Mario M.: ODBOJKAŠ KOBA

Mada je Mario sve to i o Kobi i o odbojci, lijepo slozio, moram dodati svoj komentar. Sjecam se ove generacije odbojkasa, jer smo se cesto mimoilazili u salama, gledali treninge, gledali odbojku na bazenu. Tada je odbojka bila najpopularniji sport na bazenu.

Sjecam se Kobe, kolege sa fakulteta,  iz Cajaveca, sa nasih Elektrijada. Koba, u mom sjecanju je blagi, tihi covjek, koji kao da se ne zna naljutiti. Vjerovatno to nije bas tako, jer takav covjek ne postoji, posebno u sportu, ali on je uvijek znao kontrolisati svoje emocije i jedino sto ga je odavalo bilo je crvenilo na obrazima. Ali i tada, njegove su reakcije bile blage, kontrolisane i uljudne.

Ja tako nesto, na zalost, nikada nisam naucio, jer valjda se s tim radja.  

Ali ucim, i od Kobe. Nikad nije kasno!



****************************

   Koba odbojkaš

Inicijalna iskra je došla iz Amerike. Bio je to zanimljiv video klip koji sam uz pisamce nedavno dobio od dragog kolege:



http://sports.yahoo.com/blogs/olympics-fourth-place-medal/video-unbelievable-chinese-volleyball-rally-161817552.html



Dug i izuzetno atraktivan poen kineskih odbojkašica kao da je dio reklamne kampanje ovog atraktivnog sporta. Pošiljalac IT Tufe (a to je dragi prijatelj koga bih kraće zvao Ajtiti da sam i ja kojim slučajem postao Amer) volio bi da ovu ’poslastica za sve odbojkaše’ pogleda i naš Koba. Pogledam uživajući, mada bih više volio da su u pitanju Brazilke (a to su one odbojkašice koje izgleda igraju bez lopte, bar tako ih mi muški vidimo). Proslijedim, a kome drugom nego Kobi. Nisam uostalom s boljim odbojkašem nikada ni kaficu, ni rakijicu popio. Tufetov prilog se plaho svidio i onako sportski uzbudio našeg Kobu (a to je onaj Muharem koji je svoje najelastičnije sportske godine posvetio odbojci, a ona mu godinama uzvraćala svom svojom ljepotom).



I tako se počnu vrtiti sjećanja, još od početaka na igralištu kod Zelenog mosta. Tamo se zavoljela odbojka, igralo se srcem. Igralo se po posebnim pravilima, bez izmjena (a to znači: primjena fazona da dobar skakač svo vrijeme ostaje na mreži, da se zna ko kosi a ko vodu nosi). Tamo se onako uzgred dobijala bronzana boja koja je na korzu bila jako kurentna:

  Iskan i Koba u bloku dok smecuje Šalipur

Evocirajući uspomene, Koba ističe kako se nekada igralo isključivo zbog prestiža, kvalitet terena nije bio presudan (a to znači da bi se mogao uporediti sa ovom slikom kaže Koba):

   Odbojka na travi

U to vrijeme moje društvo nije shvatalo prednosti ove igre bez kontakta. Mi bi najčešće spuštali loptu na zemlju. U jurnjavi za njom nismo osjećali ni đonove po civanicama, ni laktove po rebrima… Igralo se na male, na velike, a važno je bilo pretrčati, proturiti, zabiti… Ipak, bilo je i odbojke, više zbog curica, na izletima, na Vrbanji, na moru… Važilo je mišljenje da je odbojka kao sport rezervisan za milicionere…



A Kobino društvo je nastavilo ozbiljno trenirati; prešli u Čajavec (a to je klub koji je vjerovatno nazvan po asocijaciji na čuvenog pilota, jer su odlučnost, okretnost i letovi krasili i njega i odbojkaše). Bilo tu mnogo znoja, ali i mnogo zadovoljstva jer igrala se ‘prava odbojka’. Koba je pripadao uskom krugu zaslužnih za afirmaciju banjalučkog kluba. Bio je ’marka’.

Druga liga – zapad: Hamza, Nana, Maif, Koba, Pilić, Iskan / Suljo, Kemo, Miško (foto: A. Ravlić)

Nakon kluba impresivnog imena, ponovo Čajavec, ali ovog puta Rudi. Vrijeme udruženog rada nije moglo bez odbojke, bez RSI (a to znači bez radničkih sportskih igara):

 Kemo, Koba, Željo, Lora, Sikira / Iskan, Lazo, Paja (foto: Šole)

Još donedavno je Koba onako rekreativno prebacivao loptu preko mreže. Sada uživa u drugim hobijima. U penziji je i koliko znam u staž mu nije uračunat onaj odbojkaški. Čak ni onaj period kada se nije igralo amaterski (a to znači: kada se igralo u pivu).



Mario