BANJALUKA 2010 - UTISCI (2)



Na kavi sa Goranom Petkovicem i Bucom Kenjalovicem

Gorana Petkovica nisam sreo dobrih dvadesetak godina. Kaze da sa Nanetom Grozdanicem ide u fly fishing i da je clan tog kluba. Dogovarali odlazak na ribarenje za jedan od narednih vikenda ali na zalost pokazace se da ja ovog puta za to nisam imao vremena.

Prvi dani u Banjaluci vec po nekoj tradiciji otpocinju u Moneu i nastavljaju setnjom sa one strane Vrbasa, jer sa ove strane Vrbas i nema setaliste.



Sa Dudom, Dubom, Amelom i Goranom, koji mi je poklonio majicu Monea.



Ova strana Vrbasa posmatrana sa one strane

Sa Marcicima, Ljiljom i Mariom, aktivnim saradnicima Parkica.

Gljive su poklon Marcica. Ubrane dan raije.

Prapa (Nebojsa Radmanovic) zauvijek, na plakatu! Neko prekrizio SNSD , dodao HDZ a na vrhu ustasa i time izrazio svoje misljenje glede stranke, politike i izbora. Valjda je i to demokratija.



Susret na groblju. Adi Dautcehajic, Nacijev mladji brat, zivi danas u USA. Dosao da posjeti majku, da obidje grobove. Slucajan i emotivan susret dvojice sugradjana koji se ranije nisu poznavali ali su ih sudbina i internet povezali...

 

BANJALUKA 2010 - UTISCI (1)

Kao i obicno, vratio sam se sa hrpom  isprepletanih utisaka, nabacanih bez reda, izmijesanih ljudi, prica... Tek ponekad iskoci na povrsinu poneka kompletna scena i prica. Svaki susret budi emocije, neki od njih erupciju. A kad se emocije umijesaju, razum ne pomaze mnogo...Ocito je da treba vremena da se sve to slegne i utisci srede. Ali, imam li ja tog vremena?! Moze se desiti i ono sto se vec desavalo, da se sve slegne, da pamtim price a ne znam gdje i kome pripadaju... Ovo se mozda uklapa u nedavnu pricu iz hrvatskih sudova o nepodobnosti Bosanaca da svjedoce.

I zato, mozda je najbolje da ne cekam i da se uz pomoc slika sjetim susreta s ljudima i prica o njima i da to kao kolaz objavim u nastavcima.



*************

Mama Zora, bratic Dragan, tetka Rada

Jos su samo oni preostali u Banjaluci. Ostali, ili "oru nebeske njive" ili zive preko Atlatika.

Jednoj je 87, drugoj 85 godina. Citav zivot nerazdvojne. Sada zive uglavnom same, iscekujuci nase dolaske, nase telefonske pozive, gledajuci slike. Zive uglavnom od sjecanja. Iako tuzne, pretuzne... duh ih ne napusta. Bilo je divno provesti s njima vrijeme u prisjecanjima, pricama, salama na svoj racun...

Docekala me i pita tek izasla iz rerne

SAIMA: VODICE - NEKAD I SAD

Saimine slike Vodica su se zagubile negdje u njenom racunaru ali  Mario salje svoje slike Vodica koje se potpuno uklapaju u Saimin tekst, i evo sta dobijamo:



**************************

Dragi blogeri,

Kad se vratim iz Hrvatske onda jedan dan posvetim citanju blogova Canak and Co. U Hrvatskoj se signal popravio ali , obzirom da imam mobilni internet onda se on puni karticom odnosno bonom kao mobitel. Bon od 100 Kn se istrosi dok si rekao keks. Dovoljno je samo doci na blog i uz citanje teksta slusati muziku ili poslati prilog sa slikom na blog i Adio lova. Povratak kuci donese i radost citanja i saznanja ko je gdje, sta i kako od dragih blogera.

Obzirom da se ovde spominje nase more odlucih se za prilog .

SAIMA: VODICE - NEKAD I SAD



Poslala mi Emira mailom jedan kratki:

Pitali Muju:" Sta je bilo prije jaje ili kokos? Mujo odgovori :"Bilo je i jaje i kokos, a islo se i na more"

Tako ja odlucih da posaljem ovaj prilog.



Mislim da mali broj Banjalucana nasih generacija nije bar jednom bio u Vodicama. Nekako su autobuske veze bile najbrze, a ni kolima preko Petrovca. Drvara, Drnisa i Knina nije bilo daleko. Plaza u Vodicama kad se sidje sa Jadranske magistrale, siroka, more biras, hoces duboko ili plitko, raj za djecu, raj za roditelje i raj za mladost. Tu na samom ulazu u plazu 50 metara od mora bilo odmaraliste Ferijalnog saveza Jugoslavije. Barake i poneki zidani objekat dostupan svim Ferijalnim savezima iz svih Republika. Jeftino bilo za omladinu iz srednjih staleza.

 Bilo je potrebno samo da roditelji budu napredni i da te puste. Moji u tom pogledu nisu bili napredni. Kad se udadoh za mog dragog iz vukojebine udaljene od Vodica 15 km, i "stojadinom" u vlasnistvu Vodice postadose glavno odrediste mojoj porodici. Nocu bi se izlazilo na najbolji sladoled na svitu i okolici i onda sjedilo u borovoj sumi ispred objekata FSJ. Kako je to bilo lijepo. Gitare, harmonike, i razni instrumenti i pjesme iz cjele Juge. A pjevaci talentovaniji od cini mi se sve i jednog drekavca koji nas danas guse po raznim TV stanicama. Cesto smo i mi stariji pjevusili za svoju dusu s njima. Kad bi Albanci pjevali onda se sutilo i slusalo. Dozivljavala se neka sjeta u toj muzici iako se rijeci nisu razumjevale. Mislim da su stanari tih objekata zaista uzivali u svakom provedenom danu tamo. To me jos vise uvjerava u to kad citam sa kakvom nostalgijom se prica Mujin vic.

Hotel na mjestu banjaluckog odmaralista

 Ovo ljeto sam uslikala ekskluzivni hotel na tom mjestu. Htjela sam stati ispred ulazne kapije i da se obuhvati citav prostor i prepoznaju borovi koji su jedino ostali, ali me "zastitar " ljubazno zamolio da se slikam malo dalje. U hotel se ulazi elektronskom karticom, tako da nema sanse da udje nepozvan gost, za razliku od "Solarisa" gdje se jos uvijek mozemo katkad provuci sa stranim registracijama.(BIHa ha,ha,ha,).

 Vodice

 

Meni ovakvoj ludoj kakva sam, odmah pade na pamet da bi sa jedne strane trebalo pisati: "Zabranjen ulaz Hrvatima, Njemcima, Srbima, Ciganima, Jevrejima i ......, psima ( kokuzima), a sa druge strane Dozvoljen ulaz samo Hrvatima, Njemcima, Crbima Ciganima, Jevrejima .... sa debelim novcanicima i psima sa pedigreom.)



Puno vas pozdravlja Saima

P.S. Nisam uspjela pronaci sliku iz Vodica (kad mi sin dodje vjerovatno ce naci) pa saljem hotel sa skoro istim statusom u Supetru na Bracu. Nekad tu u blizini bila "Plivina odmaralista". I ovde gledam unutrasnjost kroz resetke malo uljepsane kovanom rezbarijom. Pozdrav Saima

MUZ GODINE

Znam da ste vecina vas vec imali priliku vidjeti ove ljudine iz raznih krajeva svijeta, ali vrijedi pogledati jos jednom.



*****************

Izbor za najboljeg muza godine svijeta za dlaku je izmakao mladom i umornom muzicu iz Velike Britanije.

Do poslednjeg kruga glasanja pratio ga je potezi ljubitelj vode, iz USA.

Po glasovima, su  tokom glasanja trece mjesto naizmjenicno mijenjali dzentlmeni iz

Poljske...

Grcke i ....

Srbije

Ali na kraju, u poslednjem krugu glasanja, sviju je pretekao njezni muz iz Irske.

Jer on je izabranicu srca svoga njezno drzao za ruku.

NA(J)ZAD KOD KUCE

Evo me na(j)zad kod kuce! Putovanje uobicajeno. Prelijetanje Atlantika sve teze podnosim. Ovog puta nije bilo lose. Volim aerodrome, stanice i sva mjesta gdje se ljudi okupljaju, a ja cekam i posmatram. Uvijek sam uzivao posmatrajuci ljude na ovakvim mjestima. Koliko se tu o ljudima moze nauciti! Na aerodromima, muskarci su nervozniji od zena. ( A gdje nisu?!) Navikli da vode, ne snalaze se u lavirintima aerodroma, gube se, zure, srljaju, a ako ih zena jos upozori da su na pogresnom putu, reaguju grubo. Nasi posebno. Cujem ih. „Pusti me zeno na miru! Idi tamo ako ti se ide, ja cu ovuda“ Pitam se da li i ja tako reagujem. Nadam se da ne. Da li bas ne? Prisjecam se nekih scena i osjecam stid. Ali cujem i strance; jednu Amerikanku dok uzvraca svome muzicu sa :“I hate you! I hate you!“

U Torontu me Biljana docekuje ali ja vozim, jer oboje smo sigurniji kad ja vozim, pa i nakon tolikog puta. Kako su putevi siroki! Prostora za svakoga!

Sa nekog drveca lisce je vec potpuno opalo.

Jutros, nakon dobrih sest sati sna, izvozim svoj auto. Benzin pri dnu. Moja Bojana, pomislim! Punim rezervoar. Cijena beznina skocila za 5%.

Do posla, najprometnijim autoputem Sjeverne Amerike, HW401, vozim mnogo agresivnije nego uobicajeno. Mijenjam trake. Smetaju mi spora vozila. Nije ovo Balkan, kazem sebi, i usporavam, ali samo na kratko. Priviknucu se ja na ovdasnju lezerniju voznju vrlo brzo.



Na poslu, frka! Ne radi aparat za kafu! Rezervni koji je postavljen pravi blagu kavu, posebno meni nakon nase turske, koju sam pio skoro tri nedjelje. U kancelariji, prasina na tastaturi, stolu... Brisem... Grijesim pri svakodnavnoj jutarnjoj rutini i kompjuter me upozorava na to. Odmor valjda i sluzi da se rutine zaborave! Nakon sto sam ga ukljucio, kompjuter mi pozeli sretan povratak na posao i otkuca sta sve trebam izmijeniti da bih mogao poceti raditi i da bi me on slusao. Dobra moja masina! 494 poruke i pisma cekaju da ih procitam. Nije lose. Znalo je biti i vise.

Ljudi ulaze u kancelariju jedan za drugim. Neki uvidjavni, samo da pozdrave. Neki drugi, jedva docekali da dodjem da istresu svoje probleme. Necu im dozvoliti da promijene moj plan da prvo postavim prioritete! Uvijek i u svemu, najvaznije je znati odrediti sta je najvaznije! U red, po prioritetima! (Primijecujete da sam se vratio sa parolama.)



Otvaram Parkic. Vidim da vas ima podosta upornih, da ga citate cak i u ovom polu-uspavanom modu. Poneki i kometarisu. Hvala na vjernosti!



Trebace mi malo vremana da sredim utiske i slike. Za vas najupornije i najvjernije, dvije slicice. Jedna koja ce vas podsjetiti kako smo nekada, na istim mjestima, bili zaljubljeni i voljeli. Druga je iz nove Banjaluke.

Ko prepozna dio grada gdje je napravljena, neka nam se javi.

Wolfgang Thaler: Zbog onoga što se gradilo u SFRJ, povijest arhitekture pisat će se iznova

AUSTRIJSKI FOTOGRAF, Wolfgang Thaler

Sveuciliste u Pristini

Patricia Kiš

Thaler će biti gost na tribini u kinu Mosor, sa 50 stručnjaka za arhitekturu socijalizma



“U Jugoslaviji je u doba socijalizma stvoren zavidan opus modernističke arhitekture, koja ne može ući u postojeće, pojednostavljene klasifikacije pa ruši već uspostavljene kategorije modernizma u svijetu”. Ovim se riječima najavljuje nova knjiga “Arhitektura u socijalističkoj Jugoslaviji” austrijskog fotografa Wolfganga Thalera.



Mukotrpno istraživanje



Thaler, naime, vjeruje, a u tome nije usamljen, kako će se povijest moderne arhitekture pisati iznova nakon što svijet otkrije što su gradili komunisti u doba bivše Jugoslavije. Na tom se području može naći svaki poslijeratni trend, ali uvijek s pomakom. Za te su pomake zaslužni pojedinci poput Ivana Vitića, koji su se uspjeli izdići iznad sustava.



Thaler je pune tri godine putovao bivšom Jugoslavijom snimajući arhitekturu. Fotografije nastale u, kaže, mukotrpnom procesu, prvi će put izložiti u zagrebačkoj galeriji Nazor, u sklopu konferencije koja 1. listopada počinje u Kinu Mosor. Na konferenciji će pedeset istraživača s područja bivše Jugoslavije, uz slavnog britanskog antropologa Davida Harveya, istraživati kakav je utjecaj izgradnja samoupravnog socijalističkog društva imala na arhitekturu.



U Thalerovoj knjizi o tome pišu Vladimir Kulić sa sveučilišta na Floridi i zagrebački teoretičar Maroje Mrduljaš, s kojima je fotograf već surađivao na projektu “Balkanologija”, bilježeći manje poznatu arhitekturu 90-ih kao rezultat nereguliranog rasta gradova u državama jugoistočne Europe. Tada se i zainteresirao arhitekturu socijalizma. Thalerove fotografije potvrđuju ono što je djelomice naznačila i prošlogodišnja izložba “Dizajn u doba hladnog rata” u londonskom Victoria&Albert muzeju: nijedna država iza željezne zavjese nije imala toliko sluha za suvremeni dizajn, arhitekturu i umjetnost poput bivše Jugoslavije. Titu se nije moglo prigovoriti da nije prepoznao važnost dobrog dizajna u poslijeratnoj obnovi, a arhitekture socijalističkog realizma bilo je u zanemarivom postotku. U stimulativnom se okruženju stvarala arhitektura koja je pridonosila kvaliteti svakodnevnice.



Sudbine spomenika



Sudbine su tih spomenika različite: neke su od njih jako dobro “ostarile” zaštićene najčešće svojom političkom funkcijom, dok su druge zapuštene i zanemarene upravo zbog svoje simbolike. “Ove smo spomenike promatrali na akademskoj razini, a s ceste nas je dočekalo nešto posve drugačije: ili razočarenje ili iznenađenje”, navode Kulić i Mrduljaš. Melankonija koja podsjeća na destrukciju nakon kolapsa Jugoslavije slična je kao na prizorima napuštenih spomenika NOB-u koje je snimao belgijski fotograf i suradnik na Kraljevskoj akademiji u Gentu Jan Kempenaers, oduševljen apstraktnom ljepotom ovih spomenika.

Kako se branila domoljubna Hrvatska

Kako sed branila domoljubna Hrvatska, e-Novine