NA(J)ZAD KOD KUCE

Evo me na(j)zad kod kuce! Putovanje uobicajeno. Prelijetanje Atlantika sve teze podnosim. Ovog puta nije bilo lose. Volim aerodrome, stanice i sva mjesta gdje se ljudi okupljaju, a ja cekam i posmatram. Uvijek sam uzivao posmatrajuci ljude na ovakvim mjestima. Koliko se tu o ljudima moze nauciti! Na aerodromima, muskarci su nervozniji od zena. ( A gdje nisu?!) Navikli da vode, ne snalaze se u lavirintima aerodroma, gube se, zure, srljaju, a ako ih zena jos upozori da su na pogresnom putu, reaguju grubo. Nasi posebno. Cujem ih. „Pusti me zeno na miru! Idi tamo ako ti se ide, ja cu ovuda“ Pitam se da li i ja tako reagujem. Nadam se da ne. Da li bas ne? Prisjecam se nekih scena i osjecam stid. Ali cujem i strance; jednu Amerikanku dok uzvraca svome muzicu sa :“I hate you! I hate you!“

U Torontu me Biljana docekuje ali ja vozim, jer oboje smo sigurniji kad ja vozim, pa i nakon tolikog puta. Kako su putevi siroki! Prostora za svakoga!

Sa nekog drveca lisce je vec potpuno opalo.

Jutros, nakon dobrih sest sati sna, izvozim svoj auto. Benzin pri dnu. Moja Bojana, pomislim! Punim rezervoar. Cijena beznina skocila za 5%.

Do posla, najprometnijim autoputem Sjeverne Amerike, HW401, vozim mnogo agresivnije nego uobicajeno. Mijenjam trake. Smetaju mi spora vozila. Nije ovo Balkan, kazem sebi, i usporavam, ali samo na kratko. Priviknucu se ja na ovdasnju lezerniju voznju vrlo brzo.



Na poslu, frka! Ne radi aparat za kafu! Rezervni koji je postavljen pravi blagu kavu, posebno meni nakon nase turske, koju sam pio skoro tri nedjelje. U kancelariji, prasina na tastaturi, stolu... Brisem... Grijesim pri svakodnavnoj jutarnjoj rutini i kompjuter me upozorava na to. Odmor valjda i sluzi da se rutine zaborave! Nakon sto sam ga ukljucio, kompjuter mi pozeli sretan povratak na posao i otkuca sta sve trebam izmijeniti da bih mogao poceti raditi i da bi me on slusao. Dobra moja masina! 494 poruke i pisma cekaju da ih procitam. Nije lose. Znalo je biti i vise.

Ljudi ulaze u kancelariju jedan za drugim. Neki uvidjavni, samo da pozdrave. Neki drugi, jedva docekali da dodjem da istresu svoje probleme. Necu im dozvoliti da promijene moj plan da prvo postavim prioritete! Uvijek i u svemu, najvaznije je znati odrediti sta je najvaznije! U red, po prioritetima! (Primijecujete da sam se vratio sa parolama.)



Otvaram Parkic. Vidim da vas ima podosta upornih, da ga citate cak i u ovom polu-uspavanom modu. Poneki i kometarisu. Hvala na vjernosti!



Trebace mi malo vremana da sredim utiske i slike. Za vas najupornije i najvjernije, dvije slicice. Jedna koja ce vas podsjetiti kako smo nekada, na istim mjestima, bili zaljubljeni i voljeli. Druga je iz nove Banjaluke.

Ko prepozna dio grada gdje je napravljena, neka nam se javi.