Emir Imamović: Naša stranka, dobrovoljni gubitnici

Nevjerovatno je kako su u Bosni i Hercegovini umni, dobronamjerni, relevantni, obrazovani ljudi, spremni uložiti silan trud i znanje iako znaju da, u najboljem slučaju, neće postići ama baš ništa.

„Prijedlog je na inicijativu Naše stranke izradio Centar za javno pravo pod rukovodstvom prof. dr. Edina Šarčevića, jednog od najuvaženijih stručnjaka za ustavno pravo u Evropi. Ideja je bila da javnosti ponudimo kompromis dva modela koji su se u posljednjih 20 godina zacementirali na političkoj sceni: etnonacionalni model, koji Bosnu i Hercegovinu doživljava kao državu entitetskih kolektiva u kojem su građani i Ostali dovedeni u diskriminirajuću, praktički beznačajnu poziciju i drugi – socijaldemokratski model, koji kao relikt starog sistema ignoriše realnost i činjenice da u međuvremenu imamo više etničkih i vjerskih identiteta koji su, nakon 50 godina komunističke vlasti, doživjeli hiper-emancipaciju i, nažalost, postali primarni identiteti, onemogućavajući time u velikoj mjeri poistovjećivanje s državom, odnosno sa Bosnom i Hercegovinom. Proizvod ove ideje je dokument pod nazivom Projekcija Ustava BiH, usvojen od organa Naše stranke u junu ove godine. Naravno, čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije. Upravo iz tog razloga smo odlučili da ovaj dokument, njegov sadržaj, predstavimo javnosti kao radni materijal, otvarajući javnu raspravu i omogućavajući našim ljudima, a ponajviše struci, da razgovaraju i izraze svoje stavove i mišljenja, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se neki tzv. paketi dogovaraju iza zatvorenih vrata u takozvanim šestorkama ili sedmorkama, izvan institucija vlasti i javnosti se prezentuju kao gotova rješenja. Naši ustavni principi, dakle, nisu gotova rješenja, već inicijalni prijedlozi koji bi raspravu o vjerovatno najvažnijem pitanju za budućnost ove zemlje trebali vratiti u javni prostor“, rekao je u intervjuu Danima predsjednik Naše stranke Denis Gratz.

Sve je k'o u civiliziranom svijetu



I dodao, pored ostaloga: “Dio oko promjene naziva entiteta možda zvuči dramatično, ali se radi o poštenom prijedlogu koji će donekle zacijeliti ratne rane; nije u redu da jedan dio BiH nosi ime isključivo jedne etničke skupine. Kako se u tom prostoru osjećaju oni drugi? Isto tako, Federacija BiH je nesretan naziv iz jednostavnog razloga što je besmisleno da jedan dio države nosi ime iste te države... Decentralizirana BiH, ali sa snažnim regijama, koje u ovom trenutku nismo geografski odredili, niti to smatramo neophodnim. To treba ostaviti struci, geografima, demografima, ekonomistima, stručnjacima koji se bave prostornim uređenjem, koji bi ocijenili koje to grupe opština ili regija prirodno pripadaju određenoj ekonomsko-društvenoj cjelini. Predlažemo četiri federalne jedinice zato što smo svjesni da se Federacija mora reorganizovati, da ovo stanje nije održivo. Republika Srpska se, s druge strane, mora decentralizirati, jer se istočni dio ne razvija na isti način i istim intenzitetom, ako uopće možemo govoriti o nekom razvoju...“



Na prvi pogled, sve je k'o u civiliziranom svijetu: jedna stranka kojoj ne nedostaje ozbiljnog svijeta, zamolila je vrhunskog stručnjaka za ustavno pravo, da sa saradnicima izradi dokument koji će biti osnova za javne razgovore o konstrukciji neke bolje, buduće države. One koja se zove Bosna i Hercegovina, što je dovoljan razlog za hronični pesimizam.

Kada je u kancelariji direktora Internacionalnog teatarskog festivala Mess Dine Mustafića, dogovarano formiranje Naše stranke, jedan od njenih osnivača i prvi predsjednik Bojan Bajić, predložio je da NS bude prva i, zapravo, jedina ustavna partija u BiH. Odnosno, da se protiv naopakog, jedva funkcionirajućeg sistema bori koristeći mehanizme istog tog sistema. Ideja je, dakle, bila da se kroz institucije na svim nivoima vlasti djeluje tako da u jednom trenutku bude moguće suspendovanje svih bolnih pitanja na neodređen broj godina, te istovremeno i bezuslovno prihvatanje svih uslova za evropske integracije.

Kako je rečeno te neke davne nedjelje u Messu: „Kada bi Bojan bio predsjednik Republike Srpske, a Danis Tanović Federacije, odnosi između ta dva entiteta bili bi bolji nego odnosi sarajevskih općina Centar i Stari Grad“. Sve poslije bilo bi muzika.

Priča o Ustavu je priča o ratu



Bez ikakve infrastrukture, sa malo novca i još manje vremena, Naša stranka je, uglavnom na galamu i Tanovićevog Oscara, ostvarila začuđujuće dobar rezultat na prvim lokalnim izborima na kojima je učestvovala, da bi samo dvije godine kasnije, u jesen 2010. godine, doživjela kolosalan poraz. Kako u BiH niko i nikada nije dobio izbore na osnovu programa, tako ih niko, pa ni NS, nije izgubila radi toga što je nudila potpuno kriva ili nedovoljno dobra rješenja. Jednostavno, sa elitnim, stvarnosti nimalo bliskim članstvom, bez novca za spektakularne kampanje i liderima alergičnim na podilaženje biračima, Naša stranka, realno, i nije imala nikakvih šansi u BiH, u kojoj će i sa novim predsjednikom, Denisom Gratzom, ostati na političkoj margini.

Naravno, sve što je Gratz rekao u Danima o ustavnom uređenju BiH je toliko precizno da se može uokviriti i zakačiti za zid iznad kauča u dnevnoj sobi. Republika Srpska je, zaista, banjalučki okrug, dok je ostatak tma i tmuša nepregledna; siromašno, zapušteno područje u kojem ugodno živi probrana, podobna i Banjoj Luci preko svake mjere odana manjina. Federacija BiH, u što smo se uvjerili u posljednje dvije godine, jednostavno ne funkcionira, a košta. Teško je naći jedan, samo jedan racionalan razlog da se ne započne proces preustroja BiH, samo... „Čak i sama priča o promjenama Ustava BiH izaziva vrlo osjetljive reakcije“, kako reče Gratz.

Zapravo, svaka priča o promjenama Ustava BiH povlači i priču o ratu u Bosni i Hercegovini. Dejtonski mirovni sporazum, kičma svih kasnijih važnih dokumenata o BiH, bio je, naime, moguć samo zato što je svima ponudio osjećaj da rat nisu izgubili. Grubo rečeno, bez za ovu priču nebitnih detalja: Bošnjaci su dobili BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republiku Srpsku, a Hrvati (naizgled) jednaku političku poziciju kao brojniji narodi. Ozbiljni razgovori o BiH sa četiri regije razumnih, etnički neekskluzivnih naziva, podrazumijevaju i – tiho ili glasno, nije važno – kolektivno prihvatanje poraza. Naša stranka, dakle, želi da bosanskohercegovačka javnost, zapravo srpska, hrvatska i bošnjačka, indirektno govore o trajnom odustajanju od Republike Srpske kao takve, mogućnosti formiranja trećeg, hrvatskog entiteta, te bošnjačkom prestanku shvatanja BiH kao države na koju i u kojoj imaju najviše prava.

Da traže nemoguće, svjesni su, naravno, u Našoj stranci. Ili kako je rekao Gratz u pomenutom intervjuu: „Mi želimo da ponudimo rješenja koja velike stranke ne mogu sebi dozvoliti, zato što se boje svog biračkog tijela i svoje klijentele. Mi želimo da ponudimo ono što možda neće biti najprihvatljivije za široki dio javnosti, ali će biti ono što je najbolje u ovom trenutku“.

Ignoriranje umijeća mogućeg

Jedna od najpoznatijih i najtačnijih definicija politike, jeste ona o umijeću mogućeg. U Našoj stranci su je odlučili ignorirati, čime su, očito svjesno, pokazali kako im ambicije nisu veće od dosadašnjih izbornih rezultata. I vrlo vjerovatno budućih.

Razlika između odgovornih i neodgovornih stranaka jeste i u tome što se prve, za razliku od drugih, ne ponašaju kao njihovi prethodnici na vlasti. Sličnost je, međutim, u tome što i jedni i drugi na vlast dolaze poštujući ista pravila igre. Koliko je NS odgovorna mi nećemo saznati: manje od dva mjeseca prije lokalnih i dvije godine prije općih izbora, Naša stranka je odlučila na vlastitoj koži provjeriti koliko je zaista širok onaj dio javnosti kojem su njeni prijedlozi ustavnih reformi neprihvatljivi. A širok je, znamo iz iskustva, taman toliko da je NS i bez sličnih inicijativa od kojih se masama pale patriotski osjećaji, odavno politički jedva živa. Na obostranu štetu: i Bosne i Hercegovine i Naše stranke



(sa portala RadioSarajevo.ba)

Splavarenje banjalucana u USA

Sopen poslao slike i kratak komentar:

"Na jednoj od ovih slika svima nam treba grudnjak.

Mjesto je predivno,jezero prirodno i bas veliko, lijepo nam je bilo, taj rafting ipak nije za nas, malo je i opasno, brza voda..."



Razledajte slike. Na njima je vecina kosarkasa, pa cajevcana, pa kosarkasa i cajevcana a mislim da su svi banjalucani.

Gledajte i pokusajte se sjetiti. Pogadjajte!



A mogli bi i ovi djecaci napisati koju rijec, pomoci nam u prepoznavanju, opisati u par rijeci sta su dozivjeli...

6

Jagoda Kljaić : Predsjedniku ima tko da piše

Prije par dana sam nakon otvorenog i jasno iskazanog misljenja predsjednika Hrvatske o "Srbinu po profesiji" Pupovcu, kako ga je nazvao pomislio ( i napisao to) da bi bilo dobro kada bi bilo vise politicara kakav je Ivo Josipovic. Naravno, ne misleci samo na njegovu poslednju reakciju.
Ne lezi vraze! ( jel' se tako kaze?)

Sada citam i neka druga misljenja, pa je fer da vam ih ponudim.

Ocito je da sam daleko, da mnoge stvari ne znam i ne razumijem i da moje odusevljenje moze lako splasnuti.

Na vama je da procitate i odredite svoje misljenje.

Moje ionako vise nije ni vazno!



**********************

Kaže narod da svaka tikva kad-tad pukne. Politička se obično žestoko raspada. Onome koji pliva, oslanjajući se na tikvu, voda ubrzo prekrije glavu, što ne znači da se mora utopiti. Ali, da će se dobrano nakvasiti, to hoće. Ipak je sigurnije i mudrije što duže tikvu zadržavati cijelu, pa i zakrpati ako je potrebno, nego je šutnuti tako jako da se doslovno raspadne.

Šteta što predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću nitko nije čitao basne s naravoučenijem i što je iz familije u kojoj se, pretpostavljam, nisu, od majki i očeva, učile narodne izreke. Možda onda ne bi učinio pokrete kako bi tikvu razbio. Jer, kako drugačije objasniti njegovo obrušavanje na tjednik „Novosti“ i Milorada Pupovca, predsjednika Srpskoga narodnoga vijeća koje je izdavač novina. Još prije dva-tri dana komunikacija je izgledala prilično jednostavno. Kao da je u igri samo jedan tekst u novinama, koje su ranije, u nekoliko navrata, pisale istinito, ali neugodno za Predsjednika. I koje su s njim u blagom „klinču“ već skoro dvije godine, nakon naslovnice s porukom „Oba su pala“, shvaćene kao politička poruka što je uvjetovala smjenu tadašnjega glavnoga urednika tjednika.

Mislili smo da je opet u prvi plan izašla tipična hrvatska, odnosno balkanska metoda obračuna s neistomišljenicima. Nije važno što piše, važno je tko je otkrio da je nešto napisano.

Naslovnica koja je Novosti već koštala nacionalne dramePredsjednikovo pismo „Novostima“ potpuno je nova metoda komuniciranja prvoga čovjeka države s nekim, po njegovoj ocjeni, trećerazrednim news magazinom koji je jedva čitan, a prodavan u dvije-tri stotine primjeraka. Ako je tako marginalan, nevažan mu je i sadržaj, pa, čemu Predsjednikovi pokušaji da skrene temu sa nje same, na sporedne informacije, onda kad je za njega lično neugodna. Podsjetimo se: povlačenje povelike ušteđevine iz Komercijalne banke kroz štedno-kreditnu zadrugu u čijem je upravnom vijeću bio član. Ili kupnja stambeno-životnoga prostora veličine 340 kvadrata u strogom centru Zagreba, prije šest godina, od „skromne“ profesorske plaće. Ili odlazak na Bleiburg na samom početku predsjednikovanja. Ili mutni poslovi u ZAMP-u i osobni status u organizaciji, sa jasno iskazanim profitom.

Svaki čovjek se treba braniti argumentima, tumačenjima namjere, navođenjem otežavajućih, nesretnih okolnosti, opravdanjem i objašnjenjem kako nije htio učiniti poteze koji su na kraju ispali negativni.Umjesto da je pokazao mudrost i hrabrost koje bi trebale biti osnovna odlika političara i vođe države, Ivo Josipović je ipak pokleknuo pred interesom vlastite, osobne obrane, i to na najgori mogući način - napadom na druge. Bilo bi to negativno prihvaćeno u demokratskoj političkoj javnosti čak i da je napad na relaciji: hrvatsko protiv hrvatskoga. Hrvatski predsjednik protiv hrvatskih novina. Ta svi su pisali o nelogičnostima u ZAMP-u i analizirali Predsjednikov udio u prijateljsko -poslovnoj suradnji. U početku možda samo nesporazum, sada već politički sukob, koji iz sata u sat dobiva sve šire razmjere, sa prestrojavanjem: za Josipovića ili Pupovca, pri čemu vodi Pupovac, ima vrlo izraženu nacionalnu konotaciju i zato je dodatno problematičan.

Hrvatsko protiv srpskoga, rečeno savršenim nediplomatskim rječnikom. U dva-tri dana sve se manje spominju „Novosti“, ali zato eto Oluje, proslave u Kninu, jednoga predstavnika Srba na tom mjestu, nedolaska drugih, iako su bili pozvani. Pa eto budžeta hrvatske države i Vlade koja se prilično čudno ponaša pri dodjeli novca za srpsku nacionalnu manjinu. Sad saznajemo da je Milorad Pupovac dobivao novac kad god je zatražio i to iznos koji bi „napisao na papirić“. Ha, otuda naše siromaštvo. Znaju građani svih nacionalnosti, i većinskih i manjinskih, da novca ima, nemojmo se međusobno zavaravati, igra je samo u tome kako je i u što raspoređen. Sad nam i Predsjednik Republike to potvrđuje. Pa ako je možda i tražio način kako obustaviti financiranje „Novosti“, što, naravno, odlučno demantira, možda će netko iz Vlade morati o tome progovoriti, kad dođe vrijeme. Kako je krenulo, baš bi i moglo doći.



Ničemu nas nije podučio Predsjednik države kad je rekao: „Već dugo vremena vidim da srpska manjinska politička scena nije prirodno formirana. Manjinska scena, kada je riječ o srpskoj nacionalnoj manjini, je na neki način okovana ili blokirana monopolom koji imaju Pupovac i njegov SNV, odnosno SDSS". Bolna je istina da je scena neprirodna, a konkretna manjina odavno na pozornici s polomljenim daskama. Previše je na njoj glumaca-statista manjinaca, izvan vlasti i političkih struktura, i hrvatskih i srpskih, te su, kao takvi, nula za srpske organizacije u Hrvatskoj. I nisu vidjeli ni novčića iz te bogate blagajne. Sad, da li su svi iz manjine još više smanjeni samo zaslugom Pupovca, o tome bi se dalo razgovarati. Međutim, za prepisku Josipović-Pupovac to je najmanje važno. Manjinska scena ne osjeća neko olakšanje, nije ipak zlurada. Voljela bi manjina da je sve s njom jednostavnije i jasnije, a ne da se nju svako malo ubacuje u nečije političke igre. Uz to, pita se, koja je to politička scena u Hrvatskoj uopće „prirodno formirana“, a da možda ne bi trebala intervenciju Predsjednika države.

Ipak je Ivo Josipović samo čovjek od krvi i mesa. Koji će sada, vjerojatno, imati puno posla oko tumačenja „što je pisac htio reći“. Uostalom, riječ je o Miloradu Pupovcu, predstavniku manjine koji visoko kotira u domaćoj, hrvatskoj javnosti, ali možda još bolje u međunarodnoj. Javili su se, s punim pravom, legitimni predstavnici srpske nacionalne manjine koji postupak Predsjednika Republike ocjenjuju opasnim presedanom neprimjerenim demokratskim društvima. Oglasili su se i predstavnici drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, zbunjeni i uznemireni ovom raspravom, u koju se pokušava uvući promjena ustavnog zakona i ukidanje izborne jedinice za manjine. Sve to samo u dva-tri dana. Kolikogod Predsjednik sad bio (ne)shvaćen, sam si je za to kriv. Otvorio je, namjerno ili ne, svjesno ili ne, ciljano ili ne, s predumišljajem ili ne, veliku temu, krenuvši od naivne poruke: „Ide patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, ne volim te više. Miloradu od Ive.“

„Novostima“ će tiraža i čitanost porasti, kao da im nije dovoljno što ih sve češće uspoređuju sa slavnim „Feral Tribunom“, kojega Predsjednik hrvatske države vjerojatno nije čitao. Da jest, čitao bi i ovaj tjednik, ne slagao se, neobavezno prokomentirao i čekao neko jednostavnije vrijeme da otvori problem financiranja nacionalnih manjina i promjenu izbornog sistema.

Pukla je tikva, netko će dobiti mesnati dio, a drugi špice iliti sjemenke. Vjerojatno nitko neće potonuti. Obično je tako u politici. Doktor nauka protiv doktora nauka. Očekujemo zanimljiv nastavak duela, na doktorsko-znanstvenom, a ne samo sirovom političkom nivou.



(e-Novine)

Istina

Čak i štetna istina vrijedi više od korisne laži.



Man



Ima istiná u koje nije dobro vjerovati.

Bomarše



Nije svaka istina za svačije uši.

Umberto Eko



Istina postoji. Izmišljati se može samo laž.

Džordž Brejk



Ko uvijek govori istinu, taj sebi može priuštiti loše pamćenje.

Teodor Hec



Moj glavni svjedok da govorim istinu jeste moje siromaštvo.

Sokrat



Budi spreman da uvijek govoriš istinu i zli ljudi će te izbjegavati.

Latinska



Kad bukne rat, prva pogine istina.

Artur Ponsonbi



U neiskrenim odnosima najteže je izreći istinu.

Bjornstern Bjornson



Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja.

Sokrat



Laž ne može postati istina, laž može postati samo navika.

Oliver Hasenkamp



Ništa na svijetu nije teže od iskrenosti i nema ništa lakše od laskanja.



Lagati originalno je skoro bolje nego ponavljati tuđe istine. U prvom slučaju ti si čovjek, a u drugom samo papagaj.
Dostojevski





Sve što kažeš trebalo bi biti istinito, ali ne mora biti istinito sve što ti trebaš reći.

Volter



Vjeruj onima koji tragaju za istinom, a sumnjaj u one koji su je našli.

Andre Žid

Markes: ZALJUBLJEN U LJUBAV.....

Kada bih imao jedan komadic zivota, dokazivao bih ljudima koliko grese kada

misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada

prestanu da se zaljubljuju.

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta,

i podario mi komadic zivota, moguce je da ja ne bih kazao sve sto mislim, ali

nesumnjivo bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio, ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace.



Spavao bih manje, sanjao vise, shvatio sam da svaki minut koji provedemo



zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti.

Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju.

Slusao bih druge kada govore, i kako bih uzivao u”sladoledu od cokolade”.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno izlagao

potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.

Boze moj, kad bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da

izgrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama. Jednu Benedetijevu

poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja.



Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni

poljubac njihovih latica...Boze moj, kad bih imao jedan komadic zivota?

Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih volim.



Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih

zaljubljen u ljubav.



Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju

kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.



Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete.



Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom.



Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi...

Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine,

a da ne zna da je istinska sreca u nacinu savladavanja litica.

Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom,

po prvi put, prst svoga oca, da ga je uhvatilo zauvek.

Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo

jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.



Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od

vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da

umirem...



Gabriel Garcia Markes

Bajram šerif mubarek olsun!

Svima koji slave zelim

Sretan Bajram

Natasa: Trogir u pozaru

Natasa poslala dvije slike Trogira, snimljene 18. avgusta 2012. u 1:00 ujutro.

Pozar koji bjesni u zaledjini Trogira veoma je blizu grada. Slike autenticne, lijepe i stravicne....

Slike i vijest o blizini pozara potaknu me da, nakon dugo vremena nazovem svog bratica Radenka koji zivi u Trogiru. Pozar je dosao dosta blizu njihove kuce, ali je na vrijeme lokaliziran, zahvaljujuci kanaderima koji su jos uvijek radili i koji su, dok smo nas dvojica razgovarali,  svojom zaglusujucom bukom prekidali razgovor.