Zvao
me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj
običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem,
došao Bobi kući mrtav pijan, legao kraj Barice i istog časa
zaspao. Ujutro se probudio mahmuran, glava mu kao ona kamena kugla iz
Zavidovića, a kraj kreveta stoji neobična neka prikaza s četiri
glave i četiri ruke.
"Barice, zmaj!", kriknuo Bobi
užasnut. "Nisam ja zmaj", odgovorio mu ovaj, "ja sam
Brahma." "Kakav ba Brahma?!?", zbunio se Bobi, "ja
sam katolik!" "Duga priča", odgovorio mu
četveroglavi, "hajde, oblači se, idemo." "Đe
ćemo?", prestravio se Bobi, "nisam valjda mrtav?",
"Jašta si", na to će Brahma. "Koliko si sinoć
popio, dobro si samo mrtav." "I šta sad, jel idem u pakao,
džehenem, ili kako to sad ide?", mucao je Bobi. "Kakav ba
džehenem, kakav raj, nema toga, ideš u reinkarnaciju."
"Reintegraciju?!", užasnuo se Bobi. "Reinkarnaciju",
strpljivo ponovio Brahma, pa izvadio nekakav notes. "Za tebe mi
piše: čovjek ili kokoš. Biraj, hoćeš li nazad kao čovjek ili
kao kokoš."
Sabrao se Bobi, pa digao ruku. "Jedno
pitanje: to kad se reintegriram, jel se to onda ponovo rodim u Bosni
ili đe?" "U Bosni", odgovorio mu Brahma, "takva
ti je karma." "Onda kokoš", odlučio Bobi bez
razmišljanja. "Vrlo dobro", na to će Brahma, pljesne s
one četiri ruke i Bobi se odjednom nađe gdje prekriven perjem
kljuca po avliji.
"Ti si nova?", začu tada neki
neobičan glas i ugleda drugu kokoš, živ zaprepašten kako razumije
kokodakanje. "Jesam", na to će on. "I, kako ti se
sviđa ovdje?", pita ga ova. "Ma super", odgovorio
Bobi, "al imam čudan osjećaj, kao da ću sad da eksplodiram."
"Jooj, pa ti još nikad nisi snijela jaje?", nasmija se
druga kokoš. "Samo se opusti, sve će biti u redu." I
zaista, Bobi se opusti, namjesti i hap! - ispade pravo pravcato jaje.
Drugi put bilo je već mnogo lakše, Bobi se sad već sav raznježio
posve novim iskustvom majčinstva, pa pomisli kako je ta, kako se
zove, reintegracija najbolje što mu se ikad dogodilo. I taman kad se
napeo da snese i treće jaje, osjeti da ga je nešto opaučilo po
potiljku. Pomislio Bobi da ga je to spopao pijetao, i okrenuo se da
mu kaže kako ne može sad, jer nese jaja, kad odjednom pred njim -
Barica.
"Budi se, pičkatimaterinapijana", udarila
ga Barica ponovo po potiljku. "Malo što si došo p'jan, nego
još sereš u krevetu!"
Tu
stvar - to da život u Bosni kad tad ispadne sranje, pa se bolje
roditi kao kokoš nego kao čovjek - Bobi je, eto, znao i prije nego
je ugledni The Economist nedavno objavio rezultate velikog
istraživanja o temi "Gdje se najbolje roditi". Među
osamdeset država obuhvaćenih istraživanjem, u kojemu su
ocjenjivani životni standard, sigurnost, uspješnost, zdravstveni
sustav i ostali elementi kvalitete življenja, na prvom mjestu, s
indeksom 8,22 od mogućih maksimalnih deset, kao najpoželjnija
zemlja rođenja - ispred Australije, Norveške i Švedske - nimalo
neočekivano našla se Švicarska.
Od zemalja u takozvanoj
"regiji", na tablici najpoželjnijih mjesta za rađanje
Slovenija je 32., dok je Hrvatska na 46., a Srbija na 54. mjestu.
Posljednja je, nimalo neočekivano, siromašna i opasna Nigerija, a
Bosne i Hercegovine - još nimalije neočekivano - na Economistovoj
ljestvici uopće nema!
Ukratko, kako sam ja to shvatio, prema
istraživanju The Economista, u Bosni i Hercegovini se najbolje uopće
ne roditi. Preciznije, od svih država svijeta najbolje se ne roditi
u Bosni.
Ne roditi se, naime, u Australiji, Norveškoj,
Švedskoj ili, daleko bilo, Švicarskoj, nije previše pametno:
čovjek riskira propustiti srazmjerno lijep, siguran i dugačak
život, uspješnu karijeru, dobro zdravlje i ugodnu starost. Onaj,
pak, koji se nije rodio u Bosni i Hercegovini, dobio je sedmicu na
lotu: propustio je rat, glad, bijedu, siromaštvo, korupciju,
kriminal i Premijer ligu BiH.
Izvedemo li stvar do kraja
logičkog lanca, Bosna i Hercegovina bi od svih zemalja svijeta bila
najpoželjnija za - umrijeti. I da je The Economist proveo slično
istraživanje, o temi "Gdje je najbolje umrijeti", zemlje u
"regiji" našle bi se na vrhu tablice, a Bosna i
Hercegovina vjerojatno na prvom mjestu.
U Švicarskoj,
Australiji, Norveškoj i drugim zemljama s vrha Economistove tablice,
naime, za mrtve se slabo mari. Kvaliteta smrti tamo je na
katastrofalnoj razini, sva je pažnja države i društva usmjerena na
žive, a mrtvih se sjete jedva jednom u godinu dana, na blagdan Svih
Svetih, u kamenoj vazi na grobu zamijene sparušeno cvijeće novim
buketom, i to je sve. Da bi ga se itko živ sjetio mrtvog, čovjek
tamo mora barem dobiti Nobelovu nagradu, otkriti lijek protiv raka,
baciti hidrogensku bombu na Palestinu ili napisati ključni roman
poststrukturalizma.
U Bosni i Hercegovini, međutim, mrtvi
žive mnogo bolje od živih, a bogami i dulje. Tek kad umre, čovjek
je u Bosni pažen i mažen, poštuje ga se i spominje biranim
riječima, političari vode računa o njemu, otimaju se za njega,
dodvoravaju mu se i svašta mu nude, ne nedostaje mu mrtvom ni
ptičjega mlijeka. Dok živ Bosanac nikakvog utjecaja ni uloge u
javnom životu nema, čim umre postaje u njemu nezaobilazan faktor -
ima čak i pravo glasa! - pa život u Bosni zapravo ima smisla tek
poslije smrti: nitko ovdje, čitate li nekrologe, nikad nije umro
uzalud. Milijuni su u Bosni i Hercegovini uzalud živjeli, cijeli im
životi prošli baš onako džabe, ali nijedan nije uzalud
umro.
Bolje tako u Bosni žive mrtvi nego živi, a bogami i
dulje: još su u bosanskohercegovačkom javnom i političkom životu
aktivni oni što su umrli prije sedamdeset, sto ili hiljadu godina.
Prosječni je smrtni vijek u Bosni i Hercegovini tako više od pet
stotina godina.
Sve u svemu, ako čovjek već mora umrijeti -
a najčešće mora - najbolje mu je umrijeti u Bosni. I kad živ
čovjek razmisli, upravo je neviđeno surova ironija historije koja
je stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca rasula svijetom, da iz žive
Bosne, idealnog mjesta za smrt, umru negdje u Švicarskoj, Norveškoj
ili Australiji, u nekoj dakle od onih zemalja što valjaju samo za
život, i u kojoj je bolje i konju nego u Bosni ljudskom
čeljadetu.
Sjetilo me to onda na onaj kad je Bobi, još pod
dojmom nadnaravnog kokošjeg iskustva, pitao Rudija kako bi se on
volio roditi u sljedećem životu, kad bi bilo te, kako se zove,
reintegracije. "Misliš, kad bih se ponovo rodio", na to će
Rudi, "što bih volio da budem?". "E, to", kratko
će Bobi. "Znam", odgovorio mu ovaj nakon kraćeg
razmišljanja, "bio bih konj."
"E pa ne može,
haveru", odbio Bobi. "Ne može dvaput isto!"
(e-Novine)
No comments:
Post a Comment