Već neko vrijeme ne obavljam bračne
dužnosti. Pegla mi se pokvarila. Stoga sam gulio naranče, a supruga
je cijelo jutro odgovarala na telefonske pozive. Svi joj, kaže, nude
recepte, a niko da je pozove na ručak. Telefon je opet zazvonio, ona
se javila. Rekla da Mute i Mido i onaj Stevo zovu me da obilježimo
1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Upitno sam je
pogledao.
"Sreća tvoja pa pegla ne radi!
Obilježavaj!", rekla je.
Odmah sam se dao u promet. Mute, Mido i
onaj Stevo su već sjedili za hastalom. Dan nezavisnosti su
obilježavali travničkim sirom, kiselim paprikama, gurabijama. A
bilo je i ukoso. Mute je za tu svečanu priliku na zid objesio Aliju
Izetbegovića i zastavu s ljiljanima. Al' na pola koplja.
"A što je zastava na pola
koplja?", zanimalo me je.
"Zato što nam je pobjeda u
agresiji na BiH izmakla za pola koplja!", objasnila je Mica
ulazeći u Odron.
Mido se potom useknuo, ustao i rekao da
svaki svečani trenutak zahtijeva odgovarajući govor. Ja sam se
dobrovoljno prijavio, al' Mica je rekla da bi i pas zaspao slušajući
me, pa mi nisu dali. Rekli su, kad je Mido već ust'o, nek' on
govori. Trajat će kratko, jer Mido ionako nema jedne noge pa mu se
više sjedi, nego stoji. Mido se složio i dodao da bilo bi lijepo da
prije nego počne s govorancijom zovnemo novinare. Ja sam odmah
telefonir'o nekolicini i rek'o:
"Drage kolege, dođite da
preuveličate našu malu svečanost"!
Jedan, inače komšija, došao je. Mido
se useknuo pa počeo s govorancijom.
"Dame i gospodo, plus mediji!
Drago mi je da ste se okupili u ovako velikom broju. Osjećam potrebu
da svima koji su izvukli živu glavu iz agresije na dragu nam
domovinu, čestitam! A ostalim želim više sreće u narednom
izvlačenju. Iako su se sve vrijeme rat i agresija odigravali u našem
šesnaestercu, nismo iskoristili prednost domaćeg terena. Rat je
završen bez pobjednika. Podjelom plijena! Đe smo i šta smo mi,
borci, poslije rata? Niđe! Jedni nas lažu, drugi kradu, treći
pljačkaju. Al' dobro je kad se zna ko šta radi. Dalo bi se
zaključiti da dvacet godina nakon rata jesmo ostvarili izvjestan
napredak u koji sve dublje zapadamo. Vrijeme je da se kaže prava
istina, a ne kako je bilo!", rekne i sjede.
Mi smo aplaudirali, al' smo se i
promeškoljili. Nije nam, naime, bilo jasno šta je prava istina, a
ne kako je bilo, pa smo pitali da objasni. Mido se useknuo i rekao:
"Bošnjacima je bilo namijenjeno
da nestanu. Šućur dragom Allahu, nisu nestali!", rekao je.
Nije ni sjeo kako treba kad je Stevo
ustao i rekao da hoće se, ako dozvolimo, nadovezati na Midu. Mi smo
dozvolili pa je Stevo rek'o tačno je da mnogi su narodi nestali u
istoriji i praksi, a da vrijeme Bošnjaka tek dolazi. Tu je Mido htio
nasrnut na Stevu, al' mi nismo dali.
"Ostavi nam ga na miru. Nema on,
jadnik, s kim ni uskršnje jaje da razbije u Sarajevu!"
Potom smo pleli o referendumu iz '92. I
zaključili da s njim i bez njega agresija i pogibija su nam bile
suđene. Onda je nestalo struje. U hipu smo upalili fenjer. Bješe
topla, intimna atmosfera. Pa smo nas tri zagrlila Micu i pjevušili
da ne bi sjala ovako jako ova naša lijepa avlija da te nije Alija.
Al' struja je došla kako je otišla pa je Mica poželjela na ekranu
vidjeti kako guzonje obilježavaju Dan nezavisnosti i slušati
njihove govorancije. Gledali smo, slušali. Zaključili: Midina
govorancija bila je konkretnija, živahnija, al' i da je ono čime su
se guzonje gostile obilježavajući nezavisnost konkretnije,
živahnije i tečnije od našeg travničkog sira, paprika i gurabija.
Zato smo se Mido, Mute, Stevo, Mica i ja zagrlili i skresali
guzonjama u ekran:
Jusuf Bećirović
No comments:
Post a Comment