Tri godine Parkica

"Dok se okrenes - prodju tri godine" Evo, i ove tri godine Parkica, prodjose prilicno brzo.

Godisnjica!

Sjecam se sada proslava godisnjica u Cajavecu i na Radiju.

Moram reci da su one na Radiju (2. februara) bile nezaboravne.

Uvijek sam to osjecao a i govorio da se na Radiju ne radi, vec zivi.

Zaista tako. Tih 12 godina koje sam proveo na Radiju osjecao sam kao da su mi kolege sa posla moja prosirena porodica. A te godisnjice Radija bile su prave feste, gdje se opustalo, pjevalo, plesalo....

Sta je sa mnom? Pisem li ja to o blogu ili Radiju?

Svejedno! Tipicno za sve koji malo omatuve.

Pocnu jednu temu a zavrse sa sedmom. Kod trece teme, onu pocetnu vec zaboravlili.

Ja se jos dobro drzim.  Znam da sam poceo pricu o trogodisnjici Parkica.

Elem, u ove tri godine Parkic je mnogo toga prosao: i pocetne djecije bolesti (tehnicke i one druge), pa  prohodao, padao, dizao se, postao stabilan na nogama i evo ga vec i trci... I dalje siri ruke svim dobronamjernima...

Kako se ja osjecam nakon ove tri godine? (Evo malo i intime!)

Zadovoljan, posebno kad mi u Banjaluci, mnogi poznanici kazu da citaju Parkic i da im se svidja, kada mi se javi neko iz svijeta i kaze da cita. kada...

Pomalo sam i umoran jer sve je to ipak i naporno, obavezujuce, svakodnevno, ali na kraju krajeva - isplati se.

Da nije tako ne bi Parkica vise ni bilo.

Uz pomoc bloga uspostave se prekinuti kontakti sa ljudima iz svih krajeva svijeta, uglavnom nasim banjalucanima, razmjenjuju se misljenja, podsjeca na proslo - lijepo, ukazuje na sadasnje- ne bas tako...

Mislim da se Parkic drzao vecine u pocetku zadatih zadatka. ( Ko ne vjeruje neka proseta do pocetnih postova i uvjeri se).

U pocetku entuzijazam je bio primjetan. Kasnije, shvatio sam da ako zelim maraton (a Parkic sam zamislio kao maraton - a ne kao sprint) moram rasporediti energiju na dugi rok da ne bih "plesao samo jedno ljeto".

Mislim da je bilo lijepih tekstova razlicitih autora koji su privukli paznju mnogih, lijepih sjecanja, prica...

Bilo je , naravno i lutanja, nespretno, nesretno izabranih tekstova i komentara, nesporazuma. Vjerovatno ce ih biti i dalje, ali vecinu bih ocijenio nenamjernim, ne-zlonamjernim  i  proizvodom razlicitosti sa kojima i u kojima  zivimo. Na srecu, mladi smo i imamo vremena za ucenje i popravljanje.

Vama koji ste sve ove tri godine izdrzali i nije vam bilo dosadno, niste se naljutili i otisli, niste razocarani i jos uvijek u Parkicu nalazite razlog da ga otvarate i procitate, od srca cestitam i zahvaljujem na podrsci, pa makar se nikad niste ni javili. Vama koji ste nekada bili sa mnom u ovoj virtuelnoj konobi, a sada, iz raznih razloga, vise niste, zelim da ne budete povrijedjeni jer nemam namjeru da ikoga povrijedim. Izrazavam svoje misljenje, ponekada uspjesno , ponekada neuspjesno, nejasno kao i svi mi.

I ja nastojim da me neki nedobronamjerni komentari ne povrijede i odvrate od rada na blogu. Mislim da se ovdje skupljaju ljudi koji nisu zlonamjerni. U mnogo cemu se slacemo i shvatamo - u ponecemu ne. Mnogi od nas se cak ni ne poznajemo u stvarnom zivotu.  O ponekim, posebno vrucim balkanskim temama, imamo razlicita misljenja. I to ne bi trebalo da nas razdvaja. Jer ako smo normalni kao sto jesmo,  to treba prihvatiti kao dio naseg zivota i nas samih.

Poneki od vas koji su nekada bili aktivni su se vremenom povukli ili pasivizirali. Svako je imao svoje razloge za to i ja to postujem. Za vecinu vas mi je zao  - za poneke mislim da je dobro sto su tako odlucili i za njih i za mene i za vecinu ostalih koji navracaju u Parkic.

U medjuvremenu pojavljuju se novi ljudi, nove ideje i Parkic i dalje plovi.

Vama koji mi i dalje pomazete svojim prijedlozima, prilozima i komentarima iskreno zahvaljujem, jer ponekad mislim da je previse i da bih trebao malo da ohladim, ali vi, kao da to osjetite, uskocite i onda zajedno idemo dalje.

Vi koji ste Parkic otkrili nedavno navracajte i dalje i posaljite poneku svoju rijec. Zelimo i  mi cuti i procitati nesto i o vama. Ne stidite se. Otvorite se. Drustvo koje navraca na ovaj blog je  normalno i dobronamjerno.



I pored svih primijecenih ili neprimijecenih uspona i padova, blog se cita sve vise. Uskoro ce i statistika pokazati 350.000 otvaranja bloga od pocetka rada. ( Moram reci da je ta cifra vec predjena, jer se statistika ukljucila mjesec dana nakon sto je blog otpoceo rad i u par navrata je bila iskljucena. Ali to i nije toliko bitno.) Trenutno citanost je oko 400 ulazaka na blog dnevno. Citanost svakako nije kriterij kvaliteta. Dapace, u mnogim slucajevima na internetu citanost je mjera svega suprotnog od kvaliteta.

Tih 400 ulazaka dnevno me raduju ali i stvaraju  obavezu da svakog dana nesto kazem, procitam, preporucim, da blog ostane aktuelan... Prilicno za nekoga ko i dalje radi osam sati dnevno, ima  porodicu i druge neke obaveze koje zivot znace.



Budite mi i dalje zdravi i veseli!



***************

Ljubicice Iz Saiminog vrta