MARIO: ŠAHOVSKI BOEM VLADO (1)

Odredili njih dvojicu da gule krompire. Oni to prilično nevješto i mrzovoljno radili uz naizmjenično mrmljanje: ’’de a četiri, el be šest, es be de dva, el be sedam,... ’’, stražar zbunjen, nije njegovo da razlučuje jesu li poludjeli ili smislili neko novo šifrovano sporazumijevanje, važno je da kao pravi doušnik odmah odjuri do ’glavnog’ i prijavi neprijateljsku djelatnost. Srećom, isljednik je znao za igranje šaha ’na slijepo’ pa je osumnjičenima odobreno da i dalje gule krompire na isti način. Ova scena nije izdvojena iz nekog češkog filma nego je gorka anegdota sa ozloglašenog ’Golaća’. Jedan od aktera kasnije je ovu ’zgodu’ šeretski zanimljivo prepričavao. A šah mu je pomogao i da se izvuče iz Stare Gradiške. Jetki humor je bio njegov stil odbrane od nedaća koje je osjetio na svojoj koži. Riječ je o Vladi Kozomari koji je smisao za humor naslijedio od svoga oca, gimnazijskog profesora.



On mu je prenio i ljubavi prema šahu i knjizi ...



Na početku skoro da se sve događalo po poznatom obrascu, još kao dijete Vlado Kozomara je igrao šah, a onda je jednog dana pobijedio starijeg rođaka, pa kočopernog komšiju, pa advokata s leptir mašnom... e, tek kada je nadigrao svog prvog učitelja, dakle oca, shvatio je da će mu šah biti životni pratilac.



On nije zaslužio da bude zaboravljen. Vjerovatno ni ja ne bih nikada pisao tekst o čovjeku koga poznam samo onako ’iz viđenja’ da nedavno nisam pročitao: ’’Da, bio je dobar šahista ali je imao ružnu sklonost da priča masne viceve...’’ Hroničar banjalučkog šaha nije mogao sakriti zavist i ljubomoru. Vlado nije zaslužio to ’ali’, a sada se može braniti samo nekim od ranije prosutih ’bisera’ (’Šah je biser u blatnjavoj školjci’, ’U šahu je istina parazit zablude’, ’I drugim figurama osim konja se može odigrati konjski potez’).



Šah je Vlado igrao, pisao o njemu, sanjao ga... i tako više od trideset godina, ali bi se moglo reći da je šahu prilazio onako ’en passant’ da nije osvojio mnoga prva mjesta. (Kozomara je u stvari bio novinar, publicista.) Njegov stil igre odavao je čovjeka koji se zabavlja i uživa u životu, istinskog hedonistu (’Igrati šah poput indijskog Brame za koga svete knjige kažu: iako mirno sjedi, on daleko putuje’). Ni sam nije znao koliko je osvojio titula prvaka BiH, knjige kažu dvanaest – trinaest (izgleda ipak - četrnaest). U ta vremena je važilo pravilo: prvi se unaprijed zna, a ostali će proći ’kako se snađu’. Vlado je bio izuzetno talentiran, igrao je maštovito, sa šahom se družio (’igram šah jer se na kartama gubi novac’). Gdje bi mu samo bio kraj da drevnoj igri nije prilazio nonšalantno? Oslanjao se na inspiraciju i originalnu kreaciju, kojima se suprotstavljao tiraniji uspjeha. Vlado Kozomara je bio šahovski boem, vjerovatno posljednji. Nije volio teoriju ni proučavanje šahovskih otvaranja? Više vremena je provodio čitajući filozofiju i beletristiku.



I šah se mora trenirati, za razliku od jutarnjeg ’futinga’ sportista, šahisti cijele noći uz ’smoking’ igraju brzopotezni šah (’’volim ’cuger’ jer se ne mora mnogo misliti’’). Oblaci kafanskog dima su i skratili Vladinu karijeru. U takvoj atmosferi nastaju mnoge vrckave upadice (’dajem dva punokrvna konja za jednu bljedunjavu polovnjaču’). U takvoj atmosferi gubitnik, tj. ’pacer’ kao pojam obrađen je sa svih mogućih aspekata, a Vlado je o ’pacerima’ napisao cijeli traktat (’Kad vam pacer vuče jake poteze, sačekajte malo da se skoncentriše.’, ‘Pacer je ustvari dosljedni empiričar - sve što mu padne na pamet provjerava u partiji.’).



Vlado Kozomara je rođen u Tuzli (1921.), umro u Sarajevu (1975.), ali je afirmaciju vrhunskog šahiste stekao u Banjaluci. Nažalost, posthumno mu nije dodjeljena nagrada Grada, zaslužio je da ga se dugo sjećamo...



Mario



(nastavice se )