Odoh tamo gdje me uvijek ceka moje, na dohvat ruke, brdo;
i isti korjen se i dalje inati, izvirujuci iz novog sloja asfalta.
Tamo gdje imam svoju skolu, svoju ulicu, svoju aleju, svoje grobove, svoju rijeku...
I moje drugove. Mnogi su rasuti po svijetu, ali i tamo ih jos ima.
Istina, na zalost, svake godine sve manje, ali ima ih...
I dok se budem druzio sa svojim drugovima,
dok po gradu budem trazio lijepo, i izbjegavao da mi ruzno pokvari dan,
procitajte poneki od clanka i pogledajte pokoju sliku grada koju nam je uslikao Mario...
Ako budete komentarisali, vase komentare objavicu cim mi se ukaze prilika ili kad se vratim kuci.
Sretni su ljudi, koji nikad nisu odlazili iz svog rodnog grada, duze od par mjeseci, jer imaju osjecaj duljine zivota.
ReplyDelete