NOSTALGIJA 13

NOSTALGIJA 12

Sretan Uskrs!

Svim ljudima pravoslavne vjeroispovjesti zelim sretan Uskrs!

Ima na Balkanu jedna zemlja...

"Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči sama sa sobom.

Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada.

Gdje nezaposleni najviše rade,

gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju.

NOSTALGIJA 11

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (5)

Seriju Vrbas: Ime, pjesma, slika nastavlja nas kolega Muharem Kobaslija sa Halilovca,

poznatiji kao Koba svojim fotografijama Vrbasa i vrba snimljenim 1. aprila 2013.

Fotografije napravljene na podrucju koje Koba definiese kao:

''S jedne strane Halilovac, a sa druge Dolac, na sredini Vrbasa bukovi

halilovacki, uzvodno do mosta Gradskog, a nizvodno do mosta Venecija...''



******************

Sljiva

Američke teme

U jednom tekstu
objavljenom u Washington Postu u junu prošle godine, hroničar
Charles Krauthammer oštro je osudio strategiju borbe protiv
terorizma koju je usvojio Obama. Naime, jedan članak u New York
Timesu otkrio je tada da svakog utorka američki predsjednik otvara
posebne dosijee u kojima se nalaze fotografije i biografije navodnih

NOSTALGIJA 10

Zadovoljstvo...

Kao sto rece moja drugarica koja mi je poslala ovaj forward, ovo se vise odnosi na one preko 60. Oni u pedesetim mi sada izgledaju prilicno balavo da bi se ovo na njih odnosilo.



***************************

Zadovoljstvo je imati  50 g . i više ...ili se bar približiti tom...
1. Otmičari nisu baš zainteresirani za tebe. 

2. U slučaju otmice vjerojatno će te prvu/prvog pustiti.
3. Nitko ne očekuje da ćeš negdje pobjeći.
4. Ljudi te zovu u 9 ujutro i pitaju: "Oprosti, jesam li te probudio?"
5. Ljudi te više ne gledaju kao hipohondra. 
6. Ničeg više nema što trebaš naučiti udarajući glavom u zid.
7. Stvari koje sada kupuješ, nećeš više "iznositi". 
8. Mirno možeš večerati u 4h popodne. 
9. Možeš preživjeti dan bez seksa, ali bez naočala ne. 
10. U svađu možeš ući jedino još oko mirovinskih pitanja. 
11. Više ne razmišljaš o ograničenju brzine kao o izazovu.
12. Prestaješ uvlačiti trbuh bez obzira tko ulazi u sobu.
13. Pjevaš i zviždiš uz melodiju mobilnog. 
14. Vid ti se više neće bitno pogoršati. 
15. Tvoje investicije u zdravstveno osiguranje konačno se isplate.
16. Tvoje kosti su sigurnija vremenska prognoza nego od Hidrometeorološkog zavoda.
17. Tvoje tajne su potpuno sigurne kod tvojih prijatelja, jer ih se ni oni više ne sjećaju. 
18. Proizvodnja moždanih stanica je konačno smanjena na prihvatljivu razinu.
19. Ne možeš se sjetiti, tko ti je poslao ovu listu.
20. Primjećuješ li da je ova informacija napisana velikim slovima da bi ti bilo što lakše čitati..

Pošalji svima, kojih se još sjećaš.

PISMO JEDNOG DJEDA

Jedno od pisama koje kruzi internetom. Ne mogu sada da provjeravam da li vec ranije bilo u Parkicu.

I ako ste ga citali ranije, kao sto sam i ja, procitajte jos jednom. Oplemenjuje...



********************



Pisac i pjesnik James K. Flanagan iz New Yorka ostavio je svojim unucima pismo s brojnim savjetima koje je stekao tijekom svog dugog životnog iskustva. Trećeg rujna 2012. on je iznenada preminuo od srčanog udara, a pismo je objavljeno uz dozvolu njegove kćeri Rachel Kreigton.



Savjet unucima: Pročitajte pismo jednog djeda koje je osvojilo svijet!



1. Svako od vas je najljepši dar od Boga vašoj obitelji i cijelom svijetu. Sjetite se toga uvijek, posebno kad sumnjate u sebe i kad ste obeshrabreni.



2. Ne bojte se nikoga i ničega i živite punim plućima. Slijedite svoje želje i nade bez obzira na to koliko su teške i koliko se razlikuju od tuđih. Ljudi često ne rade ono što žele ili što bi trebalo jer konstantno razmišljaju što će drugi misliti ili reći. I zapamtite još jednu bitnu stvar - ljudi koji vam ne donesu pileću juhu kad ste bolesni ili ako nisu pored vas kad ste u nevolji, nisu bitni!



3. Svi smo mi sasvim obični ljudi. Neki nose preskupu odjeću ili imaju velike titule ili moć i misle da su iznad svih ostalih, ali nije tako. Oni imaju iste sumnje, strahove i nade, jedu, piju, spavaju i prde, kao i sav normalan svijet.



4. Kada budete stariji i dobijete djecu, uvijek imajte na umu staru irsku poslovicu: Hvalite djecu i ona će cvjetati!



5. Budite dobri i uvijek pomažite ljudima - naročito slabijima, onima koji su uplašeni i djeci. Svi oni nose neku svoju tugu i potrebno im je vaše suosjećanje.



6. Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove su započeli stari ljudi koji su prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju jedni druge. Starci prežive i kao što su započeli rat olovkom i papirom, završavaju ga na isti način.



7. Čitajte knjige koliko god možete. One su predivan izvor uživanja, mudrosti i inspiracije.



8. Uvijek budite iskreni.



9. Putujte kad god možete, posebno dok ste mladi. Ne čekajte da imate dovoljno novca ili dok se sve kockice ne slože. To se nikada, ali nikada ne dešava.



10. Izaberite posao ili profesiju koju ćete voljeti. Naravno, biti će i teških trenutaka, ali posao mora biti uživanje.



11. Ne vičite! To nikad ne uspijeva, a povrjeđuje i vas i druge. Svaki put kad sam vikao, doživio sam neuspjeh.



12. Uvijek ispunjavajte obećanja koja ste dali djeci. Nemojte govoriti "vidjeti ćemo" ako znate da je odgovor "ne". Djeca očekuju istinu, dajte im je s ljubavlju i dobrotom.



13. Nikad ne govorite nekome da ga volite ako nije tako.



14. Živite u harmoniji s prirodom: izađite napolje, obiđite šumu, planine, mora, pustinje. To je veoma važno za dušu.



15. Grlite ljude koje volite. Recite im sada koliko vam znače, ne čekajte da bude prekasno.

VRBAS: IME, PJESMA, SLIKA (4)

NE
HUKA J SE, VRBAS VODO, TECI, RECI…

Švraka repom
zaludi

Jedan, po
jedan buk,

Zabukti,

Bukne zohva.

Dozove bagrem,

Bulbule
mirisnoga granja,

Magrib zarudi

Pod cripnjom
brda -

Crveno

Rijeka miriše

Na
zadnje kupanje.

Enisa Osmančević
Ćurić

NOSTALGIJA 9

Boris Dežulović: Kako su Turci oslobodili Srbiju

Serija Sulejman osvojila je Tursku, pa Balkan i sada se, brze nego sto je Sulejman, osvajac i zakonadavac, osvajao teritorije, nezadrzivo siri zemaljksom kuglom. ne znam pouzdano kako je to u ostalim dijelovima svijeta, ali ovdje u Kanadi, u Torontu i okolini, Sulejman i njegova Barica ili Aisa, zvana Hurem su nevjerovatno popularni. Neki, godinama i decenijama uhodavani brakovi, se tresu zbog privrzenosti, posebno zenskih dijelova tih brakova, Sulejmanu i  seriji o njemu i zbog ostajanja do kasno u noc u njegovom haremu. Kablovi prema internet providerima ( kako li se to kod nas kaze?) usijani. Gigabajti se nemilosrdno trose da  vjerno prenesu kolorite kostime u visokoj rezoluciji. 



***********************

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, zatrudnjela najzad Bobijeva Barica, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od Ajše, žene Bobijevog brata. Došla ona tako u ordinaciju s Ajšinom zdravstvenom iskaznicom, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Barica konačno u naslonjač i uplašeno gleda u doktora. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Ajša?". "Ajša?", nervozno će Barica. "Ona mi je jetrva."



Stari je to vic, znam, a znam i koliko. Najmanje pet stotina godina ima da se u Bosni i Hercegovini posuđuju tuđe zdravstvene knjižice i lične karte, nitko živ više ne zna tko je ovdje kome jetrva, a tko svekrva, tko je muž, a tko otac, kojemu je begu otac pravoslavac, kojemu paši majka katolkinja, što je nama Ajša, a što Sulejman Veličanstveni, i je li on na kraju Baričin ili Ajšin: cijela je historija Bosne jedna turska sapunica.

Nije, međutim, ozbiljan problem kad je negdje nekome historija televizijska sapunica, već je ozbiljan problem kad sapunica nekome negdje postane – historija. A nikad u sapunici, pardon historiji, nije u tom smislu bilo ozbiljnijeg problema od "Sulejmana Veličanstvenog", jedinstvenog televizijskog baštarda koji je nastao kad je klasični povijesni spektakl s Oscarom za kostimografiju sreo jeftinu južnoameričku sapunicu sa sedamsto hiljada nastavaka. Nešto kao Lawrence-od-Arabije-jebo-Robinju-Isauru, pa nastao Sulejman Veličanstveni.

I ni po muke – vidjeli smo već i luđe i gluplje, jebala se i televizijska drama s video-nadzorom, pa ispao Veliki Brat - da svijet u međuvremenu nije teško obolio i retardirao, pa tursku telenovelu o Sulejmanu Veličanstvenom - stiliziranu biografiju romantičnog heroja negdje između Hiljadu jedne noći i starih reklama za Camel – uzeo kao ozbiljno historiografsko štivo.

U Hrvatskoj su tako povjesničari upozoravali kako je serija historiografski površna i nevjerodostojna, podsjetivši Hrvate kako je veliki ljubavnik Sulejman bio svirepi hrvatožder i ubojica hrvatskog viteza Nikole Šubića Zrinskog. Mnogo gore "Sulejman" je pak prošao među Srbima, koji su seriju doživjeli kao posvetu zločincu što je poharao Srbiju i Beograd, a televiziju koja je seriju otkupila optužili za nacionalnu veleizdaju.



Histerija je dosegla kulminaciju ovih dana, kad Sulejman Veličanstveni u seriji osvaja Beograd: krema suvremene srpske historiografije, sve go univerzitetski profesor i akademik, već tjednima tako mrtva ozbiljna raspravlja o tome kako je krvava osmanlijska okupacija Srbije - sa šezdeset glava šabačkih branitelja nabijenih na kolac za dobrodošlicu osvajaču - u turskoj sapunici prikazana tendenciozno i iskrivljeno, kao ekskurzija po Srbiji, a pad Beograda gotovo kao oslobađanje, sa sve razdraganim Beograđanima kako na Kalemegdanu cvijećem dočekuju sultana osloboditelja.



Već desetak dana smijem se televizijsko-historiografskom skandalu u srpskoj naučnoj čaršiji: povijesna pravda inače, jasno, ne stiže u terminu za sapunice, ali za intelektualnu močvaru koja Šljivančanina i Mladića još uvijek slavi kao osloboditelje Vukovara i Srebrenice, Sulejman Veličanstveni koji na Prvoj Srpskoj Televiziji sa svojom Janjičarskom narodnom armijom oslobađa Beograd gotovo pa zaista dođe kao pet stotina godina dugačka ruka historijske pravde.



Srpska i hrvatska akademsko-politička mahala nisu, jasno, jedine koja su osujetile perfidnu zavjeru producenata i scenarista "Sulejmana Veličanstvenog". Nacionalnu veleizdaju u toj telenoveli prepoznala je i sama turska intelektualna čaršija, jednako optužujući scenariste za tendenciozno i iskrivljeno prikazivanje slavnog sultana kao playboya koji na svoj kolac nabija manekenke iz svog harema. U rijetko imbecilnu polemiku uključio se i sam turski premijer Tajip Erdogan, optužujući autore serije za "krivično djelo izvrgavanja turske povijesti ruglu", protestirajući što lijepa sultanija Hurem u seriji nije historiografski vjerno pokrivena mahramom.

Jedini koji su serijom sasvim zadovoljni, ispali tako – Bošnjaci. Sulejmana Veličanstvenog televizijski su gledatelji u Bosni i Hercegovini dočekali kao Beograđani 1521., a povjesničari i znanstvenici stali su istraživati porijeklo glavnih junaka, sve se pentrajući po njihovim rodoslovnim stablima i tražeći u krošnji "naše gore list". Najdalje je otišla redakcija uglednog znanstvenog časopisa "Dnevni avaz", čiji je Razred za historiju Bosne i Hercegovine otkrio kako je gotovo cijela špica popularne turske serije zapravo bosanska. Odnosno, ja se ispričavam, bošnjačka.

Otkriveno je tako da je Bošnjakinja bila sultanova majka Barica, pardon Ajša, i da je Bošnjak bio veliki vezir Ibrahim-paša, unuk Hidajet-paše, rođenog Mihajla, potomka samog Kulina bana, otkriveno je i da su Bošnjaci bili i Rustem-paša, i Bali-beg. "Ne bi bilo pretenciozno", zaključuje se u Avazovu istraživanju, "reći da su Osmanskim carstvom, zapravo, vladali Bošnjaci!" Ipak, najblistaviji trenutak suvremene bosanske historiografije svakako je ekskluzivno Avazovo otkriće da je Bošnjakinja bila i Ibrahim-pašina ljubavnica Nigar-kalfa.

Ni to, naime, što u povijesti Otomanskog imperija i životu velikog vezira Ibrahim-paše žena imena Nigar-kalfa jednostavno ne postoji, ni to što je lik lijepe Nigar izmišljen za dramaturško-spletkarske potrebe sapunice, nije osobito omelo povjesničare iz Avazova tornja: kao dokaz za senzacionalnu tvrdnju da je vezirova ljubavnica bila Bošnjakinja, oni su mrtvi ozbiljni naveli scenu iz serije u kojoj se Nigar-kalfa sprema za udaju, a sluškinje joj "na našem jeziku pjevaju sevdalinku 'Sejdefu majka buđaše'"!



Od toga, što bi se u naučnom svijetu reklo, nema dalje.

Da skratim priču, zatrudnjela na kraju lijepa Hurem, pa joj valjalo ići kod ginekologa, a kako nije bila zdravstveno osigurana, posudila knjižicu od prijateljice Nigar-kalfe. Došla ona tako u ordinaciju, dobardan, dobardan, izvolite, sjedite, hvala, ne tu!, joj izvinite, smjestila se Hurem konačno u naslonjač i uplašeno gleda u hećima. "Dobro", uzeo on knjižicu, bacio pogled, pa skinuo naočale. "Šta je vama, Nigar-kalfa?".

"Nigar?", nervozno će Hurem. "Nigar-kalfa je Bošnjakinja, to svatko zna."

(Tekst prenijele e-Novine iz Oslobođenja uz dozvolu autora; Ja kopirao i zalijepio bez dozvole, nadajuci da me niko nece tuziti Sulejmanu)

Sule: "Free - Mourning sad morning"

(FREE: "Mourning Sad Morning)

Grupa Free je jedna od mojih najdražih grupa uopšte.

Možda je jedan od razloga i to što smo skoro ista generacija (bas gitarista Endi Frezer je imao samo 16 godina) ili nešto drugo, ne bih znao reći.

Grupa Free je osnovana u Londonu 1968. godine. Ime im je dao Alexis Korner, jedan od „otaca-utemeljitelja“ britanskog bluza.

Stvar „Mourning Sad Morning“ je izašla 1969. godine, godinu dana prije izlaska njihovog najvećeg hita „All Right Now“.

Grupa se razišla 1973. godine, nakon čega su pjevač Pol Rodžers i bubnjar Simon Kirk osnovali legendarnu grupu Bad Company.

Vođa grupe, gitarista Pol Kosof, umro je 1976. godine.

Grupa „Free“

Paul Kossoff, Paul Rodgers, Endy Fraser, Simon Kirke

Sasvim je sigurno da su oni u to vrijeme svirali muziku po Bambusovom i mom ukusu. Još na „kamenu“, dakle, prije zemljotresa, Bambus je imao njihov album „Free“.

Teme sa tog albuma „Song Of Yesterday“, „Woman“ i „Broad Daylight“ i danas zvuče nevjerovatno dobro, ali tu je i ona prelijepa balada „Mourning Sad Morning“ koja me, kad je god slušam, podsjeća na zimu 70-e, jednu žurku i jednu garažu u ulici Borisa Kidriča, svjetlost svijeće, „turčina luđaka“ i hrpu starih kaputa.

Pored sve te logistike tu je bila i jedna od šesnaest vestalskih djevica koja nije čekala da prođe trideset godina službe boginji Vesti.

Na kraju njeno lice postajalo je sve bljeđe kao u duha, da bi na kraju postalo bljeđe od najbljeđe sjenke.

To jutro nakon žurke, bila je nedelja baš kao i u pjesmi, uopšte nije trebalo biti tužno, a bilo je. Ne bih dalje, jer sve što bih rekao bilo bi nekorektno.

Evo, priznajem, nisam je volio, ali mi je bila draga zbog svoje vjere u „slobodnu ljubav“.

Te mi je zime bilo super sa tom djevojkom slobodnih nazora, čije lice više uopšte nije bilo blijedo, jer kod nas je još uvijek trajalo "ljeto ljubavi".

A i kraj je bio isto tako u fazonu grupe Free, Baby Be My Friend.


Free: Be My Friend

Kako se 1951. rjesavao problem nezaposlenih

Moza je tacno - mozda i nije. Mozda vecinu ovakvih dokumenata neko danas fabrikuje da bi nas zabavio. 

Danas izgleda skoro nevjerovatno da smo zivjeli u tom i takvom vremenu.

************

NOSTALGIJA 8

Aco RAVLIĆ: STOJAN BIJELIĆ UPORNI ISTRAŽIVAČ BANJALUČKE PROŠLOSTI

Niko nije ponudio čitaocima novina toliko zanimljiva štiva o prošlosti Banjaluke, ali i Bosanske krajine, kao Stojan Bijelić tridesetih godina prošlog stoljeća. Njegovi prilozi odisali su činjenicama koje je, bilo je vidljivo, prikupljao potom složio u pitku priču. Tako nije bilo oblasti koju nije obradio. A sve je to činio bez bojazni da će biti pokraden, da ga neće pri citiranju spominjati kasniji autori. Njegovo djelo bilo bi još priznatije i poznatije, bolje uočeno, da je njegovim tekstovima uredništvo "Vrbaskih novina", inače zvaničnog glasila Vrbaske banovine, posvećivalo barem malo više pažnje, da nije s njegovim vrlo vrijednim tekstovima "krpalo" stranicu, a jednom su čak što bi se reklo s neba, ubacili dio o vojničkom groblju među tekst o telegraflstima. Bijelić Stojan je i po tavanima nekadašnje beladije tragao za dokumentima i znao objaviti posebne priloge izvan svojih serijala "Iz banjalučke prošlosti" i "Bos. krajina u prošlosti". Oba serijala nude mnoštvo podataka koje naknadno potvrđuju drugi izvori, što najbolje kazuje koliko je Stojan Bijelić poštovao prošlost i istinu bez obzira što je uistinu rijetko, zapisao i neku predrasudu. Međutim, istinu je poštovao. O tome ima niz primjera. Ipak, spomenut ću samo jedan. Sve što je učinila Austro-Ugarska za vrijeme razdoblja okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, većina je srpskih javnih radnika nipodaštavala i izvrgavala minorizaciji i poruzi. A Stojan Bijelić je, recimo, pozivao na trajnu zahvalnost generalu baronu Joelsonu (Jelzonu), koji je učinio Banjaluku gradom aleja. Nažalost, toliki su režimi prošli, a ni u jednom brigadir Joelson nije počašćen nazivom i najmanje uličice. Još jedna Bijelićeva osobina je lako uočljiva, a ta je želja da se odredi lokacija zgrada ili ulica o kojima piše, kako bi ih u budućnosti mogli smjestiti na približno pravo mjesto. Činio je to s najvećom ljubavi, kao čovjek koji je zavolio i postao trajni zaljubljenik u ovaj grad. Stojan Bijelić je uz spomenute novinske serijale ostavio i nekoliko posebno objavljenih priloga iza sebe. Najvrijedniji je zbog mnogo čega, prikaz rukopisa brigadira austro-ugarske posade Kalszera (Kalser), kojeg je svojedobno dobio od Banjalučanina Morica Hercoga koji je radio u uredu pukovnika Milana Čudića, austrougarskog komandanta mjesta, a pomoćnika generala Kalszera. Osim toga priloga, zbog propagiranja suživota na bosanskohercegovačkom prostoru, vrlo dopadljiva i korisna je njegova priča "Pogibija zadnjeg banjalučkog kapetana" u kojoj je s razlogom apostrofirao mudrost Hafiza Mustafe efendije Dibaga, koji je opomenuo razjarenu masu da ne smiju zlo činiti. I još...

Krajem pedesetih prošlog stoljeća čitao sam Stojana Bijelića, a kada sam se uvjerio da ne izvrće činjenice iz politikantskih razloga (odgovarajući 1933. godine jednom kritičaru u "Vrbaskim novinama" je napisao i ovu vrijednu rečenicu: "Obraćao sam se na muslimane, jevreje,

rimokatolike i pravoslavne. Sto su mi oni rekli, to sam i napisao u pristojnoj formi. Dakle, pošto kupio, poto i prodao, bez ikakva ćara i zijana".) poklonio sam mu punu pažnju. S obzirom da je bio zaboravljen od pisaca o banjalučkoj prošlosti, polovinom osamdesetih povjerio sam nekim u Banjaluci kako imam želju staviti sve njegove priloge u korice jedne knjige sa nužnim pratećim pojašnjenjima i ilustracijama, kako bi ostalo sjećanje na čovjeka koji je strasno i uporno tragao za banjalučkom i krajiškom prošlošću, koji je volio Banjaluku.

Tekstove koje je napisao nije mi bilo teško pronaći, ali jeste njegove biografske podatke.

… čovjeka koji je istraživao i zapisivao, objavio tolike istine o banjalučkoj prošlosti. Objavljivanje fotosa Stojana Bijelića i ovih nekoliko rečenica su izraz moje zahvalnosti njemu, jer sam iz "njegova bogatog rudnika" citirajući i redovito ga potpisujući(!) koristio dosta podataka i tvrdnji (u prvoj knjizi citirah ga čak u 10 od 100 jedinica), kako ne bi bio zaboravljen, jer gradovi i ljudi zaboravljaju vrlo često one koje bi trebalo i kada se mijenjaju režimi, na osnovu njihovih djela, ostati nezaboravljeni. Stojan Bijelić nije rođeni Banjalučanin, ali po ljubavi koju je iskazivao prema Banjaluci spada u red najdičnijih njegovih građana. Sigurno je Krajišnik po rođenju, jer tko bi drugi osim rođenog Banjalučanina u tako kratkom roku toliko zavolio grad na Vrbasu, pogotovo još ako je znao plivati. Možda je čak u bližem srodstvu sa jednim od najpoznatijih slikara Jovanom Bijelićem. Rođenje 30. VIII. 1867. godine, dakle kao dječak od 11 godina ponio je dobra sjećanja na Osmansku carevinu koja je napuštala Bosnu i Hercegovinu, a dobro upoznavao novu okupacijsku vlast. U spomenutom odgovoru jednom kritičaru Stojan Bijelić je napisao i ovu rečenicu: "Ja sam rođen u Turskoj carevini koja je svoje stanovništvo dijelila na islamijat, urum i latin milet" međutim nije napisao ime rodnog mjesta.

…

Stojan Bijelić je kao nastavnik obilazio Bosnu i Hercegovinu. Bio je nastavnik ili je obavljao dužnost direktora mahom na trgovačkim školama u Trebinju, zatim u Bihaću iz kojega je premješten u Brčko, a iz Brčkog u Livno da bi prestankom austrougarske okupacije tj stvaranjem Kraljevine SHS, došao u Banjaluku u kojoj je do ukinuća odnosno preimenovanja Više djevojačke škole u Žensku građansku školu 1925. bio direktor sve do umirovljenja. U Banjaluci se po drugi put oženio (prva supruga mu je bila Jevrejka). Supruga Jelena rođena Ivezić na njegovu veliku žalost, je umrla 5. V 1937., a on 24. XII. 1943.

…

Na osnovi svega može se reći da je Stojan Bijelić proživio sadržajan i po zajednicu nadasve koristan život. Banjaluka u koju je dospio u drugoj polovini svoga života, treba mu biti trajno zahvalna, jer je ostavio, kao malo ko do tada, toliko vrijednih i značajnih podataka i priča o prošlosti Banjaluke.



(originalni tekst je neznatno skraćen)

Obrtnica

Kako se nekad lijepo govorilo, kako divan naziv zanimanja:
uslužna djelatnost osobnog zadovoljstva.

A danas... boze sacuvaj!

Bard iz Rovaca

 Prosljedjujem ti tekst koji juce dobih od svog kolege Zorana T. iz Podgorice.

Teme crnogorske nisu samo njihove...


Mario



****************



Piše: Milenko A. Perović

Ko omrče s polusvijetom, osviće posramljen. Ko hoće da bude bard klerofašističke klateži, mora prije ili kasnije biti ponižen njenom mjerom stvari.

Bješe skoro u Bosni nekakav „svetosavski bal“. Kič bal u kič sali s kič namještajem i kič zvanicama. Pribavili su i barda iz Rovaca da im „besedi“. Niko kao on ne umije prigodno „besediti“ mermernim aforizmima.

Uvještio se u tome toliko da izgleda kao da parodira vlastito parodiranje Rovčana kad zaume krupnim riječima i povodima. Kad je bard bio blizu krešenda „sopstva“ i „srpstva“, prekide ga kleti glas nekakve voditeljke. Vješt nastupima, samo je zatreptao i nervozno pogledao u papir za podśećanje, pa nastavio još umnije i duhovnije. Neumitni glas voditeljke vješto ga je sačekao na prvom hvatanju vazduha između dvije rečenice.



Brzinom mu se zahvalila na govoru i još ga pozvala da uzme ućešće. Nijesam shvatio u čemu ušešće. Bard ostade zabezeknut kao školski odlikaš i miljenče koje su prekinuli u nastupu na seoskoj priredbi u zadružnom domu. Odavno nijesam vidio da su nekoga tako ružno i surovo ponizili. Koliko god da nijesam nesklon pomisli da je možda baš to i zaslužio cijelom svojom estetikom i tzv. javnim angažmanom, u neku mi ga je ruku istinski žao. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog davnašnjeg zadovoljstva čitanja njegovih ranih crnogorskih poema. Ima u njima duha, maestralne leksike, ali i neke neuhvatljive boleće ironije koja je nagovještavala rađanje dobroga pjesnika. Ko je tada mogao znati da će njegova tanana i paradoksalna ironijska tužbalica nad umirućom patrijarhalnom Crnom Gorom i njezinim fascinantnim jezičkim bićem biti najbolje i najviše što će on ikada dati. Njegova se pjesnička Euterpa izgubila u bespuću stupidnog nacionalizma i otužnim pokušajima da politikantstvo obuče u pjesničku odoru.

Pjesnik je izabrao da mu licentia poetica bude jedna banalna estetika politikantstva, tupoumnog nacionalizma i trivijalne mitologije. Ta je estetika već bila stotinama puta premljevena u starom predratnom žrvnju nacionalističkog i proto-fašističkog „pjesništva“ o čijoj je nesvarljivosti i bijedi Konstantinović umjerljivo položio račune u „Filozofiji palanke“. Ne zna da li je gore kad „duhovno oruđe“ te estetike ostane knjiškom i književnom fantazmom ili kad „zahvati mase“ koje postaju njezinom „materijalnom silom“. Estetika rovačkog barda i njegovih kolega iz istoga „palanačkog“ ešalona postala je zbiljnošću jednog abnormalnog svijeta sazdanog od nacionalističkih smrtonosnih besmislica. Po nesreći, estetika mu se ozbiljila da bi jasnije pokazala grandiozne razmjere njegovog literarnog i svjetonazornog promašaja. Na jugoslovenskom duhovnom prostoru ne postoji sličan primjer da je neko s toliko nesamoosviještenosti, amaterski glumljenog profetstva i „tribunskog“ bulevarskog narcizma sistematski upropašćivao svoj veliki literarni dar.

Ne postoji sličan primjer da se neki pjesnik tako izgubio u izvitoperenoj optici pobrkanih litetarnih, životnih i ideoloških paradigmi. Njegova literarna camera obscura svaki je novi poetski pad pokazivala kao visoki ,,duhovni uzlet”. Nakupilo se decenijama u njegovim „uzlijetanjima“ mnogo nepriličnoga i nedoličnoga za gradaciju neoprostivosti. Najneoprostivije je njegovo uporno višedecenijsko traćenje talenta. Na kraju je njegova estetika politikanstva morala doći da se obračuna sa svojim tvorcem i da ga ponizi kao što ga nikada niko ponizio nije.

Pjesnik je netipični stvor. U poniženju rovačkog barda ipak ima nečega tipično crnogorskoga! Nije on prvi Crnogorac – vjerovatno ni potonji – koga je Beograd dočekao ujediniteljskim zagrljajem. Kao i od mnogih drugih Montanjara – spremnih na sve samo da što dalje pobjegnu od đedovine – Beograd je i od njega po visokim cijenama otkupljivao srbovanje. Ko odgonetne tajnu smisla toga otkupljivanja, zaslužio je Nobelovu nagradu iz bar dvije-tri oblasti! Odavno traje to otkupljivanje. No traje i obrtanje stvari po kome gotovo svakom Montanjaru koji je prodavao srpstvo u Beogradu, prije ili kasnije, trgovina izađe na nos! Pokazuju to sudbine gomile bitnih ljudi Kraljevine Crne Gore koji su poslije 1918. godine došli u Beograd da poljube skute regenta Aleksandra i da stanu u red za penziju i apanaže za izdaju svoje domovine. Marku Dakoviću izašao je na nos uporni rad na lagumanju svoje domovine. Đilas se bijaše pod stare dane zaletio da se udobri srpskim nacionalistima. No, brzo su se śetili da njegov mladalački komunizam i potonji liberalizam nikako ne mogu da se spoje s njihovom ideologijom. Milošević im je bio najveći Srbin 20. vijeka dok su u njemu gledali onoga ko će ostvariti njihove lude imperijalne snove. Kad je stvar propala, śetili su mu se da je – Crnogorac. Slično se ponovilo s psihijatrom Karadžićem. U jednoga su polagali velike nade da će spriječiti proces „secesije“ Crne Gore. Poslije je prodavao crnogorsku lozu po Beogradu. Gotovo svakoga Crnogorca na “nacionalnom” zadatku u Beogradu – kad mu istekne rok upotrebe – neumitno ćušnu, kao što se odbacuju stare i neupotrebljive prodrte crevlje.

Veliki Miljković vlastitu estetiku platio je glavom. Bard iz Rovaca svoju estetiku platio je obrazom. Miljković je prošao mnogo bolje!

NOSTALGIJA 7

"In vino veritas"

 Nekada davno, imali smo nekoliko vrsta vina: bijelo, crno, roze', pjenusava koja smo sva zvali sampanjac. U podvrste necu da ulazim. to ostavljam nasem vinskom strucnjaku Mariu. ..



Bilo je to tako sve do poslednjeg od balkanskih ratova.

Kada sam se,  onako sam od sebe i na svoju ruku tokom tog rata preselio u Kanadu, naucio sam da nase "crno vino" i nije crno vec da je crveno i da ga u toj Kanad i u svijetu tako i zovu, "crveno vino".

Koliko puta sam zbog tog crnog i crvenog vina upao u nevolju prevodeci na engleski nase crno vino na "black wine".

Koliko puta su me konobari blijedo gledali ne razumijevacuci sta porucujem i koliko puta su mi djeca priskakala u pomoc prevodeci moje crno vino na crveno!

Koliko puta sam se pred dolazak konobara morao preslisavati da ne narucim nepoznato mu vino!

Prosle su godine dok u meni "red wine" nije pobijedilo "black wine".

Prve posjete Banjaluci donijele su mi i to zadovoljstvo da, bez straha da pogrijesim,  porucujem ponovo svima poznato i  prepoznato "crno vino".

Ali mom zadovoljstvu i opustenosti uz crno vino brzo je dosao kraj. Nisam ni svjestan kada se to desilo, ali pouzdano znam da me sada u Banjaluci ispravljaju isto kako su nekada u Kanadi. Vec nekoliko godinana  na poruceno "crno vino" uvijek me pristojno ili sa prijekorom isprave na "crveno vino".

(Da izbjegnem konfuziju sve cesce porucujem pivo.)



I nije ni problem u crvenom vinu. Jer ono zaista  i jeste crveno a ne crno. Takvo je bilo od pamtivjeka.

Samo da se zaustavi na tome, jer  koliko me oci sluze, ni bijelo vino nije bijelo. Vise je zuto nego bijelo.

Stah me je nekog novog balkanskog rata cija posljedica bi moglo biti i: "Malo zuto!"

Ronald Dworkin: Religija bez boga

Vjerujem da vecina vas koji navracate u Parkic razmislja o svom odnosu prema religiji i Bogu. Ako vas ta tema interesuje, a moram reci da mene veoma interesuje, onda cete, kao i ja, u ovom tekstu naci mnoge interesantne i vama bliske misli i zakljucke.

**********************



Pred vama su delovi prvog poglavlja poslednje knjige Ronalda Dworkina: Religija bez boga, koju će ove godine izdati Harvard University Press. Neposredno pre svoje smrti 14. februara, autor je poslao njen rukopis redakciji The New York Review of Books.


 

Poznata podela na verujuće i neverujuće ljude previše je gruba. Milioni ljudi koji sebe ubrajaju u ateiste imaju uverenja i iskustva slična i jednako duboka kao ona koja vernici smatraju verskim. Oni kažu da iako ne veruju u „konkretnog“ boga, ipak veruju u neku „silu“ u unverzumu koja je „veća od nas“. Osećaju obavezu da žive dobar život, uz uvažavanje života drugih; ponose se životom koji smatraju dobro proživljenim i muči ih ponekad neutešno kajanje zbog života koji gledajući unazad smatraju protraćenim.


Albert Ajnštajn je rekao da, iako je ateista, sebe smatra duboko religioznim čovekom:

Znati da ono što je nama nepojamno zaista postoji, da se manifestuje u najvećim mudrostima i najraskošnijoj lepoti koje naša otupela čula mogu da osete samo u najprimitivnijem obliku – to saznanje, to osećanje jeste središte prave religioznosti. U ovom smislu, i samo u tom smislu pripadam duboko religioznim ljudima.

Sudije često moraju da odluče šta „religija“ znači u pravnom smislu. Na primer, američki Vrhovni sud morao je da donese odluku, kada je Kongres omogućio „prigovor savesti“ za služenje vojnog roka onima kojima vera ne dozvoljava da nose oružje, da li i ateista čije moralno uverenje takođe zabranjuje službu može da uloži prigovor. Presudio je da može. Pozvan da protumači ustavnu garanciju „slobode veroispovesti“ u drugom slučaju, sud se izjasnio da u SAD postoje mnoge religije koje ne priznaju boga, uključujući i jednu koju je sud nazvao „sekularnim humanizmom“. Pritom, obični ljudi su vremenom počeli da koriste izraz „religija“ u kontekstima koji nemaju nikakve veze ni sa bogovima ni sa bezgrešnim silama. Kaže se da Amerikanci prave religiju od svog ustava, dok je za neke i bejzbol religija. Ovakve upotrebe „religije“ su samo metaforičke, naravno, ali izgleda da ne počivaju na verovanjima u boga nego na nekoj dubljoj i opštijoj privrženosti.

Tako izraz „verski ateizam“, koliko god to bilo iznenađujuće, nije oksimoron; religija nije ograničena na teizam što se tiče samog značenja reči. Ali ovaj izraz i pored toga može da zbuni. Da li bi bilo bolje u cilju jasnijeg izražavanja ograničiti „religiju“ na teizam pa onda reći da su Ajnštajn, Šeli i ostali „osetilni“ ili „duhovni“ ateisti? Ali na drugi pogled, proširenje teritorije religije čini ovaj termin jasnijim ogoljavajući značaj onoga što je zajedničko čitavoj toj teritoriji. Ričard Dokins kaže da je Ajštajnov jezik „destruktivno varljiv“ budući da jasnoća zahteva jasnu distinkciju između verovanja da vasionom vladaju osnovni zakoni fizike, što Dokins smatra da je Ajnštajn hteo da kaže, dok se verovanje oslanja na nešto „natprirodno“, što Dokins misli da reč „religija“ podrazumeva.

Ali Ajnštajn je imao u vidu mnogo više od toga da je vasiona organizovana oko osnovnih zakona fizike; njegov stav koji sam naveo jeste, u jednom važnom smislu, prihvatanje natprirodnog. Lepota i uzvišenost koju je rekao da možemo dostići samo kao slabašan odraz nisu deo prirode; one su nešto izvan prirode što se ne može shvatiti čak ni nakon konačnog razumevanja najosnovnijih fizičkih zakona. Ajnštajn je upravo verovao da neka transcendentalna i objektivna vrednost prožima vasionu, vrednost koja nije ni prirodna pojava niti subjektivna reakcija na prirodnu pojavu. To ga je navelo da insistira na svojoj religioznosti. Nijedan drugi opis, smatrao je on, nije mogao bolje da obuhvati prirodu njegove vere.


Dakle, trebalo bi da dozvolimo Ajnštanu da opiše sebe, da dozvolimo naučnicima njihove široke kategorije, sudijama njihove interpretacije. Religija, treba reći, ne mora da podrazumeva verovanje u boga. Ali onda, ako prihvatimo da neko može biti religiozan bez verovanja u boga, šta znači biti religiozan? Koja je razlika između religioznog i nereligioznog stava prema svetu? Teško je na ovo odgovoriti jer je „religija“ interpretativan koncept. To jest, ljudi koji upotrebljavaju taj koncept ne slažu se u tome šta on tačno znači: upotrebljavajući ga, oni zauzimaju stav o tome šta on treba da znači.

Ali trebalo bi da zastanemo i pogledamo istoriju ovog pitanja. Verski ratovi su, poput kancera, usud naše vrste. Ljudi u čitavom svetu ubijaju jedni druge jer mrze bogove onih drugih. U manje nasilnim mestima poput Amerike, sukobljavaju se uglavnom u politici, na svakom nivou, od nacionalnih izbora do lokalnih sastanaka školskih odbora. Najžešći okršaji nisu oni između različitih sekti pobožne religije nego između vatrenih vernika i onih ateista koje oni smatraju nemoralnim nevernicima kojima se ne može verovati i čiji rastući broj preti moralnom zdravlju i celovitosti političke zajednice.

Fanatici u Americi imaju veliku političku moć, barem trenutno. Takozvana verska desnica predstavlja glasački korpus kome se još uvek mnogi spremno udvaraju. Politička moć religije isprovocirala je, kao što se moglo očekivati, suprotnu – iako ne jednaku – reakciju. Militantni ateizam, iako politički inertan, sada uživa veliki komercijalni uspeh. Niko ko se predstavlja kao ateista ne može biti izabran za bilo koju važnu funkciju u Americi, ali knjiga Ričarda Dokinsa Zabluda o Bogu (2006) prodala se ovde u više miliona primeraka i knjižare su preplavljene desetinama drugih knjiga koje osuđuju religiju kao sujeverje. Knjige koje ismevaju boga bile su nekad, pre nekoliko decenija, retke. Pod religijom se podrazumevala Biblija i niko nije smatrao da je smisleno ukazivati na bezbrojne greške biblijskog tumačenja postanja. Više nije tako. Obrazovani ljudi posvećuju čitavu karijeru pobijanju onoga što se nekad smatralo, među ljudima koji oduševljeno kupuju njihove knjige, isuviše budalastim da bi se pobijalo.

Ako možemo da razdvojimo boga od religije – ako shvatimo šta religiozno stanovište zaista jeste i zašto ne zahteva i ne podrazumeva natprirodno biće – onda bismo mogli makar da snizimo temperaturu ovih obračuna razdvajajući pitanja nauke od pitanja vrednosti. Novi verski ratovi sada su zapravo kulturni ratovi. Oni se ne tiču samo naučne istorije – toga šta najbolje objašnjava razvoj ljudske vrste, na primer – nego se u fundamentalnijem smislu tiču značaja ljudskog života i značenja dobrog života.

Kao što ćemo videti, logika zahteva razlikovanje naučnih i vrednosnih delova klasične pobožne religije. Kada ove stvari valjano razdvojimo uviđamo da su one potpuno nezavisne: vrednosni deo ne zavisi – ne može da zavisi – od istorijskog postojanja bilo kakvog boga. Ako ovo prihvatimo, onda znatno sužavamo i obim i značaj sukoba. To više neće biti kulturni ratovi. Ova ambicija je utopijska: nasilni i nenasilni verski ratovi odražavaju mržnje dublje od onih koje filozofija može da rastumači. Ali malo filozofije bi moglo da bude od koristi.


Šta je religija? Metafizička osnova





Šta bi, dakle, trebalo smatrati religioznim stavom? Pokušaću da pružim izvesno apstraktno, pa tako i ekumensko objašnjenje. Religiozni stav prihvata potpunu, nezavisnu realnost vrednosti. On prihvata objektivnu istinu dvaju ključnih sudova o vrednosti. Prvi podrazumeva da ljudski život ima objektivan značaj ili važnost. Svaka osoba ima urođenu i neizbežnu odgovornost da pokuša da svoj život proživi uspešno: to znači da živi dobro, prihvatajući etičke obaveze prema sebi kao i moralne obaveze prema drugima, ne samo ako to slučajno smatramo važnim nego zato što to jeste važno, mislili mi tako ili ne.

Drugi podrazumeva da ono što zovemo „prirodom“ – vasiona kao celina i svi njeni delovi – nije samo činjenica nego i nešto samo po sebi uzvišeno, nešto intrinzične vrednosti i čudesnosti. Zajedno, ova dva sveobuhvatna vrednosna suda proglašavaju inherentu vrednost obeju dimenzija ljudskog života: biološke i biografske.


Za mnoge ljude religija obuhvata mnogo više od te dve vrednosti: za mnoge teiste ona obuhvata obavezu obožavanja, na primer. Ali uzeću ove dve – intrinzični smisao života i intrinzičnu lepotu prirode – kao paradigme potpuno religioznog stava prema životu. Ovo nisu uverenja koja se mogu izolovati od ostatka nečijeg života. Ona zahvataju čitavu ličnost. Ona prožimaju iskustvo: rađaju ponos, kajanje i oduševljenje.

Ali kako religiozni ateisti mogu da znaju ono što tvrde o različitim vrednostima koje poštuju? Kako mogu biti u dodiru sa svetom vrednosti da bi proverili možda umišljenu tvrdnju u koju ulažu toliko emocija? Verici imaju autoritet boga za svoja uverenja; čini se da ateisti svoja izvlače ni iz čega. Treba malo razmotriti metafiziku vrednosti.

Religiozni stav odbacuje naturalizam, što je jedan od naziva za vrlo popularnu metafizičku teoriju da ništa nije stvarno osim onoga što se može proučavati prirodnim naukama, uključujući i psihologiju. To jest, ne postoji ništa što nije ni materija ni um; u osnovi, ne postoji nešto kao što je dobar život, ili pravda, ili okrutnost, ili lepota. Ričard Dokins govori u ime naturalista kada kaže da naučnici s pravom odgovaraju ljudima koji, kritikujući naturalizam, obavezno citiraju Hamleta: „E moj Horacije, ima mnogo stvari između neba i zemlje o kojima tvoja filozofija i ne sanja“. „Da“, odgovara Dokins, „ali radimo na tome.“

Neki naturalisti su nihilisti: oni tvrde da su vrednosti samo iluzije. Drugi naturalisti prihvataju da u nekom smislu vrednosti postoje, ali ih definišu tako da im negiraju svako nezavisno postojanje: predstavljaju ih potpuno zavisnim od čovekovih misli ili reakcija. Kažu, na primer, da opisivanje nečijeg ponašanja kao dobrog ili ispravnog zapravo znači samo da bi život za mnoge ljude bio prijatniji ako bi se svi tako ponašali. Ili da reći kako je neka slika lepa znači samo da ljudi uživaju dok je gledaju.

Nemoguće je ne poverovati u osnovne matematičke istine i, kada ih shvatimo, u zapanjujuće kompleksne istine koje su matematički dokazane. Ali ne možemo da dokažemo ni te osnovne istine, niti metode matematičkog dokazivanja izvan matematike. Smatramo da nam za to nije potrebna nikakva nezavisna potvrda: znamo da imamo urođenu sposobnost za logiku i matematičku istinu. Ali kako znamo da imamo tu sposobnost? Samo zato što formiramo uverenja u ovim oblastima kojih jednostavno ne možemo, koliko god se trudili, da se odreknemo. Sledi da onda sigurno imamo tu sposobnost.

Možemo reći: mi na kraju prihvatamo svoju najosnovniju naučnu i matematičku sposobnost kao stvar vere. Religiozni stav insistira da na kraju prihvatimo naše vrednosti na isti način: takođe kao stvar vere. Tu se javlja jedna zapanjujuća razlika. Imamo opšteprihvaćene standarde dobrog naučnog argumenta i validnog matematičkog dokaza; ali nemamo opšteprihvaćene standarde moralnog ili nekog drugog promišljanja vrednosti. Naprotiv, možemo se oštro sporiti o dobroti, pravu, lepoti i pravdi. Da li to znači da imamo spoljnu potvrdu naših sposobnosti za nauku i matematiku, koja nam nedostaje na polju vrednosti?

Ne, zato što međusobni sporazum ne predstavlja spoljnu potvrdu ni u jednom domenu. Principi naučnog metoda, uključujući i neophodnost međusobne potvrde posmatranja, opravdani su samo naukom koju su ti metodi proizveli. Kao što sam rekao, sve u nauci, uključujući značaj zajedničkog posmatranja, stoji zajedno: ne oslanja se ni na šta izvan same nauke. Logika i matematika su opet drugačije. Konsenzus o validnosti složenog matematičkog argumenta nipošto ne dokazuje tu validnost. Šta bi bilo da – nezamislive li strahote – ljudski rod prestane da se slaže oko validnosti matematičkih ili logičkih argumenata? Pao bi u nepovratnu propast, ali niko ne bi imao dobrog razloga da sumnja kako je pet plus sedam jednako dvanaest. Vrednost je opet drugačija. Ako je vrednost objektivna, onda je konsenzus o konkretnom vrednosnom sudu irelevantan za njegovu istinitost ili bilo čiju odgovornost da ga smatra istinitim, a iskustvo pokazuje, šta god o tome mislili, da ljudski rod može da preživi velika neslaganja o moralnoj, etičkoj ili estetskoj istini. Za religiozni stav, neslaganje je sporedno.

Rekao sam da religiozni stav konačno počiva na veri. To sam rekao pre svega da istaknem kako su nauka i matematika na isti način pitanja vere. U svakom domenu prihvatamo osećaj, neizbežno ubeđenje, a ne blagoslov neke nezavisne potvrde kao konačnog arbitra onoga u šta imamo pravo da odgovorno verujemo. Ova vrsta vere nije samo pasivno prihvatanje konceptualne istine da ne možemo opravdati našu nauku ili našu logiku ili naše vrednosti bez pozivanja na nauku, logiku ili vrednost. To je pozitivna potvrda realnosti ovih svetova i našeg uverenja da iako svaki naš sud može biti pogrešan, mi imamo pravo da ga smatramo istinitim, ukoliko smo ga dovoljno odgovorno promislili.

Religijska nauka i religijska vrednost





Već sam naveo razloge zašto bi trebalo da stav koji sam opisao tretiramo kao religiozan i priznamo mogućnost religioznog ateizma. Nadamo se da ćemo bolje razumeti zašto toliki ljudi tvrde da imaju osećanje vrednosti, tajanstvenosti i smisla života uprkos svom ateizmu, a ne uporedo sa njim: zašto svoje vrednosti tako povezuju sa religijskim vrednostima. Pokušaćemo da iznesemo objašnjenje religije koje možemo iskoristiti da protumačimo široko uverenje da ljudi imaju posebna prava na versku slobodu.

Središte moje argumentacije je sledeća pretpostavka. Konvencionalne, teističke religije koje većina nas poznaje – judaizam, hrišćanstvo i islam – imaju dva dela: naučni deo i vrednosni deo. Naučni deo nudi odgovore na važna činjenična pitanja o postanku i istoriji kosmosa, poreklu ljudskog života i tome da li ljudi mogu ili ne mogu da prežive sopstvenu smrt. Taj deo tvrdi da je svemogući i sveznajući bog stvorio kosmos, da on sudi o ljudskom životu, garantuje život posle smrti i uslišava molitve.

Naravno, ne mislim da ove religije nude ono što smatramo naučnim argumentima za postojanje i karijeru njihovog boga. Samo kažem da ovaj deo mnogih religija nudi objašnjenja nekih činjeničnih stvari, istorijskih i današnjih uzroka i posledica. Neki vernici brane ove tvrdnje argumentima koje smatraju naučnim; drugi govore kako njih podupire vera ili dokazi iz svetih spisa. Ja ih sve nazivam naučnim u pogledu njihovog sadržaja, a ne u pogledu njihove odbrane.

Vrednosni deo konvencionalne teističke religije nudi mnoge stavove o tome kako ljudi treba da žive i šta treba da vrednuju. Neki od njih su božanski uslovljeni, to jest parazitiraju na pretpostavci boga i nemaju smisla bez nje. Božanski uslovljeni stavovi propisuju dužnost obožavanja, molitve i poštovanja boga u koga ta religija veruje. Ali druge religijske vrednosti nisu u tom smislu pobožne: one su makar formalno nezavisne od bilo kakvog boga. Ove dve paradigmatske religijske vrednosti koje sam identifikovao u tom smislu su nezavisne. Religiozni ateisti ne veruju u boga, pa samim tim odbacuju nauku konvencionalnih religija i pobožne obaveze, poput dužnosti ritualnog obožavanja koje parazitiraju na tom domenu. Ali prihvataju da je objektivno značajno kako čovek živi svoj život i da svako ima urođenu, neotuđivu etičku odgovornost da pokuša da živi što je bolje moguće u okviru datih mogućnosti. Oni prihvataju da priroda nije samo skup nagomilanih čestica u vrlo dugoj istoriji, već nešto intrinzično čudesno i divno.

Naučni deo konvencionalnih religija ne može da bude temelj vrednosnog dela jer su – u najkraćem – ove dve stvari konceptualno nezavisne. Ljudski život ne može da ima nikakav značaj ili vrednost samo zato jer postoji milosrdni bog. Vasiona ne može da bude intrinzično prekrasna samo zato što je stvorena da bude lepa. Svaki sud o smislu ljudskog života ili upitanost nad prirodom konačno počiva ne samo na deskriptivnoj istini, koliko god ona bila uzvišena ili misteriozna, nego i na fundamentalnijim vrednosnim sudovima. Nema direktnog mosta koji spaja bilo kakvu priču o stvaranju nebeskog svoda, ili neba i zemlje, ili kitova velikih i ptica krilatih, ili priču o radostima raja i paklenim mukama, ili razdvajanju nekakvog mora ili podizanju nekakvih mrtvih, sa trajnim vrednostima prijateljstva i porodice i značajem milosrđa ili uzvišenošću zalaska sunca ili prikladnošću zadivljenosti pred vasionom, pa čak ni sa dužnošću poštovanja boga stvoritelja.

Ne tvrdim, suprotno nauci tradicionalnih avramskih religija, da nema osobnog boga koji je stvorio nebo i zemlju i koji voli sva bića. Tvrdim jedino da postojanje takvog boga samo po sebi ne znači ništa za istinitost bilo koje religijske vrednosti. Ako bog postoji, možda može da pošalje ljude u raj ili pakao. Ali ne može svojom voljom stvoriti prave odgovore na moralna pitanja ili obdariti vasionu slavom koju inače ne bi imala. Postojanje ili priroda boga može imati značaj samo u odbrani takvih vrednosti kao činjenica, koje neki drugačiji, nezavisni pozadinski vrednosni sud čine primerenim; to jest, može da posluži samo kao minorna premisa. Naravno, verovanje u boga može dramatično da utiče na čovekov život. Da li će i kako će to činiti zavisi od prirode pretpostavljenog boga i dubine odanosti tom bogu. Jedan očigledan i banalan primer: neko ko misli da će završiti u paklu ako razljuti boga, verovatno će živeti drugačije od nekog ko to ne misli. Ali da li je ono što ljuti boga moralno pogrešno ne zavisi od tog boga.

Sada se pozivam na jedan važan konceptualni princip koji možemo nazvati „Hjumovim principom“, jer ga je definisao ovaj osamnaestovekovni škotski filozof. Ovaj princip nalaže da čovek ne može zasnivati neki vrednosni sud – etičku ili moralnu ili estetsku tvrdnju – samo na tome što će utvrditi neku naučnu činjenicu o tome kakav svet jeste ili je bio ili će biti. Uvek je potrebno nešto više: kontekstualni vrednosni sud koji pokazuje zašto je ta naučna činjenica relevantna i zašto ima tu posledicu. Da, kad god vidim da neko trpi bol ili da mu preti opasnost, imam moralnu odgovornost da mu, ako mogu, pomognem. Samo postojanje bola ili opasnosti izgleda da generiše, samo po sebi, moralnu dužnost. Ali ovaj utisak je pogrešan: bol i opasnost ne bi generisali moralnu dužnost ukoliko istovremeno nije tačno, kao prateća moralna istina, da ljudi imaju dužnost da ublaže ili spreče patnju. Vrlo često, kao u ovom slučaju, ovaj prateći princip je isuviše očigledan da bi se navodio ili čak razmatrao.

Slažem se da postojanje osobnog boga – natprirodnog, svemogućeg, sveznajućeg i milosrdnog bića – predstavlja vrlo egzotičnu vrstu naučne činjenice. Ali to je ipak naučna činjenica i zahteva odgovarajući prateći moralni princip kako bi imala ikakvog uticaja na vrednosne sudove. Ovo je važno zato što ti prateći vrednosni sudovi i sami mogu da se brane – ukoliko uopšte mogu da se brane – njihovim lociranjem u široj mreži vrednosti, gde se svaki opravdava i oslanja na ostale. Oni su odbranjivi, kako moje objašnjenje religioznog stava pokazuje, jedino u okviru opšteg sistema vrednosti.

Tako se postojanje boga može pokazati nužnim ili dovoljnim za opravdanje određenog vrednosnog uverenja samo ukoliko neki prateći princip objašnjava zašto je to tako. Neki takav princip može za nas biti uverljiv. Možemo smatrati, na primer, da nas žrtvovanje sina božjeg na krstu obavezuje da iz zahvalnosti poštujemo principe za koje je umro. Ili da moramo poštovati boga koji nas je stvorio kao što poštujemo roditelje, s tom razlikom što poštovanje boga mora biti neograničeno. Vernici će lako konstruisati druge slične principe. Ali principi koje oni navode, kakvi god bili, moraju da imaju nezavisnu snagu kao moralne ili neke druge vrednosne tvrdnje. Teisti moraju da imaju nezavisnu veru u neki takav princip; upravo u taj princip – a ne samo u čudesa ili druge činjenice kojima pridaju značaj – to jest, oni moraju smatrati da ne mogu da ne veruju. Ono što razdvaja pobožnu i bezbožnu religiju – a to je nauka pobožne religije – manje je važno od vere u vrednosti koja ih spaja.

The New York Review of Books, april 2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 23.03.2013.

NOSTALGIJA 6