Poslije prilicno duge voznje od centra New Yorka do aerodroma Newark izlijecemo iz kombija, uzimamo nase stvari, ulazimo u zurbi u aerodromsku zgradu, i ugledamo red ljudi kakav nikada u zivotu nismo vidjeli. Sjecate li se onih redova ispred benzinskih pumpi kad se gorivo punilo po par - nepar sistemu, pa onda pred rat kad su pocele nestasice? E, ti redovi su nista, koliki su bili na tom aerodromu i na ostalim americkim aerodromima zahvacenim snijezanom mecavom. Vjerovatno da su aerodromi bili zatvoreni dva dana, odmah nakon sto je mecava sa jakim vjetrom pocela, i da su ljudi samo dolazili i ostajali na aerodromima. To sto smo mi vidjeli bila je zmija od hiljade ljudi. Mi trazili kraj zmije i odustali. Do leta jos dva sata i ako budemo stali na kraj stici cemo na red vjerovatno za dva dana.
Na srecu naletismo na nekog sluzbenika koji nam objasni da, ako hocemo da predamo torbe i dobijemo brzo boarding passove, da treba da izidjemo van i javimo se nekom od sluzbenika u uniformama, slicnim ili istim onima koje nose nosaci na aerodromima. Mi izidjemo, i stvarno trojica ili cetvorica takvih sa sapkama i uniformama sredjuju nesto sa torbama. Pitamo jednog od njih, visokog xxxxx, sta treba da radimo da obavimo posao i idemo na avion. On kaze, treba da budete fini prema meni a ja cu biti fin prema vama. Mi se zgedasmo. Bojana ga pita sta mi to treba da radimo da bismo bili fini. Mi smo vec fini. On kaze, da budete fini prema meni nakon sto ja pokazem kako sam fin prema vama. Nama opet nista nije jasno. Ali on uze nase dvije torbe, povuce ih za sobom. Mi iza njega, k'o telad. Vodi nas pored te zmije od hiljade ljudi i dovode do jednog jednog od mjesta sa kompjuterom gdje se predaju torbe i izdaju boarding passovi. Mi spustili poglede da nam se ne susretnu sa hiljadama onih koji nas sada gledaju kako idemo preko reda, ali sa nama je covjek u uniformi. On cak i kuca u tastaturu, sa ove nase strane. Nije ni presao na drugu stranu. Uzima nase pasose. Mi u nevjerici, sta ce taj uraditi. On sluzben, ni ne gleda u nas. Mi se na brzinu dogovaramo, koliko fini da budemo, jer mi ni ne znamo sta cemo dobiti od njega. Da li cemo samo torbe predati pa opet stati u red za boarding passove, ili cemo dobiti sve.
Na brzinu odlucimo da je $20 dovoljno za njegovu uslugu, za koju ne znamo kolika je. Ja pripremim pare, stisnem u ruku da niko ne vidi i cekam xxxxx da mi se obrati. On vazno zavrsava sve , vraca nam nase pasose, torbe vec predane, i daje i boarding passove. Znaci sve!. Ja potajno, kao da mi je drogu prodao, da onih hiljade cekaca ne primijeti, podvrnem $20 i tutnem mu ih u ruku.
On podize i pogleda $20 dolara, nadmocno se i zadovoljno nasmija i rece: „ Ne trebas sakrivati. Svi to znaju i svi placaju!“ O boze, gdje smo mi to! U najdemokratskijoj i najpostenijoj zemlji na kugli zemaljskoj.
Mi pognemo glave zbog onih hiljada koji nas sa mrznjom gledaju, sretni sto cemo stici prije polijetanja aviona, jos uvijek ne vjerujuci da su passovi koji nam je ovaj xxxxx (hvala Vjeko!) dao ispravni. Odemo na kontrolu. Predamo ih. Jesu. Super! Uzgred, mi jos uvijek ne znamo da li je taj xxxxx i jos nekoliko njih, sluzbenik aerodroma ili nosac koji se snasao u guzvi. Sta je - da je, nama je za $20 pomogao da zaobidjemo svu tu zmiju i stignemo na nas let. Nakon kontrole, odahnemo i odlucimo da sjednemo u jedan od restorana i pocastimo se mirom i dobrim ruckom. Zadovoljni sto cemo uskoro kuci i sto smo sretniji od hiljada koji nikako da podju prema svojim odredistima, nakon rucka onako usput, provjerimo jos jednom listu letenja i vidimo da je nas let preije koju minutu, na sat prije poletanja, OTKAZAN.
