nas, mi izdaleka i s visine možemo moralisati, a pri tome ignorišemo mogućnost sopstvenog stavljanja u isti kontekst.



Pri tome smo kratke pameti, jer smo sopstvena slična djela izbrisali iz memorije.



Da nam ovdašnji život bude lakši ili uvjereni da nema razloga za zgražanjem nad nama. Zanimljivo je i da upravo mi, za koje mnogi izvana sma¬traju da smo okrenuti samo sebi, slušamo i vidimo samo sebe, ne obazirući se na to da sem Bosne i Hercegovine postoji još neko i nešto u svijetu, izvučemo ono nad čim se možemo zgražati.



Mnoge je šokirala bešćutnost Kineza, koji su mrtvo hladno prolazili pored pregažene dvogodišnje djevojčice. Malu Kineskinju pregazila su u malom vremenskom razmaku čak dva dostavna vozila, tik pored povrijeđene djevojčice prošlo je najmanje osam Kineza, uglavnom mladih, a da se pri tome nisu osvrnuli na nju. Zgroženosti građana BiH nije bilo kraja.



Podsjećanja radi, neki od njih su ćutke gledali i pri tome ni prstom nisu mrdnuli kad je u tramvaju punom putnika u Sarajevu smrtno stradao Denis Mrnjavac.



Dovoljno se zadržati samo na ovom primjeru. Očito vrijedi ona da je najbolje gledati svoja posla.



Time smo si oduzeli pravo moralisanja i držanja lekcija, a svakako i zgražanja, nad onim što se dešava tamo negdje daleko. Zgražanje bi možda i imalo smisla da smo otvorili raspravu o sebi, o tome zašto druge povređujemo, vrijeđamo, svjesno i namjerno im nanosimo bol, možemo li jednostavno postati barem malo bolji ljudi.



Zar nismo licemjerni kad se zgražamo nad kineskim vozačima, a pri tome u dva dana, u banjalučkoj regiji, od 236 osoba koje su uradile alko-test, njih 114 vozača bilo je PIJANO. I mogu stručnjaci unedogled upozoravati kako pijanice za volanom lako mogu izazvati saobraćajne nesreće, s obzirom da im psihofizičke sposobnosti drastično opadaju. Opada moć procjene i samokontrole, čak i kod onih pripitih.



Na ugroženost ostalih u saobraćaju očito da se niko ne osvrće, štaviše, oprezni vozači lako mo¬gu biti izloženi ruglu.



Novinski stupci su prepuni sadržaja koji svjedoče o onima koji su pobjegli sa mjesta nesreće, ostavivši unesrećene da se sami izbore sa posljedicama.



Mi, čiji život je sveden u rubrike crne hronike, se zgražamo. Zar nismo licemjerni, upravo mi, kad se zgražamo nad komadanjem nekadašnjeg libijskog lidera Muarema Gadafija.



Licemjerni smo od onog trenutka kad smo sliku iživljavanja lešinara nalijepili na naslovnu stranu novina i tobože se nad istom počeli zgražati. Uvijek se novine lakonski skriju iza parole da to javnost želi i traži.



Hoćemo li im vjerovati kad kažu da je javnost žedna tuđe krvi. Makar to bila i Gadafijeva.



Da li će se neko zamisliti nad Gadafijevim zadnjim riječima "Razlikujete li vi uopšte dobro od zla..."



Mislim da je debata o razlikovanju dobra i zla ključna debata koju trebamo povesti u bosanskohercegovačkom društvu, ali očito da smo mi sebe stavili a priori u okvir onih dobrih. Zli su oni tuđi, drugi.



Mi smo očito zaboravili naše silovatelje, ratne zločince, i ne samo to, uzeli ih pod zaštitu i skrivali ih decenijama od lica pravde.



Mi, koji ćemo decenijama na buduće generacije prenositi križ velikog balkanskog pokolja, neke od njih poštujemo i uvažavamo kao ugledne građane našeg društva. Drznuli smo se zgražati nad tuđim zločinima, zvjerstvima, a pri tome iz sopstvenih, očito, ništa naučili nismo.



Ili nam je tako lakše, sakriti se pod tuđi plašt, kako ne bismo mislili o sebi i svojim nedjelima.



Ne bih rekla, jer da je tako, demantovale bi me i prošlost i sadašnjost, u kojima smo u nacionalnom sljepilu vidjeli samo sebe i zlo počinjeno nad nama. Nad istim smo se zgražali i sve vrijeme licemjerno o svom ćutali, držeći se one da je ćutanje zlato, ne upitavši se da li smo na taj način, ćutanjem, postali saučesnici u zlu, dopuštajući prevagu onog lošeg.



Počinili smo tako grijeh prema novim generacijama, koji one, poučene našim lekcijama, teško mogu ispraviti.