Boris Dežulović: Kvaliteta smrti u Bosni i Hercegovini

Zvao
me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj
običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem,
došao Bobi kući mrtav pijan, legao kraj Barice i istog časa
zaspao. Ujutro se probudio mahmuran, glava mu kao ona kamena kugla iz
Zavidovića, a kraj kreveta stoji neobična neka prikaza s četiri
glave i četiri ruke.
"Barice, zmaj!", kriknuo Bobi
užasnut. "Nisam ja zmaj", odgovorio mu ovaj, "ja sam
Brahma." "Kakav ba Brahma?!?", zbunio se Bobi, "ja
sam katolik!" "Duga priča", odgovorio mu
četveroglavi, "hajde, oblači se, idemo." "Đe
ćemo?", prestravio se Bobi, "nisam valjda mrtav?",
"Jašta si", na to će Brahma. "Koliko si sinoć
popio, dobro si samo mrtav." "I šta sad, jel idem u pakao,
džehenem, ili kako to sad ide?", mucao je Bobi. "Kakav ba
džehenem, kakav raj, nema toga, ideš u reinkarnaciju."
"Reintegraciju?!", užasnuo se Bobi. "Reinkarnaciju",
strpljivo ponovio Brahma, pa izvadio nekakav notes. "Za tebe mi
piše: čovjek ili kokoš. Biraj, hoćeš li nazad kao čovjek ili
kao kokoš."

Sabrao se Bobi, pa digao ruku. "Jedno
pitanje: to kad se reintegriram, jel se to onda ponovo rodim u Bosni
ili đe?" "U Bosni", odgovorio mu Brahma, "takva
ti je karma." "Onda kokoš", odlučio Bobi bez
razmišljanja. "Vrlo dobro", na to će Brahma, pljesne s
one četiri ruke i Bobi se odjednom nađe gdje prekriven perjem
kljuca po avliji.

"Ti si nova?", začu tada neki
neobičan glas i ugleda drugu kokoš, živ zaprepašten kako razumije
kokodakanje. "Jesam", na to će on. "I, kako ti se
sviđa ovdje?", pita ga ova. "Ma super", odgovorio
Bobi, "al imam čudan osjećaj, kao da ću sad da eksplodiram."
"Jooj, pa ti još nikad nisi snijela jaje?", nasmija se
druga kokoš. "Samo se opusti, sve će biti u redu." I
zaista, Bobi se opusti, namjesti i hap! - ispade pravo pravcato jaje.
Drugi put bilo je već mnogo lakše, Bobi se sad već sav raznježio
posve novim iskustvom majčinstva, pa pomisli kako je ta, kako se
zove, reintegracija najbolje što mu se ikad dogodilo. I taman kad se
napeo da snese i treće jaje, osjeti da ga je nešto opaučilo po
potiljku. Pomislio Bobi da ga je to spopao pijetao, i okrenuo se da
mu kaže kako ne može sad, jer nese jaja, kad odjednom pred njim -
Barica.

"Budi se, pičkatimaterinapijana", udarila
ga Barica ponovo po potiljku. "Malo što si došo p'jan, nego
još sereš u krevetu!"

Tu
stvar - to da život u Bosni kad tad ispadne sranje, pa se bolje
roditi kao kokoš nego kao čovjek - Bobi je, eto, znao i prije nego
je ugledni The Economist nedavno objavio rezultate velikog
istraživanja o temi "Gdje se najbolje roditi". Među
osamdeset država obuhvaćenih istraživanjem, u kojemu su
ocjenjivani životni standard, sigurnost, uspješnost, zdravstveni
sustav i ostali elementi kvalitete življenja, na prvom mjestu, s
indeksom 8,22 od mogućih maksimalnih deset, kao najpoželjnija
zemlja rođenja - ispred Australije, Norveške i Švedske - nimalo
neočekivano našla se Švicarska.

Od zemalja u takozvanoj
"regiji", na tablici najpoželjnijih mjesta za rađanje
Slovenija je 32., dok je Hrvatska na 46., a Srbija na 54. mjestu.
Posljednja je, nimalo neočekivano, siromašna i opasna Nigerija, a
Bosne i Hercegovine - još nimalije neočekivano - na Economistovoj
ljestvici uopće nema!

Ukratko, kako sam ja to shvatio, prema
istraživanju The Economista, u Bosni i Hercegovini se najbolje uopće
ne roditi. Preciznije, od svih država svijeta najbolje se ne roditi
u Bosni.

Ne roditi se, naime, u Australiji, Norveškoj,
Švedskoj ili, daleko bilo, Švicarskoj, nije previše pametno:
čovjek riskira propustiti srazmjerno lijep, siguran i dugačak
život, uspješnu karijeru, dobro zdravlje i ugodnu starost. Onaj,
pak, koji se nije rodio u Bosni i Hercegovini, dobio je sedmicu na
lotu: propustio je rat, glad, bijedu, siromaštvo, korupciju,
kriminal i Premijer ligu BiH.

Izvedemo li stvar do kraja
logičkog lanca, Bosna i Hercegovina bi od svih zemalja svijeta bila
najpoželjnija za - umrijeti. I da je The Economist proveo slično
istraživanje, o temi "Gdje je najbolje umrijeti", zemlje u
"regiji" našle bi se na vrhu tablice, a Bosna i
Hercegovina vjerojatno na prvom mjestu.

U Švicarskoj,
Australiji, Norveškoj i drugim zemljama s vrha Economistove tablice,
naime, za mrtve se slabo mari. Kvaliteta smrti tamo je na
katastrofalnoj razini, sva je pažnja države i društva usmjerena na
žive, a mrtvih se sjete jedva jednom u godinu dana, na blagdan Svih
Svetih, u kamenoj vazi na grobu zamijene sparušeno cvijeće novim
buketom, i to je sve. Da bi ga se itko živ sjetio mrtvog, čovjek
tamo mora barem dobiti Nobelovu nagradu, otkriti lijek protiv raka,
baciti hidrogensku bombu na Palestinu ili napisati ključni roman
poststrukturalizma.

U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi
žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek
je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim
riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega,
dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni
ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u
javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor -
ima čak i pravo glasa! - pa život u Bosni zapravo ima smisla tek
poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro
uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im
životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud
umro.

Bolje tako u Bosni žive mrtvi nego živi, a bogami i
dulje: još su u bosanskohercegovačkom javnom i političkom životu
aktivni oni što su umrli prije sedamdeset, sto ili hiljadu godina.
Prosječni je smrtni vijek u Bosni i Hercegovini tako više od pet
stotina godina.

Sve u svemu, ako čovjek već mora umrijeti -
a najčešće mora - najbolje mu je umrijeti u Bosni. I kad živ
čovjek razmisli, upravo je neviđeno surova ironija historije koja
je stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca rasula svijetom, da iz žive
Bosne, idealnog mjesta za smrt, umru negdje u Švicarskoj, Norveškoj
ili Australiji, u nekoj dakle od onih zemalja što valjaju samo za
život, i u kojoj je bolje i konju nego u Bosni ljudskom
čeljadetu.

Sjetilo me to onda na onaj kad je Bobi, još pod
dojmom nadnaravnog kokošjeg iskustva, pitao Rudija kako bi se on
volio roditi u sljedećem životu, kad bi bilo te, kako se zove,
reintegracije. "Misliš, kad bih se ponovo rodio", na to će
Rudi, "što bih volio da budem?". "E, to", kratko
će Bobi. "Znam", odgovorio mu ovaj nakon kraćeg
razmišljanja, "bio bih konj."

"E pa ne može,
haveru", odbio Bobi. "Ne može dvaput isto!" 

(e-Novine)

Mozel' ovaj

Borci i boracka pitanja

Zvanicno, svi borci u svim balkanskim ratovima devedesetih proslog vijeka branili su svoje ognjiste. Po tom kriteriju svi su oni bili branitelji, kako se ih i zvanicno nazivaju u Hrvatskoj ili branioci, kako ih zovu u dijelu BiH. ( Evo prekjuce doznajem da u BiH postoji i kategorija "branioci BiH pravoslavne vjere"  - http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/sarajevo/odata-pocast-braniocima-bih-pravoslavne-vjere). 

Branioci, branitelji ili samo kratko borci, svi oni danas spadaju u ogromnu vojsku onih koji primaju raznorazne drzavne privilegije i primanja. Privilegovani su cak i u redovima pred raznim drzavnim ili pro-drzavnim salterima. Invalidi, oni ratni, mogu uci u postu da plate racun telefona i jednostavno stati na pocetak uvijek dugackog reda. " To je nama nasa borba dala!" bila je cesta uzrecica nakon onog, zadnjeg svjetskog rata na Balkanu, nakon koga su borci isto tako bili privilegovani. Oni drugi nesretnici, invalidi civilni,  ne  ratni, ima da stanu na kraj reda, pa i na jednoj nozi ako treba, jer oni nemaju onu carobnu karticu koja otvara sva vrata.



Poznato je da se nakon onog rata boracko pravo i privilegije sticale potpisima dva svjedoka, prethodno ovjerena borca. I tada su mnogi koji to u stvari nisu bili, postali borci nakon rata jer su imali dva dobra svjedoka kojima su kasnije dug vracali na razne nacine, popravljajuci sve po kuci, saljuci redovno zimnicu, primajuci na stan djecu onih koji su potpisali za njih... Svi mi koji smo rasli nakon onog rata znamo bar po jedan slucaj. neki i vise. Bile su to dobro cuvane tajne koje je samo rakija mogla otkriti ili odskrinuti. 

Mi koji smo rasli nakon onog rata i koji smo bar malo naucili kako koristiti vijuge u svojoj lobanji nemamo ni jedan jedini razlog da ne sumnjamo da nakon odbrambenih balkanskih ratova devedesetih godina proslog vijeka  nije bilo potpuno isto, ako ne i gore. 

Stoga su populacije boraca ili branitelja toliko brojne i snazne, a privilegije im toliko siroke da se nove drzavice polomise kako da skupe sredstva da plate sve te privilegije, ne samo za borce, vec i za  njihove potomke. Ponekad pomislim da se svi ti ponavljajuci balkanski ratovi i vode i zato da bi se neki novi upisali u listu privilegovanih boraca. Taman sto se prirodnim putem smanji broj privilegovanih iz prethodnog rata, slucajno ili ne, desi se novi rat nakon koga se stvaraju nove liste boraca, traze novi svjedoci, bori za sto veca prava onih koji su se zrtvovali... Nije tu toliki problem u istinskim borcima i braniteljima, vec u hiljadama onih koji se nakon rata dopisuju na spiskove. 

Sjecam se i sada, jer bio sam prisutan,  da je moj otac Veljko prije nekih pedeset i vise godina navukao gnijev (i ne samo to) nekih boraca onog rata kada je u prici, ponesen osjecajem slobode, za neke "borce" upotrijebio izraz "paraziti". 

Nadam se da niko nece ni pomisliti, a kamoli me optuziti, da sam ja sada upotrijebio taj izraz. 

Ostavljam sto postotno autorsko pravo na njega svome ocu Veljki.

Slucajno ili ne,  isti izraz za dio ogromne populacije branitelja koristi  i Heni Erceg u svom osvrtu objavljenom nedavno u Mladini. 

Preporucujem vam da ga procitate.



***********

Povijest spiskova

Heni Erceg

Upriličili su veliku feštu uoči Božića baš u zagrebačkom Muzeju za suvremenu umjetnost, nisu doduše došli na tenkovima, nego samo u uniformama vojnim i policijskim, e kako bi na dvadesetmetarskom platnu prikazali svoj „film“. Tamo gdje su inače predviđene projekcije finog umjetničkog sadržaja, okupljena je politička i vojna elita imala ekskluzivnu priliku vidjeti militantni uradak pod nazivom: „Registar hrvatskih branitelja“. Uz prigodno kazivanje činovnika vlasti kako objava toga beskrajnog popisa od čak pola milijuna ljudi, znači i konačno otkrivanje onih 150 tisuća lažnih branitelja i ratnih profitera.

I opet se povijest ponovila kao komedija, podsjećajući me na smješne roditeljske priče o tome kako su još godinama nakon završetka „onoga“ rata, mome ocu – partizanu dolazili neki nepoznati ljudi s molbom da im „samo“ jednim potpisom svjedoči da ih je u tom i tom razdoblju vidio u uniformi na nekoj važnoj čuki, e kako bi ostvarili pravo na partizansku penziju. Pod miškom su obavezno vukli neki pršut ili damižanu vina; ma ne nije to mito, govorili su, nego tek mali znak pažnje. Vlast je sada upriličila novu humoresku, kojom je demonstrirala vlastiti propust, budući da je ta ogromna braniteljska populacija i nastala upravo zahvaljući višegodišnjoj sistemskoj korupciji, da bi se sada svjesno prepustila opasnom sudu ulice. U tu je svrhu taj farsični muzejski igrokaz odmah stavljen u široku narodnu upotrebu, to jest na internet.

Rezultat pretraživanja već sutradan je bio fascinantan, zabilježeno je čak deset tisuća prijava lažnih ratnika, pa je tako i Jure čitav dan buljio u kompjuter i na koncu, posve iscrpljen, ipak skužio susjeda Peru koji da je u ratu proveo čak 389 dana, a Jure zna da se taj ni dana nije maknuo dalje od skloništa u podrumu zgrade.

Zgranuti i odgovorni građanin Jure odmah je nazvao predviđeni ured i prijavio Peru da laže, majku li mu njegovu, i dok on, Jure, jedva veže kraj s krajem sa svojih „bjednih“ tisuću i nešto eura vojne penzije, susjed Pero dobiva čak i više jer je prijavio još i neki invaliditet. Obojica dakle imaju status branitelja i sve privilegije koje uz to idu, od stanova i dionica do carinskih i zdravstvenih povlastica, sva je razlika što je jedan u ratu navodno bio, a drugi navodno nije. Ulici je dakle bačena kost, pa neka se ekipa do krvi glođe oko jednog zapravo uzaludnog pamfleta, budući da je riječ tek o oportunoj državnoj paradi kojom se želi ukazati na nemoralnost one gomile švercera voljenom domovinom. Jer dokidanje njihovih lažno stečenih prava naprosto više zakonski nije moguće. Pa eto i Pero može biti skroz miran, a Jure ga može prijavljivati koliko mu drago.

Stoga se ovom profanom predstavom pokušava zapravo prikriti suština priče, to jest objavom Registra i lovom na lažne „heroje“ hoće se beatificirati nedopustive beneficije za onih 350.000 tobože pravih branitelja. Te ogromne populacije koja je u najboljim godinama, zahvaljući političkom potkupljivanju, odustala od rada i živi na račun poreznih obveznika, a da nijedna vlast ne želi regulirati njihov apsolutno neprirodan društveni status.

Utoliko dobro dođe otkrivanje svakog prevaranta, poput poznatog režisera i ratnog šefa Hrvatske televizije koji je u svoj ratni put upisao mukotrpnih 800 dana. Prokazuje ga se da rata vidio nije, premda je čovjek itekako krvavo „ratovao“, najprije temeljitim čišćenjem te medijske kuće od etnički i svjetonazorski nepoćudnih kadrova, a potom uvođenjem metoda specijalnog rata, to jest vulgarne ratne propagande, stalno nalik psovci, koja je podrazumijevala da se svi građani srpske nacionalnosti imaju nazivati četnicima, još bolje „bradatim spodobama“. Stoga taj Antun Vrdoljak danas ispravno tvrdi da je Hrvatska televizija bila borbeni stroj, zaslužan za ratnu pobjedu.

I doista, hrabro su novinari državne televizije „jurišali“ i 1995. na one beskrajne kolone Srba koji su na traktorima i pješice napuštali Hrvatsku, odbijali taj egzodus nazivati etničkim čišćenjem, potom su godinama prikrivali ratne zločine, emitirali odvratne, opasne potjernice… Da bi se onda svi našli na „časnom“ spisku branitelja.

No ni tako glomazan, Registar ipak nije potpun. Evo na primjer, nema tamo barem jednog viteza slavne 4. gardijske brigade, onoga koji je 1993. mobiliziran kao glavni urednik proturežimskog tjednika Feral Tribune, odmah nakon objave čuvene naslovnice s Tuđmanom i Miloševićem u krevetu. Zašto dakle na tom prestižnom spisku nema vojnika Viktora Ivančića? Premda se, znam to iz prve ruke, dokaz njegova „ratovanja“ – vojna uniforma i crvena beretka – i danas nalaze u ormaru, brižljivo zaštićeni naftalinom, e da se taj grandiozni manifest domoljublja sačuva od parazita.

A vrag je uvijek u detaljima, samo jedan, naime, može promjeniti čitavu sliku. Zato i tu stvar s Registrom treba shvatiti više onako dijalektički, pogotovo jer i Ministar branitelja kaže da je spisak „živo tkivo, stalno podložno promjenama“. Kao podatno tijesto. Kao povijest koja se, s prezirom prema faktima, u ovakvim režimima ionako stalno mijesi i oblikuje temeljem nekakvih sumnjivih spiskova, prilagodljiva tek trenutačnim potrebama. Političkim naravno.

Mladina, 28.12.2012.

Peščanik.net, 02.01.2013.

Bella Ciao dopo la Santa Messa

Bella Ciao dopo la Santa Messa

Najdraži mužiću

Moj najdraži mužiću,



Prije nego stigneš s poslovnog puta, moram te obavijestiti o maloj nezgodi koju sam imala sa pikapom na ulasku u garažu. Na sreću, nije ništa strašno i nisam ozljeđena, tako da te molim da ne brineš za mene. Vraćala sam se doma iz dučana i pri ulasku u garažu sam slučajno, umjesto kočnice stisnula gas. Garažna vrata malo su savijena, a pikap se, nasreću, zaustavio kad je udario u tvoj auto. Jako mi je žao što se ovo dogodilo, ali znam da si nježnog srca, i znam i da ćeš mi oprostiti. Znaš koliko te ja volim i koliko mi je stalo do tebe, ljubavi moja. Evo ti šaljem i sliku štete koju sam napravila.

Ne mogu dočekati da te opet zagrlim.

Tvoja voljena ženica.

P.S. Zvala je tvoja ljubavnica.

Istočna Ilidža, Božićni darovi za ratne zločince

(vijest donijela SRNA)

Načelnik Opštine Istočna Ilidža Predrag Kovač uručio je u nedjelju poklone osuđenicima koji svoje zatvorske kazne izdržavaju u Kazneno-popravnom zavodu Kula zbog ratnih zločina nad nesrpskim stanovništvom tokom rata u BiH.

Darove je dobilo ukupno 16 zatvorenika, a Kovač je u obrazloženju ovog poteza naveo da je Opština odlučila "da Srbi koji su osuđeni i presuđeni za ratne zločine malo svečanije proslave ovaj praznik".

"O tim Srbima koji su osuđeni za ratne zločine više niko ne vodi računa. Odlučili smo da im prigodnim poklonima omogućimo praznik u drugačijoj atmosferi nego do sada", rekao je Kovač, inače zamjenik predsjednika Srpske demokratske stranke (SDS).

"Kao građanin, načelnik i bivši borac Republike Srpske apelujem da se ovaj zakon promijeni da bi ljudi odgovarali prema zakonima koji su bili važeći u vrijeme kada su i počinjena ta djela, a ne po zakonu sačinjenom da bi isključivo Srbi bili jedini krivci i osuđivani za sve što se događalo od 1992. do 1995. godine", istakao je Kovač.

********************************

Lijepo je i ljudski brinuti se o drugim ljudima, o ljudima u nevolji, o porodicama koje nemaju dovoljno, o bolesnima pa sto da ne i o zatvorenicima, jer i oni su ljudska bica, koja su u jednom momentu svoga zivota ucinila nesto zbog cega im se sudilo i zbog cega odradjuju svoj grijeh. 

Lijepo je, bas na najveci hriscanski praznik (koji se slavi dva puta u dvije nedjelje razlike) sjetiti se siromasnih, ugrozenih, ugnjetenih, pravedno i nepravedno osudjenih...

Lijepo.

Lijepo je kad se tih ugrozenih  sjeti neko iz vrha vlasti (pa makar ona bila samo na lokalnom nivou), posebno ako je taj saborac onih koji odradjuju svoj dokazani zlocin. Lijepo, jer oni odradjuju ne samo svoj zlocin, vec i  nedokazane zlocine nekih svojih saboraca. Dobro ih se sjetiti da se ne bi, usamljeni i napusteni u kazamatima poceli prisjecati i pricati i o saborcima i njihovim djelima i nedjelima... 

Lijepo je biti dobar. 

Dobro je sve to i popratiti  i afirmisati ljudske kvalitete, pa makar to bili kvaliteti osudjenih zlocinaca i njihovih neosudjenih saboraca. 

Veliki vjerski praznici kakav je Bozic nisu za teske teme. Tada se slave ljudske vrijednosi, raduje, daruje i prasta u ime mira medju ljudima.

Jedino sto ni tada nije dobro onima kojih vise nema zbog istih tih zlocinaca i njihovih zlocina. 

Njima je svejedno sto se sada neko brine o onima zbog kojih njih vise nema.

Njihovoj djeci, roditeljima... nije svijedno.

Njima su i najveci vjerski praznici, ma koje vjere oni bili, tuzni i gorki.

Hristos se rodi!

Svim pravoslavnim vjernicima

 zelim Sretan Bozic!

"Mir Boziji i Hristos se rodi"