Pročitaje Čavezove izjave o svjetskim liderima

Venecuelanski predsjednik Ugo Čavez (58), koji je preminuo u utorak poslije dvogodišnje borbe sa kancerom, bio je poznat po mnogobrojnim kontroverznim izjavama koje je davao tokom 14-godišnje vladavine.

Čavez je u govoru u Ujedinjenim nacijama 2006. za bivšeg američkog predsjednika Džordža Buša slikovito rekao:

,,Juče je đavo bio ovdje. Baš ovde. I danas se još osjeća smrad sumpora“.

Iste godine je, iznoseći mišljenje o Bušu, rekao: ,,Ti si alkoholičar, pijanica, lažov, nemoralna osoba, Mister Opasnost. Ti si ono najgore…psihološki bolestan čovjek“.

Ni za Bušovog ministra odbrane Donalda Ramsfelda nije imao bolje mišljenje. ,,Gospodar rata je Donald Ramsfeld, jedan od đavolovih pasa“, rekao je 2006.

Obraćajući se američkom predsjedniku Baraku Obami na američkom samitu 2009. Čavez je rekao:

,,Želim da budem tvoj prijatelj“, ali je 2011. imao drugačije mišljenje: ,,Ti si prevarant. Idi i pitaj ljude u Africi koji možda vjeruju u tebe zbog boje tvoje kože, jer je tvoj otac iz Afrike. Ti si afrički potomak, ali si ti sramota svih tih ljudi“.

Nekoliko dana prije latinoameričkog samita u Limi 2008. Čavez je optužio šeficu njemačke vlade Angelu Merkel za političku blizinu Adolfu Hitleru.

Za vrijeme redovnog nedjeljnog radiotelevizijskog obraćanja Čavez je Merkelovu napao jer predvodi demohrišćansku stranku, izjavivši kako jedna od dvije najveće njemačke stranke spada u ,,istu onu desnicu koja je podržala Hitlera i fašizam“.

,,Gospođo kancelarko, idite u… Neću ništa više reći, budući da ste dama“, rekao je tada venecuelanski predsjednik.

Taj napad je imao konkretan povod jer je Merkelova južnoameričke šefove država i vlada pozvala da se distanciraju od Čaveza, budući da on nije ,,glas Latinske Amerike.“

Za bivšeg britanskog premijera Tonija Blera, 2006. je rekao: ,,Ti si imerijalistički pijun… Idi pravo u pakao“.

Za kubanskog vođu Fidel Kastra je, međutim, imao samo pohvale.

,,Ti si otac revolucije na ovom kontinentu, ti si naš otac“, rekao je 2007. prilikom posjete Kubi.

Bivšeg španskog premijera Hozea Mariju Aznara nazvao je fašistom. ,,On je bio pravi fašista“, rekao je Čavez 2007. na jednom samitu, što je naljutilo španskog kralja Huana Karlosa i primoralo ga da uzvrati: ,,Zašto ne umuknete?“

Poslije protjerivanja američkog ambasadora 2008. Čavez je izjavio: ,,Idite u pakao, jenkijevski govnari. Ovo je dostojanstven narod. Idite u pakao stotinu puta, mi smo sinovi Bolivara!“.

Podržavajući bivšeg libijskog vođu Moamera Gadafija, Čavez je 2011. rekao: ,,Bombardovati hrabar libijski narod da bi ga spasli? Kakva briljantna strategija lude imperije. Gde su tu međunarodna prava? Ovo liči na eru pećinskog čovjeka“.

Za bivšeg diktatora Ugande Idi Amina je rekao: ,,Mislili smo da je kanibal. Sada nisam siguran. Možda je on bio veliki nacionalista, patriota“.

O Marsu, konzolama, lutkama, bogatstvu...

O ulozi kapitalizma u nepostojanju života na Marsu: ,,Uvijek sam govorio i  mislio da ne bi bilo čudno da je postojala civilizacija na Marsu i da su onda možda tamo došli kapitalizam i imperijalizam i dokrajčili tu planetu“.

Za Sonijeve konzole za video igre PlejStejšen je ocijenio da su ,,otrov“ koji djecu vodi ,,kapitalističkim putem u pakao“ i da neke od njih uče djecu da ubijaju. ,,Jednom su i moj lik postavili u igru kojoj je cilj bio pronaći me i ubiti“, rekao je Čavez.

U svojoj nedjeljnoj radio emisiji ‘Alo, predsjedniče’, Čavez je pozvao venecuelanske proizvođače da prave obrazovne igračke i lutke s izgledom domorodačkog stanovništva kako bi zamijenili kapitalističke lutke poput Barbike koje, kako je rekao, ,,nemaju ništa s venecuelanskom kulturom“.

Izražavajući nezadovoljstvo zapadnjačkim igračkama, Čavez se već ranije okomio na Nintendo, upozorivši da te igrice podstiču ,,sebičnost, individualizam i nasilje“.

Čavez je imao i svoje specifično mišljenje o bogatstvu.

,,Biti bogat nije lijepo, to nije humano“, smatrao je on.

Boreći se protiv kancera, prošle godine je izjavio: ,,Ovo su teški dani, ali smo mi borci protiv nedaća… Ne mogu nastaviti da budem isti onaj trkački konj, kakav sam bio. Malo ću da se odmorim i opet ću biti dobro“.

(Nezavisne novine)

PLJAČKA VAM MATERINA

Već neko vrijeme ne obavljam bračne
dužnosti. Pegla mi se pokvarila. Stoga sam gulio naranče, a supruga
je cijelo jutro odgovarala na telefonske pozive. Svi joj, kaže, nude
recepte, a niko da je pozove na ručak. Telefon je opet zazvonio, ona
se javila. Rekla da Mute i Mido i onaj Stevo zovu me da obilježimo
1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Upitno sam je
pogledao.

"Sreća tvoja pa pegla ne radi!
Obilježavaj!", rekla je.

Odmah sam se dao u promet. Mute, Mido i
onaj Stevo su već sjedili za hastalom. Dan nezavisnosti su
obilježavali travničkim sirom, kiselim paprikama, gurabijama. A
bilo je i ukoso. Mute je za tu svečanu priliku na zid objesio Aliju
Izetbegovića i zastavu s ljiljanima. Al' na pola koplja.

"A što je zastava na pola
koplja?", zanimalo me je.

"Zato što nam je pobjeda u
agresiji na BiH izmakla za pola koplja!", objasnila je Mica
ulazeći u Odron.

Mido se potom useknuo, ustao i rekao da
svaki svečani trenutak zahtijeva odgovarajući govor. Ja sam se
dobrovoljno prijavio, al' Mica je rekla da bi i pas zaspao slušajući
me, pa mi nisu dali. Rekli su, kad je Mido već ust'o, nek' on
govori. Trajat će kratko, jer Mido ionako nema jedne noge pa mu se
više sjedi, nego stoji. Mido se složio i dodao da bilo bi lijepo da
prije nego počne s govorancijom zovnemo novinare. Ja sam odmah
telefonir'o nekolicini i rek'o:

"Drage kolege, dođite da
preuveličate našu malu svečanost"!

Jedan, inače komšija, došao je. Mido
se useknuo pa počeo s govorancijom.

"Dame i gospodo, plus mediji!
Drago mi je da ste se okupili u ovako velikom broju. Osjećam potrebu
da svima koji su izvukli živu glavu iz agresije na dragu nam
domovinu, čestitam! A ostalim želim više sreće u narednom
izvlačenju. Iako su se sve vrijeme rat i agresija odigravali u našem
šesnaestercu, nismo iskoristili prednost domaćeg terena. Rat je
završen bez pobjednika. Podjelom plijena! Đe smo i šta smo mi,
borci, poslije rata? Niđe! Jedni nas lažu, drugi kradu, treći
pljačkaju. Al' dobro je kad se zna ko šta radi. Dalo bi se
zaključiti da dvacet godina nakon rata jesmo ostvarili izvjestan
napredak u koji sve dublje zapadamo. Vrijeme je da se kaže prava
istina, a ne kako je bilo!", rekne i sjede.

Mi smo aplaudirali, al' smo se i
promeškoljili. Nije nam, naime, bilo jasno šta je prava istina, a
ne kako je bilo, pa smo pitali da objasni. Mido se useknuo i rekao:

"Bošnjacima je bilo namijenjeno
da nestanu. Šućur dragom Allahu, nisu nestali!", rekao je.

Nije ni sjeo kako treba kad je Stevo
ustao i rekao da hoće se, ako dozvolimo, nadovezati na Midu. Mi smo
dozvolili pa je Stevo rek'o tačno je da mnogi su narodi nestali u
istoriji i praksi, a da vrijeme Bošnjaka tek dolazi. Tu je Mido htio
nasrnut na Stevu, al' mi nismo dali.

"Ostavi nam ga na miru. Nema on,
jadnik, s kim ni uskršnje jaje da razbije u Sarajevu!"

Potom smo pleli o referendumu iz '92. I
zaključili da s njim i bez njega agresija i pogibija su nam bile
suđene. Onda je nestalo struje. U hipu smo upalili fenjer. Bješe
topla, intimna atmosfera. Pa smo nas tri zagrlila Micu i pjevušili
da ne bi sjala ovako jako ova naša lijepa avlija da te nije Alija.
Al' struja je došla kako je otišla pa je Mica poželjela na ekranu
vidjeti kako guzonje obilježavaju Dan nezavisnosti i slušati
njihove govorancije. Gledali smo, slušali. Zaključili: Midina
govorancija bila je konkretnija, živahnija, al' i da je ono čime su
se guzonje gostile obilježavajući nezavisnost konkretnije,
živahnije i tečnije od našeg travničkog sira, paprika i gurabija.
Zato smo se Mido, Mute, Stevo, Mica i ja zagrlili i skresali
guzonjama u ekran:

"Pljačka
vam materina!"

Jusuf Bećirović

Nakon oslobadjajuce presude generalu Perisicu u Hagu

Jos jedna presuda suda u Hagu izazvala je dijametralno razlicite reakcije. Jos jednom je ovaj sud za jedne - sud pravde, za druge - sud nepravde, za trece - politicki sud, za cetvrte...

Bilo kako bilo, sud je oslobodio jednog od najvise rangiranih generala vojske Srbije tokom ratova na prostoru bivse Jugoslavije. Prva reakcija - otkud sada to? Sta sa svim prethodnim odlukama i osudama generalima vojske Srbije i vojski RS i SK u kontekstu obrazlozenja ove presude? Ima li , i koliko, to veze sa nekim prethodnim odlukama suda, posebno oslobadjajuce odluke generalima Gotovini i Makracu? Ima li ova odluka veze sa nekim sumnjama i kontraverzama vezanim za odnose ovog generala sa nekim americkim diplomatama? 

Mozda je najbolje procitati prvu reakciju Natase Kondic, koja se cini umjerenom i trezvenom.

************************

Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo

Srbija nije kontrolisala VRS

Bojan Tončić

Nataša Kandić, osnivačica Fonda za humanitarno pravo, kaže za e-novine da je "presuda u slučaju Perišić potpuno u skladu sa presudom Međunarodnog suda pravde u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije".

"Tu je Srbija jedino odgovorna za kršenje Konvencije protiv genocida. Što se tiče de jure i de facto kontrole, utvrđeno je da Srbija nije imala kontrolu nad snagama Vojske Republike Srpske, i u tom smislu je bilo očekivano da ova presuda, naročito posle presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, bude oslobađajuća. Zato što sledi taj standard koji je doneo Međunarodni sud pravde. Znači, nema odgovornosti Srbije, pa ni načelnika Generalštaba, odnosno oficira JNA", kaže Nataša Kandić.

Prilikom prvostepenog izjašnjavanja, septembra 2011, kada je Perišiću izrečena kazna od 27 godina zatvora, mišljenje je izdvojio sudija Bakone Džastis Moloto, konstatujući da je za nesporno utvrđivanje krivice neophodno dokazati da je pomoć koju je VRS dobijala od Srbije bila usmerena na činjenje ratnih zločina. Odbrana je, tražeći da se Perišić oslobodi, ili da mu bude izrečena razumnija kazna, isticala to da je neophodno utvrditi "znatan uticaj" pomoći na ohrabrivanje ili moralno podržavanje činjenja zločina.

Tužilaštvo je, pak, odgovorilo da je pomoć koju je pružao VRS imala znatan uticaj na činjenje zločina u Srebrenici i Sarajevu, budući da je VRS zavisila u velikoj meri od pomoći koju je obezbeđivao Perišić. Sam Perišić tvrdio je u žalbenoj raspravi da "nije zabranjeno vođenje rata", pozivajući članove drugostepenog veća da "razmisle o posledicama konačne presude u njegovom slučaju o tome kako će ona uticati na čelne ljude vojski koje i danas pomažu vojske drugih država u vođenju ratova".

"Nijednom presudom dosad nije utvrđeno da je Srbija davala pomoć za činjenje ratnih zločina. Presuda Međunarodnog suda pravde (o tome da Srbija nije učinila sve da spreči genocid, prim. aut.) znači odgovornost za nečinjenje, a ne za direktno učešće u ratnim zločinima. Presuda sledi trend da Srbija nije direktno odgovorna za genocid u Srebrenici, a agresija nije predmet o kojem je raspravljao Haški tribunal", ističe Nataša Kandić.

Ona ocenjuje da presuda "isključivo ima veze sa uspostavljenim standardima u procesu protiv hrvatskih generala", te da će u Srbiji " biti pozdravljena i da će malo relaksirati negativan odnos prema Tribunalu".

(e-Novine)

Tri godine Parkica

"Dok se okrenes - prodju tri godine" Evo, i ove tri godine Parkica, prodjose prilicno brzo.

Godisnjica!

Sjecam se sada proslava godisnjica u Cajavecu i na Radiju.

Moram reci da su one na Radiju (2. februara) bile nezaboravne.

Uvijek sam to osjecao a i govorio da se na Radiju ne radi, vec zivi.

Zaista tako. Tih 12 godina koje sam proveo na Radiju osjecao sam kao da su mi kolege sa posla moja prosirena porodica. A te godisnjice Radija bile su prave feste, gdje se opustalo, pjevalo, plesalo....

Sta je sa mnom? Pisem li ja to o blogu ili Radiju?

Svejedno! Tipicno za sve koji malo omatuve.

Pocnu jednu temu a zavrse sa sedmom. Kod trece teme, onu pocetnu vec zaboravlili.

Ja se jos dobro drzim.  Znam da sam poceo pricu o trogodisnjici Parkica.

Elem, u ove tri godine Parkic je mnogo toga prosao: i pocetne djecije bolesti (tehnicke i one druge), pa  prohodao, padao, dizao se, postao stabilan na nogama i evo ga vec i trci... I dalje siri ruke svim dobronamjernima...

Kako se ja osjecam nakon ove tri godine? (Evo malo i intime!)

Zadovoljan, posebno kad mi u Banjaluci, mnogi poznanici kazu da citaju Parkic i da im se svidja, kada mi se javi neko iz svijeta i kaze da cita. kada...

Pomalo sam i umoran jer sve je to ipak i naporno, obavezujuce, svakodnevno, ali na kraju krajeva - isplati se.

Da nije tako ne bi Parkica vise ni bilo.

Uz pomoc bloga uspostave se prekinuti kontakti sa ljudima iz svih krajeva svijeta, uglavnom nasim banjalucanima, razmjenjuju se misljenja, podsjeca na proslo - lijepo, ukazuje na sadasnje- ne bas tako...

Mislim da se Parkic drzao vecine u pocetku zadatih zadatka. ( Ko ne vjeruje neka proseta do pocetnih postova i uvjeri se).

U pocetku entuzijazam je bio primjetan. Kasnije, shvatio sam da ako zelim maraton (a Parkic sam zamislio kao maraton - a ne kao sprint) moram rasporediti energiju na dugi rok da ne bih "plesao samo jedno ljeto".

Mislim da je bilo lijepih tekstova razlicitih autora koji su privukli paznju mnogih, lijepih sjecanja, prica...

Bilo je , naravno i lutanja, nespretno, nesretno izabranih tekstova i komentara, nesporazuma. Vjerovatno ce ih biti i dalje, ali vecinu bih ocijenio nenamjernim, ne-zlonamjernim  i  proizvodom razlicitosti sa kojima i u kojima  zivimo. Na srecu, mladi smo i imamo vremena za ucenje i popravljanje.

Vama koji ste sve ove tri godine izdrzali i nije vam bilo dosadno, niste se naljutili i otisli, niste razocarani i jos uvijek u Parkicu nalazite razlog da ga otvarate i procitate, od srca cestitam i zahvaljujem na podrsci, pa makar se nikad niste ni javili. Vama koji ste nekada bili sa mnom u ovoj virtuelnoj konobi, a sada, iz raznih razloga, vise niste, zelim da ne budete povrijedjeni jer nemam namjeru da ikoga povrijedim. Izrazavam svoje misljenje, ponekada uspjesno , ponekada neuspjesno, nejasno kao i svi mi.

I ja nastojim da me neki nedobronamjerni komentari ne povrijede i odvrate od rada na blogu. Mislim da se ovdje skupljaju ljudi koji nisu zlonamjerni. U mnogo cemu se slacemo i shvatamo - u ponecemu ne. Mnogi od nas se cak ni ne poznajemo u stvarnom zivotu.  O ponekim, posebno vrucim balkanskim temama, imamo razlicita misljenja. I to ne bi trebalo da nas razdvaja. Jer ako smo normalni kao sto jesmo,  to treba prihvatiti kao dio naseg zivota i nas samih.

Poneki od vas koji su nekada bili aktivni su se vremenom povukli ili pasivizirali. Svako je imao svoje razloge za to i ja to postujem. Za vecinu vas mi je zao  - za poneke mislim da je dobro sto su tako odlucili i za njih i za mene i za vecinu ostalih koji navracaju u Parkic.

U medjuvremenu pojavljuju se novi ljudi, nove ideje i Parkic i dalje plovi.

Vama koji mi i dalje pomazete svojim prijedlozima, prilozima i komentarima iskreno zahvaljujem, jer ponekad mislim da je previse i da bih trebao malo da ohladim, ali vi, kao da to osjetite, uskocite i onda zajedno idemo dalje.

Vi koji ste Parkic otkrili nedavno navracajte i dalje i posaljite poneku svoju rijec. Zelimo i  mi cuti i procitati nesto i o vama. Ne stidite se. Otvorite se. Drustvo koje navraca na ovaj blog je  normalno i dobronamjerno.



I pored svih primijecenih ili neprimijecenih uspona i padova, blog se cita sve vise. Uskoro ce i statistika pokazati 350.000 otvaranja bloga od pocetka rada. ( Moram reci da je ta cifra vec predjena, jer se statistika ukljucila mjesec dana nakon sto je blog otpoceo rad i u par navrata je bila iskljucena. Ali to i nije toliko bitno.) Trenutno citanost je oko 400 ulazaka na blog dnevno. Citanost svakako nije kriterij kvaliteta. Dapace, u mnogim slucajevima na internetu citanost je mjera svega suprotnog od kvaliteta.

Tih 400 ulazaka dnevno me raduju ali i stvaraju  obavezu da svakog dana nesto kazem, procitam, preporucim, da blog ostane aktuelan... Prilicno za nekoga ko i dalje radi osam sati dnevno, ima  porodicu i druge neke obaveze koje zivot znace.



Budite mi i dalje zdravi i veseli!



***************

Ljubicice Iz Saiminog vrta

Muharem Bazdulj: Windows noćas mora pasti

Prije četvrt stoljeća, tamo negdje krajem osamdesetih godina prošlog vijeka, kad je riječ o stavu političkih i intelektualnih elita spram opstanka Jugoslavije kao zajedničke države, najveći zagovornici separatizma i disolucije dolazili su s hičkokovskih geografskih širina i dužina zvanih “sjever, sjeverozapad”. Prednjačila je, hoću reći, Slovenija, a za njom je kaskala Hrvatska. U cijeloj raspadnoj frtutmi ove su dvije republike-države nekako i najbolje prošle. Kakva je, međutim, situacija danas? Ako je suditi po nereflektovanom jadikovanju proletarijata i po manje ili više elokventnim analizama “poštene inteligencije”, sve je bilo uzalud. Nije se vrijedilo otcjepljivati. Jugoslavija je bila bolja!

Prošle sedmice u Beogradu je gostovao slovenački sociolog Rastko Močnik, intelektualac bez žižekovskog globalnog estradnog renomea, no koji je o balkanskoj stvarnosti uvijek sudio inteligentnije i ozbiljnije od slavnijeg “kolege”. Medijski je Močnik u Beogradu dočekan kao zvijezda, kao onomad, za žive Jugoslavije, Brena u Ljubljani. Njegov intervju za magazin Oko Radio-televizije Srbije iscitiran je svuda: od “progresivnih” internetskih portala do paradigmatski tabloidnog Kurira? Šta je rekao Močnik? Pravo govoreći, ništa što on lično nije i ranije izjavljivao. Rekao je, recimo, da je razbijanje Jugoslavije bilo velika istorijska greška, da je Slovenija danas njemačka kolonija, da je centralizam ili autoritarizam Beograda unutar SFRJ bio ništa, tek puki folklor u odnosu na “komesarsku vladu” koja iz Bruxellesa vlada Evropskom unijom, i tako dalje, i tome slično. Ono po čemu je, međutim, Močnikova pozicija unutar Slovenije danas drukčija negoli prije nekoliko godina jest to što je u svojim stavovima uglavnom bio prilično usamljen, dok sada više nije tako. U Hrvatskoj je, pak, prije nešto više od tri sedmice, Marinko Čilić ispisao izvanrednu kolumnu pod naslovom “Groblje suvereniteta”, u kojoj najprije ističe kako su Slovenija i Hrvatska nametnule ostatku Jugoslavije ideju o nacionalnom suverenitetu republika kao “epohalnom iskoraku”, a da je danas “ideja suvereniteta, ta središnja svetinja secesionističkog pokreta iz devedesetih, abortirala i pretvorila se u praznu, besadržajnu ljušturu”. Da, baš tako to nekako izgleda, vrhunaravna svetinja pretvorila se u banalnu svakidašnju jadikovku.

Da je Jugoslavija opstala, ova naša tekuća 2013. bi bila godina za pompezno obilježavanje jubilarnih godišnjica. Tokom cijele godine, u različitim krajevima zemlje, no ubjedljivo najviše u Bosni i Hercegovini, tekla bi prisjećanja na velike bitke Narodno-oslobodilačke borbe, a sve bi kulminiralo krajem novembra kad bi se u Jajcu proslavila sedamdeseta godišnjica Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Da, prošlo je ravno sedam decenija od 1943. godine, godine najvećih i najslavnijih partizanskih bitaka, Bitke na Neretvi i Bitke na Sutjesci, između ostalih, a baš se ovih februarskih dana navršava tih okruglih sedamdeset godina od proslavljene već pomenute bitke znane i kao Bitka za ranjenike. Velika je to priča, ljudska, istorijska i umjetnička. A među silnim njenim aspektima i valerima meni se ovih dana kao lajtmotiv svako malo javi ona rečenica nekoć ispisivana na značkama, bedževima i majicama, uz stilizovani Titov potpis ispod, rečenica što se probila i do, kako se to kaže, popularne kulture, rečenica koja glasi: Prozor noćas mora pasti. Taj gradić Prozor, ta današnja nesretna lokalna zajednica što se valjda i službeno zove nakaradnim dvodijelnim imenom Prozor-Rama, homoniman je sa zajedničkom imenicom koja označava objekat što je u vrijeme mog djetinjstva bivao najčešćom žrtvom klinačkih kvartovskih loptanja.

Ne znam jesu li u pravu katastrofičari koji tvrde da se djeca danas igraju samo virtuelnih igrica i da je “pravo” djetinjstvo nestalo. Ne znam, kažem, ali to u ovom kontekstu i nije važno. Imam na umu drugu “prozorsku” analogiju. Pojedini teoretičari kvaziljevičarske provenijencije “snagu za promjene” savremenog doba prepoznaju, naime, u “digitalnoj naciji” i “Facebook revolucionarima”. Svijet će, po njima, promijeniti, i to nabolje, korisnici Windowsa i drugih operativnih sistema. A takvo učitavanje političke “progresivnosti” u čistu tehniku je duboko pogrešno. Tehnika je ideološki neutralna i podjednako može da pomogne “fašistima” i “antifašistima”. U idolopoklonstvu spram “tehničkog napretka” ima, uostalom, nečeg bliskog totalitarizmu. Velika je razlika, hoću reći, između današnjih internetskih zagovornika “globalnog internacionalizma” koji se bez ikakvog rizika i odricanja, tinejdžersko-fanovski, “lože” na Marxa, Bakunjina i Subcomandante Marcosa, na isti način na koji se neki njihovi vršnjaci “lože” ili su se “ložili” na Britney Spears ili Justina Biebera i ljudi koji se ni na Staljina nisu “ložili”, nego su se borili. Na jednoj strani je pozersko pomodarstvo, svjetonazor što ispod najtanje moguće korice navodnog revolta krije suštinsko pristajanje na postojeći poredak stvari, na vladajuću paradigmu. Na drugoj strani je otpor stanju koje se u to doba doima samorazumljivim, otpor svemu onom na šta se većina već prilagodila, vrsta ludila zapravo koja tek “post festum”, iz perspektive poznatog ishoda, pragmatičarima djeluje prihvatljivo i poželjno. Na jednoj strani, ako uprostimo, život sveden na brzu internet-konekciju, besmislen ako Windows padne, na drugoj onaj život moguć i omogućen jedino time što je Prozor – pao.

(Oslobodjenje)

Jos jedna vlada pala?!

I posle Dodika, Dodik

Drug Mile je rekao da je narod u pravu!

Piše: Đorđe Krajišnik

Photo: Dani

Treći prst u pripremi: Mile Dodik, strpljiv

Photo: Stock

Ko bi rek'o da će Milorad Dodik iz sve političke gungule koja posljednjih sedmica potresa Republiku Srpsku izaći u očima sve gladnijeg i obespravljenijeg naroda kao veliki pravednik. Baš u vrijeme kad mu se stolica pod pritiscima kako domaćim, tako i inostranim, poput podivljale kobile, rita, Dodik je odlučio još jednom osvojiti simapatije građana, glumeći da pokušava spriječiti nesprječivu katastrofu koja i politički i ekonomski čeka ova bh. entitet. Dodiku je to jasno, ali kada katastrofa već mora pogoditi entitet, makar da ne pogodi njega. Zbog toga je i pribjegao farsičnom, manevru "rušenja" Vlade RS-a na čelu sa malim od palube Aleksandrom Džombićem - kao kolateralnom štetom volje velikog vođe. Malo je reći da je Dodikov potez besmislen, da se radi o kupovanju još (malo) vremena, ali da će ishod po njega biti isti: propast! Zbog toga je vrlo očigledna i panika koja gotovo neumitno prati velike (s)lomove onih koji su već duboko zagazili na put despostva i tiranije. I koji u izmaglicama vlastitog uma imaju potrebu da se obračunaju sa svima, osim sa sobom, iako se, zapravo, sa sobom i obračunavaju, a da to ne znaju.

Prvo je Dodik negirao da će doći do bilo kakvih korekcija u Vladi RS-a, pa je potom izašao sa stavom da će ipak biti izmjena, te da će po neki neefikasni ministar biti smijenjen, da bi u velikom finalu obznanio da Vladi nema spasa, da je vrijeme da se pakuju koferi i da je na pomolu velika čistka. No, zadržimo se ovdje na samo jednoj stvari, na logičnosti ovog poteza. Ili da budemo precizniji njegovoj zaumnosti, optičkoj varci i neurasteničnosti. Šta nam zapravo Dodik poručuje?

Shvativši da se veoma teško odbraniti od glasova koji mu predviđaju skoro strmoglavljenje u politički ambis, jer kad Zuko Zukić među narod ubaci klicu sumnje teško ju je iskorijeniti, Milorad Dodik je odlučio uzvratiti kontranapadom. Međutim, taj napad, kako to već biva sa diktatorima koji se predstavljaju kao božanstva pravednosti, nije bio usmjeren na njegove stvarne političke protivnike, opozicione stranke i političare, već na potpuno suprotnu stranu - u vlastiti tabor. Na ovaj način, obračunavajući se praktično sa čedom koje je ispalo iz njegove utrobe Dodik na sav glas, kao drug Staljin u obračunu sa vlastitim kadrovima, poručuje: Evo krivca. Jesam li vam rekao da sam pravedan, da mi možete vjerovati. Vidite da kod mene nema ni po babu, ni po stričevima. Ja kažnjavam sve redom! Zato, budimo oprezni! Guja nam možda leži i u vlastitim njedrima, samo je treba na vrijeme prozrijeti i ukebati motkom u glavu. Skidajući tako sa sebe svu odgovornost za sve teže stanje u Republici Srpskoj. Jer, da je ofanziva bila usmjerena na opoziciju svima bi, po logici čim se braniš - kriv si, bilo jasno da su predsjednik republike i njegova stranka u panici. Ovako, doktrinom šoka pažnja posmatrača je odvučena u potpuno suprotnom pravcu. A predsjednik izrasta u očima javnosti kao čovjek od riječi, dok su sive eminencije i istinski kriminalni gospodari RS-a ostali netaknuti.

Dodik valjda smatra da se niko neće zapitati po čijoj je direktivi, u konačnici, radila ta Vlada, ako ne pod tutorstvom i mentorstvom njega samoga? Ko je imao većinu u toj Vladi ako ne stranka predsjednika republike? Ko će u konačnici uspostaviti novu vladu, zajedno sa istim koalicionim partnerima Pavićem i Đokićem, ako ne stranka sa Dodikovim imenom na čelu? Šta ćemo iz toga dobiti? Istu Vladu, ali samo malo drugačiju. Ili možda istu Vladu, ali samo malo odaniju. Stoga, iako na momente zbunjujući i iznenađujući Dodikov potez je jedno veliko ništa. Jedna varka za obmanjivanje i produžavanje agonije besmisla i vrćenja u krug, koje je postalo jedina politička doktrina u BiH.

Ipak, proći će i Dodikovo. Ali, je veliko pitanje šta i ko nakon Dodika? I ima li uopšte izgleda da će se u ovom zamršenom klupku sitnosopstveničkih, krupnosopstveničkih i pljačkaških interesa izbiti kraj, ili bar čvor koji ukazuje da postoji i neki drugi, bolji i pošteniji put? Sistem u kojem Dodik manevriše može iznjedriti samo novog Dodika, možda nešto namazanijeg nego što je prethodni. Predsjednik je, međutim, sada svakako miran do izbora. "Promjene" su sprovedene. O pravim je suvišno i pričati. Njih nakon Dodika, ne može izvršiti Dodik, ni Dodik nakon njega.

(e_Novine)

Mile Stojić: Tvoji najveći sinovi stide se tvoga imena

Dobro jutro Bosno i Hercegovino! Sretan ti praznik

Najsretnija zemljo. Nek tvoji umorni trudbenici danas

Slave, nek tvoji obogaljeni ratnici iziđu danas na ulice

Neka se ori pjesma od planine do planine, nek brenči

Muzika od gorskog vrhunca do ponora, do jama

Gdje spavaju pravednici podmuklim mirom. Nek vijore

Zastave na visokim jarbolima dok tvoji bratski narodi

Zagrljeni i pijani u miru praznuju i snivaju novu krv.

Dobro jutro, Bosno i Hercegovino, sretan ti dan

Nezavisnosti, koji ne slavi pola tvojih žitelja, naviklih

Na zavisnost i ropstvo. Živjela Republiko Srpska, živjela

Herceg-Bosno, živjeli svi kantoni i županije, Živjelo Sarajevo

I distrikt Brčko. Sretan ti blagdan državo, dopola republiko

A otpola federacijo, zdravstvuj mitska sireno i centaure

Polu-ribo, polu-djevojko, polu-konju, polu-čovječe!

Dobro jutro moja najljepša, moja nesretna domovino

Tvoji najveći sinovi stide se tvoga imena. Tvoji mudraci

Na strani su tvojih dušmana. Zemljo ratara i pastira koju

Nitko ne voli. Zemljo rudara i proletera, lica izboranih

Kao hrastova kora, što vade i liju tvoje zlato. Vinogradara

Što trgaju tvoje trsje, vršu pšenicu i vrcaju med.

Dobro jutro, Bosno i Hercegovino, zemljo rijeka što u svome

Mulju kriju zlato i kosti. Na tvom se valovitom tijelu gnijezdi

Tisuću država: Hrvatska do Drine i Srbija do Une, Islamska

Džamahirija. U tvojim se tamnim šumama kote ikriju mračne

čete. Bune se istok i zapad. Ali nitko ti ne prilazi u pomoć

Praznik tvoga rođenja bijaše početak tvoje agonije.

Dobro jutro, plemenita državo Bosno i Hercegovino,

Gdje se ljudi ne razumiju, a govore istim jezikom.

Iz tvojih vitkih bogomolja, zvonika i munara

Kulja tama, što je prekrila tvoja polja i planine. A tvoji

Veliki sinovi razvlače tvoje krvave prnje, kao psi

Oglodanu kost. Dižem ovu čašu u slavu velike ludosti

Što je ovladala u glavama onih za koje smo vjerovali

Da će upaliti baklju progresa, donijeti sunce slobode.

Slavim sve tvoje konstitutivne narode, Srbe, Hrvate

Bošnjake. I nekonstitutivne, Židove, Cigane, Albance, Čerkeze

Dobro jutro Tamni vilajete, dobro jutro zemljo krvi i meda

Nek žive tvoji ortodoksi i tvoji heretici, tvoji bogumili i

Tvoji patareni, tvoji muslimani, tvoji kršćani i tvoji

Hrišćani. Tvoji derviši i tvoji ateisti. Obogaljeni sinovi

U kolonama stida. Slavim ih onako kako je mnoštvo američko

slavio rob njegov veliki što zvaše se Walt Whitman.

Dobro jutro Bosno i Hercegovino, škrta zemljo

U kojoj buja porod od tmine i ljudi od žeženog zlata

Čiji te srebrni sinovi napuštaju i odlaze zauvijek od tebe

Da bi oplakivali tvoje kristalne krajolike i pjevali

Tvoje tugaljive pjesme u prljavim podrumima svijeta

Čije te mirisne kćeri lako iznevjere i odu s drugim

Jer ne mogu da otrpe dragost tvoje okrutne ljubavi.

Dobro jutro Bosno, moja ljepotice izgorenih zjenica

Državo za prokletnike, ni na nebu ni na zemlji. Sretan ti

Praznik vjernosti i izdaje, Hercegovino, kršna majko

Neka pjesma tvoje slobode okupa tvoje križeve i nišane

Neka tvoje gradove osvijetle žarulje spokojstva i

Radosti, a svjetlost munja tamne časove tvojih pjesnika

Dobro jutro moja najljepša, moja nesretna domovino

Nek tvoje mirisne cvjetove danas prekriju božanske pčele

A tvoje visoke planine, gdje spavaju ukopane mine, nek

Grgore šumorom gorskih očiju. Nek umuknu za tren

Tvoja ohola božanstva i uskrsnu slavenska, Perun i Vesna

Jarilo i Morana; nek danas, na tvoj praznik, zaigraju vito

kolo nad ubogim, nedovršenim kućama po kojima padaju

Kiša peluda i slap mirisa i prekrivaju tvoje rane.

(e-Novine)