POSLIJE FESTE

Sada, kada je dosta svega, i jela i pica i drustva, i pjesme i smijeha...

Kada su nam glasovi pomalo promukli, kada nam tudji glasovi pocinju smetati, kada se povlacimo u mirnije uglove, kada ponovo, po ko zna koji put, shvatamo da se godina ne sastoji samo od pet, vec da ona ima bar jos 360 ostalih dana, treba poceti razmisljati i o tim danima godine.

Treba se vratiti u svakodnevne rutine, pa ma sta te rutine bile.

Za mene to znaci da treba poceti raditi, svakodnevno voziti do posla i nazad, mozda i potraziti neki drugi posao jer ovaj mi postaje rutina koja vec zamara. (Sad ce Biljana reci: "Pa dokle!? Neces zivjeti sto godina!")

Razmisliti i o blogu, koji postaje sastavni dio moje svakodnevnice, i koji, mozda i vise nego sto to zelim,  zauzima sve vise moga vemena. Oduzima ga nekim drugim rutinama, kao sto je na primjer citanje. Od kada sam otpoceo blog procitao sam samo par knjiga. I to trebam promijeniti.

Ono sto od starta zelim je da blog ne postane cilj, vec sredstvo komunikacije.

Zato sto je ovo doba u godini kada se svode racuni i prave planovi evo i nekoliko recenica o proteklih 10 mjeseci od kada je blog poceo raditi, ili od kada je konoba Parkic otvorila svoja vrata.

Malo statistike: do sada je objavljeno 330 razlicitih  postova. Nisam brojao, ali mislim da je oko 10 do 15% preuzetih iz drugih medija. Broj ulazaka u blog se mijenjao. Smanjivo u ljetnim mjesecima i ponovo povecavao u jesen i zimu. U polednjih nekliko mjeseci, broj dnevnih ulazaka u blog se ustalio na 300 do 400. Bilo je dana kada je broj ulazaka bio i blizu 700, ali, ponekada i blizu 200. U zadnjih par mjeseci ustalio se na prosjeku 350 ili 180 jedinstvenih ulazaka. I vjerujte mi, taj broj, kao i broj komentara ne zavisi od kvaliteta ili aktuelnosti priloga. Gdje se sve blog cita? Cak i u Africi, Aziji. Cak i na Aljasci! Ko su ti koji citaju neki banjalucki blog na ovim mjestima zemaljske kugle tesko je reci. Ali ima ih, povremeno ulaze i citaju. Kao i sto neko iz Bohinja redovno cita blog. Sve je ovo iznad ocekivanje koja sam imao na pocetku.

Mislim da blog nije mnogo odstupio od zacrtanih nacela, da se druzimo, da se ne povrijedjujemo.. Naravno, bilo je i malih odstupanja ali, nadam se ne previse.

Rubrike, slike, sale, misli.... su veoma posjecene, ali moram priznati da sam se tu pomalo zamorio, jer za njih jednostavno ne nalazim vremena, i tu mi je Mario posebno pomaze. Vec mjesecima on salje prijedloge za vecinu rubrika poezije, slika, misli...

Kad smo vec kod imena da pomenem i one bez cije pomoci bi konoba bila pusta.

Mario, Natasa, Boco, Vjeko, Ljilja M., Bruja su na neki nacin postali stalni saradnici. Bez nekih od njih ovaj blog bi bio mnogo siromasniji i jednolicniji.  Saima, Ljilja C., Ranko, Angel, Niskana, Zeljko, Mirsad... su se povremeno ukljucivali ali su  sigurno zasluzili da se pomenu jer svako novo ime, svaki novi prilog donosi blogu raznovrsnost, temu, vijest, novo razmisljanje...

Pominjanje imena je mac sa dvije ostrice jer onaj koji nije pomenut moze se osjetiti povrijedjen.

Zato, ako sam nekoga ispustio molim da mi oprosti jer ja ovo pisem po sjecanju, iz glave. Ne listam arhivu bloga, jer za to nemam vremena.

Nedostatak vremena i povrsnost koja ide uz to je sigurno jedna od osobina bloga. Ja svjesno ne zelim da mi blog odvlaci previse paznje i vremena jer ako se to desi, znam, izgoricu i brzo ce doci kraj.

Kada sam pocinjao blog nisam ni planirao da svaki dan izidje novi post ili prilog. Bilo bi to previse i za profesionalce, a kamoli nas amatere. Ipak, uz pomoc vas koji saljete svoje priloge i prijedloge, imali smo skoro svaki dan nesto novo. Cak i onda kada sam bio odsutan.

Kada planiram slijedecu godinu, nadam se da ce se broj vas koji ste aktivno ukljuceni povecati, da cete time pomoci da odrzimo dosadasnji tempo. Sviju vas, koji ste htjeli, ali iz bilo kog razloga se niste aktivno ukljucili, pozivam da budete hrabriji, da ne razmisljate previse i da posaljete svoje rzmisljanje. Vi koji ste i do sada bili aktivni, nadam se da cete svoj doprinos odrzati ili malo povecati.

Ako u slijedecoj godini naidje dan u nedjelji kada nema novog priloga ili bar nove slike, nemojte pomisliti da mi se nesto desilo, vec da taj dan umjesto da otvaram blog, radim nesto drugo, otvaram stranice neprocitane knjige, da sam u ribolovu, da se igram sa mojom Milom...