Nekada davno, imali smo nekoliko vrsta vina: bijelo, crno, roze', pjenusava koja smo sva zvali sampanjac. U podvrste necu da ulazim. to ostavljam nasem vinskom strucnjaku Mariu. ..
Bilo je to tako sve do poslednjeg od balkanskih ratova.
Kada sam se, onako sam od sebe i na svoju ruku tokom tog rata preselio u Kanadu, naucio sam da nase "crno vino" i nije crno vec da je crveno i da ga u toj Kanad i u svijetu tako i zovu, "crveno vino".
Koliko puta sam zbog tog crnog i crvenog vina upao u nevolju prevodeci na engleski nase crno vino na "black wine".
Koliko puta su me konobari blijedo gledali ne razumijevacuci sta porucujem i koliko puta su mi djeca priskakala u pomoc prevodeci moje crno vino na crveno!
Koliko puta sam se pred dolazak konobara morao preslisavati da ne narucim nepoznato mu vino!
Prosle su godine dok u meni "red wine" nije pobijedilo "black wine".
Prve posjete Banjaluci donijele su mi i to zadovoljstvo da, bez straha da pogrijesim, porucujem ponovo svima poznato i prepoznato "crno vino".
Ali mom zadovoljstvu i opustenosti uz crno vino brzo je dosao kraj. Nisam ni svjestan kada se to desilo, ali pouzdano znam da me sada u Banjaluci ispravljaju isto kako su nekada u Kanadi. Vec nekoliko godinana na poruceno "crno vino" uvijek me pristojno ili sa prijekorom isprave na "crveno vino".
(Da izbjegnem konfuziju sve cesce porucujem pivo.)
I nije ni problem u crvenom vinu. Jer ono zaista i jeste crveno a ne crno. Takvo je bilo od pamtivjeka.
Samo da se zaustavi na tome, jer koliko me oci sluze, ni bijelo vino nije bijelo. Vise je zuto nego bijelo.
Stah me je nekog novog balkanskog rata cija posljedica bi moglo biti i: "Malo zuto!"
No comments:
Post a Comment