Thursday, January 6, 2011
„Sto sakrivas? Svi placaju!“
Poslije prilicno duge voznje od centra New Yorka do aerodroma Newark izlijecemo iz kombija, uzimamo nase stvari, ulazimo u zurbi u aerodromsku zgradu, i ugledamo red ljudi kakav nikada u zivotu nismo vidjeli. Sjecate li se onih redova ispred benzinskih pumpi kad se gorivo punilo po par - nepar sistemu, pa onda pred rat kad su pocele nestasice? E, ti redovi su nista, koliki su bili na tom aerodromu i na ostalim americkim aerodromima zahvacenim snijezanom mecavom. Vjerovatno da su aerodromi bili zatvoreni dva dana, odmah nakon sto je mecava sa jakim vjetrom pocela, i da su ljudi samo dolazili i ostajali na aerodromima. To sto smo mi vidjeli bila je zmija od hiljade ljudi. Mi trazili kraj zmije i odustali. Do leta jos dva sata i ako budemo stali na kraj stici cemo na red vjerovatno za dva dana.
Na srecu naletismo na nekog sluzbenika koji nam objasni da, ako hocemo da predamo torbe i dobijemo brzo boarding passove, da treba da izidjemo van i javimo se nekom od sluzbenika u uniformama, slicnim ili istim onima koje nose nosaci na aerodromima. Mi izidjemo, i stvarno trojica ili cetvorica takvih sa sapkama i uniformama sredjuju nesto sa torbama. Pitamo jednog od njih, visokog xxxxx, sta treba da radimo da obavimo posao i idemo na avion. On kaze, treba da budete fini prema meni a ja cu biti fin prema vama. Mi se zgedasmo. Bojana ga pita sta mi to treba da radimo da bismo bili fini. Mi smo vec fini. On kaze, da budete fini prema meni nakon sto ja pokazem kako sam fin prema vama. Nama opet nista nije jasno. Ali on uze nase dvije torbe, povuce ih za sobom. Mi iza njega, k'o telad. Vodi nas pored te zmije od hiljade ljudi i dovode do jednog jednog od mjesta sa kompjuterom gdje se predaju torbe i izdaju boarding passovi. Mi spustili poglede da nam se ne susretnu sa hiljadama onih koji nas sada gledaju kako idemo preko reda, ali sa nama je covjek u uniformi. On cak i kuca u tastaturu, sa ove nase strane. Nije ni presao na drugu stranu. Uzima nase pasose. Mi u nevjerici, sta ce taj uraditi. On sluzben, ni ne gleda u nas. Mi se na brzinu dogovaramo, koliko fini da budemo, jer mi ni ne znamo sta cemo dobiti od njega. Da li cemo samo torbe predati pa opet stati u red za boarding passove, ili cemo dobiti sve.
Na brzinu odlucimo da je $20 dovoljno za njegovu uslugu, za koju ne znamo kolika je. Ja pripremim pare, stisnem u ruku da niko ne vidi i cekam xxxxx da mi se obrati. On vazno zavrsava sve , vraca nam nase pasose, torbe vec predane, i daje i boarding passove. Znaci sve!. Ja potajno, kao da mi je drogu prodao, da onih hiljade cekaca ne primijeti, podvrnem $20 i tutnem mu ih u ruku.
On podize i pogleda $20 dolara, nadmocno se i zadovoljno nasmija i rece: „ Ne trebas sakrivati. Svi to znaju i svi placaju!“ O boze, gdje smo mi to! U najdemokratskijoj i najpostenijoj zemlji na kugli zemaljskoj.
Mi pognemo glave zbog onih hiljada koji nas sa mrznjom gledaju, sretni sto cemo stici prije polijetanja aviona, jos uvijek ne vjerujuci da su passovi koji nam je ovaj xxxxx (hvala Vjeko!) dao ispravni. Odemo na kontrolu. Predamo ih. Jesu. Super! Uzgred, mi jos uvijek ne znamo da li je taj xxxxx i jos nekoliko njih, sluzbenik aerodroma ili nosac koji se snasao u guzvi. Sta je - da je, nama je za $20 pomogao da zaobidjemo svu tu zmiju i stignemo na nas let. Nakon kontrole, odahnemo i odlucimo da sjednemo u jedan od restorana i pocastimo se mirom i dobrim ruckom. Zadovoljni sto cemo uskoro kuci i sto smo sretniji od hiljada koji nikako da podju prema svojim odredistima, nakon rucka onako usput, provjerimo jos jednom listu letenja i vidimo da je nas let preije koju minutu, na sat prije poletanja, OTKAZAN.
Sretan Bozic
Svim pravoslavnim vjernicima
koji danas proslavljaju rodjenje Isusa Hrista
zelim Sretan Bozic!
"Mir Božiji - Hristos se rodi"
Wednesday, January 5, 2011
MARIO: KIPAR KORKUT
Ovaj Marijev prilog o jednom od nasih Banjalucana o kome nezasluzeno malo, ili nista ne znamo, cekao je prilicno dugo. Cekao da prodje praznicko cestitanje. Priznajem da nisam znao za Alema, iako se radi o zetu Gverica, Nade i Josipa, sa kojima smo nekada prijateljevali.
****************************************************
Korkuti su čuvena travnička familija, a Alem, sin Višnje i Bešira, nakon završetka osnovne i srednje škole u Banjaluci, akademsko zvanje je sticao u Sarajevu i Zagrebu gdje je i diplomirao u klasi poznatog Šime Vulasa. Alem živi u sretnom braku sa Banjalučankom Ines Gverić, kćerkom Nade i Josipa.
Postoji mišljenje da se veličina kreacije određuje prema stepenu pripadanja svjetskoj baštini a pojedinci prepoznavaju autorovu osobnost, porijeklo i autentični rukopis. Djela afirmisanih umjetnika ponekad navrate u 'rodne krajeve' svojih autora. Jednog dana će sigurno i skulpture skromnog Alema u Bosnu.
Mario
Kiparstvo Alema Korkuta
Forma, dodir i pokret
piše: Irfan Hošić
Alem Korkut (1970.) je jedan od značajnijih kipara mlađe generacije u Hrvatskoj, bosanskohercegovačkog porijekla, a u našoj sredini je u potpunosti nepoznat. Njegov značaj u hrvatskom kontekstu ogleda se u brojnim nagradama, kataloškim jedinicama i naučnim pregledima savremenog hrvatskog kiparstva kao i prisutnosti njegovih plastika u javnom prostoru hrvatskih gradova. Ono što nas brine jeste činjenica da je Korkut u Bosni i Hercegovini potpuno nepoznat.
Kiparstvo Alema Korkuta možemo uvrstiti u grupu iznimno uspješnih zagrebačkih umjetnika uz Zlatka Kopljara (1962.) i Zlatana Vehabovića (1982.), također bh. porijekla, koji su u svojim životnim sredinama do sada ostvarili zapažene umjetničke rezultate dok su u Bosni i Hercegovini u potpunosti marginalizirani. Da li je riječ o apatiji bh. umjetničkih institucija, njihovoj nezainteresiranosti, besparici ili nekompetenciji teško je zaključiti, no činjenica je itekako evidentna i bolna.
Kiparstvo Alema Korkuta unijelo je određenu dinamiku u ionako statično područje. Možda zvuči na trenutak ironično no misli se i na hrvatski kontekst, ali i na narav ove umjetničke discipline. U ciklusu radova prikazanih na izložbi u galeriji Anex u Puli u septembru 2010., nazvanim Slabost, snaga, Korkut je nastavio radikalnim putem u tretiranju i promišljanju skulptorske forme. Radi se o bijelim površinama različitih formi i materijala animiranih sporim mehaničkim pokretom. Njihova dramatičnost ukazuje na likovnu problematiku jednim zabrinjavajućim i pomalo kataklizmičkim vizuelnim jezikom, no nikakvo čudo nakon serije destruktivnih multimedijaInih radova pod nazivom Ego Trip (2001 - 2005.). Krajnja i po karakteru industrijska monokromija distancirala se od mogućih reminiscencija na procesualnu ili analitičku umjetnost, a vidljivu procesualnost svela na gibanje i pokret. Silikonska guma, epoksid premazan poliuretanskom bojom te mehanički sklopovi koji reagiraju na pokret posjetioca, ukazuju na tehnološku složenost Korkutovih skulptura – i u materijalno – tehničkom i u konceptualnom smislu.
****************************************************
| Alem Korkut |
Pišući o stvaralaštvu kipara Alema Korkuta ('Dani', br.704), docenta zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, kritičar Irfan Hošić s razlogom se čudi da je njegovo djelo u BiH, zemlji njegovog porijekla, potpuno nepoznato.
''Korkut je značajna karika u razvoju hrvatskog kiparstva. Uvaženi hrvatski historičar Zvonko Maković opisao ga je kao jednog od nekolicine kipara koji sudjeluju u značajnom pomaku od dosadašnje kiparske prakse u Hrvatskoj.'' Korkuti su čuvena travnička familija, a Alem, sin Višnje i Bešira, nakon završetka osnovne i srednje škole u Banjaluci, akademsko zvanje je sticao u Sarajevu i Zagrebu gdje je i diplomirao u klasi poznatog Šime Vulasa. Alem živi u sretnom braku sa Banjalučankom Ines Gverić, kćerkom Nade i Josipa.
Postoji mišljenje da se veličina kreacije određuje prema stepenu pripadanja svjetskoj baštini a pojedinci prepoznavaju autorovu osobnost, porijeklo i autentični rukopis. Djela afirmisanih umjetnika ponekad navrate u 'rodne krajeve' svojih autora. Jednog dana će sigurno i skulpture skromnog Alema u Bosnu.
Mario
| Alem Korkut: Spomenik biciklu |
Kiparstvo Alema Korkuta
Forma, dodir i pokret
piše: Irfan Hošić
Alem Korkut (1970.) je jedan od značajnijih kipara mlađe generacije u Hrvatskoj, bosanskohercegovačkog porijekla, a u našoj sredini je u potpunosti nepoznat. Njegov značaj u hrvatskom kontekstu ogleda se u brojnim nagradama, kataloškim jedinicama i naučnim pregledima savremenog hrvatskog kiparstva kao i prisutnosti njegovih plastika u javnom prostoru hrvatskih gradova. Ono što nas brine jeste činjenica da je Korkut u Bosni i Hercegovini potpuno nepoznat.
Kiparstvo Alema Korkuta možemo uvrstiti u grupu iznimno uspješnih zagrebačkih umjetnika uz Zlatka Kopljara (1962.) i Zlatana Vehabovića (1982.), također bh. porijekla, koji su u svojim životnim sredinama do sada ostvarili zapažene umjetničke rezultate dok su u Bosni i Hercegovini u potpunosti marginalizirani. Da li je riječ o apatiji bh. umjetničkih institucija, njihovoj nezainteresiranosti, besparici ili nekompetenciji teško je zaključiti, no činjenica je itekako evidentna i bolna.
Kiparstvo Alema Korkuta unijelo je određenu dinamiku u ionako statično područje. Možda zvuči na trenutak ironično no misli se i na hrvatski kontekst, ali i na narav ove umjetničke discipline. U ciklusu radova prikazanih na izložbi u galeriji Anex u Puli u septembru 2010., nazvanim Slabost, snaga, Korkut je nastavio radikalnim putem u tretiranju i promišljanju skulptorske forme. Radi se o bijelim površinama različitih formi i materijala animiranih sporim mehaničkim pokretom. Njihova dramatičnost ukazuje na likovnu problematiku jednim zabrinjavajućim i pomalo kataklizmičkim vizuelnim jezikom, no nikakvo čudo nakon serije destruktivnih multimedijaInih radova pod nazivom Ego Trip (2001 - 2005.). Krajnja i po karakteru industrijska monokromija distancirala se od mogućih reminiscencija na procesualnu ili analitičku umjetnost, a vidljivu procesualnost svela na gibanje i pokret. Silikonska guma, epoksid premazan poliuretanskom bojom te mehanički sklopovi koji reagiraju na pokret posjetioca, ukazuju na tehnološku složenost Korkutovih skulptura – i u materijalno – tehničkom i u konceptualnom smislu.
Tuesday, January 4, 2011
NATAŠA – BIJELI BLAGDANI, SAMNAUN, ŠVICARSKA
Zahvaljujući snahi i sinu, proveli smo nezaboravne blagdanske dane na skijanju u Samnaunu u Švicarskoj. Da ne bude zabune, ja u šetnji po gradiću i skijalištima. Pridružili su mi se roditelji naše snahe. Lijep blagdanski poklon naše djece.
Vrijeme je bilo izvanredno, sunčano, svježe, -9/-2 C, samo je jedan dan padao snijeg i upotpunio zimski ugođaj. Nevjerovatno s obzirom na vremenske neprilike širom zemaljske kugle.
Putovanje do Samnauna traje dugo, deset sati vožnje automobilom. Sjećam se prošlogodišnjeg putovanja od Adelaide do Alice Sprigsa, što je pola puta od juga do sjevera Australije, put je trajao 26h čuvenim vlakom «The Ghan», i to kroz samo jednu državu. Sada smo ovih 650km, prolazili kroz Sloveniju, Austriju, Italiju, pa ponovo kroz Austriju i tek onda ušli u 20km Švicarske.
Mala, raznolika, bogata Evropa.
Prekrasan alpski krajolik duž cijelog puta.
Samnaun je predivan gradić, sa oko 750 stanovnika. Pružio se duž rječice u uskoj udolini na visini od 1700m, uokvirenoj visokim Alpama, kome se ne može prići iz Švicarske, zbog nepristupačnih planina, već jedino cestom iz Austrije. Vožnja cestom iz podnožja na 800m visine, do udoline na 1700m, od dvadesetak km serpentina, je zastrašujuća, ali i predivna. Ne možeš ostati ravnodušan na ljepotu i moć Prirode.
Cesta prolazi kroz tri naselja Samnauna i završava u podnožju planine, gdje se spušta skijaška staza s okolnih skijališta. Iz Austrije se može na skijama doći do gradića. Kako je Samnaun bescarinska zona, najpoznatija svjetska alkoholna pića, cigarete, parfemi, nakit, satovi i sportska oprema su znatno jeftiniji, pa Austrijanci skijaške staze koriste i za odlazak u kupovinu.
Švicarci drže do tradicije, i to je ono što oduševljava. Hoteli, kuće, hrana sve je to u prepoznatljivom alpskom stilu. Ne smeta, dapače, veseli vidjeti krave i telad u štali, što daje poseban domaći, topli ugođaj. Švicarsku pamtim po govedima na livadama i mirisu štala i to me je uvijek oduševljavalo. Govorim o mirisu, a ne o smradu, jer su i štale čiste, kao što je čisto sve u Švicarskoj. Bez obzira na «globalizaciju», oni čuvaju svoju tradiciju i to zadivljuje.
Organizacija u svemu, je prisutna, ali nenametljiva i prepoznatljivo germanska.
Žičara neprekidno vozi do skijališta na 2800m, jedna kabina prevozi 180 putnika. Iako zastrašujuće, vrhovi planina i ponori pod blještavim snijegom u tisućama iskrica na jakom suncu očaravaju, pa se strah u trenutku izgubi. A gore, nevjerovatno prostranstvo, 250 km skijaških staza, bezbroj žičara svih vrsta, oko 15000 skijaša i nitko nikome ne smeta, nema čekanja, ni na stazama, ni u restoranima, sve besprijekorno funkcionira.
Promatrala sam nekoliko dana parkirališta pred žičarom i u samom mjestu; procjenjujem da je približno 80% posjetitelja iz Njemačke, 10% iz Austrije, 8% iz Švicarske, a preostalih 2% je iz ostalih država - grupice Rusa, Nizozemci, nekoliko Čeha, Poljaka, po jedan automobil iz Rumunije, Slovačke, moji sin i snaha jedini iz Švedske, mi jedini iz Zagreba, nikoga iz Slovenije.
Restorani bez ijedne primjedbe, lijepo okićeni, osoblje nasmiješeno, ljubazno. Svuda opuštena atmosfera. Svuda osmijesi na licima.
Gradić ukrašen, sve se šareni od lampica, okićenih jelki i izloga, i naravno skijaških oprema.
Novogodišnji vatromet u svim oblicima i bojama, lijep, pogotovo u tom sniježnom ambijentu.
Ni traga pucnjavi iz vatrenog oružja.
Zimski sportovi nisu dostupni svima, turisti su drugačijih manira, uglavnom obrazovani, što se osjeća svuda, zato i nema nikakvih primjedaba na sve što je viđeno i doživljeno.
Nas osmoro zadovoljni s radosti u srcu i veselo zakoračismo tako u Novu godinu. Za vjerovati je da će nam tako i završiti.
Često sam se uhvatila kako kažem - to nije raj na zemlji, to je bajka.
A kako li je tek preko ljeta? Imam tu sliku u sebi, možda ju jednog dana i oživim?
http://en.wikipedia.org/wiki/Samnaun
http://www.myswitzerland.com/en/destinations/holiday-destinations-in-switzerland/samnaun.html
| Snaha i sin |
| Slika na kuci |
| Pred uspinjacom |
Monday, January 3, 2011
NEW YORK - OVIH DANA
New York je grad - centar svijeta; posebno na prelasku iz jedne u drugu godinu. Docek Nove godine na Times Square smatra se centalnom proslavom doceka Nove godine u svijetu. Ovom doceku svake godine prisustvuje bar milion ljudi iz cijelog svijeta.
Kraj godine, period kada nam firme ne rade, iskoristili smo da odemo i dozivimo bar dio te svecarske atmosfere u New Yorku. Svakako da cetiri dana nisu dovoljni za dozivjeti New York. Ali ako se cetiri dana dobro isplaniraju i unaprijed se zna kada i gdje ici, moze se ocekivati da se New York dozivi bar na taj, turisticki nacin.
Kraj godine, period kada nam firme ne rade, iskoristili smo da odemo i dozivimo bar dio te svecarske atmosfere u New Yorku. Svakako da cetiri dana nisu dovoljni za dozivjeti New York. Ali ako se cetiri dana dobro isplaniraju i unaprijed se zna kada i gdje ici, moze se ocekivati da se New York dozivi bar na taj, turisticki nacin.
![]() |
| Prve slike, odmah nakon smjestaja u hotelu |
![]() |
| Unutrasnjost restorana Planet Hollywood |
![]() |
| Prije predstave koja nas je odusevila |
![]() |
| John Lennon se u New Yorku osjecao kao kod svoje kuce |
Tako smo Bojana, Biljana i ja otisli puni nade da cemo stici obici bar glavne atrakcije, muzeje, posjetiti neke predstave na Brodveju, dozivjeti atmosferu na Times Square, Maddison Square Garden, Wall Street, Brooklin, Harlem, Kip Slobode, zgradu UN...
![]() |
| Panorama slikana sa Empire State Buildinga |
![]() |
| Ispred hotela. U pozadini najpoznatija zgrada na svijetu |
![]() |
| Manhatten sa 82. sprata Empire State Building |
![]() |
| Drugog dana hladnoca se priblizila |
Sada, kada su uticsi jos uvijek veoma svijezi, kada je snijezna oluja koja je vec treceg dana naseg boravka potpuno paralisala ovaj ogromni grad i izmijenila mnoge nase planove, kada se i povratak kuci pretvorio u neizvijesnost i pomalo dramu, tesko je pricati i pisati. Mnoge od planiranih, i vec uplacenih obilazaka grada, plovidbe brodom oko kipa slobode, nismo uspjeli ostvariti ali i pored toga dozivjeli smo dio New Yorka, Manhattena, Times Square, Broadwaya. Seksirova predstava "Trgovac iz Venecije" sa Al Pacinom u glavnoj ulozi, svjetla i bljestavilo Times Square, obilazak jedne od najpoznatijih zgrada na svijetu Empire State buildinga, obilazak legendarnog Maddison Square Gardena, mjuzikl Chicago, nakon koga sam po snijeznoj oluji plesao Times Squerom, Muzej Tutankhamun, Muzej Madame Tussaud, sve to i jos mnogo toga ce se urezati u sjecanje i izbrisati sve neprijatnosti koje je snijezna oluja donijela. I da nije bilo snijezne oluje, mnogo toga sto New York nudi ne bismo stigli obici za cetiri dana, pa ce se zelja da se ovaj grad ponovo posjeti vjerovatno pretociti u novi plan za neku slijedecu priliku.
Mozda je najbolje pustiti da se utisci srede, i pricati ih onako kako se pojave, kao male iskrice, kockice mozaika. Cak ni ne vjerujem da ce nakon ove posjete mozaik o New Yorku ili njenim stanovnicima biti slozen. Mnogi utisci su kontradiktorni jedni drugima i svakako da se definitivno misljenje o bilo cemu nije moglo steci ovako kratkom turistickom posjetom. Vjerovatno cu opisati poneki dogadjaj, poneki utisak, onako kako se pojave. Vjerovatno cu pisati o otiscima o stanovnicima New Yorka, koji su sigurno drugaciji od drugih Amerikanaca a Kanadjana posebno, o nelegalnoj prodaji i sibicarima na Times Square, o otvorenoj korupciji na aerodromima, o neljubaznim i drskim sluzbenicima, o primjerima ljubaznog ponasanja koji iznenade jer su veoma rijetki.
Neka, za sada, ove slike slozene bez reda pokazu dio atmosfere New Yorka kako smo je mi dozivjeli pred docek Nove 2011. godine.
![]() |
| Snijezna mecava nakon predstave Merchant of Venice |
![]() |
| U drustvu sa Jolie and Brad u Maddame Tussaud muzeju |
![]() |
| Bojana i Chaplin |
![]() |
| Einstein nije bio bas raspolozen za slikanje ali... |
![]() |
| U Maddison Square Gardenu |
![]() |
| Posebno me odusevila ova poluokrugla zgrada na Times Square cija je cijela fasada ustvari bljestavi LED display |
![]() |
| Osmjesi na licima i pored snijezne oluje i hladnog vjetra |
P.S. Vjerovatno ste uocili da sam u pisanju naziva izmijesao babe i zabe, dodavao padeze na originalne nazive, da nisam pisao nazive onako kako ih mi izgovaramo. Pokusao sam to ispravljati ali nije mi islo od ruke.
Sunday, January 2, 2011
VRATILA SE MASA
Nakon sedam mjeseci provedenih u obilasku Juzne Amerike, vratila se nasa Masa. Ruksak, tezi od Mase. Japanke na nogama.
Susret nakon sedam mjeseci Masionog otkrivanja svijeta i Sladjine brige.
Toliko srasla sa svojim ruksakom, Masa ga nije skidala sve do ulaska u kola. Nije dozvolila ni da joj mi nosimo ruksak. Kaze:"Ko mi ga je nosio sedam mjeseci!?"
Masin povratak iz Juzne Amerike, Lanin dolazak iz Pariza i nas povratak sa kratkog puta u New York, i sve to u istom danu, okupili su dio porodice. Svi pokusavaju nadoknaditi vrijeme, ispricati neispricano...Svi pricaju u glas. Poneko slusa. U jednom momentu Masa sapatom: "O cemu vi pricate!" Ona, puna utisaka iz nepoznatih svijetova dogadjaja za citav zivot, tek ponekad dodje do rijeci. Ima vremena. Treba vremena da se utisci staloze i sloze. Obecala je da ce i za Pakic pripremiti slike i poneku pricu....
Vidjecemo. Sada je najvaznije da se ona nama vratila...
Susret nakon sedam mjeseci Masionog otkrivanja svijeta i Sladjine brige.
Toliko srasla sa svojim ruksakom, Masa ga nije skidala sve do ulaska u kola. Nije dozvolila ni da joj mi nosimo ruksak. Kaze:"Ko mi ga je nosio sedam mjeseci!?"
Masin povratak iz Juzne Amerike, Lanin dolazak iz Pariza i nas povratak sa kratkog puta u New York, i sve to u istom danu, okupili su dio porodice. Svi pokusavaju nadoknaditi vrijeme, ispricati neispricano...Svi pricaju u glas. Poneko slusa. U jednom momentu Masa sapatom: "O cemu vi pricate!" Ona, puna utisaka iz nepoznatih svijetova dogadjaja za citav zivot, tek ponekad dodje do rijeci. Ima vremena. Treba vremena da se utisci staloze i sloze. Obecala je da ce i za Pakic pripremiti slike i poneku pricu....
Vidjecemo. Sada je najvaznije da se ona nama vratila...
Saturday, January 1, 2011
POSLIJE FESTE
Sada, kada je dosta svega, i jela i pica i drustva, i pjesme i smijeha...
Kada su nam glasovi pomalo promukli, kada nam tudji glasovi pocinju smetati, kada se povlacimo u mirnije uglove, kada ponovo, po ko zna koji put, shvatamo da se godina ne sastoji samo od pet, vec da ona ima bar jos 360 ostalih dana, treba poceti razmisljati i o tim danima godine.
Treba se vratiti u svakodnevne rutine, pa ma sta te rutine bile.
Za mene to znaci da treba poceti raditi, svakodnevno voziti do posla i nazad, mozda i potraziti neki drugi posao jer ovaj mi postaje rutina koja vec zamara. (Sad ce Biljana reci: "Pa dokle!? Neces zivjeti sto godina!")
Razmisliti i o blogu, koji postaje sastavni dio moje svakodnevnice, i koji, mozda i vise nego sto to zelim, zauzima sve vise moga vemena. Oduzima ga nekim drugim rutinama, kao sto je na primjer citanje. Od kada sam otpoceo blog procitao sam samo par knjiga. I to trebam promijeniti.
Ono sto od starta zelim je da blog ne postane cilj, vec sredstvo komunikacije.
Zato sto je ovo doba u godini kada se svode racuni i prave planovi evo i nekoliko recenica o proteklih 10 mjeseci od kada je blog poceo raditi, ili od kada je konoba Parkic otvorila svoja vrata.
Malo statistike: do sada je objavljeno 330 razlicitih postova. Nisam brojao, ali mislim da je oko 10 do 15% preuzetih iz drugih medija. Broj ulazaka u blog se mijenjao. Smanjivo u ljetnim mjesecima i ponovo povecavao u jesen i zimu. U polednjih nekliko mjeseci, broj dnevnih ulazaka u blog se ustalio na 300 do 400. Bilo je dana kada je broj ulazaka bio i blizu 700, ali, ponekada i blizu 200. U zadnjih par mjeseci ustalio se na prosjeku 350 ili 180 jedinstvenih ulazaka. I vjerujte mi, taj broj, kao i broj komentara ne zavisi od kvaliteta ili aktuelnosti priloga. Gdje se sve blog cita? Cak i u Africi, Aziji. Cak i na Aljasci! Ko su ti koji citaju neki banjalucki blog na ovim mjestima zemaljske kugle tesko je reci. Ali ima ih, povremeno ulaze i citaju. Kao i sto neko iz Bohinja redovno cita blog. Sve je ovo iznad ocekivanje koja sam imao na pocetku.
Mislim da blog nije mnogo odstupio od zacrtanih nacela, da se druzimo, da se ne povrijedjujemo.. Naravno, bilo je i malih odstupanja ali, nadam se ne previse.
Rubrike, slike, sale, misli.... su veoma posjecene, ali moram priznati da sam se tu pomalo zamorio, jer za njih jednostavno ne nalazim vremena, i tu mi je Mario posebno pomaze. Vec mjesecima on salje prijedloge za vecinu rubrika poezije, slika, misli...
Kad smo vec kod imena da pomenem i one bez cije pomoci bi konoba bila pusta.
Mario, Natasa, Boco, Vjeko, Ljilja M., Bruja su na neki nacin postali stalni saradnici. Bez nekih od njih ovaj blog bi bio mnogo siromasniji i jednolicniji. Saima, Ljilja C., Ranko, Angel, Niskana, Zeljko, Mirsad... su se povremeno ukljucivali ali su sigurno zasluzili da se pomenu jer svako novo ime, svaki novi prilog donosi blogu raznovrsnost, temu, vijest, novo razmisljanje...
Pominjanje imena je mac sa dvije ostrice jer onaj koji nije pomenut moze se osjetiti povrijedjen.
Zato, ako sam nekoga ispustio molim da mi oprosti jer ja ovo pisem po sjecanju, iz glave. Ne listam arhivu bloga, jer za to nemam vremena.
Nedostatak vremena i povrsnost koja ide uz to je sigurno jedna od osobina bloga. Ja svjesno ne zelim da mi blog odvlaci previse paznje i vremena jer ako se to desi, znam, izgoricu i brzo ce doci kraj.
Kada sam pocinjao blog nisam ni planirao da svaki dan izidje novi post ili prilog. Bilo bi to previse i za profesionalce, a kamoli nas amatere. Ipak, uz pomoc vas koji saljete svoje priloge i prijedloge, imali smo skoro svaki dan nesto novo. Cak i onda kada sam bio odsutan.
Kada planiram slijedecu godinu, nadam se da ce se broj vas koji ste aktivno ukljuceni povecati, da cete time pomoci da odrzimo dosadasnji tempo. Sviju vas, koji ste htjeli, ali iz bilo kog razloga se niste aktivno ukljucili, pozivam da budete hrabriji, da ne razmisljate previse i da posaljete svoje rzmisljanje. Vi koji ste i do sada bili aktivni, nadam se da cete svoj doprinos odrzati ili malo povecati.
Ako u slijedecoj godini naidje dan u nedjelji kada nema novog priloga ili bar nove slike, nemojte pomisliti da mi se nesto desilo, vec da taj dan umjesto da otvaram blog, radim nesto drugo, otvaram stranice neprocitane knjige, da sam u ribolovu, da se igram sa mojom Milom...
Kada su nam glasovi pomalo promukli, kada nam tudji glasovi pocinju smetati, kada se povlacimo u mirnije uglove, kada ponovo, po ko zna koji put, shvatamo da se godina ne sastoji samo od pet, vec da ona ima bar jos 360 ostalih dana, treba poceti razmisljati i o tim danima godine.
Treba se vratiti u svakodnevne rutine, pa ma sta te rutine bile.
Za mene to znaci da treba poceti raditi, svakodnevno voziti do posla i nazad, mozda i potraziti neki drugi posao jer ovaj mi postaje rutina koja vec zamara. (Sad ce Biljana reci: "Pa dokle!? Neces zivjeti sto godina!")
Razmisliti i o blogu, koji postaje sastavni dio moje svakodnevnice, i koji, mozda i vise nego sto to zelim, zauzima sve vise moga vemena. Oduzima ga nekim drugim rutinama, kao sto je na primjer citanje. Od kada sam otpoceo blog procitao sam samo par knjiga. I to trebam promijeniti.
Ono sto od starta zelim je da blog ne postane cilj, vec sredstvo komunikacije.
Zato sto je ovo doba u godini kada se svode racuni i prave planovi evo i nekoliko recenica o proteklih 10 mjeseci od kada je blog poceo raditi, ili od kada je konoba Parkic otvorila svoja vrata.
Malo statistike: do sada je objavljeno 330 razlicitih postova. Nisam brojao, ali mislim da je oko 10 do 15% preuzetih iz drugih medija. Broj ulazaka u blog se mijenjao. Smanjivo u ljetnim mjesecima i ponovo povecavao u jesen i zimu. U polednjih nekliko mjeseci, broj dnevnih ulazaka u blog se ustalio na 300 do 400. Bilo je dana kada je broj ulazaka bio i blizu 700, ali, ponekada i blizu 200. U zadnjih par mjeseci ustalio se na prosjeku 350 ili 180 jedinstvenih ulazaka. I vjerujte mi, taj broj, kao i broj komentara ne zavisi od kvaliteta ili aktuelnosti priloga. Gdje se sve blog cita? Cak i u Africi, Aziji. Cak i na Aljasci! Ko su ti koji citaju neki banjalucki blog na ovim mjestima zemaljske kugle tesko je reci. Ali ima ih, povremeno ulaze i citaju. Kao i sto neko iz Bohinja redovno cita blog. Sve je ovo iznad ocekivanje koja sam imao na pocetku.
Mislim da blog nije mnogo odstupio od zacrtanih nacela, da se druzimo, da se ne povrijedjujemo.. Naravno, bilo je i malih odstupanja ali, nadam se ne previse.
Rubrike, slike, sale, misli.... su veoma posjecene, ali moram priznati da sam se tu pomalo zamorio, jer za njih jednostavno ne nalazim vremena, i tu mi je Mario posebno pomaze. Vec mjesecima on salje prijedloge za vecinu rubrika poezije, slika, misli...
Kad smo vec kod imena da pomenem i one bez cije pomoci bi konoba bila pusta.
Mario, Natasa, Boco, Vjeko, Ljilja M., Bruja su na neki nacin postali stalni saradnici. Bez nekih od njih ovaj blog bi bio mnogo siromasniji i jednolicniji. Saima, Ljilja C., Ranko, Angel, Niskana, Zeljko, Mirsad... su se povremeno ukljucivali ali su sigurno zasluzili da se pomenu jer svako novo ime, svaki novi prilog donosi blogu raznovrsnost, temu, vijest, novo razmisljanje...
Pominjanje imena je mac sa dvije ostrice jer onaj koji nije pomenut moze se osjetiti povrijedjen.
Zato, ako sam nekoga ispustio molim da mi oprosti jer ja ovo pisem po sjecanju, iz glave. Ne listam arhivu bloga, jer za to nemam vremena.
Nedostatak vremena i povrsnost koja ide uz to je sigurno jedna od osobina bloga. Ja svjesno ne zelim da mi blog odvlaci previse paznje i vremena jer ako se to desi, znam, izgoricu i brzo ce doci kraj.
Kada sam pocinjao blog nisam ni planirao da svaki dan izidje novi post ili prilog. Bilo bi to previse i za profesionalce, a kamoli nas amatere. Ipak, uz pomoc vas koji saljete svoje priloge i prijedloge, imali smo skoro svaki dan nesto novo. Cak i onda kada sam bio odsutan.
Kada planiram slijedecu godinu, nadam se da ce se broj vas koji ste aktivno ukljuceni povecati, da cete time pomoci da odrzimo dosadasnji tempo. Sviju vas, koji ste htjeli, ali iz bilo kog razloga se niste aktivno ukljucili, pozivam da budete hrabriji, da ne razmisljate previse i da posaljete svoje rzmisljanje. Vi koji ste i do sada bili aktivni, nadam se da cete svoj doprinos odrzati ili malo povecati.
Ako u slijedecoj godini naidje dan u nedjelji kada nema novog priloga ili bar nove slike, nemojte pomisliti da mi se nesto desilo, vec da taj dan umjesto da otvaram blog, radim nesto drugo, otvaram stranice neprocitane knjige, da sam u ribolovu, da se igram sa mojom Milom...
Subscribe to:
Posts (Atom)




















