Poslije prilicno duge voznje od centra New Yorka do aerodroma Newark izlijecemo iz kombija, uzimamo nase stvari, ulazimo u zurbi u aerodromsku zgradu, i ugledamo red ljudi kakav nikada u zivotu nismo vidjeli. Sjecate li se onih redova ispred benzinskih pumpi kad se gorivo punilo po par - nepar sistemu, pa onda pred rat kad su pocele nestasice? E, ti redovi su nista, koliki su bili na tom aerodromu i na ostalim americkim aerodromima zahvacenim snijezanom mecavom. Vjerovatno da su aerodromi bili zatvoreni dva dana, odmah nakon sto je mecava sa jakim vjetrom pocela, i da su ljudi samo dolazili i ostajali na aerodromima. To sto smo mi vidjeli bila je zmija od hiljade ljudi. Mi trazili kraj zmije i odustali. Do leta jos dva sata i ako budemo stali na kraj stici cemo na red vjerovatno za dva dana.
Na srecu naletismo na nekog sluzbenika koji nam objasni da, ako hocemo da predamo torbe i dobijemo brzo boarding passove, da treba da izidjemo van i javimo se nekom od sluzbenika u uniformama, slicnim ili istim onima koje nose nosaci na aerodromima. Mi izidjemo, i stvarno trojica ili cetvorica takvih sa sapkama i uniformama sredjuju nesto sa torbama. Pitamo jednog od njih, visokog xxxxx, sta treba da radimo da obavimo posao i idemo na avion. On kaze, treba da budete fini prema meni a ja cu biti fin prema vama. Mi se zgedasmo. Bojana ga pita sta mi to treba da radimo da bismo bili fini. Mi smo vec fini. On kaze, da budete fini prema meni nakon sto ja pokazem kako sam fin prema vama. Nama opet nista nije jasno. Ali on uze nase dvije torbe, povuce ih za sobom. Mi iza njega, k'o telad. Vodi nas pored te zmije od hiljade ljudi i dovode do jednog jednog od mjesta sa kompjuterom gdje se predaju torbe i izdaju boarding passovi. Mi spustili poglede da nam se ne susretnu sa hiljadama onih koji nas sada gledaju kako idemo preko reda, ali sa nama je covjek u uniformi. On cak i kuca u tastaturu, sa ove nase strane. Nije ni presao na drugu stranu. Uzima nase pasose. Mi u nevjerici, sta ce taj uraditi. On sluzben, ni ne gleda u nas. Mi se na brzinu dogovaramo, koliko fini da budemo, jer mi ni ne znamo sta cemo dobiti od njega. Da li cemo samo torbe predati pa opet stati u red za boarding passove, ili cemo dobiti sve.
Na brzinu odlucimo da je $20 dovoljno za njegovu uslugu, za koju ne znamo kolika je. Ja pripremim pare, stisnem u ruku da niko ne vidi i cekam xxxxx da mi se obrati. On vazno zavrsava sve , vraca nam nase pasose, torbe vec predane, i daje i boarding passove. Znaci sve!. Ja potajno, kao da mi je drogu prodao, da onih hiljade cekaca ne primijeti, podvrnem $20 i tutnem mu ih u ruku.
On podize i pogleda $20 dolara, nadmocno se i zadovoljno nasmija i rece: „ Ne trebas sakrivati. Svi to znaju i svi placaju!“ O boze, gdje smo mi to! U najdemokratskijoj i najpostenijoj zemlji na kugli zemaljskoj.
Mi pognemo glave zbog onih hiljada koji nas sa mrznjom gledaju, sretni sto cemo stici prije polijetanja aviona, jos uvijek ne vjerujuci da su passovi koji nam je ovaj xxxxx (hvala Vjeko!) dao ispravni. Odemo na kontrolu. Predamo ih. Jesu. Super! Uzgred, mi jos uvijek ne znamo da li je taj xxxxx i jos nekoliko njih, sluzbenik aerodroma ili nosac koji se snasao u guzvi. Sta je - da je, nama je za $20 pomogao da zaobidjemo svu tu zmiju i stignemo na nas let. Nakon kontrole, odahnemo i odlucimo da sjednemo u jedan od restorana i pocastimo se mirom i dobrim ruckom. Zadovoljni sto cemo uskoro kuci i sto smo sretniji od hiljada koji nikako da podju prema svojim odredistima, nakon rucka onako usput, provjerimo jos jednom listu letenja i vidimo da je nas let preije koju minutu, na sat prije poletanja, OTKAZAN.
Zanimljiva reportaža, mogu zamisliti kako ste se osjećali. U jednom New Yorku sve je moguće, pa i da službenik traži napojnicu za svoj posao. Kad sam se prvi put s takvim ponašanjem susrela u LA, bila sam iznenađena, kasnije sam polako počela shvaćati da je tamo sve moguće; kućni odgoj i obrazovanje su kod većine Amerikanaca na vrlo niskom stupnju, a i poremećene su vrijednosti u životu. Vjerujem da je sada zbog recesije u kojoj su, mnogo gore.
ReplyDeleteBilo je neobično vidjeti u Samnaunu da je gradski prijevoz, istina svega 12km, za sve besplatan, da se za ono sto ulazi u poslovnu obavezu ne daje napojnica, a organizacija života u tom gradiću zadivljuje. To su dvije kulture.
Mi nažalost za Švicarskom zaostajemo više od 100god. Bolje je to priznati i korigirati se, nego se zavaravati.
Predraže, u ovom prilogu si napravio nešto što nisi smio. Upotrijebio si riječ crnja. Iza nje mnogo toga stoji, ostavljam tebi da razmisliš vjerujući i poznavajući te, da ćeš ispraviti.
Ja nisam rekao nig..., sto je omalovazavajuca rijec, niti u nasem prevodu crncu.a, sto je isto tako no-no rijec ali na nasem jeziku. Nije mi ni na kraj pameti da omalovazim bilo koga, a posebno covjeka koji nam je, istina za $20, veoma pomogao. Neki smatraju da je i crnac omalovazavajuce. Ovdje se vode velike polemike o tome da li je African American, sto je zvanican naziv za crnce, odgovarajuci naziv. Mnogi, cak i crnci, ga ne prihvataju i smatraju da je 'black' bolje, kao sto je za bjelce 'white' odgovarajuce i niko se ne buni.
ReplyDeleteCrnja nije isto sto i crncu.a.
Tako sam bar naucio, ali ako me neko uputi na izvor u kome su ova dva izraza izjednacena, prihvaticu to.
Dobih i email od mog netjaka Nese.
ReplyDeleteZnaci drugi po redu na istu temu. Poslije ova dva lijepa upozorenja, htio ja to ili ne, trebam promijeniti, pa tako i ucinih. Kaze Neso:
'Danas sam opet nakon duzeg vremena bio na tvom blogu i k'o za inat si napisao clanak koji ti moram komentarisati. Ne bih da ti popujem, ali mislim da ono na sto ti je teta Natasa skrenula paznju trebas korigovati uz izvinjenje. Nije to u redu. Nisi ti takav. U kontekstu tvoje price uopste nije ni vazno da li je covjek crn, bijel, zelen ili narandzast, pa sama cinjenica da to navodis je derogatorna - taman i da si napisao crnac, a kamo li jos crnja.
Voli te netjak.'
When I born, I black
ReplyDeleteWhen I grow up, I black
When I go in Sun, I black
When I scared, I black
When I sick, I black
And when I die, I still black
And you white fellow
When you born, you pink
When you grow up, you white
When you go in Sun, you red
When you cold, you blue
When you scared, you yellow
When you sick, you green
And when you die, you gray
And you colling me colored?
Neso
ReplyDeleteDobro znas da niko od nas nije rasista, nego smo postali silom kanadjani, a oni se upravo tako izrazavaju.
Kmica, muljuga, bleki su slengovi iz naseg kraja, a crnac nije zabranjena imenica.
Jedino sto mogu razumjeti je tvoj savjet da se te imenice trebaju izbjegavati i nista drugo.
Meni licno taj clanak jako dopada i stil pisanja i sto je vazno nije dosadno.
Zelimo potpunu informaciju sa putovanja.
E Neso, Neso
ReplyDeleteStrikan/ujkan (sta ti vec dodje) je napravio gaf, al' to nije nista prema tvom GAF-u. Vidjeces kad ti se (teta, cccsss) Natasa javi!
Vjeko, koji si ti zafrkant. Slatko sam se nasmijala.
ReplyDeleteAli, prevario si se.
Pusti Nešu na miru, ono teta posebno cijenim, jer u tome vidim bliskost, pažnju, tople osjećaje.
Vjeko, spavaš li ti ikako?
A to! Pa to mi bas treba. Neso hvala, ko da smo se dogovarali. Da se i ja malo slatko smjeskam. Kako, kako? Pa...
ReplyDeleteDraga TETA Natasa,
Nastavak u slijedecem komentaru!
Dragi moji putopisci. Uživao sam ćitajući vaše reportaže i u časovima dok nam se naša bijela južno-amerikanka zasluženo odmara, na blogu imamo krasne zamjene. Priznajem, kako tekstovima, tako i fotografijama sam se vraćao više puta i proživljavao lijepe i manje lijepe trenutke, ali nisam bio u sobi, nego tamo negdje s vama. To je za mene lijepo i hvala vam.
ReplyDeleteDrugi par opanaka su ovi komentari za koje nisam siguran da su potrebni među prijateljima i iskrenim i dobronamjernim čitaocima. Putopisi nisi pisani za OUN ili kongrese za ljudska prava. CVilj im je bio, duboko sam uvjerenm da što slikovitije dočaraju atmosferu i opišu osjećaje koji su doživjeli na tim putovanjima. Insistiranje na ćistunstvu i sterilnosti tekstova, zbog tamo nekih ispravno izgovorenih riječi, nema smisla. Ako ću ja morati gledati šta je dabar , medo ili koja druga ljepotica, obukao taj dan , da li je u redu složio štrafte i kockice, boje ili oblike, tada od uživanja neće ostati ništa. Na kraju, pišete prijateljima, a ja se tako osjećam i budite sasvim opušteni. Netrebamo se, u ovom krasnom životnom periodu, hahaha, dokazivati bilo kome. Voli vas Boco i nemojte me zbog nekih komentara, uskratiti rijetkih prilika da "putujem" po bijelom, crnom i šarenom svijetu.
Subota. Ne radim a probudio se u 4 ujutro. I nece san ponovo. Nikako. Ja ga vucem nazad, on se otima. I sto ga vise vucem, on sve dalje. Na kraju, nakon dva sata potezanja i rvanja, odustanem i ustanem.
ReplyDeleteSta raditi ovako rano? Cistiti snijeg (napadalo nocas 5-8 cm)? Rekle bi komsije da sam 'prehladjen'. Moram biti oprezan sa komsijama, posebno nakon onog ljetosnjeg cupkanja korova(i maslacka). Citati nesto? Rano je. I sta drugo vec u Parkic. Pa zato ga i imamo. Tu se osjecam kao da sam u drustvu, a ne sam. Citam komentare i pustam ih naravno sve.
Razmisljam i o ovom nasem ciber druzenju. Vecina nas se ustvari ne znamo licno i onda vrlo lako moze do nesporazuma. Ja imam prednost u odnosu na moga druga Bocu da vecinu koja se javlja poznajem licno.Mnoge i iz onog ili iz ovog zivota. I to je bitno da bi se neki komentari shvatili. Jer ako, na primjer ne znas Vjeku iz onog zivota, tesko ces shvatiti sta je pjesnik htio reci. A Vjeko je jedna dobricina kome ni jedan detalj ne promakne, i koji se onda poigrava tim detaljima, i sve tako praveci aluzije i kuvajuci sarmu.
Boco, ti jesi u pravu kad kazes da nas pravila sputavaju. Ali, moramo mi biti svjesni i cijenice da je ovo nase druzenje javno i da ga svako, bas svako moze citati. Stoga, moramo biti i odgovorni za izgovorenu rijec. Prica o xxxxx na aerodromu u Newarku sigurno prolazi u konobi, u uzem drustvu, i to xxxxx vjerovatno niko u konobi ne bi ni zapazio. Cak prici daje autenticnost.Ali ova virtuelna konoba je ipak nesto drugo. U nju moze navratiti svako, pa i na primjer momak drugacije boje koze od nase a odrastao u Novom Sadu. Sada zivi u Torontu, a maternji jezik mu ne nas. I on se moze osjetiti povrijedjenim, sto niko od nas ne zeli. U tom smislu sam i shvatio kritiku i Natasinu i Nesinu.
Ja smatram da je ljepota druzenja i prijateljstva i u ucenju da budes bolji. Bez toga, druzenje gubi svrhu.
Da ne filozofiram dalje. Rano je jutro...
E Boco, Boco
ReplyDeleteMene obrazlazu, a tebe nista. Zato sto svi znaju da si ti dobrica i da se samo brines za atmosferu u konobi. Postacu jos ljubomoran na tebe.
Evo ti link http://www.nataliemerchant.com/ za oficijelnu stranicu Natalie. Tu imas mnostvo video zapisa, tekstove koje uz pomoc nekog internet prevodioca mozes privesti razumjevanju kao i audio zapise kompletne diskografije samo u skracenom obliku.
Ah, da. Sad cu ja opet.
Dragi urednice,
Kontam sinoc "ma necu ja" primjetice neko drugi da si preskocio jednog (cetvrtog)xxxx pa ce ti javiti. Kad jutros u podne, niko nista svi spavaju samo ja dezuram.
Znam ja da si se zabrojo. Ost'o ti jedan. Imas cetri a ne skoro cetri xxxx. I mene nekad bune ovi novi brojevi.
Jedan, dva, skoro cetri, cetri...pet