"Ceo dan i noc....!!!"
Ako vasi kometari nisu objavljeni ni danas, nema ljutis - bice!
Od Srdje imamo mahanje s mora!
Zipa mu tnesre cefa! ( Boco prevedi limtemo!)
Saturday, July 31, 2010
Friday, July 30, 2010
PECANJE
Poslusao Bocu!
Mi pecamo!
"Ceo dan i noc!"
**************************
Ako vasi kometari nisu objavljeni danas, nema sekiras - bice!
Dok odmarate, poslusajte.
Nekad je bila hit a i sada se moze cuti u prigodnim prilikama.
Ko ga ne bi volio!?
Thursday, July 29, 2010
BP (BRITISH PETROLEUM)
Odlazeci CEO Tony Hayward, Predsjednik Carl-Henric Svanberg, i dolazeci CEO Bob Dudley
Slusam vijesti ovih dana. Nakon sto su curenje nafte u Mesickom zaljevu, izgleda, zaustavili (svi drze fige da se to i ostvari) analiziraju se financijski efekti ove katastrofe. U poslednjem tromjesecju BP je, zbog ove katastrofe izgubio 17 milijardi dolara. Ocekuje se da ce, podmirujuci troskove onima koji su osteceni ( americki ribari, americki turizam, americki...) biti potroseno jos 15 milijardi dolara. Procjena krajnje cifre gubitaka BP je oko 50 milijardi dolara. Prilicno...
Poredeci ove cifre sa nekadasnjim ukupnim dugom Jugoslavije (20 mijardi dolara) ili sadasnjim dugom Hrvatske ( nesto preko 40 milijardi dolara), ili Srbije, (cini mi se, 30 milijardi dolara) i cinjenicom da se te zemlje cijene kao zemlje u dugu do grla i zemlje koje ce sa velikim poteskocama, uz mnoga odricanja i uz neophodne financijske injekcije s vana, savladavati krizu, logicno je pitati se da li, i kako ce ova firma prezivjeti ovu krizu. Jedna firma ce za recimo godinu dana imati gubitak od 50 milijardi dolara. Boli glava od cifara! Jedna firma - drzave. Balkanske drzave ce se, da bi dobile kredite pa tim kreditima vracale dugove i vadile se iz krize, morati dobrano odreci svog suvereniteta i nezavisnosti. Morace, htjeli to ili ne, slusati, jer bez tih kredita propasce u dublju krizu i kasnije ce cijena izlaska biti jos veca.
Firme kakav je i BP ce se isto tako odreci dijela svoje nezavisnosti tako sto ce umjesto Tonyja Haywarda CEO od oktobra biti Bob Dudley. Velika promjena!? Engleza ce zamijeniti Amerikanac i gotovo. Englez ce otici u Rusiju da tamo razvija posao firme, dobice desetine miliona dolara da se ne buni i ne prica. Time ce se utisati protesti amerikanaca i mirna Bosna. (...nekad bila.)
Nase jadne zemljice ce morati gutati mnogo vece zalogaje nego sto to cine te velike svjetske kompaije; odricati se mnogo vecih vrijednosti. Neke ce se morati odreci dijela teritorije, neke opet dijela svojih heroja, neke ce morati hapsiti jos malo heroja po cijeni jedan heroj stotinu miliona duga otpisano. Mozda malo manje, ili malo vise. Srazmjerno doprinosu heroja; a i stvar pregovora i dogovora.
Eh, sad ja ugazih u oblast velikih svjetskih kompanija, multinacionalnih kompanija.
"Suvereniteta" velikih multinacionalnih kompanija i suvereniteta i nezavisnosti drzava.
Ko moze da ima suverenitet? Ko odlucuje o suverenitetu?
Ko u ovom svijetu donosi odluke, a ko je piun?
Kakav je odnos multinacionalnih komanija prema drzavama, i obrnuto?
Kakav je odnos tih kompanija prema politicarima?
Ko koga dovodi na vlast? Ko ustvari odlucuje o politici?
Ko je, na primjer, ovih dana smijenio i postavio novog CEO BP?
Sama ta firma? Bez uticaja iz vana? Nece biti!
Politicari? Obama? I do not think so!
I ko, na kraju krajeva, vlada svijetom?
Politicari na vlasti? I do not think so!
Sjecate li se nedavnih demonstracija u Torontu za vrijeme odrzavanja samita G8 i G20?
Bez zelje da opravdam vandalizam na ulicama Toronta pitam se, da li oni koji organizuju demonstrante postavljaju ista ova pitanja i traze promjene u preraspodjeli vlasti i bogatstva, i mnogo cemu drugome...
Wednesday, July 28, 2010
BOCO: MOJOJ ANONIMNOJ SIMPATIJI
Evo me u konobi, sa širokim osmjehom na licu.
Pisala mi (anonimna) simpatija nekoliko riječi .
Dovoljno da , gledajući kroz prozor, odlutam u neka vremena puna svile i baršuna.
Lijepa žena , elegantnog hoda , sa osmijehom na licu, najljepšim „make up-om“,
što ga samo bog može podariti , prolazila je kroz „Batin pasaž“ idući ka željezničkoj stanici.
Pomiješanih osjecanja , zadovoljstva i sjete, zapjevah:
SLIKA UMA
Dal si tako lijepa,
Il' te takvu trebam?
Dal' te drugi vide,
Kakvom te ja gledam?
Sliko uma moga.
Oči što te kvare,
Nisu kadre takvu ,
Raskoš da podare.
Dal' si tako lijepa?
Il' te takvu gleda?
Sliku uma moga,
Bezgranično trebam!
23.01.2008. BOCO
Pisala mi (anonimna) simpatija nekoliko riječi .
Dovoljno da , gledajući kroz prozor, odlutam u neka vremena puna svile i baršuna.
Lijepa žena , elegantnog hoda , sa osmijehom na licu, najljepšim „make up-om“,
što ga samo bog može podariti , prolazila je kroz „Batin pasaž“ idući ka željezničkoj stanici.
Pomiješanih osjecanja , zadovoljstva i sjete, zapjevah:
SLIKA UMA
Dal si tako lijepa,
Il' te takvu trebam?
Dal' te drugi vide,
Kakvom te ja gledam?
Sliko uma moga.
Oči što te kvare,
Nisu kadre takvu ,
Raskoš da podare.
Dal' si tako lijepa?
Il' te takvu gleda?
Sliku uma moga,
Bezgranično trebam!
23.01.2008. BOCO
Tuesday, July 27, 2010
LJUBISA ZECEVIC ZEKO: LAMENTO
Ako vam je puno teskih tema u poslednje vrijeme, preskocite ovu pricu. Ali ako hocete da budete obogaceni za divno, emotivno ali i razumno razmisljanje neokaljanog autoriteta, vratite se jednom i procitajte je.
(Preuzeto sa bloga dovla.net, uz dozvolu autora)
************************************
Tekst koji slijedi, pod uslovom da ga Vlado, radi dužine, a možda i sadržaja, publikuje, je napisan davno. I pored inzistiranja da se objavi, nisam pristajao, smatrajući da je to jedna intimna ispovijest ili reakcija na dogadjaje koji su se u BiH odvijali u to vrijeme. Ne bih ni sada da nisam zgrožen dogadjajima 11. jula u Potočarima, gdje je, umjesto tihog pijeteta prema ubijenim, održana parada politike koja je, u mnogome, i dovela do tragedije(a). Tekst ukazuje da se ništa nije promijenilo u ovom nehumanom svijetu koji se, inače, kune u humanost. Možda, ipak, jest – POSTALO JE GORE.
WIßENSEE UND JUDISCHER FRIEDHOF
Wißensee. Malo, poput tanjira okruglo, jezero u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Odmaramo se uz radosnu galamu razigrane djece. U kasno popodne, na Šacov prijedlog, krećemo ka Jevrejskom groblju. Na glavama su nam obavezna pokrivala glave – skijaške kape, a Mikica maramu.
Mauzolej građevinskog preduzimača Lachmana, građen uljepšanom kiklopskom tehnikom; Baumanov mramorni grob na čijoj je horizontalnoj ploči smješten, kao raspadnuti, sarkofag ispunjen zemljom iz koje izlazi drvo po svojoj izraslosti sazađeno tu sigurno prije 1938. Probija se između mramornih stubova, one čudne tamnoplavocrnosrebrenkaste boje, negdje u visinu. U novi život.
Onda mementum:
Leon Arona Rosenfeld
12.19.1915. Branderburg.
1942 Auschwitz
Ne vjerujem da je pedantna logorska služba zaboravila upisati tačan datum umirućih. Čini mi se vjerovatnijim da su, isto tako pedantni nacisti, uspjeli uništiti Knjigu umrlih (Bože groznog li cinizma! Pa to bi se moralo zvati Knjiga pobijenih). Pa se neko od rijetkih preživjelih prosjetio: četrdesetdruge sam ga još vidio, a onda više ne. Ostaje tajna ko je upisao ono: 1942. Auschwitz. Nema onog: Spomenik podiže supruga. Zahvalna djeca, pokatkada : Volks (njemački, engleski, ruski….)
Niko tu više nije sahranjen. Niti će biti, kao ni pod brojnim drugim spomenicima.
Izbijamo na travnatu poljanu sa, na zid uredno poredanim, bog te pita koliko starim kamenim pločama. Sudeći po ispranosti onih, na kamenu urezanih čudnih hebrejskih pismenija, vjerovatno su te ploče prvi vijesnici koji su trebali da opamte ljude na postojanje jednog naroda.
Prazna poljana se doima poput dječijeg igrališta. Djece nema.
Stare ploče gledaju na ugao poljane gdje počinju rijetke, nove, svježe sahrane. Nema više: Lexy, Cohn, Gebhardt. Sada su: Wiltinowsky, Ruš, Semiotuk. Između starih ploča i 1938. jedno veliko ljudsko pleme nije samo nastanjivalo, nego do krajnjih granica unaprijeđivalo ono što se zvaše njemačka industrija, njemački duh, njemačka kultura.
Onda iščezoše. Njemačka kultura se zadrža na kiču. Onome kakvog nam pokazaše na minijaturiziranim replikama svjetske graditeljska baštine u Glieneke Schloßu. Uništiše nacisti tada sve one koji su pobjegli od staljinističkog boljševizma, a koji su vjerovatno ostvarivali jedan od najvećih kulturoloških retransfera u povijesti čovječanstva. Katarina im je iz Njemačke donijela sjeme kojeg je, između ostalih, selekcionisao i jedan Voltaire. Razviše ga, nešto dodadoše, pa vratiše u obliku oplemenjenog hibrida iz kojeg izrastoše nove vrste. Asimilacija, reasimilacija? Pa, bez toga nema progresa! Šta će danas asimilirati Srbi čija se filozofija zasniva na mitu jedne izgubljene bitke? Šta Hrvati, na mitu svojih stoljetnih povijesnih prostora, narodnosnog prava, zova krvi i tla? Muslimani, na lažnim zasadama bogumilskog porijekla i iskrivljenog Muhamedanstva?
Gledam to prazno bezdječno travnato polje opkoljeno grobovima i odjednom mi pred oči izađe onaj spomenik kod El Arisha na Sinaju, gdje je izraelska vojska 19 i neke – sasvim je svejedno koje, i čija vojska, pobila, tako kažu, 1200 ljudi, žena i djece dok su klanjali. Da li su baš tada, i toliko, i baš te(?) uvijek: žene, djecu, stare, iznemogle…… – stvar je propagandnog ukusa. Ubijen je jedan čovjek. Ubijen. Čovjek. Zar se ništa nije moglo naučiti iz vlastitih holokausta?
Zar taj svijet ne shvata da će svaki novi izgubljeni čovjek biti samo sasipanje proljetne kiše na sjemena opasnih biljki: mržnje i osvete.
Pred oči mi izlazi tijelo sjedokosog čovjeka, Horvata, u čija je “ustaška” leđa “srpski heroj” Jovo sasuo rafal. Uhapšen je nakon ubistva Horvata, silovanja jedne starice od 70 godina, pa vraćen, jer: “Ako nam Jovu ne vratite, mi napuštamo front”. A, bejahu na prvoj liniji dok je u blizini bilo robe u prodavnicama “Metalke”, alkohola i šunki u Abida Kusturice piceriji “Maestro”. U tijela Srbina Nenadića i Muslimana Dobrića u atomskom skloništu naše zgrade, sasuo je “srpski heroj” nekoliko rafala. U Dobrića, koji zbog bolesti srca nije na frontu: “E taki nam, moj Dobro, ne trebaju jer samo jedete”, a u Nenadića, jer je u kukovima imao ugrađene željezne kinćere, će, prije nego ispali rafal od 32 metka, reći: “E kad imaš toliko željeza, evo ti ga još!”.
Za razliku od Jove koji tog trenutka pijan nije znao koje su nacionalnosti bili oni koje je ubijao, jer je, kao fočanski osuđenik zbog ubistva punice i zeta oslobođen da bi se borio za srpsku stvar, a ubijao je iz patološkog zadovoljstva, u “Najčišćoj srpskoj opštini u republici Srpskoj”, kako to reče njen predsjednik, inače Hipokratov ljekar, su to dobro znali. I rekoše: “A zašto Nenadića –Srbina??!!
Na Judischen Friedhoff nema više natpisa “Psima i jevrejima ulaz zabranjen”. Nema ih ni u Njemačkoj, ali mi se čini da bi se ovdje, kao i svugdje, našlo mnogo onih koji bi upitali” “A zašto psima?”
Sumnjam da će pokušaji da napravim snimke uspjeti. Biće mutni, kao kada snimaš pokretni predmet pogrešnom exponažom. A ja ne snimam pokretne predmete, nego grobove. Kameru ne mogu da umirim. Ne, ne tresu mi se ruke. Samo mi se pritisak prsta prenosi na njih i kameru oštro skreće prema dole. Za rukama koje streme ka, u prozorčiću okulara, iz najdubljeg podruma podsvijesti iskrsloj nabreklini koja kod normalnih ljudi spaja tijelo i glavu i zove se vrat. Nabreklinu Žutca koji iz hercegovačkog seoca, nakon što po Popovu Polju pobi, pokla ili maljem po glavi lupi sve što bejaše srpsko i pravoslavno, stiže u Sumbula Avde 4.
Nogom šuta moga ispisnika Moritza i kanilnim tonovima, karakterističnim za primitivca, odcereka svoju solističku partituru uz pratnju Kulturbundskog hora obučenog u ganz neue smeđe uniforme, “pod dirigentskom palicom g. Walthera Hofmanna”, kako bi to konstatirao revni muzikološki kritičar.
Kao što doliči dirigentu, g. Hofmann je u crnom habitu. Na visokom, atletski građenom tijelu, non plus ultra ulaštene čizme; reithose šavova oštrih kao bridovi kame; na struku kao kod djevojčice, sa koga zrači GOT MIT UNS! Odsjaj izrazito schone deutche blaue Augen fantastično se sklapa mit silber Adler na šapki. Nisko oboreni šiljt kao da nije tu da štiti od sunca, nego da bude katalizator amalgama: Augen/Adler i na reverima blještećih SS. Amalgam koji će sve te pojedinačnosti uskladiti i sigmatizirati u OKRUTNOST. Schoene Augen se pretvoriše u grausame Augen (okrutne).
Hoffmanni, siromašna zanatlijska porodica, podkraj prošlog vijeka, doplovi na talasima austrougarske migrantske politike. I odmah, kao da tu vijekovima nije bilo fratara, kao da nije postojala srpska građanske čaršija, kultura safardina i, ama baš nikakva orijentalna ostavština, postadoše Kulturtrögeri. Djeca im se isškolovaše, pođoše se pretvarati u činovnike ili pedagoge – kao što je bio g. Walther. Njegov sin Freddy je bio Moritzov i moj ispisnik. Zajedno jeli kriške kruha i masti, osoljene i alevirane; zajedno se igrali; zajedno kod advokata Pavičića išli u pljačku voća, što je bilo manje opasno jer je dr. Ivan bio mlak čovjek, od pljačke kod časnih sestara gdje je ćoškoglavi, bezvratni, krivonogi, niskočelni Zapadnohercegovac Mijo (ovdašnji hrvatski kolega takve tipove zove Homo Hadezezis), marisao do kostoloma.
Šutnuti Moritz nijemo plače. Porodica Altarac je stigla ovdje podkraj petnaestog stoljeća. Također migrantska, ali ne dobrovoljna. Iz Espagne ih istjera Izabele i Ignatio Loyola – Torquemada. Moritz sada stoji na prašini ulice, kao i druge sunarodnjačke porodice koje živješe na toj osunčanoj strani Sarajeva. Stoje sa par kufera. Žutac sa svojom obitelji i ne čeka da hor otpjeva requiem i Altarci budu ubačeni u kamione koje dovezoše ustaše. Taj posao nižeg ranga, kao i oni što će ih slijediti, dat je njima, a prihvatiše ga svojski. Nestrpljiv je da se što prije ubaci u prepuni bogati stan, jer Jevrejima, osim ličnih stvari i nakita (naravno!) nije ništa dozvoljeno da nose. “Nema potrebe. Tamo gdje idete imaćete sve što vam za život treba”, rekoše im. Nisu im rekli da im ništa neće trebati, jer života neće više ni imati.
Kažem Freddiju: “Hajde da sakrijemo Moritza kod nas. Sa kime ćemo se igrati? Hranićemo ga od opljačkanog voća, a ja ću donijeti kruha i masti prije podne a ti u podne”. Zapanjeno me gleda. “On mora da ide! Svi oni moraju da idu.” “A zašto?” “Jer su niža bića”.
U objektivu mi iskrsnu očev lik koga to večer, kada se vratio iz Grada nekakav sav skrhan i pogružen, upitah zašto je Moritz niže biće i šta to uopšte znači. Ispričah mu šta se dogodilo u našoj uilici, sa mojim i Freddijevim prijateljem. Prvi put sam oca vidio kako plače kada je, veoma mlada, umrla prelijepa tetka Lucija.
Sad je odjednom počeo da plače u prozorčiću kamere. Lik mu pođe iščezavati u suznom moru. Skinuh kameru sa oka, ali mi se slika ne razbistri. Grob predamnom je prelomljen lelujao; lelujali su stari i bijeli nadgrobni kamenovi sa dalekim, čudnim a tako bliskim i prisnim hebrejskim znakovima; zalelujaše se i svi ostali skupi mramorni spomenici i iščeznuše, a jedino osta ono drvo koje sa Baumanove grobnice stremi ka nebu, ka – iz mrtvila – nekom novom životu.
Procijedih: “Izvinite, ali ja dalje ne mogu!” Uputih se ka recepciji. Stadoh pokraj Baumanove grobnice, zagledah su u tu čudnu kompoziciju i pomislih: “tebe, drvo, iždžikalo iz tog sarkofaga treba odmah posjeći. Ti varaš! Varaš ljude pokušajem da im zakone naturalne obnove artificijalno nametneš kao socijalne. Ljudi će to prihvatiti u krivom svjetlu. Kao opravdanje za svoje zločine, jer, zaboga: “eno i ono drvo na Judischer Friedhofu u Berlinu, uništeni Jevreji govore da je sve to ništa, da je nevažno i da će se sve ionako obnoviti.” Pa kad je tako: ZAŽDI GA, NIJE IZ NAŠEG SELA!
Poèinjem da proklinjem čas kad je Liberu Krojaču (Slobodanu Šnajderu – Šacu) palo na pamet da nas odvede na Judischer Friedhof. Prokllinjem, jer mene neće izmijeniti. Ja o tome nisam samo slušao poput tada nerođenih Nijemaca. I ne samo Nijemaca. Ja sam to vidio i doživio – neznao, ali osjetio. Šta je sa tima, mojeg i starijih godišta? Tima lakozaboravnim, koji prihvativši Neue Europische Ordnung, u Zagrebu 1941. srušiše jevrejsku sinagogu a od njenog kamena uz Meštrovićev i Bilinićev paviljon podigoše tri munare te ga pretvoriše u bogomolju “Hrvatskog cvijeća”. (Uz prigodnu slatkorječivost poput one delegata HDZ u novobosanskom parlamentu dr. Vlade Pandžića: “Draga braćo Muslimani…!” pa im zabiše nož u Mostaru, a evo sada i u Sarajevu, jer oklopna brigada HVO ne krenu iz Kiseljaka ka Rakovici i Ilidži kako bî dogovoreno za konačni proboj u deblokadi Sarajeva, nakon što Armija BiH krvavivši na Vogošći, Debelom brdu, Nišićima, Treskavici, veza srpske snage za sebe.(Valjda zato što je Ilidža ravničarska pa nema brda na kome se može zavijoriti hrvatski stoljetni šahovski stijeg?). Pedeset godina kasnije, trgu, koji se u međuvremenu zvaše Trg žrtava fašizma, dadoše novo ime Trg Velikana, a ne Trg holokausta ili Der Judisher Platz, kada im je već toliko stalo do Danke Deutschland.
Ne, dragi moj Libero! Nisam ja taj koji treba ići na Judischer Friedhof. Tamo treba slati: ćoškoglave, krivouste, niskočelne, tisućljetnom uljudbom zablentavljene bojovnike; kratkošišne, bradate, fundamentalizmom izludjele, mudžahedine; dugobrade, kosovskim mitom raspamećene, osvetnike.
Nesreća je u tome što će oni, stojeći pred Baumanovom grobnicom, za drvo – metaforu reinkarnacije reći: “sasvim zgodno da se na njega objesi toliko i toliko ljudi”.
Ipak ću na to groblje ići kad god mogu. Emocija koja me na njemu prožima kao da ostarjelom tijelu uliva neku dodatnu fizičku snagu, neobhodnu da istraje na putu kojim idem: POMAŽI I POMAŽI. I neprijatelju. Možda će da se osvijesti.
I najuzaludniji posao ima nekog smisla.
Berlin, augusta, 1993.
(Preuzeto sa bloga dovla.net, uz dozvolu autora)
************************************
WIßENSEE UND JUDISCHER FRIEDHOF
Wißensee. Malo, poput tanjira okruglo, jezero u nekadašnjem Istočnom Berlinu. Odmaramo se uz radosnu galamu razigrane djece. U kasno popodne, na Šacov prijedlog, krećemo ka Jevrejskom groblju. Na glavama su nam obavezna pokrivala glave – skijaške kape, a Mikica maramu.
Mauzolej građevinskog preduzimača Lachmana, građen uljepšanom kiklopskom tehnikom; Baumanov mramorni grob na čijoj je horizontalnoj ploči smješten, kao raspadnuti, sarkofag ispunjen zemljom iz koje izlazi drvo po svojoj izraslosti sazađeno tu sigurno prije 1938. Probija se između mramornih stubova, one čudne tamnoplavocrnosrebrenkaste boje, negdje u visinu. U novi život.
Onda mementum:
Leon Arona Rosenfeld
12.19.1915. Branderburg.
1942 Auschwitz
Ne vjerujem da je pedantna logorska služba zaboravila upisati tačan datum umirućih. Čini mi se vjerovatnijim da su, isto tako pedantni nacisti, uspjeli uništiti Knjigu umrlih (Bože groznog li cinizma! Pa to bi se moralo zvati Knjiga pobijenih). Pa se neko od rijetkih preživjelih prosjetio: četrdesetdruge sam ga još vidio, a onda više ne. Ostaje tajna ko je upisao ono: 1942. Auschwitz. Nema onog: Spomenik podiže supruga. Zahvalna djeca, pokatkada : Volks (njemački, engleski, ruski….)
Niko tu više nije sahranjen. Niti će biti, kao ni pod brojnim drugim spomenicima.
Izbijamo na travnatu poljanu sa, na zid uredno poredanim, bog te pita koliko starim kamenim pločama. Sudeći po ispranosti onih, na kamenu urezanih čudnih hebrejskih pismenija, vjerovatno su te ploče prvi vijesnici koji su trebali da opamte ljude na postojanje jednog naroda.
Prazna poljana se doima poput dječijeg igrališta. Djece nema.
Stare ploče gledaju na ugao poljane gdje počinju rijetke, nove, svježe sahrane. Nema više: Lexy, Cohn, Gebhardt. Sada su: Wiltinowsky, Ruš, Semiotuk. Između starih ploča i 1938. jedno veliko ljudsko pleme nije samo nastanjivalo, nego do krajnjih granica unaprijeđivalo ono što se zvaše njemačka industrija, njemački duh, njemačka kultura.
Onda iščezoše. Njemačka kultura se zadrža na kiču. Onome kakvog nam pokazaše na minijaturiziranim replikama svjetske graditeljska baštine u Glieneke Schloßu. Uništiše nacisti tada sve one koji su pobjegli od staljinističkog boljševizma, a koji su vjerovatno ostvarivali jedan od najvećih kulturoloških retransfera u povijesti čovječanstva. Katarina im je iz Njemačke donijela sjeme kojeg je, između ostalih, selekcionisao i jedan Voltaire. Razviše ga, nešto dodadoše, pa vratiše u obliku oplemenjenog hibrida iz kojeg izrastoše nove vrste. Asimilacija, reasimilacija? Pa, bez toga nema progresa! Šta će danas asimilirati Srbi čija se filozofija zasniva na mitu jedne izgubljene bitke? Šta Hrvati, na mitu svojih stoljetnih povijesnih prostora, narodnosnog prava, zova krvi i tla? Muslimani, na lažnim zasadama bogumilskog porijekla i iskrivljenog Muhamedanstva?
Gledam to prazno bezdječno travnato polje opkoljeno grobovima i odjednom mi pred oči izađe onaj spomenik kod El Arisha na Sinaju, gdje je izraelska vojska 19 i neke – sasvim je svejedno koje, i čija vojska, pobila, tako kažu, 1200 ljudi, žena i djece dok su klanjali. Da li su baš tada, i toliko, i baš te(?) uvijek: žene, djecu, stare, iznemogle…… – stvar je propagandnog ukusa. Ubijen je jedan čovjek. Ubijen. Čovjek. Zar se ništa nije moglo naučiti iz vlastitih holokausta?
Zar taj svijet ne shvata da će svaki novi izgubljeni čovjek biti samo sasipanje proljetne kiše na sjemena opasnih biljki: mržnje i osvete.
Pred oči mi izlazi tijelo sjedokosog čovjeka, Horvata, u čija je “ustaška” leđa “srpski heroj” Jovo sasuo rafal. Uhapšen je nakon ubistva Horvata, silovanja jedne starice od 70 godina, pa vraćen, jer: “Ako nam Jovu ne vratite, mi napuštamo front”. A, bejahu na prvoj liniji dok je u blizini bilo robe u prodavnicama “Metalke”, alkohola i šunki u Abida Kusturice piceriji “Maestro”. U tijela Srbina Nenadića i Muslimana Dobrića u atomskom skloništu naše zgrade, sasuo je “srpski heroj” nekoliko rafala. U Dobrića, koji zbog bolesti srca nije na frontu: “E taki nam, moj Dobro, ne trebaju jer samo jedete”, a u Nenadića, jer je u kukovima imao ugrađene željezne kinćere, će, prije nego ispali rafal od 32 metka, reći: “E kad imaš toliko željeza, evo ti ga još!”.
Za razliku od Jove koji tog trenutka pijan nije znao koje su nacionalnosti bili oni koje je ubijao, jer je, kao fočanski osuđenik zbog ubistva punice i zeta oslobođen da bi se borio za srpsku stvar, a ubijao je iz patološkog zadovoljstva, u “Najčišćoj srpskoj opštini u republici Srpskoj”, kako to reče njen predsjednik, inače Hipokratov ljekar, su to dobro znali. I rekoše: “A zašto Nenadića –Srbina??!!
Na Judischen Friedhoff nema više natpisa “Psima i jevrejima ulaz zabranjen”. Nema ih ni u Njemačkoj, ali mi se čini da bi se ovdje, kao i svugdje, našlo mnogo onih koji bi upitali” “A zašto psima?”
Sumnjam da će pokušaji da napravim snimke uspjeti. Biće mutni, kao kada snimaš pokretni predmet pogrešnom exponažom. A ja ne snimam pokretne predmete, nego grobove. Kameru ne mogu da umirim. Ne, ne tresu mi se ruke. Samo mi se pritisak prsta prenosi na njih i kameru oštro skreće prema dole. Za rukama koje streme ka, u prozorčiću okulara, iz najdubljeg podruma podsvijesti iskrsloj nabreklini koja kod normalnih ljudi spaja tijelo i glavu i zove se vrat. Nabreklinu Žutca koji iz hercegovačkog seoca, nakon što po Popovu Polju pobi, pokla ili maljem po glavi lupi sve što bejaše srpsko i pravoslavno, stiže u Sumbula Avde 4.
Nogom šuta moga ispisnika Moritza i kanilnim tonovima, karakterističnim za primitivca, odcereka svoju solističku partituru uz pratnju Kulturbundskog hora obučenog u ganz neue smeđe uniforme, “pod dirigentskom palicom g. Walthera Hofmanna”, kako bi to konstatirao revni muzikološki kritičar.
Kao što doliči dirigentu, g. Hofmann je u crnom habitu. Na visokom, atletski građenom tijelu, non plus ultra ulaštene čizme; reithose šavova oštrih kao bridovi kame; na struku kao kod djevojčice, sa koga zrači GOT MIT UNS! Odsjaj izrazito schone deutche blaue Augen fantastično se sklapa mit silber Adler na šapki. Nisko oboreni šiljt kao da nije tu da štiti od sunca, nego da bude katalizator amalgama: Augen/Adler i na reverima blještećih SS. Amalgam koji će sve te pojedinačnosti uskladiti i sigmatizirati u OKRUTNOST. Schoene Augen se pretvoriše u grausame Augen (okrutne).
Hoffmanni, siromašna zanatlijska porodica, podkraj prošlog vijeka, doplovi na talasima austrougarske migrantske politike. I odmah, kao da tu vijekovima nije bilo fratara, kao da nije postojala srpska građanske čaršija, kultura safardina i, ama baš nikakva orijentalna ostavština, postadoše Kulturtrögeri. Djeca im se isškolovaše, pođoše se pretvarati u činovnike ili pedagoge – kao što je bio g. Walther. Njegov sin Freddy je bio Moritzov i moj ispisnik. Zajedno jeli kriške kruha i masti, osoljene i alevirane; zajedno se igrali; zajedno kod advokata Pavičića išli u pljačku voća, što je bilo manje opasno jer je dr. Ivan bio mlak čovjek, od pljačke kod časnih sestara gdje je ćoškoglavi, bezvratni, krivonogi, niskočelni Zapadnohercegovac Mijo (ovdašnji hrvatski kolega takve tipove zove Homo Hadezezis), marisao do kostoloma.
Šutnuti Moritz nijemo plače. Porodica Altarac je stigla ovdje podkraj petnaestog stoljeća. Također migrantska, ali ne dobrovoljna. Iz Espagne ih istjera Izabele i Ignatio Loyola – Torquemada. Moritz sada stoji na prašini ulice, kao i druge sunarodnjačke porodice koje živješe na toj osunčanoj strani Sarajeva. Stoje sa par kufera. Žutac sa svojom obitelji i ne čeka da hor otpjeva requiem i Altarci budu ubačeni u kamione koje dovezoše ustaše. Taj posao nižeg ranga, kao i oni što će ih slijediti, dat je njima, a prihvatiše ga svojski. Nestrpljiv je da se što prije ubaci u prepuni bogati stan, jer Jevrejima, osim ličnih stvari i nakita (naravno!) nije ništa dozvoljeno da nose. “Nema potrebe. Tamo gdje idete imaćete sve što vam za život treba”, rekoše im. Nisu im rekli da im ništa neće trebati, jer života neće više ni imati.
Kažem Freddiju: “Hajde da sakrijemo Moritza kod nas. Sa kime ćemo se igrati? Hranićemo ga od opljačkanog voća, a ja ću donijeti kruha i masti prije podne a ti u podne”. Zapanjeno me gleda. “On mora da ide! Svi oni moraju da idu.” “A zašto?” “Jer su niža bića”.
U objektivu mi iskrsnu očev lik koga to večer, kada se vratio iz Grada nekakav sav skrhan i pogružen, upitah zašto je Moritz niže biće i šta to uopšte znači. Ispričah mu šta se dogodilo u našoj uilici, sa mojim i Freddijevim prijateljem. Prvi put sam oca vidio kako plače kada je, veoma mlada, umrla prelijepa tetka Lucija.
Sad je odjednom počeo da plače u prozorčiću kamere. Lik mu pođe iščezavati u suznom moru. Skinuh kameru sa oka, ali mi se slika ne razbistri. Grob predamnom je prelomljen lelujao; lelujali su stari i bijeli nadgrobni kamenovi sa dalekim, čudnim a tako bliskim i prisnim hebrejskim znakovima; zalelujaše se i svi ostali skupi mramorni spomenici i iščeznuše, a jedino osta ono drvo koje sa Baumanove grobnice stremi ka nebu, ka – iz mrtvila – nekom novom životu.
Procijedih: “Izvinite, ali ja dalje ne mogu!” Uputih se ka recepciji. Stadoh pokraj Baumanove grobnice, zagledah su u tu čudnu kompoziciju i pomislih: “tebe, drvo, iždžikalo iz tog sarkofaga treba odmah posjeći. Ti varaš! Varaš ljude pokušajem da im zakone naturalne obnove artificijalno nametneš kao socijalne. Ljudi će to prihvatiti u krivom svjetlu. Kao opravdanje za svoje zločine, jer, zaboga: “eno i ono drvo na Judischer Friedhofu u Berlinu, uništeni Jevreji govore da je sve to ništa, da je nevažno i da će se sve ionako obnoviti.” Pa kad je tako: ZAŽDI GA, NIJE IZ NAŠEG SELA!
Poèinjem da proklinjem čas kad je Liberu Krojaču (Slobodanu Šnajderu – Šacu) palo na pamet da nas odvede na Judischer Friedhof. Prokllinjem, jer mene neće izmijeniti. Ja o tome nisam samo slušao poput tada nerođenih Nijemaca. I ne samo Nijemaca. Ja sam to vidio i doživio – neznao, ali osjetio. Šta je sa tima, mojeg i starijih godišta? Tima lakozaboravnim, koji prihvativši Neue Europische Ordnung, u Zagrebu 1941. srušiše jevrejsku sinagogu a od njenog kamena uz Meštrovićev i Bilinićev paviljon podigoše tri munare te ga pretvoriše u bogomolju “Hrvatskog cvijeća”. (Uz prigodnu slatkorječivost poput one delegata HDZ u novobosanskom parlamentu dr. Vlade Pandžića: “Draga braćo Muslimani…!” pa im zabiše nož u Mostaru, a evo sada i u Sarajevu, jer oklopna brigada HVO ne krenu iz Kiseljaka ka Rakovici i Ilidži kako bî dogovoreno za konačni proboj u deblokadi Sarajeva, nakon što Armija BiH krvavivši na Vogošći, Debelom brdu, Nišićima, Treskavici, veza srpske snage za sebe.(Valjda zato što je Ilidža ravničarska pa nema brda na kome se može zavijoriti hrvatski stoljetni šahovski stijeg?). Pedeset godina kasnije, trgu, koji se u međuvremenu zvaše Trg žrtava fašizma, dadoše novo ime Trg Velikana, a ne Trg holokausta ili Der Judisher Platz, kada im je već toliko stalo do Danke Deutschland.
Ne, dragi moj Libero! Nisam ja taj koji treba ići na Judischer Friedhof. Tamo treba slati: ćoškoglave, krivouste, niskočelne, tisućljetnom uljudbom zablentavljene bojovnike; kratkošišne, bradate, fundamentalizmom izludjele, mudžahedine; dugobrade, kosovskim mitom raspamećene, osvetnike.
Nesreća je u tome što će oni, stojeći pred Baumanovom grobnicom, za drvo – metaforu reinkarnacije reći: “sasvim zgodno da se na njega objesi toliko i toliko ljudi”.
Ipak ću na to groblje ići kad god mogu. Emocija koja me na njemu prožima kao da ostarjelom tijelu uliva neku dodatnu fizičku snagu, neobhodnu da istraje na putu kojim idem: POMAŽI I POMAŽI. I neprijatelju. Možda će da se osvijesti.
I najuzaludniji posao ima nekog smisla.
Berlin, augusta, 1993.
Monday, July 26, 2010
STRANI SUDOVI I BALKANSKA RASOMONIJADA
Odluke dva strana suda rastresaju i onako rastresene odnose Srbije sa samom sobom i sa komsijama sa Balkana. Medjunarodni Sud pravde u Hagu je vec donio odluku povodom zahtjeva Srbije da se ispita da li je odluka o otcjepljenju Kosova u saglasnosti sa medjunarodnim pravom.
Druga odluka se jos ceka a odnosi se na zahtjev Srbije (ponovo) da se Ejup Ganic izruci Srbiji gdje bi mu se sudilo za ratni zlocin po komandnoj liniji, zbog ubijanja vojnika JNA u Dobrovoljackoj ulici u Sarajevu.
Posto je zeljno ocekivana odluka suda u Hagu vec poznata, rekao bih nesto i o zahtjevu i o politici koja je dozivjela jos jedan poraz. Srbijansku politiku sada u inostranstvu zastupa Ministra Inostranih poslova Vuk Jeremic. Kakav je Jeremic ministar i kakva je politika koju on vodi, najbolje je procijeniti iz njegovih izjava prije i nakon odluke Suda.
e-Novine: Tako je govorio Vuk Jeremic
e-Novine: A sada govori ovako...
Citajuci sta je taj covjek govorio i sta sada prica ne treba mnogo pameti da bi se zakljucilo da se radi o idiotu. Politika koju on zastupa je, blago receno, idiotska.
Da ne ispadne da i ja kao i Vuk samo lupam, vraticu se malo u istoriju, ovu nedavnu.
Poznato je se Jugoslavija pocela cijepati po savovima krizom na Kosovu, bolje receno srbijanskom politikom prema Kosovu, politikom netolerancije i sile, kao i pokusajem da se dobije podrska svih republika u Jugoslaviji za tu i takvu politiku, onda kada je to vec bilo kasno, i kada su se morala traziti drugacija rjesenja. Bilo je i mnogo drugih razloga za raspad Jugolavije, ali ovog puta o ovome. Cinjenica jeste da je Srbija, vezano za Kosovo, imala velikog razloga i prava da se bori za dio svoje teritorije i to teritorije koja jeste kolijevka srpske kulture i istorije. Logicna je teznja da se ta teritorija sacuva i zadrzi u svojim granicama. Ali nacin na koji je to radjeno bio je, a i danas je potpuno nerealan i pogresan. Umjesto uvazavanja situacije i priznavanja prava albanskog naroda na Kosovu da uredjuju odnose u toj pokrajini na demokratski nacin, da se s njima razgovara uvazavajuci i njihove argumente, neprestano se vracalo na istoriju, na odnose kojih vise nije bilo i koji se vise nisu mogli vratiti. Od Memoranduma pa do danasnjih dana, sa izuzetkom Djindjicevog perioda, srbijanska politika je bazirana vise na mitu nego realnosti a njeni rezultati su slicni rezultatima koje proizvede slon u staklari. S tom razlikom sto slon razbija samo staklo, a politika Srbije kao rezlutat ima unistene ljudske zivote i sudbine.
Danasnja politika Srbije, koju vodi Tadic, balansira izmedju zahtjeva demokratski orijentisane Srbije s jedne strane, Milosevicevih nasljednika s druge strane, kao i onih koji bi na celu Srbije najradije vidjeli Drazu Mihajlovica a ako on, iz opravdanih raloga ne moze, onda bar neki istaknuti Rus; Putin po mogucnosti a ako je on zauzet, i Medvedev bi bio dobar.
I sto je najgore, kako izgleda, vecina ne vidi da je ta politika nerealna i uperena upravo protiv srpskog naroda. Svi ostali nastanjeni u Srbiji i oko nje su kolateralna steta. Rezultati te politike vec godinama upravo to i potvrdjuju. Srbija vec godina gubi sve bitke i vojne i politicke i moralne i eticke... I to je vec svima poznato. Da li bas svima? Da je vodila pametnu politiku, politiku moguceg a ne politiku sile i prisile, Srbija bi zadrzala Kosovo, Jugoslavija se mozda ne bi ni raspala, Srbi ne bi bili prisiljeni da napuste svoje domove u Hrvatskoj, da ucestvuju u krvavom ratu u BiH, da okrenu cijeli svijet protiv sebe (osim brace Rusa i Grka , i sa-brace Kineza). Da srpskim vodjama nije vaznije da pokazu svoju drcnost, inat i k'o biva hrabrost, mnoge se stvari ne bi desile onako kako su se desile. Ali ne, oni ce se radije inatiti sa cijelim svijetom, dokazivati amerikacnicma, francuzima, englezima, njemcima i kome sve jos ne, kako su glupi - a mi pametni, kako su pizde - a oni muskarcine, kako su ruzni - a mi lepi. Oni ne razmisljaju, niti njih interesuje stanje u kome zivi taj narod, zatvoren i izoliran; izgubljen sam protiv svih. Ne bas svih. Braca Rusi su tu s nama. Njima cemo, ako treba, dati i Avalu i Dunav i Drinu i Kopaonik...Neka Rusa, nasi su! I gace ako treba skinuti...
Istina, Tadic pruza ruku pomirenja. Odlazi na stratista. Pokusava uspostaviti konce saradnje. I to raduje onu polovinu Srbije i srpskog naroda koji nije ni zelio svo zlo ucinjeno i u njihovo ime. Ali, u isto vrijeme taj isti Tadic zeli da zadovolji i onaj drugi dio Srbije. Za ovaj drugi dio on ima vise nego dovoljno ljudi politicara – idiota, kakav je i Ministar inostranih poslova Vuk Jeremic.
Ako ovako nastavi Srbija ce se i dalje udaljavati od realnosti i svijeta oko sebe. Istina, mora se priznati, za 735 godina moci ce pisati u citankama da se nekada davno, kada to niko nije smio, ta mala zemlja na Balkanu hrabro suprotstavila, i ne samo to vec i hrabro poigravala, i ne samo to, vec i zajebavala najvecu svjetsku silu i sve njene trabante u Evropi i ostalom svijetu, koji su tada brojali oko dvije stotine. Mi sami ( i Rusi s nama) protiv cijelog svijeta. A mi ih jos i zajebavamo. Tako ce jednog dana u citankaa pisati! Ko to dozivi moci ce biti ponosan sto je Srbin. To sto ce generacije naroda zivjeti jadno i bijedno - sta se moze. Nesto se mora i zrtvovati. Generacija, dvije tri...Ko to ne dozivi a i dalje je Srbin – Pokoj dusi rabu Bozijem.
Odluka onog drugog suda, u Londonu, jos nije donijeta. Ocekuje se danas. Zeljno se ocekuje kao da ce donijeti nesto veoma vazno i korisno. Da li ce sud odluciti da se Ejup Ganic izruci Srbiji i da mu se sudi u toj zemlji ili ce ga pustiti u BiH gdje ce u dijelu veceg entiteta biti slavljen kao heroj, se postavlja kao pitanje od presudnog znacaja za sadasnje i buduce generacije Srbije ali i dijela BiH. Po meni, ta odluka, kakva god da bude je potpuno nebitna. Jer, ako Sud odluci da ga isporuci Srbiji, odigrace se sudsko - politicka predstava, u kojoj ce biti vise politicke trgovine izmedju Srbije i BiH, nego prava i pravde. Ako odluci protiv, opet predstava. Prvo odusevljenja, jer se heroj vraca iz jos jedne pobjede. A onda i sudska, u kojoj ce se i tuzitelji i sudije i branitelji truditi da dokazu nevinost. Ni ovdje, cinjenice, pravo i pravda nece biti bitne. Sve je to vec poznato.
Za mene, Ejup Ganic je bio mali politicar, ubacen u politiku kao Jugosloven, da bi pokupio glasove onih koji su se jos nadali da ce ta zemlja opstati, a nakon sto je izabran od Jugoslovena, prebacio se u svoj nacionalni tabor i vodeci politiku svog naroda doveo taj svoj narod u poziciju da izgubi sve sto je mogao izgubiti. Nakon svega toga pokazao je koliko je i mali covjek jer je, naplacujuci svoje rodoljublje i doprinos, za sebe i svoju porodicu uzeo sve sto je mogao uzeti. Zakonski ili ne, njemu to nije bitno. Bitno je, uzeti sto vise sebi. I, ponovo, dobar dio tog naroda, kao da to ne vidi. Slavi ga kao heroja i poistovjecuje drzavu BiH s njim.
Moram ponovo reci da ovim sto kazem, ni slucajno ne izjednacavam zlocince i zrtve. Naprotiv, pisem o konkretnim idiotima i konkretnoj idiotskoj politici koja narode vodi u propast. Jer, niti su svi zlocinci samo na jednoj strani, niti su svi heroji samo na drugoj ili trecoj ili cetvrtoj strani. Tek kada svaki narod, umjesto da slavi, pocne suditi „svojim“ zlocincima za ono sto su ucinili ili nisu sprijecili a mogli su, kada ta svijest dodje do naroda pa se to desi iskreno i bez pritisaka iz inostranstva, cvor balkanske krize pocece se razmotavati.
Ali narod, k'o narod...
Druga odluka se jos ceka a odnosi se na zahtjev Srbije (ponovo) da se Ejup Ganic izruci Srbiji gdje bi mu se sudilo za ratni zlocin po komandnoj liniji, zbog ubijanja vojnika JNA u Dobrovoljackoj ulici u Sarajevu.
Posto je zeljno ocekivana odluka suda u Hagu vec poznata, rekao bih nesto i o zahtjevu i o politici koja je dozivjela jos jedan poraz. Srbijansku politiku sada u inostranstvu zastupa Ministra Inostranih poslova Vuk Jeremic. Kakav je Jeremic ministar i kakva je politika koju on vodi, najbolje je procijeniti iz njegovih izjava prije i nakon odluke Suda.
e-Novine: Tako je govorio Vuk Jeremic
e-Novine: A sada govori ovako...
Citajuci sta je taj covjek govorio i sta sada prica ne treba mnogo pameti da bi se zakljucilo da se radi o idiotu. Politika koju on zastupa je, blago receno, idiotska.
Da ne ispadne da i ja kao i Vuk samo lupam, vraticu se malo u istoriju, ovu nedavnu.
Poznato je se Jugoslavija pocela cijepati po savovima krizom na Kosovu, bolje receno srbijanskom politikom prema Kosovu, politikom netolerancije i sile, kao i pokusajem da se dobije podrska svih republika u Jugoslaviji za tu i takvu politiku, onda kada je to vec bilo kasno, i kada su se morala traziti drugacija rjesenja. Bilo je i mnogo drugih razloga za raspad Jugolavije, ali ovog puta o ovome. Cinjenica jeste da je Srbija, vezano za Kosovo, imala velikog razloga i prava da se bori za dio svoje teritorije i to teritorije koja jeste kolijevka srpske kulture i istorije. Logicna je teznja da se ta teritorija sacuva i zadrzi u svojim granicama. Ali nacin na koji je to radjeno bio je, a i danas je potpuno nerealan i pogresan. Umjesto uvazavanja situacije i priznavanja prava albanskog naroda na Kosovu da uredjuju odnose u toj pokrajini na demokratski nacin, da se s njima razgovara uvazavajuci i njihove argumente, neprestano se vracalo na istoriju, na odnose kojih vise nije bilo i koji se vise nisu mogli vratiti. Od Memoranduma pa do danasnjih dana, sa izuzetkom Djindjicevog perioda, srbijanska politika je bazirana vise na mitu nego realnosti a njeni rezultati su slicni rezultatima koje proizvede slon u staklari. S tom razlikom sto slon razbija samo staklo, a politika Srbije kao rezlutat ima unistene ljudske zivote i sudbine.
Danasnja politika Srbije, koju vodi Tadic, balansira izmedju zahtjeva demokratski orijentisane Srbije s jedne strane, Milosevicevih nasljednika s druge strane, kao i onih koji bi na celu Srbije najradije vidjeli Drazu Mihajlovica a ako on, iz opravdanih raloga ne moze, onda bar neki istaknuti Rus; Putin po mogucnosti a ako je on zauzet, i Medvedev bi bio dobar.
I sto je najgore, kako izgleda, vecina ne vidi da je ta politika nerealna i uperena upravo protiv srpskog naroda. Svi ostali nastanjeni u Srbiji i oko nje su kolateralna steta. Rezultati te politike vec godinama upravo to i potvrdjuju. Srbija vec godina gubi sve bitke i vojne i politicke i moralne i eticke... I to je vec svima poznato. Da li bas svima? Da je vodila pametnu politiku, politiku moguceg a ne politiku sile i prisile, Srbija bi zadrzala Kosovo, Jugoslavija se mozda ne bi ni raspala, Srbi ne bi bili prisiljeni da napuste svoje domove u Hrvatskoj, da ucestvuju u krvavom ratu u BiH, da okrenu cijeli svijet protiv sebe (osim brace Rusa i Grka , i sa-brace Kineza). Da srpskim vodjama nije vaznije da pokazu svoju drcnost, inat i k'o biva hrabrost, mnoge se stvari ne bi desile onako kako su se desile. Ali ne, oni ce se radije inatiti sa cijelim svijetom, dokazivati amerikacnicma, francuzima, englezima, njemcima i kome sve jos ne, kako su glupi - a mi pametni, kako su pizde - a oni muskarcine, kako su ruzni - a mi lepi. Oni ne razmisljaju, niti njih interesuje stanje u kome zivi taj narod, zatvoren i izoliran; izgubljen sam protiv svih. Ne bas svih. Braca Rusi su tu s nama. Njima cemo, ako treba, dati i Avalu i Dunav i Drinu i Kopaonik...Neka Rusa, nasi su! I gace ako treba skinuti...
Istina, Tadic pruza ruku pomirenja. Odlazi na stratista. Pokusava uspostaviti konce saradnje. I to raduje onu polovinu Srbije i srpskog naroda koji nije ni zelio svo zlo ucinjeno i u njihovo ime. Ali, u isto vrijeme taj isti Tadic zeli da zadovolji i onaj drugi dio Srbije. Za ovaj drugi dio on ima vise nego dovoljno ljudi politicara – idiota, kakav je i Ministar inostranih poslova Vuk Jeremic.
Ako ovako nastavi Srbija ce se i dalje udaljavati od realnosti i svijeta oko sebe. Istina, mora se priznati, za 735 godina moci ce pisati u citankama da se nekada davno, kada to niko nije smio, ta mala zemlja na Balkanu hrabro suprotstavila, i ne samo to vec i hrabro poigravala, i ne samo to, vec i zajebavala najvecu svjetsku silu i sve njene trabante u Evropi i ostalom svijetu, koji su tada brojali oko dvije stotine. Mi sami ( i Rusi s nama) protiv cijelog svijeta. A mi ih jos i zajebavamo. Tako ce jednog dana u citankaa pisati! Ko to dozivi moci ce biti ponosan sto je Srbin. To sto ce generacije naroda zivjeti jadno i bijedno - sta se moze. Nesto se mora i zrtvovati. Generacija, dvije tri...Ko to ne dozivi a i dalje je Srbin – Pokoj dusi rabu Bozijem.
Odluka onog drugog suda, u Londonu, jos nije donijeta. Ocekuje se danas. Zeljno se ocekuje kao da ce donijeti nesto veoma vazno i korisno. Da li ce sud odluciti da se Ejup Ganic izruci Srbiji i da mu se sudi u toj zemlji ili ce ga pustiti u BiH gdje ce u dijelu veceg entiteta biti slavljen kao heroj, se postavlja kao pitanje od presudnog znacaja za sadasnje i buduce generacije Srbije ali i dijela BiH. Po meni, ta odluka, kakva god da bude je potpuno nebitna. Jer, ako Sud odluci da ga isporuci Srbiji, odigrace se sudsko - politicka predstava, u kojoj ce biti vise politicke trgovine izmedju Srbije i BiH, nego prava i pravde. Ako odluci protiv, opet predstava. Prvo odusevljenja, jer se heroj vraca iz jos jedne pobjede. A onda i sudska, u kojoj ce se i tuzitelji i sudije i branitelji truditi da dokazu nevinost. Ni ovdje, cinjenice, pravo i pravda nece biti bitne. Sve je to vec poznato.
Za mene, Ejup Ganic je bio mali politicar, ubacen u politiku kao Jugosloven, da bi pokupio glasove onih koji su se jos nadali da ce ta zemlja opstati, a nakon sto je izabran od Jugoslovena, prebacio se u svoj nacionalni tabor i vodeci politiku svog naroda doveo taj svoj narod u poziciju da izgubi sve sto je mogao izgubiti. Nakon svega toga pokazao je koliko je i mali covjek jer je, naplacujuci svoje rodoljublje i doprinos, za sebe i svoju porodicu uzeo sve sto je mogao uzeti. Zakonski ili ne, njemu to nije bitno. Bitno je, uzeti sto vise sebi. I, ponovo, dobar dio tog naroda, kao da to ne vidi. Slavi ga kao heroja i poistovjecuje drzavu BiH s njim.
Moram ponovo reci da ovim sto kazem, ni slucajno ne izjednacavam zlocince i zrtve. Naprotiv, pisem o konkretnim idiotima i konkretnoj idiotskoj politici koja narode vodi u propast. Jer, niti su svi zlocinci samo na jednoj strani, niti su svi heroji samo na drugoj ili trecoj ili cetvrtoj strani. Tek kada svaki narod, umjesto da slavi, pocne suditi „svojim“ zlocincima za ono sto su ucinili ili nisu sprijecili a mogli su, kada ta svijest dodje do naroda pa se to desi iskreno i bez pritisaka iz inostranstva, cvor balkanske krize pocece se razmotavati.
Ali narod, k'o narod...
Sunday, July 25, 2010
JELENIN BABY SHOWER
Ima nesto sto se u nasim narodima nikada nije radilo a to je da se za dijete kupuju pokloni ili bilo sta drugo prije nego sto se rodi. U taj se obicaj ne valja dirati jer to ima veze sujevjerjem i sa urocima. U taj obicaj niko uglavnom ne dira. Ustvari, ipak se kupi ponesto unaprijed ali se o tome ne prica... Ovdje gdje zivimo obicaj je potpuno drugaciji, i prilicno se brzo uvukao i medju nas...
Zove se baby shower party i organizuje se za trudnicu. Na party se pozivaju zenski rodjaci i zenski prijatelji sa kcerkama, trudnicine prijateljice sa mamama.... Muskarci se ne pozivaju.
Tako je, pretprosle subote, na veliko cudjenje svih nasih iz Banjaluke, organizovana Jelenina baby shower pary.
Kad su gosce pocele dolaziti, ja sam se, kako ovdasnji obicaj kaze, udaljio. Ali nakon kraceg vremena sam se vratio, jer nekako sam se pribojavao da to nece biti dobro organizovano bez mene. To sam ja samo mislio, jer te su se zenske odlicno snalazile i bez mene. Bio sam kratko, napravio nekoliko koktela, zadovoljio svoju radoznalost, i ostavio ih da uzivaju bez muskih.
I pored 38C, dio drustva je bio vani, Tanja, Zdenka i Zada
Jelci, Tonka, Tanjina Irena, Jasnina Asja, Zada, prepoznajem jos Bojanu i Jasnu
Pokloni se raspakuju, Nada, Snezanina Hana, Zdenka, Ljilja, Andyina mama, Jasna, Jelena i Bojana
Jelci se uvije znala obradovati
Zar nije tako...?
I zahvaliti se...
Ponosna i sretna Biljana sa kcerkama.
Ona je danima pripremala party. Sva jela i kolaci su bili 'home made'. Nismo ih smjeli probavati do pocetka party. Mozda je to bio razlog moga povratka. Nakon party sam uzivao...
Tanja, Ljilja, Snezana i Ljilja D.
Da nije bilo Ljilje Dujsic, niti bih ja nesto napisao, niti bi bilo ovih slika.
Saturday, July 24, 2010
MARIO: MORE
S Morem se rado družim, kao s prijateljem, a zauzvrat me ljeti ono funkcionalno obnavlja. Ma, pravi je drug: ako ste prethodnu večer ostali nešto duže kod Ive u konobi - More osvježava najbolje, ako onako zanesenom ''pobigne 'lad'' dok rješavate neku japansku glavolomku – More je tu da hladi, ako imate žulj na nozi ili na duši – More to liječi... Zato se ono voli, zato se o njemu pjeva. Da kojim slučajem nema Mora jasno je da ne bi bilo ni toliko klapa. Nisam nikada čuo za neku klapu iz Budimpešte... logično, jer Mađarska nema more! A u ova vremena u Dalmaciji počele pivat' i ženske klape (Otkad su žene počele trčat' maraton, sve im je dozvoljeno i ništa me ne čudi!). Doduše, sada se po konobama više čuju neke nove pjesme; ne možeš dočekat neku staru, recimo 'Ju te san se zajubija', pa da i ti svojski uhvatiš tercu.
Iz sna bih se znao trgnuti u strahu da neka budala nije zaronila tamo duboko, do onog tajnog mjesta na dnu i otčepila zatvarač... Tek jutarnja kafa me vraća u stvarnost, na javi tek shvatam da iako je budala sve više, iako ih ima i u Dalmaciji kao i drugdje, More je ipak daleko jače.
I iduće godine obećavam nastavak drugovanja.
More dovidjenja
Mario
Friday, July 23, 2010
Thursday, July 22, 2010
Boris Dezulovic: Zlatno srce vladike Kacavende - Nezavisne Novine
Dok su svi u dnevnom boravku gledali Svjetsko nogometno prvenstvo, Vlada Republike Srpske u kuhinji je tiho, iza leđa, da nitko ne vidi i ne čuje, donijela odluku da se mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju, te vladiki zvorničko-tuzlanskom Vasiliju i banjalučkom Jefremu, od 1. jula isplaćuju mjesečne penzije od 2.300 konvertibilnih maraka.
Sekretarijat za vjere Republike Srpske objasnio je kako je to "izraz dobre volje i političke zrelosti premijera Milorada Dodika, na inicijativu Međureligijskog vijeća BiH", a to što niste čuli kad je vladika Republike Srpske izrazio svoju dobru volju i političku zrelost, to je, jasno, zbog vuvuzela.
Sve u svemu, tri će popa svakog mjeseca dobijati ukupno gotovo 7.000 maraka, dakle, devet prosječnih plaća, 22 prosječne penzije, ili čak 173 socijalne naknade. U toj matematici, po kojoj jedan penzionirani vladika vrijedi kao tri radno sposobna građanina, sedam običnih neosveštanih penzionera, ili čak 57 bijednika bez igdje ikoga i ikad ičega, krije se naime & valjda odgovor na ključno pitanje. A ključno pitanje nije niti pitanje nečije dobre volje i političke zrelosti, niti pitanje vaše loše volje i političke nezrelosti, već je ključno pitanje: Što će penzioniranom vladiki 2.300 konvertibilnih maraka?
Zaista - sad bez zajebancije - što će nekom vladiki ili mitropolitu 2.300 konvertibilnih maraka?
Kad se zna da penzionirano svešteno lice ima osiguran a) krov nad glavom, b) tri obroka dnevno, c) besplatan prijevoz, i d) zdravstveno osiguranje, te da su njegove potrebe isključivo duhovne naravi, dakle e) dijalog s Bogom, odnosno f) molitva i g) kontemplacija, pa kad se odbiju troškovi od prihoda, ispada da će trojici penzioniranih visokih oficira SPC-a svakog mjeseca ostajati, samo malo da izračunam, hm, dakle, točno po - 2.300 maraka viška.
Ima u Bosni i Hercegovini barem 20.000 ljudi, onih što se hrane u pučkim kuhinjama i što bi se odmah odrekli tih dva soma maraka, samo kad bi imali ono što i bez tog novca imaju penzionirane vladike: krov nad glavom, tri obroka, prijevoz i zdravstveno osiguranje. Ima ih bogami i u Republici Srpskoj Pravoslavnoj cr..., pardon Republici Srpskoj, 5.500 ih ima što žive od 40 maraka socijalne pomoći i rade isto što i vladike i mitropoliti u penziji, ali potpuno besplatno. Ne rade, dakle, ništa i mole Boga. Točnije, ne rade ništa i mole Boga da rade išta.
Mole i vladika Vasilije, i kolega mu Jefrem i mitropolit Nikolaj, ne kažem, jednako ustrajno mole visoka sveštena lica da im stado nađe nekakav posao, a sad znamo i zašto: da mogu iz svoga džepa svakog prvog izdvojiti i sakupiti 6.900 maraka za svoje vladike i njihove penzije.
Raširena je, naime, i općeprihvaćena zabluda - naći ćete je i u ovom tekstu - da penzioniranim vladikama pare ne trebaju. Evo, recimo, samo školovanje na privatnom fakultetu u Rimu za glasovitog srpskog umjetnika Dejana Nestorovića - neupućeni bi ignoranti rekli turbofolk stripera - košta 50.000 eura, dakle, 100.000 maraka. Kakve to veze ima, pitat ćete vi, neupućeni ignoranti. E, pa školovanje talentiranog plesača na štangi, dragi neupućeni ignoranti, plaća vladika Vasilije Kačavenda iz svog džepa. Plus odijela i parfeme za svoga štićenika.
- Vladika mi je rekao: "Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za tvoj projekat je od srca" - pričao je nedavno oduševljeni Dejan, otkrivajući tako odakle vladiki Vasiliju novac: od srca.
Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda. Nije vladika zvorničko-tuzlanski Rockefeller, on je, sad i to znamo, od srca obezbijedio i novac za svoj projekt raskošnog vladičanskog dvora u Bijeljini, "srpskog Versaja". Pao je vladiki tako kamen sa srca, kamen-temeljac arhitektonskog čudovišta koje izgleda otprilike kao rezidencija ruskog kralja zemnog plina koju je dizajnirao Giorgio Armani nakon tri uzastopna moždana udara, opremivši je zalihama iz skladišta stilskog namještaja "Đorđević", te na aukcijama imovine bankrotiranog bahreinskog šeika Abdulaha al Khalife i odbjeglog crnogorskog narko-bosa Darka Šarića. I još je nakon svega ostalo na vladičinom srcu 50.000 eura za školovanje talentiranog stripera Dejana Nestorovića. A, onda je veliko srce vladike Vasilija jednostavno presušilo.
Kad je tako ove zime u Beogradu, večer prije sahrane patrijarha Pavla, posjetio butik "Huga Bossa" u Zmaj Jovinoj, vladika širokoga srca doživio je veliku neugodnost.
- Vaše preosveštenstvo, žao mi je - sva se zacrvenila sirota prodavačica. - Ovde mi javlja da je vaše srce odbijeno.
- Kako odbijeno - zabrundao je časni vladika.
- Tako, lepo. Evo, pogledajte: "Transakcija neuspešna, na vašem srcu nema dovoljno raspoloživih sredstava."
- Ne razumem, koliko juče prihvatili su mi srce u Rimu, 50.000 evra!
- Mnogo mi je žao, ali odbijeno je.
Ista stvar ponovila se i kod "Paul&Sharka", "Tommyja Hilfigera", "Calvina Kleina", "Armanija" i "Versacea": svugdje su se prodavačice s vidnom nelagodom na licu izvinjavale i vraćale posramljenom vladiki srce. A na šalteru Reiffeisen banke na Bulevaru umalo mu ga uzeli! Krenula gospođa lisičjeg lica škarama – "Gospodine, vaše srce je poništeno", tako je rekla - da mu izreže srce i da nije bilo mladog nabildanog umetnika Dejana, ostao bi vladika bez srca. Malo što mu je prazno.
- Prazno?!
- Prazno, ništa, nula - nemoćno će prodavačica u parfimeriji u "Delta Cityju" - Imate li neko drugo srce? Ameriken? Dajners?
- Nemam, šta će mi? Ovo je, bre, zlatno srce, ima neograničeni limit!
Zlatno srce vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija, nažalost, ipak nije imalo neograničeni limit. "Bossovo" odijelo za mladog gologuzog umjetnika ostalo je na vješalici, Dolce&Gabbana parfem u izlogu, a vladika Vasilije nije imao više ni za taksi. Veliko mu srce prazno kao budžet zemlje Srbije, da ga okrene kao čarapu i istrese na Zmaj Jovinu, ne bi iz njega ispalo deset dinara.
I čim se vratio u Bosnu, već na sljedećoj sjednici Skupštine Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine vladika Vasilije predložio je da Vijeće preporuči Vladi Republike Srpske da se penzioniranim glavarima izbroji nekakav sitniš za mjesečne troškove, da se ne sramote po "Versaceovim" i "Armanijevim" dućanima. Vijeće predložilo, Vlada prihvatila i vladika najzad kupio "Bossovo" odijelo.
- Joj, sveti oče, niste trebali - sav se raspekmezio mladi striper.
- Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za odelo je od srca.
Zašto vladika kupuje skupa odijela mladiću kojemu nije posao da odijela nosi, nego da ih sa sebe skida, složeno je teološko pitanje koje vi, neupućeni ignoranti, ionako ne biste razumjeli. Zato je vladika tu da umjesto vas misli, moli i kontemplira, a na vama je samo da njemu i kolegama mu svakog prvog izbrojite po 2.300 maraka.
Otkrilo se tako na kraju da vladike i mitropoliti imaju srce, samo ga onako skromni - što bi rekao Gogolj - do penzije nisu pokazivali. I ne samo da imaju srce, već i da su im na srcu Srbija i Republika Srpska, cijeli srpski narod da im leži na srcu i svakog prvog u mjesecu uplaćuje tamo po 2.300 maraka.
Neupućene ignorante treba ipak upozoriti da ne dolaze sad pred vladičanske dvore tražiti novac za školovanje u Rimu, "Bossova" odijela, Dolce&Gabbana parfeme, "Mlijekoproduktov" jogurt, kruh, rižu, školske udžbenike i ostale neophodne životne potrepštine: niti je vladičansko zlatno penzionersko srce neograničenog limita, niti je svaki bosonogi goljo bez prebijene pare u džepu striper svjetskog glasa.
Sekretarijat za vjere Republike Srpske objasnio je kako je to "izraz dobre volje i političke zrelosti premijera Milorada Dodika, na inicijativu Međureligijskog vijeća BiH", a to što niste čuli kad je vladika Republike Srpske izrazio svoju dobru volju i političku zrelost, to je, jasno, zbog vuvuzela.
Sve u svemu, tri će popa svakog mjeseca dobijati ukupno gotovo 7.000 maraka, dakle, devet prosječnih plaća, 22 prosječne penzije, ili čak 173 socijalne naknade. U toj matematici, po kojoj jedan penzionirani vladika vrijedi kao tri radno sposobna građanina, sedam običnih neosveštanih penzionera, ili čak 57 bijednika bez igdje ikoga i ikad ičega, krije se naime & valjda odgovor na ključno pitanje. A ključno pitanje nije niti pitanje nečije dobre volje i političke zrelosti, niti pitanje vaše loše volje i političke nezrelosti, već je ključno pitanje: Što će penzioniranom vladiki 2.300 konvertibilnih maraka?
Zaista - sad bez zajebancije - što će nekom vladiki ili mitropolitu 2.300 konvertibilnih maraka?
Kad se zna da penzionirano svešteno lice ima osiguran a) krov nad glavom, b) tri obroka dnevno, c) besplatan prijevoz, i d) zdravstveno osiguranje, te da su njegove potrebe isključivo duhovne naravi, dakle e) dijalog s Bogom, odnosno f) molitva i g) kontemplacija, pa kad se odbiju troškovi od prihoda, ispada da će trojici penzioniranih visokih oficira SPC-a svakog mjeseca ostajati, samo malo da izračunam, hm, dakle, točno po - 2.300 maraka viška.
Ima u Bosni i Hercegovini barem 20.000 ljudi, onih što se hrane u pučkim kuhinjama i što bi se odmah odrekli tih dva soma maraka, samo kad bi imali ono što i bez tog novca imaju penzionirane vladike: krov nad glavom, tri obroka, prijevoz i zdravstveno osiguranje. Ima ih bogami i u Republici Srpskoj Pravoslavnoj cr..., pardon Republici Srpskoj, 5.500 ih ima što žive od 40 maraka socijalne pomoći i rade isto što i vladike i mitropoliti u penziji, ali potpuno besplatno. Ne rade, dakle, ništa i mole Boga. Točnije, ne rade ništa i mole Boga da rade išta.
Mole i vladika Vasilije, i kolega mu Jefrem i mitropolit Nikolaj, ne kažem, jednako ustrajno mole visoka sveštena lica da im stado nađe nekakav posao, a sad znamo i zašto: da mogu iz svoga džepa svakog prvog izdvojiti i sakupiti 6.900 maraka za svoje vladike i njihove penzije.
Raširena je, naime, i općeprihvaćena zabluda - naći ćete je i u ovom tekstu - da penzioniranim vladikama pare ne trebaju. Evo, recimo, samo školovanje na privatnom fakultetu u Rimu za glasovitog srpskog umjetnika Dejana Nestorovića - neupućeni bi ignoranti rekli turbofolk stripera - košta 50.000 eura, dakle, 100.000 maraka. Kakve to veze ima, pitat ćete vi, neupućeni ignoranti. E, pa školovanje talentiranog plesača na štangi, dragi neupućeni ignoranti, plaća vladika Vasilije Kačavenda iz svog džepa. Plus odijela i parfeme za svoga štićenika.
- Vladika mi je rekao: "Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za tvoj projekat je od srca" - pričao je nedavno oduševljeni Dejan, otkrivajući tako odakle vladiki Vasiliju novac: od srca.
Uistinu, golemo je srce Vasilija Kačavende. Nema većeg srca od Banjaluke do Nižnjeg Novgoroda. Nije vladika zvorničko-tuzlanski Rockefeller, on je, sad i to znamo, od srca obezbijedio i novac za svoj projekt raskošnog vladičanskog dvora u Bijeljini, "srpskog Versaja". Pao je vladiki tako kamen sa srca, kamen-temeljac arhitektonskog čudovišta koje izgleda otprilike kao rezidencija ruskog kralja zemnog plina koju je dizajnirao Giorgio Armani nakon tri uzastopna moždana udara, opremivši je zalihama iz skladišta stilskog namještaja "Đorđević", te na aukcijama imovine bankrotiranog bahreinskog šeika Abdulaha al Khalife i odbjeglog crnogorskog narko-bosa Darka Šarića. I još je nakon svega ostalo na vladičinom srcu 50.000 eura za školovanje talentiranog stripera Dejana Nestorovića. A, onda je veliko srce vladike Vasilija jednostavno presušilo.
Kad je tako ove zime u Beogradu, večer prije sahrane patrijarha Pavla, posjetio butik "Huga Bossa" u Zmaj Jovinoj, vladika širokoga srca doživio je veliku neugodnost.
- Vaše preosveštenstvo, žao mi je - sva se zacrvenila sirota prodavačica. - Ovde mi javlja da je vaše srce odbijeno.
- Kako odbijeno - zabrundao je časni vladika.
- Tako, lepo. Evo, pogledajte: "Transakcija neuspešna, na vašem srcu nema dovoljno raspoloživih sredstava."
- Ne razumem, koliko juče prihvatili su mi srce u Rimu, 50.000 evra!
- Mnogo mi je žao, ali odbijeno je.
Ista stvar ponovila se i kod "Paul&Sharka", "Tommyja Hilfigera", "Calvina Kleina", "Armanija" i "Versacea": svugdje su se prodavačice s vidnom nelagodom na licu izvinjavale i vraćale posramljenom vladiki srce. A na šalteru Reiffeisen banke na Bulevaru umalo mu ga uzeli! Krenula gospođa lisičjeg lica škarama – "Gospodine, vaše srce je poništeno", tako je rekla - da mu izreže srce i da nije bilo mladog nabildanog umetnika Dejana, ostao bi vladika bez srca. Malo što mu je prazno.
- Prazno?!
- Prazno, ništa, nula - nemoćno će prodavačica u parfimeriji u "Delta Cityju" - Imate li neko drugo srce? Ameriken? Dajners?
- Nemam, šta će mi? Ovo je, bre, zlatno srce, ima neograničeni limit!
Zlatno srce vladike zvorničko-tuzlanskog Vasilija, nažalost, ipak nije imalo neograničeni limit. "Bossovo" odijelo za mladog gologuzog umjetnika ostalo je na vješalici, Dolce&Gabbana parfem u izlogu, a vladika Vasilije nije imao više ni za taksi. Veliko mu srce prazno kao budžet zemlje Srbije, da ga okrene kao čarapu i istrese na Zmaj Jovinu, ne bi iz njega ispalo deset dinara.
I čim se vratio u Bosnu, već na sljedećoj sjednici Skupštine Međureligijskog vijeća Bosne i Hercegovine vladika Vasilije predložio je da Vijeće preporuči Vladi Republike Srpske da se penzioniranim glavarima izbroji nekakav sitniš za mjesečne troškove, da se ne sramote po "Versaceovim" i "Armanijevim" dućanima. Vijeće predložilo, Vlada prihvatila i vladika najzad kupio "Bossovo" odijelo.
- Joj, sveti oče, niste trebali - sav se raspekmezio mladi striper.
- Dejane, ja nisam Rockefeller, a to što sam ti obezbedio novac za odelo je od srca.
Zašto vladika kupuje skupa odijela mladiću kojemu nije posao da odijela nosi, nego da ih sa sebe skida, složeno je teološko pitanje koje vi, neupućeni ignoranti, ionako ne biste razumjeli. Zato je vladika tu da umjesto vas misli, moli i kontemplira, a na vama je samo da njemu i kolegama mu svakog prvog izbrojite po 2.300 maraka.
Otkrilo se tako na kraju da vladike i mitropoliti imaju srce, samo ga onako skromni - što bi rekao Gogolj - do penzije nisu pokazivali. I ne samo da imaju srce, već i da su im na srcu Srbija i Republika Srpska, cijeli srpski narod da im leži na srcu i svakog prvog u mjesecu uplaćuje tamo po 2.300 maraka.
Neupućene ignorante treba ipak upozoriti da ne dolaze sad pred vladičanske dvore tražiti novac za školovanje u Rimu, "Bossova" odijela, Dolce&Gabbana parfeme, "Mlijekoproduktov" jogurt, kruh, rižu, školske udžbenike i ostale neophodne životne potrepštine: niti je vladičansko zlatno penzionersko srce neograničenog limita, niti je svaki bosonogi goljo bez prebijene pare u džepu striper svjetskog glasa.
Wednesday, July 21, 2010
KRATKA PRICA SA PORUKOM
Jednog dana čovek je imao priliku da popriča sa Bogom, te ga upita:
- Gospodaru, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.
Bog odvede čoveka do dvoje vrata. Otvori jedna od vrata i dozvoli mu da pogleda unutra.
Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli sto. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, sa jako finom i mirišljavom hranom.
Čovek oseti kako mu navire voda na usta. Osobe koje su sedele za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda.
Izgledali su svi izgladnelo. Imali su kašike sa jako dugačkim drškama koje su bile pričvrščene na njihove ruke. Svi su mogli da dohvate tanjir sa hranom i uzmu malo, no kako je drška kašike bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta.
Čovek se stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.
Bog reče:- Upravo si video pakao.
Bog i čovek se uputiše prema drugim vratima. Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovek ugledao bila je identična prethodnoj.
Bio je tu veliki okrugli sto, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet naterala vodu na usta. Osobe za stolom su isto imale kašike dugih dršaka, no ovaj put su osobe bile dobro nahranjene i srećne, te su razgovarale međusobno, zadovoljno se smeškajući..
Čovjek reče Bogu: - Ne razumem!
- Jednostavno je, odgovori Bog, sve zavisi o jednoj veštini. Ovi su naučili da hrane jedni druge, dok oni drugi ne misle ni na šta, osim na sebe same.
- Gospodaru, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.
Bog odvede čoveka do dvoje vrata. Otvori jedna od vrata i dozvoli mu da pogleda unutra.
Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli sto. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, sa jako finom i mirišljavom hranom.
Čovek oseti kako mu navire voda na usta. Osobe koje su sedele za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda.
Izgledali su svi izgladnelo. Imali su kašike sa jako dugačkim drškama koje su bile pričvrščene na njihove ruke. Svi su mogli da dohvate tanjir sa hranom i uzmu malo, no kako je drška kašike bila duža od njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta.
Čovek se stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.
Bog reče:- Upravo si video pakao.
Bog i čovek se uputiše prema drugim vratima. Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovek ugledao bila je identična prethodnoj.
Bio je tu veliki okrugli sto, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet naterala vodu na usta. Osobe za stolom su isto imale kašike dugih dršaka, no ovaj put su osobe bile dobro nahranjene i srećne, te su razgovarale međusobno, zadovoljno se smeškajući..
Čovjek reče Bogu: - Ne razumem!
- Jednostavno je, odgovori Bog, sve zavisi o jednoj veštini. Ovi su naučili da hrane jedni druge, dok oni drugi ne misle ni na šta, osim na sebe same.
Tuesday, July 20, 2010
NIKOLA TESLA: BEZICNI PRENOS ELEKTICNE ENERGIJE
Time je rodno mjesto ovog genija potvrdilo Einsteinovu teoriju relativiteta (sve je kretanje pa i kretanje na jednom mjestu) , kojoj se Tesla zestoko suprotstavljao, smatajuci da je Einstein, preuzimajuci ideje Rudjera Boskovica i prilagodjavajuci ih svoim hipotezama, postavio pogresnu teoriju.
Bio je pronalazac, masinski i electro inzinjer. Najveci doprinosi su mu u pronalasku elektricne energije, revolucionarnom razvoju elektromagnetizma. Tesla je teoretski a i eksperimentima postavio osnove naizmjenicne struje, distribucije visefazne elektricne struje, naizmjenicnih elektricnih motora, osnove radiodifuzije... Njegovi pronalasci bili su uvod u Drugu industrijsku revoluciju.
Nikola Tesla se po mnogima u svijetu ubraja u deset ljudi u svijetu koji su svojim izumima i genijalnoscu obiljezili ljudsku istoriju.
Jedan od izuma koji mu nije uspjelo eksperimentalno dokazati je i bezicni prenos energije na daljinu. Veliki toranj napravljen za njegove eksperimente u ovom polju izgradjen na Long Islandu je srusen 1917, jer su vojne vlasti posumnjale da bi ga Njemacka, sa kojom je Amerika tada bila u ratu, mogla koristi za spiuniranje ili navodjenje.
Mark Tven u Teslinoj laboratoriji
Eric Giler demonstrira bezicni prenos energije
Economist: Nikola Tesla, Bezicni prenos elektricne energije
MOJ VELJKO
Nekada, 20. juli je bio dan kada bih svom Veljki cestitao rodjendan, donosio poklon za koji bi se on zahvalio i prikrivajuci osmjeh, redovno dodao: " A, zasto ste vi to?! Pokloni su za djecu. Niste se trebali trositi."
Nije zasluzio da zadnje godine zivota zivi toliko udaljen od njegovih najblizih zbog kojih je njegov zivot i imao smisao.
Bio je dobar covjek i dobar otac.
Zelio bih da me moja djeca jednog dana pamte i sjecaju se onako kako ja pamtim i sjecam se njega.
Kaze mama danas: " Bolje mu je nego meni."
Kaze mama danas: " Bolje mu je nego meni."
Monday, July 19, 2010
e-Novine: JEDAN JE KRALJ IBI
Pola davne 1976. godine proveo sam u vojci u Beogradu. Prvi put duze od kuce. Prvi put jedem hranu a ona mi se vraca. Ja je gutam. Ne ide...Prvu put ucim kako se zivi - zajedno, i kad hoces i kad neces - kad moras. Ucim, koliko smo isti, ali i koliko razliciti.
Jedno od lijepih sjecanja na to doba su odlasci u Atelje 212. Nekako sam doznao da je "za vojsku dzaba" ulaz u Atelje 212. Odem jednom sa drugarom, stanemo kraj ulaza, ni ne pitamo nista, samo stojimo. Cikica sto sjece karte, pokaze nam saretom da se malko pomjerimo, a da ce nas on pozvati ako bude mjesta. I zaista, pred sam pocetak predstave, on nam mahnu i odvede do pracnih stolica. Kako tada - tako do prekomande u Split. Isao sam u Atelje kad god bih izisao u grad. A Zoran Radmilovic car pozorista, glumi, improvizira. Ni jedna repriza nije ista kao prethodna, dodaje aktuelne dogdjaje, ljude, prica sa publikom, i nama se ponekad obrati. Sve u tom pozoristu bilo je toplo, prisno, na dodir ruke, posebno nama vojnicima. Iznenadio sam se kad sam procitao da Zoran Radilovic nije s nama vec 25 godina. Godine zaista lete...
******************************
Zoran Radmilović, jedan od najvećih srpskih glumaca, član ansambla Ateljea 212, umro je pre dvadeset i pet godina. Gradska opština Vračar i Pozorište Atelje 212 će 21. jula u 12 časova postaviti spomen ploču u Mileševskoj ulici broj 38, kući u kojoj je Zoran živeo sa svojom porodicom
Koliko je fascinantan bio scenski, filmski i televizijski život Zorana Radmilovića, toliko je fascintan i dugovečan život likova koje je on oživeo. Generacije rođene posle smrti Zorana Radmilovića rastu uz Radovana III, Ibija, Bilija Pitona...
Vrhunski komičar, o svom stavu prema komičnom je rekao: „ U komediju me vuče valjda moj životni stav, neću čak da kažem stav nego prosto to što ne mogu da budem drugačiji. Čim ne mogu da budem drugačiji, to nije stav- to je tako kako je. Stvarima ne pridajem veći značaj nego što imaju, ne volim kad se stvarima pridaje veći značaj. Mislim da je manje- više sve u životu komično, i treba da bude komično, i sve ima jednu divnu, i neprekidivu, komičnu nit koja se kroz sve naše postupke provlači, svakodnevno, kroz ceo naš život. Čak i kad to nećemo, to dobija moć da postane još komičnije. Čak ni najozbiljnije razmišljanje ne vodi ničemu ako se ne zakiti nečim što je komično, što je ljupko... Zato se trudim da sve u životu gledam – koliko je to, naravno, moguće, i kad je moguće- s neke komične strane, sem ono nekoliko bitnih pitanja s kojima nema šale: porodica, deca, hleb... Sve drugo nije važno u toj meri da bi mu se pridavao značaj veći nego što ga ima. Sve drugo je jedna šala, i treba da bude šala, pogotovo kod glumaca... Ništa mi više osim ovoga što imam svaki dan ne treba. Šta bih više? Da ne bude rata- šta drugo? Zvuči vrlo melodramatično, i uopšteno, i frazerski, ali- ako čovek sve drugo odbaci, videće da je ipak tako.“
O Ateljeu 212
„Postoji jedna nit koja se, sigurno, provlači kroz sve generacije glumaca u Ateljeu, a to je ta nit nekog ludila, neke uvrnutosti, blesavosti. Kakvog ludila? One najplemenitije vrste, ludila koje čini umetnost umetnošću, koja je odvaja od prosečnosti, od oponašanja života. Uvek je, tako, bilo značajnih umetnika i značajnih umetnosti. Uvek je postojala ta iskra. To je kao kad gledaš Amerikance na filmu, koji to rade perfektno, ali su glumu učili od Rusa, od Stanislavskog, i onda gledaš Ruse, i vidiš da to rade isto tako perfektno, ali samo još malo bolje, još uvek rade malo bolje, samo za tu jednu iskru, za tu iskru koja se pojavi negde u oku, u nosu, u obrvi. Eto, to samo imaju malo više nego Amerikanci. To je to... E, ta neka iskra postoji u Ateljeu 212, pa možda može da se, u tom smislu, govori o stilu Ateljea 212.
O kriku u pozorištu
„ Pozorište koje ne ume da krikne i ne postoji. Kriknulo bi ono, ako bi taj krik došao spontano, iz dubine. Svaki krik za jedan sklerotični organizam može da bude poguban. Krik ga može rastočiti, potpuno. A ja- mogu li ja da kriknem? Sumnjam. Ne, ne znam. Voleo bih da mogu. Ja u taj krik strahovito verujem... Ali , ne znam... Hajde da kriknemo zajedno!“
Jedno od lijepih sjecanja na to doba su odlasci u Atelje 212. Nekako sam doznao da je "za vojsku dzaba" ulaz u Atelje 212. Odem jednom sa drugarom, stanemo kraj ulaza, ni ne pitamo nista, samo stojimo. Cikica sto sjece karte, pokaze nam saretom da se malko pomjerimo, a da ce nas on pozvati ako bude mjesta. I zaista, pred sam pocetak predstave, on nam mahnu i odvede do pracnih stolica. Kako tada - tako do prekomande u Split. Isao sam u Atelje kad god bih izisao u grad. A Zoran Radmilovic car pozorista, glumi, improvizira. Ni jedna repriza nije ista kao prethodna, dodaje aktuelne dogdjaje, ljude, prica sa publikom, i nama se ponekad obrati. Sve u tom pozoristu bilo je toplo, prisno, na dodir ruke, posebno nama vojnicima. Iznenadio sam se kad sam procitao da Zoran Radilovic nije s nama vec 25 godina. Godine zaista lete...
******************************
Zoran Radmilović, jedan od najvećih srpskih glumaca, član ansambla Ateljea 212, umro je pre dvadeset i pet godina. Gradska opština Vračar i Pozorište Atelje 212 će 21. jula u 12 časova postaviti spomen ploču u Mileševskoj ulici broj 38, kući u kojoj je Zoran živeo sa svojom porodicom
Koliko je fascinantan bio scenski, filmski i televizijski život Zorana Radmilovića, toliko je fascintan i dugovečan život likova koje je on oživeo. Generacije rođene posle smrti Zorana Radmilovića rastu uz Radovana III, Ibija, Bilija Pitona...
O Ateljeu 212
„Postoji jedna nit koja se, sigurno, provlači kroz sve generacije glumaca u Ateljeu, a to je ta nit nekog ludila, neke uvrnutosti, blesavosti. Kakvog ludila? One najplemenitije vrste, ludila koje čini umetnost umetnošću, koja je odvaja od prosečnosti, od oponašanja života. Uvek je, tako, bilo značajnih umetnika i značajnih umetnosti. Uvek je postojala ta iskra. To je kao kad gledaš Amerikance na filmu, koji to rade perfektno, ali su glumu učili od Rusa, od Stanislavskog, i onda gledaš Ruse, i vidiš da to rade isto tako perfektno, ali samo još malo bolje, još uvek rade malo bolje, samo za tu jednu iskru, za tu iskru koja se pojavi negde u oku, u nosu, u obrvi. Eto, to samo imaju malo više nego Amerikanci. To je to... E, ta neka iskra postoji u Ateljeu 212, pa možda može da se, u tom smislu, govori o stilu Ateljea 212.
O kriku u pozorištu
„ Pozorište koje ne ume da krikne i ne postoji. Kriknulo bi ono, ako bi taj krik došao spontano, iz dubine. Svaki krik za jedan sklerotični organizam može da bude poguban. Krik ga može rastočiti, potpuno. A ja- mogu li ja da kriknem? Sumnjam. Ne, ne znam. Voleo bih da mogu. Ja u taj krik strahovito verujem... Ali , ne znam... Hajde da kriknemo zajedno!“
Sunday, July 18, 2010
KORISNI SAVJETI (1)
Svi mi dobijamo emailove sa predivnim slikama, ponekad naivnim i priglupim savjetima, ponekad veoma korisnim, ponekad kicavim pricama, ponekad predivnim... Na kraju tih poruka obavezno ide ono, posalji na10 adresa, jer ako ne posaljes sutra ce ti pisa otpasti. Ja ne saljem dalje te emailove, jer sam siguran da su ih svi moji prijatelji vec bar jednom dobili, i do sada mi pisa jos nije otpala.
Medjutim, neki od savjeta, posebno vezanih za zdravlje, dobijenih na ovaj nacin su zaista korisni. Dobro ih je ponoviti a i zapamtiti. Zato cu, ponekad, vjerujte mi, samo ponekad, kad ocijenim da je nesto stvarno korisno, objaviti neki od tih savjeta.
Dr OZ show je veoma popularan ovdje, s ove strane Atlantika. Covjek genijalac. Kardiohirurg koji je tek nedavno poceo raditi TV show. I radi ga tako dobro kao da je to studirao i vjezbao godinama. Ima u tom njegovom show, ponekad i pretjerivanja, kao na primjer ono grljenje sa svakom ucesnicom (ili to meni smeta zato sto sam malo ljubomoran) ali savjeti ovog kardiohirurga su veoma jasni, jednostavni, ocigledni i korisni.
Evo, za danas , nekoliko njegovih korisnih savjeta.
Procitajte i pokusajte zapamtiti.
I ne samo to - i promijeniti nesto u svome zivotu!
******************************
KONZUMIRANJE VOĆA
Svi mi mislimo da jesti voće znači samo kupovinu voća, sječenje na šnite i stavljanje u usta. To nije tako jednostavno. Važno je da znate i kako i kada se jede voće.
Konzumiranje voća igra glavnu ulogu u detoksifikaciji vašeg organizma, kojeg snabdjeva sa velikom količinom energije za mršavljenje i za druge životne aktivnosti.
Recimo da pojedete dvije šnite kruha, a zatim šnitu voća. Komad voća je spreman proći ravno kroz želudac u crijeva, ali ga kruh spriječava u tome.
U međuvremenu, cijeli obrok se raspadne i fermentira i pretvara u kiselinu. Beznačajna količina voća dolazi u kontakt sa hranom u želucu, pospješuje probavu i sokove, pa se cijela masa takve hrane počinje kvariti.
Jedite voće na prazan želudac, i to prije obroka! Čuli ste kako se ljudi žale: Podrigujem svaki put kada jedem lubenice i kada pojedem durijan napuhuje mi se želudac. Kad pojedem banane imam osjećaj kako pod hitno moram u toaletu, itd. To se neće dogoditi ako pojedete voće na prazan želudac. Voće pomiješano sa drugom hranom izaziva truljenje i proizvodi plinove. Dakle, vi se zato napuhujete!
To se ne događa sa nekim plodovima, kao što su napr. narandže i limuni, jer su oni kiseli, pa u našem tijelu sve voće postaje alkalno, u skladu sa istraživanjem dr Herberta Šeltona, koji se bavio ovim problemima. Ako jedete voće na ispravan način, moći ćete otkriti svu tajnu ljepote, dugovječnosti, zdravlja, energije, sreće i normalnu težinu.
Ako hoćete piti voćni sok - pijte samo sok od svježeg voća, a ne koncentrat sokova iz konzervi. Nemojte piti zagrijan sok. Nemojte jesti ni kuhano voće, jer tada uopće ne dobijate njegove hranljive sastojke. Dobijate samo - ukus. Kuhanje uništi sve vitamine.
Konzumiranje cijelog ploda je bolje nego pijenje sokova. Ako hoćete piti voćni sok, pijte ga sporo - gutljaj po gutljaj, jer ga morate pomiješati sa pljuvačkom prije gutanja. Svakog 3-eg dana možete jesti voće da bi brzo očistili svoje tijelo od toksina. Ako jedete samo voće i pijete voćni sok 3 dana i sami ćete se iznenaditi kako će vam vaši prijatelji reči da izgledate osvježeni !
KIVI: Mali ali moćni, i dobar izvor kalija, magnezija, vitamina E i vlakana. Njegov sadržaj C vitamina je dvostruko veći od onog kod narandže!
Je li JABUKA zaista odlaže dan odlaska kod lječnika? Iako jabuka ima mali sadržaj vitamina C, on je antioksidans i flavonoid i povećava aktivno djelovanja vitamina C, čime pomaže da se smanji rizik od raka debelog crijeva, srčani i moždani udar.
JAGODA: Jagoda je zaštitno voće. Jagode spadaju među glavno voće, koje ima najveću antioksidantnu moć i štite organizam od nastanka raka, začepljenja krvnih žila, slobodnih radikala.
JEDENjE 2 - 4 NARANDŽE dnevno može vam pomoći u zaštititi od prehlade, snizite holesterol, spriječiti i rastvoriti kamenje bubrega i smanjite rizik od raka debelog crijeva.
LUBENICA: je najbolje piće za gašenje žeđi. Sastoji se od 92% vode, a takođe je dupke puna ogromnim dozama glutationa, koji pomaže i pojačava naš imunitet. Takođe je ključni izvor likopena, oksidansa u borbi protiv raka. U lubenicama se nalazi: vitamin C i kalij.
GUAVA I PAPAJA: Guava i papaja su vrhunski šampioni po sadržaju vitamina C. One su nedvosmisleni šampioni po njihovom visokom sadržaju vitamina C. Guava je takođe bogata vlaknima, koja pomažu u sprječavanju opstipacije ( zatvorene stolice). Papaja je bogata karotinom i dobro djeluje na vaš vid.
(GUAVA je veliki tropski crveni ili žuti jestivi plod kruškastog oblika sa američkog drveta guava, koji ima crvenu ili žuto-zelenu ljusku sa ružičastim, bijelim ili žutim mesnatim mesom, koji se jede prijesan ili pije/jede kao zgusnuti ili želatiniran voćni sok.
PAPAYA ili PAWPAW je veliki jestivi plod eliptičnog ili okruglog oblika sa zimzelenog tropskog drveta, koje ima veliku krošnju lišća).
Možete li povjerovati u to? Da to se odnosi na one koji vole popiti hladnu vodu, a odnosi se i na vas. Lijepo je imati i popiti hladno piće nakon obroka, ali hladna voda će očvrsnuti masne stvari koje ste upravo konzumirali, što će usporiti varenje. Kada te 'naslage' reagiraju sa kiselinom, one će se razbiti i apsorbirati se u crijevima brže nego čvrsta hrana i nataložiće se duž crijeva. Vrlo brzo, ovo će se pretvoriti u masti i dovesti do raka. Najbolje je piti toplu juhu ili toplu vodu nakon obroka.
Medjutim, neki od savjeta, posebno vezanih za zdravlje, dobijenih na ovaj nacin su zaista korisni. Dobro ih je ponoviti a i zapamtiti. Zato cu, ponekad, vjerujte mi, samo ponekad, kad ocijenim da je nesto stvarno korisno, objaviti neki od tih savjeta.
Dr OZ show je veoma popularan ovdje, s ove strane Atlantika. Covjek genijalac. Kardiohirurg koji je tek nedavno poceo raditi TV show. I radi ga tako dobro kao da je to studirao i vjezbao godinama. Ima u tom njegovom show, ponekad i pretjerivanja, kao na primjer ono grljenje sa svakom ucesnicom (ili to meni smeta zato sto sam malo ljubomoran) ali savjeti ovog kardiohirurga su veoma jasni, jednostavni, ocigledni i korisni.
Evo, za danas , nekoliko njegovih korisnih savjeta.
Procitajte i pokusajte zapamtiti.
I ne samo to - i promijeniti nesto u svome zivotu!
******************************
Svi mi mislimo da jesti voće znači samo kupovinu voća, sječenje na šnite i stavljanje u usta. To nije tako jednostavno. Važno je da znate i kako i kada se jede voće.
Koji je ispravan način konzumiranja voće?
VOĆE NE TREBA JESTI POSLIJE OBROKA!
VOĆE TREBA JESTI NA PRAZAN ŽELUDAC.
Konzumiranje voća igra glavnu ulogu u detoksifikaciji vašeg organizma, kojeg snabdjeva sa velikom količinom energije za mršavljenje i za druge životne aktivnosti.
PLODOVI VOĆA SU NAJVAŽNIJA HRANA
Recimo da pojedete dvije šnite kruha, a zatim šnitu voća. Komad voća je spreman proći ravno kroz želudac u crijeva, ali ga kruh spriječava u tome.
U međuvremenu, cijeli obrok se raspadne i fermentira i pretvara u kiselinu. Beznačajna količina voća dolazi u kontakt sa hranom u želucu, pospješuje probavu i sokove, pa se cijela masa takve hrane počinje kvariti.
Jedite voće na prazan želudac, i to prije obroka! Čuli ste kako se ljudi žale: Podrigujem svaki put kada jedem lubenice i kada pojedem durijan napuhuje mi se želudac. Kad pojedem banane imam osjećaj kako pod hitno moram u toaletu, itd. To se neće dogoditi ako pojedete voće na prazan želudac. Voće pomiješano sa drugom hranom izaziva truljenje i proizvodi plinove. Dakle, vi se zato napuhujete!
To se ne događa sa nekim plodovima, kao što su napr. narandže i limuni, jer su oni kiseli, pa u našem tijelu sve voće postaje alkalno, u skladu sa istraživanjem dr Herberta Šeltona, koji se bavio ovim problemima. Ako jedete voće na ispravan način, moći ćete otkriti svu tajnu ljepote, dugovječnosti, zdravlja, energije, sreće i normalnu težinu.
Ako hoćete piti voćni sok - pijte samo sok od svježeg voća, a ne koncentrat sokova iz konzervi. Nemojte piti zagrijan sok. Nemojte jesti ni kuhano voće, jer tada uopće ne dobijate njegove hranljive sastojke. Dobijate samo - ukus. Kuhanje uništi sve vitamine.
Konzumiranje cijelog ploda je bolje nego pijenje sokova. Ako hoćete piti voćni sok, pijte ga sporo - gutljaj po gutljaj, jer ga morate pomiješati sa pljuvačkom prije gutanja. Svakog 3-eg dana možete jesti voće da bi brzo očistili svoje tijelo od toksina. Ako jedete samo voće i pijete voćni sok 3 dana i sami ćete se iznenaditi kako će vam vaši prijatelji reči da izgledate osvježeni !
KIVI: Mali ali moćni, i dobar izvor kalija, magnezija, vitamina E i vlakana. Njegov sadržaj C vitamina je dvostruko veći od onog kod narandže!
Je li JABUKA zaista odlaže dan odlaska kod lječnika? Iako jabuka ima mali sadržaj vitamina C, on je antioksidans i flavonoid i povećava aktivno djelovanja vitamina C, čime pomaže da se smanji rizik od raka debelog crijeva, srčani i moždani udar.
JAGODA: Jagoda je zaštitno voće. Jagode spadaju među glavno voće, koje ima najveću antioksidantnu moć i štite organizam od nastanka raka, začepljenja krvnih žila, slobodnih radikala.
JEDENjE 2 - 4 NARANDŽE dnevno može vam pomoći u zaštititi od prehlade, snizite holesterol, spriječiti i rastvoriti kamenje bubrega i smanjite rizik od raka debelog crijeva.
LUBENICA: je najbolje piće za gašenje žeđi. Sastoji se od 92% vode, a takođe je dupke puna ogromnim dozama glutationa, koji pomaže i pojačava naš imunitet. Takođe je ključni izvor likopena, oksidansa u borbi protiv raka. U lubenicama se nalazi: vitamin C i kalij.
GUAVA I PAPAJA: Guava i papaja su vrhunski šampioni po sadržaju vitamina C. One su nedvosmisleni šampioni po njihovom visokom sadržaju vitamina C. Guava je takođe bogata vlaknima, koja pomažu u sprječavanju opstipacije ( zatvorene stolice). Papaja je bogata karotinom i dobro djeluje na vaš vid.
(GUAVA je veliki tropski crveni ili žuti jestivi plod kruškastog oblika sa američkog drveta guava, koji ima crvenu ili žuto-zelenu ljusku sa ružičastim, bijelim ili žutim mesnatim mesom, koji se jede prijesan ili pije/jede kao zgusnuti ili želatiniran voćni sok.
PAPAYA ili PAWPAW je veliki jestivi plod eliptičnog ili okruglog oblika sa zimzelenog tropskog drveta, koje ima veliku krošnju lišća).
PITI HLADNU VODU NAKON OBROKA = RAK!
Možete li povjerovati u to? Da to se odnosi na one koji vole popiti hladnu vodu, a odnosi se i na vas. Lijepo je imati i popiti hladno piće nakon obroka, ali hladna voda će očvrsnuti masne stvari koje ste upravo konzumirali, što će usporiti varenje. Kada te 'naslage' reagiraju sa kiselinom, one će se razbiti i apsorbirati se u crijevima brže nego čvrsta hrana i nataložiće se duž crijeva. Vrlo brzo, ovo će se pretvoriti u masti i dovesti do raka. Najbolje je piti toplu juhu ili toplu vodu nakon obroka.
Saturday, July 17, 2010
VJEKO: VIRTUALNI "PARKIC" ILI "ZARIVAC" ('KO ME TO ZARIVA')
Zadnjih dana poceo sam da se brinem za sebe ili se, zbog “Parkica”, virtualnog.
Prvo iza kestena me neko (sumnjivo lice) prozva; ni trznuo nisam kad mi Made dodade loptu. Primim je i taman da je... kad se gazda konobe sa vrata osmjehuje: “Ceka te vino na sanku, caste te.... "
Made izvini, vino je vino, gazda je gazda, pa lopta ce da saceka. Ne dugo. Idemo.
"Dragi Vjeko,
Dogodilo se tako da smo bili na vikendici tvojih Curica. Znas vec da ti je rodjakinjica Ana upisala zeljeni fax, da je u kratkim pripremama ucestvovala i Ljilja, a znas i da ja volim vino. E, posto sve znas, i posto si inteligentan MOMAK (ovo je vjeko podebljĺo), mogao si ocekivati da se te cinjenice mogu udruziti u ugodno druzenje (ne bih sada matematicki filozofirao kao: simetrale povucene kroz tacke prethodnih dogadjanja presjecaju se bas u ugodnoj hladovini).
Dakle, po nas su dosli mladi Curici, Ana i Igor. Pozvani smo bili na ‘laksi rucak’, nesto kao ljetnji podnevni objed ‘ mislimo ‘ kad tamo nas doceka sto prepun raznih djakonija (pomislim da je to tvoje maslo, tj. da si me predstavio kao dzombu). Vesna se predstavila kao vrhunska domacica, a ni Tomo nije zaostajao sa nudjenjem vina (on je vec znao da ja volim vino, dok on pijucka pivo). Da nije bilo mene tamo kojim slucajem vino bi se upotrijebilo u jednini (korculanski Posip), ali ja sam prevagnuo pa je Tomo sa zadovoljstvom otvorio jos jednu butelju (slovenacko bijelo - znas da ja nisam ogranicen usko, ni regionalno, ni nacionalno). U stalnom pokretu je bio tvoj zet, jer poslije svakog tocenja je vracao bocu u frizider (sve na vrhunskom nivou). Sve u svemu, kompletna porodica je bila u pogonu (naime, i Ana se istakla serviranjem stola), svi su doprinijeli u stvaranju zaista ugodne atmosfere tako da ih evo pominjemo sada uz jutarnju kafu. Vesna je predvidjela da se i rucak odvija lagano, uz opusteni razgovor (bez srkleta). Uopste, oni su jedna neobicno draga familija.
Obisli smo vocnjak, cijelu parcelu, i sada mi je jasno zasto je tvoj otac tamo provodio vise vremena nego u kuci.
Uspio sam napraviti i jedan snimak, a kad je za ujku moze i to.
Pominjali smo i Andreja, ne samo ujku...
Pozdravljamo vas dvojicu a cujemo se po povratku s naseg mora,
Ljilja i Mario"
PS. Da i ja nesto dodam. Da li ste primjetili da je Mario veliki gentlemen. On se predstavlja kao protivnik monotonije na stolu, ali na fotkama kraj astala je uvijek Ljilja.
PPS. I pice za prisutne. Da ne pijem sam. Jedan song za onu sto nas je zaboravila
Bisera Veletanlic - Ja i Bobby McGee (1971)
Prvo iza kestena me neko (sumnjivo lice) prozva; ni trznuo nisam kad mi Made dodade loptu. Primim je i taman da je... kad se gazda konobe sa vrata osmjehuje: “Ceka te vino na sanku, caste te.... "
Made izvini, vino je vino, gazda je gazda, pa lopta ce da saceka. Ne dugo. Idemo.
Slika 1: Ana i Igor 2002. kada je ujko zadnji put svratio
Slika 2: I danas ovo dvoje odozgo sa profesoricom i razrednicom Ljiljom
Kad ne moze ujko, moze…
"Dragi Vjeko,
Dogodilo se tako da smo bili na vikendici tvojih Curica. Znas vec da ti je rodjakinjica Ana upisala zeljeni fax, da je u kratkim pripremama ucestvovala i Ljilja, a znas i da ja volim vino. E, posto sve znas, i posto si inteligentan MOMAK (ovo je vjeko podebljĺo), mogao si ocekivati da se te cinjenice mogu udruziti u ugodno druzenje (ne bih sada matematicki filozofirao kao: simetrale povucene kroz tacke prethodnih dogadjanja presjecaju se bas u ugodnoj hladovini).
Dakle, po nas su dosli mladi Curici, Ana i Igor. Pozvani smo bili na ‘laksi rucak’, nesto kao ljetnji podnevni objed ‘ mislimo ‘ kad tamo nas doceka sto prepun raznih djakonija (pomislim da je to tvoje maslo, tj. da si me predstavio kao dzombu). Vesna se predstavila kao vrhunska domacica, a ni Tomo nije zaostajao sa nudjenjem vina (on je vec znao da ja volim vino, dok on pijucka pivo). Da nije bilo mene tamo kojim slucajem vino bi se upotrijebilo u jednini (korculanski Posip), ali ja sam prevagnuo pa je Tomo sa zadovoljstvom otvorio jos jednu butelju (slovenacko bijelo - znas da ja nisam ogranicen usko, ni regionalno, ni nacionalno). U stalnom pokretu je bio tvoj zet, jer poslije svakog tocenja je vracao bocu u frizider (sve na vrhunskom nivou). Sve u svemu, kompletna porodica je bila u pogonu (naime, i Ana se istakla serviranjem stola), svi su doprinijeli u stvaranju zaista ugodne atmosfere tako da ih evo pominjemo sada uz jutarnju kafu. Vesna je predvidjela da se i rucak odvija lagano, uz opusteni razgovor (bez srkleta). Uopste, oni su jedna neobicno draga familija.
Obisli smo vocnjak, cijelu parcelu, i sada mi je jasno zasto je tvoj otac tamo provodio vise vremena nego u kuci.
Uspio sam napraviti i jedan snimak, a kad je za ujku moze i to.
Pominjali smo i Andreja, ne samo ujku...
Pozdravljamo vas dvojicu a cujemo se po povratku s naseg mora,
Ljilja i Mario"
Slika 3: Ana nekad
Slika 4 : Ana sad - miss generacije gimnazije - 'da se zna da su Banjalucanke jos uvjek najljepse’
Slika 5 : Medo, tornjak
Prigovore na objavu fotki, maila, autorska prava itd., molim proslijedite njemu, on je i onako sve zakuhao, a Mario (sad se u moru brcka i smjeska) kaze da se za vrijeme njihove posjete sasvim pristojno ponasao. Pa, bujrum.
PS. Da i ja nesto dodam. Da li ste primjetili da je Mario veliki gentlemen. On se predstavlja kao protivnik monotonije na stolu, ali na fotkama kraj astala je uvijek Ljilja.
PPS. I pice za prisutne. Da ne pijem sam. Jedan song za onu sto nas je zaboravila
Bisera Veletanlic - Ja i Bobby McGee (1971)
Friday, July 16, 2010
MARIO POSLAO: Internacionalni kup Ugra u flaj fisingu ( tehnika mahac)
Mario jos ranije poslao ovaj clanak iz Nezavisnih Novina i pita:"Dolazis?". Ne pita on, vec zariva. O tom flaj fisingu ( kako lijepo izgledaju ove originalno nase rijeci) ne znam nista. Tek ucim ove standardne tehnike. To je tehnika koja je i ovdje veoma rasprostranjena i vecina ribara se prebacuje na nju. Zasto? Jos mi nije jasno. Meni su za sada, i vise nego dovoljne klasicne tehnike. Kako se to radi? To mi je jos nejasnije. Ribario sam pored tih mahaca. Stalno masu, zatezu, bacaju... Jos ni jednog nisam vidio da je nesto izvukao masuci tako. Mozda je to samo slucajnost. Ne znam - nisam ni kompetentan (sto bi rekli)!
***************
Pripreme za Šesti internacionalni kup Ugra 2010" u flaj fišingu, tehnikom mahač, koji će biti održan od 30. jula do 1. avgusta na rijeci Ugar kod Kneževa/Skender Vakufa, teku prema planu.
"Zadovoljni smo kako teku pripreme za tradicionalno takmičenje u flaj fišingu koje će i ove godine okupiti veliki broj ribolovaca. Istina, imali smo manjih problema s vremenom, ali sve će biti spremno za Šesti kup Ugra", rekao je Radovan Đurić, sekretar Sportsko-ribolovnog društva "Ugar", koje je organizator Kupa.
Đurić je rekao da je cilj manifestacije popularizacija riječnog turizma ovog kraja, ali i cijele države, te dodao:
"Pozvao bih sve koji vole ovaj sport i prirodu da dođu na trodnevno druženje. Siguran sam da će uživati."
Svečano otvaranje Kupa Ugra biće 30. jula, a 31. jula i 1. avgusta na programu je takmičenje.
"Očekujemo učešće između 20 i 30 takmičara iz Bosne i Hercegovine i okruženja, a tačan broj ćemo znati neposredno prije početka takmičenja", rekao je Đurić.
Pravo učešća na takmičenju imaju svi zainteresovani ribolovci koji su stariji od 18 godina. Oni su dužni da sa sobom ponesu štap, kotur sa špagom, mrežu za prihvat ribe i ribolovačke čizme. U toku takmičenja na vezu se može koristiti jedna vještačka muha slobodnog izbora, a takmičenje će biti održano po zvaničnim propisima Svjetske flaj fišing organizacije. Organizator je pripremio nagrade za sve učesnike, a posebne nagrade će biti dodijeljene takmičarima koji zauzimu prva tri mjesta. Prošle godine najuspješniji je bio Simo Marković iz Kneževa.
***************
Pripreme za Šesti internacionalni kup Ugra 2010" u flaj fišingu, tehnikom mahač, koji će biti održan od 30. jula do 1. avgusta na rijeci Ugar kod Kneževa/Skender Vakufa, teku prema planu.
Đurić je rekao da je cilj manifestacije popularizacija riječnog turizma ovog kraja, ali i cijele države, te dodao:
"Pozvao bih sve koji vole ovaj sport i prirodu da dođu na trodnevno druženje. Siguran sam da će uživati."
Svečano otvaranje Kupa Ugra biće 30. jula, a 31. jula i 1. avgusta na programu je takmičenje.
"Očekujemo učešće između 20 i 30 takmičara iz Bosne i Hercegovine i okruženja, a tačan broj ćemo znati neposredno prije početka takmičenja", rekao je Đurić.
Pravo učešća na takmičenju imaju svi zainteresovani ribolovci koji su stariji od 18 godina. Oni su dužni da sa sobom ponesu štap, kotur sa špagom, mrežu za prihvat ribe i ribolovačke čizme. U toku takmičenja na vezu se može koristiti jedna vještačka muha slobodnog izbora, a takmičenje će biti održano po zvaničnim propisima Svjetske flaj fišing organizacije. Organizator je pripremio nagrade za sve učesnike, a posebne nagrade će biti dodijeljene takmičarima koji zauzimu prva tri mjesta. Prošle godine najuspješniji je bio Simo Marković iz Kneževa.
Thursday, July 15, 2010
RUBINA CENGIC: IZGLEDA OPASAN A DOBAR, PRAVI BOSANAC
Za razliku od drugih ovčarskih pasa koji će zadaviti napadača na njihove ovce ili mu odgristi komad mesa, bosanskohgercegovačko-hrvatski pastirski pas, poznatiji kao tornjak, samo opominje blagim ugrizom koji nije opasan, ali u borbi sa dva složna tornjaka ni vuk ni medvjed nemaju šanse, priča profesionalni uzgajivač tornjaka i dreser pasa ovčara Halil Sefer koji živi i radi na Vlašiću.
- Šarplaninac davi, njemački ovčar dugo drži ugriz i trga meso, belgijski ovčar je izdržljiv, a njemački jako uspješan u traženju odbjeglih ovaca, dok tornjak samo ujede za nogu, ali ne kida meso i uvijek će sačuvati ovce jer baš nije rad da ih traži. On je plemenit i inteligentan pas, a priroda je svakoga stvorila sa nekom namjenom - priča Halil Sefer.
Za vlasništvo nad ovom pasminom već dugi niz godina bore se Hrvatska i BiH i obje ga svojataju kao vlastitu autohtonu pasminu, pa je 2006. godine Međunarodna kinološka federacija (FCI) ovim dvjema zemljama dala rok od deset godina da dokažu ko bolje brine i bolje štiti ovu pseću vrstu.
U BiH je za sada registrovano osam nezavisnih krvnih linija i do isteka ovih FCI-jevih deset godina tornjak ne može dobiti kandidaturu CACIB i biti svjetski ili evropski prvak, a domaći uzgajivači trebaju produžiti krvne linije i približiti se idelanom obliku tornjaka, prikupiti podatke o genetskim bolestima i suzbiti ih, ujednačiti pas¬minu što je više moguće, a FCI će nakon tih deset godina sagledati rezultat uzgoja i standardizacije pasmine.
- Tornjak je izvorna bosanska pasmina psa, ali su naši čobani 30-ak godina nomadili po hrvatskim pašnjacima i naravno da se za toliko godina i tamo razvila istovrsna pasmina - priča Sefer.
Prvi pisani tragovi o ovoj vrsti i njegovom životu na prostoru BiH datiraju iz 1060. godine, iz Perzije, a porijeklo vuče od tibetanskog matifa. Tornjak je inače izdržljivi veliki nezahtjevan pas nenadmašan u čuvanju stada. Razlika između njega i drugih ovčarskih vrsta je da dok drugi nalaze ovce koliko god zalutale, tornjak čuva stado. Tri tornjaka mogu čuvati 300 ovaca i pri tom ne dozvoljavaju da se stada miješaju. U kolokvijalnim procjenama, jedan tornjak vrijedi kao tri janjca. Ženke su u dobroj formi i do l5. godine života i mogu se šteniti i više puta godišnje, ali Halil kaže da svoje pse čuva, pa se štene jednom na godinu. Do sada ih je prodao u Francusku, Italiju, Dansku...
- Ljudi ih kupuju i za ukras, a za mene je jedino važno da se brinu o njima - priča Halil.
Cijena tornjaka je od 100 KM do 3.000 KM, zavisno od pola, starosti i obučenosti. Sam Sefer ima osam ženki i svaka godišnje okoti četiri do šest štenaca, ali nikada niti jedno štene nije ostalo neprodato, a prodaje ih sa 45 dana kako bi se što prije navikli na novog vlasnika.
Sefer Halil sa svojim štencima redovno ide na izložbe.
- Ne idem ja tamo po nagrade, nego da ljudi uživaju u njihovoj ljepoti. Ja pse uzgajam od kada sam prohodao i danas od toga mogu živjeti, a moj brat Munir je čoban i on druguje sa ovcama i psima - priča Sefer Halil koji je 1998. godine stao na minu i sada je invalid 60 posto.
( PREUZETO IZ ???- ZABORAVIO SAM)
Wednesday, July 14, 2010
REKLAME
Otkud to? To je jedna od opcija koju blogovi i web stranice nude. Ja sam bio veoma rezervisan prema toj opciji do sada, ne zato sto mi se dodatna zarada gadi, vec zato sto omogucavajuci sve te opcije otvaras svoj racunar prema internetu, prema raznim virusima, koje sada zovu na razne nacine, ali sve su to virusi koji vrsljaju po tvom kompjuteru i rade svoj posao a ti ih ne mozes kontrolisati.
Radoznao kakav jesam, a ni dodatna zarada mi se ne gadi, ipak nisam izdrzao, i prije dvije – tri nedjelje omogucio sam ponudjene reklame. To su reklame koje Gugle i Amazon automatski postavljaju i mijenjaju, zavisno od jezika kojim se sluzis na blogu ili geografskog podrucja. Uskoro ce oni znati i koliko crvenih krvnih zrnaca imam, pa ce i prema tome odredjivati reklame.
A sada – zarada. Do sada sam za te dvije – tri nedjelje zaradio $0.21.
Ne bas ohrabrujuce. Ali to je zato sto vi necete da ja zaradim.
Zarada na Gugle je proporcionalna broju vasih klikova po reklamama ( ja sam se obavezao ugovorom da necu klikati, i oni to mogu provjeriti.) Kako bi to bila dobra zarada da mozes sam sebi zaradjivati klikajuci do besvjesti!!. Kod Amazona zarada zavisi valjda od kupovnih transakcija, ali to nisam siguran.
Po dosadasnjoj zaradi da se zakljuciti da se do sada i niste pokazali pretjerano zainteresovanim za klikanje po reklamama.
Ako hocete da nesto zaradim, pocnite! Zainteresujte se malo! Ima tu predivnih i korisnih stvari za kupiti. I jeftinih! Skoro dzabe. Ne znam sta cete raditi sa tim stvarima, ali to nije ni vazno.
Zaradjeno dijelimo tako sto cu organizovati nagradne igre.
Posto se meni dodatna zarada ne gadi (jesam li to vec rekao?), vjerovatno cu stimati da ja uvijek dobijem. Ali ne zaboravite onu olimpijsku, vazno je ucestvovati!
Informisacu vas, s vremana na vrijeme, kako stojimo sa klikanjem i zaradom.
A vi sada pocnite! Vec vas vidim kako vrijedno klikate....Dobro je to.
Dohakacemo mi kapitalizmu. Kad-tad...
Tuesday, July 13, 2010
SVI NA MORE!
Vjeko se vratio s mora.
Natasa jos na moru.
Evo, i Mario ode na more!
Masa obilazi Juznu Ameriku!
Ja cu se ovako odmarati.
A vi?
Natasa jos na moru.
Evo, i Mario ode na more!
Masa obilazi Juznu Ameriku!
Ja cu se ovako odmarati.
A vi?
Monday, July 12, 2010
BOCO: IZ TACKE DODIRA
Misio sam zavrsiti sa temom izbora, ali Boco mi posla zanimljiv prilog. Objavljujem ga integralno jer to je Bocino misljenje, koje ja cijenim jer je misljenje mog druga i misljenje " sa izvora".
Imam ja i neke svoje rezerve prema tom misljenju. Na primjer, nejavljanje mog druga onako kako je to Boco shvatio. Ja mislim da su u pitanju neki drugi, opravdani razlozi. Ali, ne bih vise o tome...
***************************
Ne znači uvijek da se sa distance bolje vidi, ili "ko na brdu ak imalo stoji.....". Kad su predstojeći izbori u BiH tema, stvari su dosta jasne. GOTOVO SVI OSTAJU NA SVOJIM POZICIJAMA. Biće neznatnih pomjeranja zbog pojave nekih novih stranaka, generacije mladih dobijaju pravo glasa i sl, ali okvir će ostati ne promijenjen.
Možda ohrabruje to što će velike stranke postati još veće, pa će dilema biti manje.
Zašto je to tako?
Jednostavno. Birači ne žele eksperimentisati sa ne dokazanim anonimusima, ma koliko ovaj izraz izgledao paradoksalan. Anonimusi su i oni što godinama statiraju na političkij sceni BiH, a iza njih nema ni jednog pozitivnog poteza.
Političari ovih prostora spadaju u red narcisoidnih egzibicionista. Teatralaca, koji su uvjereni da se narod divi njihovoj mudrosti, rječitosti i mogućnostima. Njima je do naroda stalo u periodu izbora, a kasnije ih gledaju sa prezirom i iza zatamnjenih stakala preskupih automobila.
Retorika se ne mijenja decenijama, metodika takođe. Ocrniti suparnika što više, glavna je uzdanica gubitnika. Nacionalna priča i ugroženost jednih od drugih, postaje bljutavo do nesvarljivosti.
Političari, koji nisu u stanju pomoći svojim prijateljima, obećavaju narodu da će ih uvesti u bolji život. Niko ne kaže kako? Kojim sredstvima? Kojim Kadrovima? Kojom strategijom? Na koga se oslanjaju i u čemu će to narodu biti bolje?
Prijatelj (i više od toga) jednog našeg političara, izvršio je samoubistvo ispod mosta, dobra prijateljica mu prodaje kišobrane na Kastlovom ćošku, drugi je bankrotirao i sad je bez posla, treći ni za živu glavu neće u njegovu partiju, a on poziva narod da za njega glasa. Vjerujte, taj će političar i dalje biti političar i živjeti jako dobro. Kako? Pa Lova! On se već davno materijalno obezbjedio i u stanju je novcem učiniti čuda.
Dosta pamtim , a dosta sam i čuo i ne vidim pomake ka boljem i navodne prodore demokratije u "tamni vilajet" Balkanski. Još i danas mi u ušima odjekuju pjesme iz prošlih perioda: " Što je više kleveta i laži "vođa" nam je miliji i draži" , ili ona još starija " Mi imamo tri narodna sina: Enver Hodžu, Tita i Staljina".
Eto bliski moji, daleki prijatelji. Znam ja da vam nisam pomogao, ali mi to i nije bila namjera, nego ukažem da nije slučajno što se mom Čanku, nekadašnji prijatelj političar nije javio i odgovorio na pitanja. Ko je to Čanak, u odnosu na njega političara, pa da mu šalje odgovore. Možda će konkurencija vidjeti odgovore, pa će ih uvrstiti u svoj program. Ma, ljudi moji! Evo vam gratis jedna moja pjesma, pa recite da nisam široke ruke. Živi Bili!
SVJEDOCI VREMENA
Dugo ih gledam, divim se njima,
Kako šutke pomažu svima.
Ona visoka,tanka, vitka,
Zovu je ulična svjetiljka.
On je debeo i nije neboder,
Ime mu je gradski kontejner.
Stoje tu oni dane i noći ,
Gledaju kako mogu pomoći.
,,Kanta za smeće,, neko reče,
I u nju baci flaše i vreće.
To je u redu jer kad je tako,
Kontejner može pomoći lako.
,,To nekom treba, za nekog spas,,
Reći će oni u jedan glas...
Bio to dan il' noćna tmina,
Tud' prođe gradska sirotinja.
Već prije zore, uz svjetla sjaj,
Premeću njegov sadržaj.
Naći će nešto, oni to znaju,
Od toga i živjeće, priznaju...
Kontejner ne zna vjere i nacije,
Othranio je generacije.
Neko se neće složiti s njima,
Al' svjetiljku zato kontejner ima.
Oni su stvarno posebna vrsta,
Gradskoga malog Crvenog Krsta.
Bjednika gradskih jedina šansa,
To su ,,Don Kihot i Sančo Pansa,,.
Banja Luka, juna 2007,god. BOCO
Imam ja i neke svoje rezerve prema tom misljenju. Na primjer, nejavljanje mog druga onako kako je to Boco shvatio. Ja mislim da su u pitanju neki drugi, opravdani razlozi. Ali, ne bih vise o tome...
***************************
Ne znači uvijek da se sa distance bolje vidi, ili "ko na brdu ak imalo stoji.....". Kad su predstojeći izbori u BiH tema, stvari su dosta jasne. GOTOVO SVI OSTAJU NA SVOJIM POZICIJAMA. Biće neznatnih pomjeranja zbog pojave nekih novih stranaka, generacije mladih dobijaju pravo glasa i sl, ali okvir će ostati ne promijenjen.
Možda ohrabruje to što će velike stranke postati još veće, pa će dilema biti manje.
Zašto je to tako?
Jednostavno. Birači ne žele eksperimentisati sa ne dokazanim anonimusima, ma koliko ovaj izraz izgledao paradoksalan. Anonimusi su i oni što godinama statiraju na političkij sceni BiH, a iza njih nema ni jednog pozitivnog poteza.
Političari ovih prostora spadaju u red narcisoidnih egzibicionista. Teatralaca, koji su uvjereni da se narod divi njihovoj mudrosti, rječitosti i mogućnostima. Njima je do naroda stalo u periodu izbora, a kasnije ih gledaju sa prezirom i iza zatamnjenih stakala preskupih automobila.
Retorika se ne mijenja decenijama, metodika takođe. Ocrniti suparnika što više, glavna je uzdanica gubitnika. Nacionalna priča i ugroženost jednih od drugih, postaje bljutavo do nesvarljivosti.
Političari, koji nisu u stanju pomoći svojim prijateljima, obećavaju narodu da će ih uvesti u bolji život. Niko ne kaže kako? Kojim sredstvima? Kojim Kadrovima? Kojom strategijom? Na koga se oslanjaju i u čemu će to narodu biti bolje?
Prijatelj (i više od toga) jednog našeg političara, izvršio je samoubistvo ispod mosta, dobra prijateljica mu prodaje kišobrane na Kastlovom ćošku, drugi je bankrotirao i sad je bez posla, treći ni za živu glavu neće u njegovu partiju, a on poziva narod da za njega glasa. Vjerujte, taj će političar i dalje biti političar i živjeti jako dobro. Kako? Pa Lova! On se već davno materijalno obezbjedio i u stanju je novcem učiniti čuda.
Dosta pamtim , a dosta sam i čuo i ne vidim pomake ka boljem i navodne prodore demokratije u "tamni vilajet" Balkanski. Još i danas mi u ušima odjekuju pjesme iz prošlih perioda: " Što je više kleveta i laži "vođa" nam je miliji i draži" , ili ona još starija " Mi imamo tri narodna sina: Enver Hodžu, Tita i Staljina".
Eto bliski moji, daleki prijatelji. Znam ja da vam nisam pomogao, ali mi to i nije bila namjera, nego ukažem da nije slučajno što se mom Čanku, nekadašnji prijatelj političar nije javio i odgovorio na pitanja. Ko je to Čanak, u odnosu na njega političara, pa da mu šalje odgovore. Možda će konkurencija vidjeti odgovore, pa će ih uvrstiti u svoj program. Ma, ljudi moji! Evo vam gratis jedna moja pjesma, pa recite da nisam široke ruke. Živi Bili!
SVJEDOCI VREMENA
Dugo ih gledam, divim se njima,
Kako šutke pomažu svima.
Ona visoka,tanka, vitka,
Zovu je ulična svjetiljka.
On je debeo i nije neboder,
Ime mu je gradski kontejner.
Stoje tu oni dane i noći ,
Gledaju kako mogu pomoći.
,,Kanta za smeće,, neko reče,
I u nju baci flaše i vreće.
To je u redu jer kad je tako,
Kontejner može pomoći lako.
,,To nekom treba, za nekog spas,,
Reći će oni u jedan glas...
Bio to dan il' noćna tmina,
Tud' prođe gradska sirotinja.
Već prije zore, uz svjetla sjaj,
Premeću njegov sadržaj.
Naći će nešto, oni to znaju,
Od toga i živjeće, priznaju...
Kontejner ne zna vjere i nacije,
Othranio je generacije.
Neko se neće složiti s njima,
Al' svjetiljku zato kontejner ima.
Oni su stvarno posebna vrsta,
Gradskoga malog Crvenog Krsta.
Bjednika gradskih jedina šansa,
To su ,,Don Kihot i Sančo Pansa,,.
Banja Luka, juna 2007,god. BOCO
Subscribe to:
Posts (Atom)