Bekrija

Cijelog dana, od ranog jutra, rakun se izlezava na vrhu ograde. Nasi pokusaji da ga prepadnemo, zavrsavali su se uglavnom njegovim lijenim pomicanjem glave, upucivanjem nezainteresovanog pogleda poluotvorenih ociju. I to je sve. Cijeli dan. Razmisljam kako da ga otjeram. Alatka, grablje mi pri ruci,  ali ne smijem je koristiti, jer sjecam se kako je prosle godine prosao covjek iz Toronta koji je upotrijebio alatku tjerajuci ove zivotinje iz svog dvorista. Zaglavio covjek na sudu i sve TV stanice ga snimale k'o najveceg kriminalca.

"Mozda je bolestan?! Jedva se mice" bila je Bojanina reakcija.

Mozda?!

"Vidjela sam i neke muhe oko njega."

To je vec indikacija da se nesto mora uraditi!

Internet. Potrazim one firme koji brinu i sklanjaju na sigurno zivotinje. Hiljade reklama. Svi to rade -  ali i naplacuju. Nekada je bila sluzba pri opstini koja je to radila besplatno. Internet mi ne pomaze da je pronadjem.

Hajde da ga bar uslikam. A on, lola jedna, k'o da pozira. Ali ne mice.

Uperim prema njemu i onaj moj ultrasonicni aparatic cija namjena je da tjera te zivotinje emitujuci zvuk koji im je neprijatan.

Njemu zvuk nije bio neprijatan. Ili je nagluv.

Ni makac!

Mozda i nije bolestan. Mozda je samo bancio proslu noc i sada mamuran odmara. K'o Dadi nekada u Banjaluci. Po cijeli dan drijema na nekoj klupi. Na pozdrav prolaznika lagano klimne glavom i kaze:" Zipa djale, jaro!" , i nastavi svoj san, do slijedeceg prolaznika.

Ovo je ipak rakun. Zivotinja. Sta ako nije bancio, vec je stvarno bolestan?

Ozbiljno zabrinut, jer nije prijatno sjediti i uzivati u predivnom vremenu, u drustvu rakuna, odlucim da nazovem jednu od tih kompanija koji rade sve sa zivotinjama i reklamiraju se , " na ljudski nacin!" E, i to im je reklama. "Ljudski nacin!" Nema vecih zivotinja od ljudi. To bar mi , sa Balkana, znamo. Probali. Iskusili. Cak i branili zivotinje, jer one sve sto rade, rade iz nagona ili straha.

Ljudi?! Ne bas uvijek Ali nije to tema danas.

Javi se ljubazan, zvonak zenski glas sa jakim indijskim naglaskom. Objasnim svoj problem i pitam da li bi oni dosli da me rijese ove zivotinje da ja mogu u miru pridrijemati u svom dvoristu.

Kazem, da bih je ubijedio, da je rakun vjerovatno bolestan jer se skoro ne mice.

Ona ce:" To je uobicajeno kad su velike vrucine. Stotine poziva smo imali. Rakuni nisu stigli do neke od obliznjih sumica da tamo u miru prespavaju dan, vec su zaspali na vrucini tamo gdje su se zatekli, na krosnjama, krovovima, ogradama... Ljudi zovu - mi ih smirujemo i objasnjavamo da je to normalno."

Ja ne odustajem tako lako i kazem da smo vidjeli i muhe oko njega.

"Koliko?" pita zvonak zenski glas sa indijskim naglaskom.

Cuj, koliko muha!? Ko je ikada uspio prebrojati muhe!

 Kazem: "Pet!", da ne bih pretjerao. "Ali nisam brojao." dodam da se izvucem ako zatreba.

"Nije to nista! Hvala na pozivu!" 

Ne stigoh se zahvaliti jer je veza vec bila prekinuta.

A onda - genijalna Biljanina ideja.

Voda. Smrk.

Kako sam to mogao zaboraviti!?

Uperim smrk vode na njega a on se samo lagano uspravi. Vidim, ne prija mu. Ali ne da mu se bas ni micati.

Uporan on - ali i ja. Traje to kupanje oko 5 minuta. Na kraju on ipak popusti i pomjeri se za oko 3 metra na komsijinu ogradu i tu ponovo zaspe. Na zalost, od uzbudjenja, zaboravih uslikati ove scene.

Ali vjerujete mi na rijec.

Jutros ga nisam vise vidio ni na komsijinoj ogradi.

( Jesam li ja vama malo dosadan sa ovim mojim rakunima? Malo ili...?)