Joco Bojović: PRVI MAJ

Rad je najduži praznik. Prvi je MAJ.



 

Sam sam na ladari, na »čeki«, poviše rijeke mezim, sla­vim svoj rad.



 

Sva glad vremena, stala bi u čanak jošikov (izum karav-



 

laški), nekad, sini ju bosansku.

Radnički je dan, slava radnička.

Zna se — radnik se hrani tamo gdje radi.

Neke godine, na istom mjestu, na »čeki«, bi fazan pečen.

Iskon u meni, neki, progovori — naredi — uhvati

ga živa, a htjeli su, slobodi ga pustiti.

Posta fazan plijen gozbeni, pečenka na trpezi zbivanja, jelovnik.

Pjesma dopire, gozbeno raspoloženje.

Grlići od flaše, okrenuti na gore, u svom spaso­nosnom iskakivanju i poskakivanju, promiču rijekom,

do prvih bukova.

Neosjetno vazdušno strujanje raznosi sklupčanu paučinu, vrbino sjemenje.

Glava mi je stalno nad rijekom, nad životom. Vrba bi htjela nići mi iz glave.

Danas uspomenama — uzdama zadovoljstva — pustih na

volju da slave nanovo, a sutra je već rad.

Niko me danas ne pozva, ne prozva na gozbu, na slavlje,

osim mog rada, i našeg djeteta iz uspomena.

Iskon sam morao dosegnuti i staviti ga na trpezu vječnosti.

Rijeku u oko utkati, u lobanji život nositi, u sebi sve imati,

da bih u trenutku mogao darivati, uživati s dru­gima.

Nikad toliko sunca, ptičije pjesme, mira, slobode, lju­bavi, kao danas PRVOG MAJA 1977.

Oko mojih nogu, dvije mačke pletu svoju umiljatu »pre­đu«,

ne znajući za uslovne reflekse, guštere hvataju da prežive.

Reptili su vječni kao i ljudske gluposti, ne priznaju pro­laznost.

Čovjek onejača, sjećanja i nagoni okraćaju, sječivo se okrene svemu i nebu —

huli život, bjesni rijeka.

Djeca dobiju svoje, starci se raduju prošlosti, nabuja rijeka života.

RAD JE POTREBA I MORANJE (KAO I SAN), ALI NIJE VJEČAN.

Joco Bojović