Kako javljaju sredstva informisanja, veliki broj ( ne bih bas rekao!) Banjalučana vec nekoliko dana se okuplja u parku kod Medicinske Elektronike kako bi izrazili nezadovoljstvo odlukom da se park uništi i pretvori u poslovni kompleks.
Pojedini Banjalučani pokrenuli su inicijativu da se na toj zelenoj površini u centru Banjaluke napravi memorijalni park posvećen petorici nedavno stradalih padobranaca u avionskoj nesreći u Zalužanima.
Umjesto mramornog, klasičnog spomenika, predlažu da se na čistini parka zasadi pet stabala „da rastu prema nebu koje su ti momci toliko voljeli“. Na taj način, kako se navodi, ovim hrabrim momcima odala bi se najveća počast, a park bi dobio novi, posvećeni karakter i više ne bi nosio ni trenutno ime koje nije reprezentativno.
 |
| "Ne, nije to park. To je samo ledina!" |
Na proteste odgovara gradonacelnik Banjaluke, nekada, sjecam se, drug, sada, vjerovatno gospodin Dragoljub Davidovic koji lupi i ostane ziv:" Imamo takvih ledina u Banjaluci koliko hocete!"
A Banjaluka, nekada zeleni grad, postaje sve sivlja.
Da li to smeta banjalucanima? Da, nekima!
Da li vecini? Ne bih rekao.
Ovaj gradonacelnik je zbog uspjeha u pretvaranju zelenog u sivo, vec dva puta ubjedljivom vecinom biran od tih istih banjalucana. Dobio je vec sve moguce nagrade i lente. I ubuduce ce biti i biran i nagradjivan. Zivi bili - pa vidjeli. Jer, mnogi mu se dive. Kazu, pod njegovom palicom Banjaluka postaje lijep velegrad.
Jeste, Banjaluka je mnogo cisca nego sto je bila. Zelene povrsine i cvjetnjaci se mnogo bolje odrzavaju.
Nikle su mnoge lijepe zgrade. Ali da li je to sve? Da li je to dovoljno?
Grad je prenapucen. Zgrada na zgradi. Ima i lijepih ali jos vise ruznih novih zgrada.
Svaka "ledina" je vec iskoristena.
Zar treba i ovo malo sto ih je ostalo unistiti?
Zasto? Zarad cijeg ukusa ili cije zarade?
Procitajte i ovo:
O ovoj temi mogao bi mnogo toga reći Miljenko; o banjalučkim parkovima, alejama, stazama uz Vrbas, pješačkim stazama i skijalištu na Starčevici, Sajmu cvijeća, sanaciji i revitalizaciji Kastela, ..., ali to je još uvijek prebolna tema za njega. Možda se jednog dana odluči iznijeti na svjetlo dana svoju bogatu arhivu, da se ne zaboravi.
ReplyDeleteNažalost takav pristup prema Prirodi i suživotu s njom u manjoj ili većoj mjeri prisutan je od uvijek i zahtjevao je vječitu borbu s gradskim strukturama.
A stanovnici grada? - Najčešće ravnodušni.
Ja mogu još jedanput ponoviti; ljudskoj gluposti i zloći nema kraja, bezbrojne su, usmjerene prema čovjeku i Prirodi. Ne treba zaboraviti da je odgovor žestok, i dogodit će se, kad-tad.
Zao mi je sto su banjalucka dvorista upotrebljena za izgradnju zgrada; parkinga; zao mi je sto su nekad ljepe zgrade u Aleji postale ruzne zgrade, sa viskom prozora zatvorenih i ostakljenih balkona. Zao mi je sto postoje stepenice pored stepenica, sa jednim se ulazi u zgradu a sa drugim dogradjenim u apoteku, ili advokatsku kancelariju, nekad neciju spavacu sobu u prizemlju. Zao mi je sto su Aleju ispred moje zgrade nespretno, prepravili, pa raskrsce unakazili. Zao mi je mnogo toga. Zao mi je sto su mnogi moji prijatelji otisli. Toga mi je najvise zao. Zao mi je sto sljepci nikad nece progledati. Ali ja volim Banjaluku i ovakvu kakva je.
ReplyDeleteO problemu livade, poljančeta, ledine, o Vrbasu, o mladosti Banjaluke Ćamil Sijarić je napisao:"... i kad se sve to prenese na pjesmu: i voda, i livada, i duša ljudska - onda se dobije ono što se zove bosanskom pjesmom od derta, od dermana, od spašavanja da vode Vrbasa ne odnesu i ćilimče pod tobom, i granu nad tobom, i dušu u tebi, i da ne ostaneš pust... Bez mladosti i bez Banjaluke! Pa da ne znaš za čim više da žališ."
ReplyDelete