DRVENIK VELI I DRVENIK MALI
Lako je moguće da su vam dosadile moje morske ljetne impresije, pa ću s ovom završiti. Možda bude koristilo nekima od vas ako se zadesite u blizini Trogira.
Ne volim kupanje duž obale, možda jedino oko Dubrovnika. Kad se navikne na čistoću mora otoka, to postane razumljivo. More modro plavo, kristalno čisto.
U sredini sezone kad su sva kupališta od Trogira do Vranjice prepuna ljudi, glasovi se nadvikuju s bukom svih vrsta plovila, sunce prži, a more mutno i koješta po njemu pliva, izbjegavam odlazak na plažu.
Odlučila isprobati trajektnu vezu za Drvenik i tamo se okupati. Nisam bila godinama i na tu mogućnost sam potpuno zaboravila, a trajekt polazi s pristaništa udaljenog svega 300 metara od naše kuće.
Nisam pogriješila, more kristalno čisto, prostora neograničeno. Bila sam ljuta na sebe što tu blagodat nisam koristila proteklih mjeseci.
Trajekt «Šoltanka», malen, uredan, salon i oku ugodan; može se dobiti kava, sokovi, sladoled. Iznenadila sam se, prepun je bio putnika, uglavnom Talijana i Francuza, nešto manje Nijemaca i Splićana, te nekoliko mještana Drvenika.
Šoltanka nakon što su mnogi izašli u Drveniku Velom.
Put do Drvenika Velog, traje oko 45 min, ugodne vožnje s predivnim pogledom na Seget, Čiovo, male otočiće, poluotok Vinišće i Marinu, Šoltu, Hvar u daljini, naprijed Drvenik Veli, naprijed desno Drvenik Mali. Pravi primjer u živo, razvedenosti jadranske obale.
Gledam poluotok Vinišće, ne mogu ga prepoznati, malo ima vegetacije nakon požara koji ga je opustošio prije nekoliko godina, ali se zato vidi bezbroj suhozida, koji tvore male pravokutnike ispunjene zemljom i «ulice» prekrivene usitnjenim kamenom, okomite na more.
Za mojih prethodnih obilazaka od česmine, makije, borova koji su zagušili poluotok ništa se od toga nije vidjelo. Ne mogu vjerovati da je poluotok bio potpuno obrađivan, moguće sve do iza drugog svjetskog rata. Kako je morao biti težak život dalmatinskog težaka? Bila je to škrta zemlja, bez vode, a trebalo je izgraditi te suhozide, nanijeti zemlju i suhozidinama sačuvati to malo plodne zemlje da ju ne odnesu vjetar i kiša. Sadila se u njima loza, krumpir, maslina, smokva, bajama, rogač. Godinama na velikom dijelu poluotoku nema više ljudi. Interesantni su neki dijelovi, podsjećaju na velebitske kukove, samo niži i kraći, s crnogoricom u podnožju. Nigdje ne vidim onu šumu i draču, niti malu kućicu Nine - Robinsona, o kojem sam pisala. Lijepo je to što vidim, ali nekad poželim da se ne vraćam na mjesta iz daleke prošlosti, kao da više volim da ih onakve pamtim i sačuvam onaj stari doživljaj u sebi.
I Drvenik Veli je bio nekad prepun suhozida, srećom se još naziru kroz makiju, pitam se do kada?
Pitam jedan bračni par mještana koliko je stanovnika na otoku. Kažu oko 200 stalnih, većinom starijih, mlađi napuštaju otok. Vječiti problem otoka.
Otok nema pitku vodu, grade gustirne, kupuju flaširanu vodu za piće, naravno oni koji si ju mogu priuštiti. Jedino mjesto, Drvenik Veli, koji nosi ime kao i otok, skladan je, takvog ga se ne sjećam. Smješten je u dnu zaljeva, zaklonjen od svih vjetrova. More je u uvali iznenađujuće čisto, bez obzira što trajekt uplovljava tri puta na dan, a ima i dosta jahti.
Odlučila sam otići na Drvenik Mali i tamo se kupati, na njemu nikad nisam bila. Do njega se putuje još dvadesetak minuta. Drvenik Mali zovu i Ploča, zato što je nizak, ravan, ne vjerujem da ima mjesta viših od 30m n.v. Na njemu je malo kuća, a na dijelu, stotinjak metara lijevo od trajektnog pristaništa, kuće su interesantno građene. Podsjećaju na meksičke hacijende, zatvorene su suhozidom visine oko dva metra, unutar kojeg su borovi, masline i ostalo mediteransko drveće i bilje. Kako je ta strana okrenuta sjeveru i sjeveroistoku, pretpostavljam da se tako štite od bure i velikih valova, jer je zid svega pet metara od mora.
A more, divno modroplavo. Takvu boju ima i ocean oko Australije, beskrajna masa mora bez ikakvog zagađenja. Uvijek sam govorila, kao uostalom svi Dalmatinci, nema mora do Jadrana, ali to nije potpuno točno, lijepo je, sve je na dohvat ruke, ali onu boju oceana nema, srećom nema ni onu njegovu opasnu snagu.
Na plaži nas je bilo svega desetak. Iako nikad ne slušam tuđe razgovore, čujem ih, naši nisu tihi, a zašto bi i bili u toj «pustoši», nisam puno pogriješila što sam ju tako nazvala. Razgovaraju dva para, srednjih godina, na čudnom našem jeziku, mješavini svega i svačega, lako moguće da su i Bosanci, možda Slavonci. Rekla bih da su poodavno otišli s ovih prostora. Slušajući ih, ne možeš ne podsjetiti se kako se jezik mijenja, ništa nije statično, ponajmanje jezik. O čemu razgovaraju? O zubnim implantatima, koji su kažu u Australiji preskupi, pa će ih dati ugraditi u Zagrebu. Kažu da ih Australci uglavnom ugrađuju u Manili, na Filipinima. A drugi par učestvuje u razgovoru o Manili, kao da tamo žive. Ljudi moji, na tom malom pustom otočiću nailazim na naše ljude iz tih dalekih krajeva. Došlo mi je da ih upitam u kojem gradu u Australiji žive, pa možda saznam da poznaju moju Karmen ili nekoga od meni poznatih. Nisam ih pitala, možda sam pogriješila i nešto propustila, ali mi nije žao, došla sam u tu «divljinu» da uživam u moru i prirodi. I uživala sam.
Izgleda da me i Australija počela pratiti. Malo malo pa upoznam nekoga tko je tamo bio ili ima tamo rođake.
Tek sam kasnije u povratku, na trajektu, saznala da na drugoj strani otočića ima prekrasna pješčana plaža.
Povratak kući u večernjim satima očaravajući je, more i otočići pod kosim zapadnim sunčevim zrakama bajkoviti su. Pun brod putnika, veselih, pocrvenjelih od sunca, raščupanih od mora i soli, umornih od kupanja, ali zadovoljnih.
Prelijep dan, napunjena energijom dalmatinske prirode, sretna se vraćam kući.
Nastavak 12. Augusta
Ljepota Drvenika Malog me očarala. Jedva izdržala do petka, kad sam mu ponovo krenula u posjetu. Petkom trajekt prvo vozi za Drvenik Mali, pa Veli, pa za Split, skratila put dvadesetak minuta. Krenula u potragu za pješčanom plažom. Izabrala Veliku Rinu, koja se nalazi na jugozapadnoj strani otoka. Ima još dvije lijepe plaže, svaka na drugom kraju otoka i staro selo, ali ta istraživanja ostavljam kad dođe Miljenko, sigurnije je.
Put do Velike Rine vodi krajolikom tipičnim za Dalmaciju, onakvu kakvu pamtim iz djetinjstva, miriši aromatično bilje, podosta suhozida, masline, smokve, rogači, kojih sada sve rjeđe viđam.
Trebalo je petnaestak minuta pješačiti od pristaništa do pješčane uvale.
I onda sam ju ugledala.
Boja mora u uvali mi je pokazala da sam pogriješila, ništa ne zaostaje za bojom australijske obale, samo je sve manje, kao što je i Jadran mnogo manji od Pacifika.
Uvala je prekrasna, čak je i povelika za tako mali otok. Oblutci, pijesak, stijene, svega ima, svatko može izabrati što voli. Pogled na more iznenađuje, nigdje kopna, beskrajno je, samo veliki jedrenjaci i jahte. Pogled na otoke s lijeva i desna zaklanjaju rtovi uvale, tako se čini kao da smo sami na oceanu, prekrasan osjećaj.
Uživala sam, kad bih opisivala sve što sam zapažala u uvali, ovoj reportaži nebi bilo kraja, od opisa dodira s pijeskom, oblutcima, morem, biljkama, cvijeću u stijenama, galebovima, kupačima, jedrenjacima....
Kupala sam se u uvali do 14h, kad je počeo puhati jak maestral, pa sam se vratila na staro mjesto na sjeverozapadnu stranu otoka, koja mi je sada izgledala još ljepša.
A tamo more mirno, ni traga od bure koja se na toj strani osjeti, a koja je puhala prosli tjedan.
Bila sam sama na plaži, a iskrcalo se najmanje pedesetoro putnika, svi se raspršili na razne strane. Imala sam sreću da mi se nakon sat vremena priključila jedna mještanka po rođenju, živi u Trogiru, pa sam doznala nešto o otoku.
Na otoku ima svega 60 stanovnika, imaju samo jednu malu prodavaonicu s vrlo lošim izborom namirnica, tako da se svi snabdjevaju u Trogiru. Koriste gustirne, jer pitke vode nemaju. Nekad se sadila vinova loza, sada je malo ima i to na istočnoj strani otoka. Iznad otoka koji je kao ploča, stalno struji zrak, noći su svježe, pune slane magle, što pogoduje maslinama i rogaču. Tvrde da je njihovo maslinovo ulje zbog toga najkvalitetnije, ali nije poznato kao istrasko, a neće ni biti jer ga nemaju puno na tako malom otoku. Zadovoljni su da se otkupljuje rogač, koji je iz istog razloga vrhunske kvalitete, za kilogram rogača dobivaju dvije kune i jednu kunu državnog poticaja. Ribara nema, pa ni ribe, osim ako si sami ne ulove za objed, što nije često, jer stariji stanovnici za to više nemaju snage.
Postoji samo jedna konoba, ali kažu jako skupa, iako vrlo skromna.
Stare kuće mladi su počeli obnavljati, pa dolaze na ljetovanje. Onaj tko je u mladosti zagazio u more Drvenika, neće se drugdje kupati, a kad se ta ljepota vidi, može ih se razumjeti.
Liječnika, ljekarne nema na otoku.
Koliko je lijepo ljeti, zimi je pretpostavljam previše pusto i teško.
Puno je još neistraženog ostalo, radujem se ponovnom odlasku, karta za trajekt mi je već u džepu, (samo 34 kn - povratna), ali ne brinite, završavam s ovim podugačkim osvrtom, ipak znam što je previše.
Ako ne ove, možda se iduće godine s nekima od vas susretnem na Drveniku.
http://www.blogger.com/goog_1463015695u&source=univ&sa=X&ei=vzNCTsfPMszwsgbZteD7Bw&ved=0CDcQsAQ&biw=1175&bih=612
