Vjerovatno najljepša ulica u Rosuljama je ulica Karla Rojca. Stanujem u njoj i dobro znam da je preimenovana u ulicu Kralja Petra II ali kako je pedesetih godina prošlog stoljeća Ulica uljepšana drvoredom i preimenovana u Aleju, promjenu imena teško prihvataju njeni stari žitelji.
U desnom uglu ovog panoramskog snimka ne može se ne vidjeti naša Aleja (ovog ili onog imena). Možda je to jedan od posljednjih njenih integralnih snimaka. Naime, prema prijedlogu novog regulacionog plana predviđa se definitivno pretvaranje Aleje u Ulicu, odnosno izgradna planiranog kružnog toka i proširenje za još dvije trake ne može se izvesti bez sječe Aleje. I umjesto da se prostor pod hlorofilnim tunelom pretvori u pješačku zonu, asfalt i beton će prekriti zelene površine i privatne bašte.
Plan je doduše još na javnom uvidu (uz mogućnost davanja primjedbi), ali među komšije se uvukao opravdani nespokoj, jer u predpubertetskoj fazi razvoja građanskog društva glas građanina se jedva čuje.
Predosjećam da se sjekire oštre i kao da čujem Drvosjeka kako želi od Banjaluke napraviti Betonluku.
Komsinica Dervisa i Ljiljina mama Rada na biciklima u Karla Rojca ( uz Ljiljin M. komentar) |
Mario
Mario, zaboljelo je i mene, a mogu zamisliti kako se osjećaju stanovnici Aleje, a vjerojatno i svi pravi Banjalučani.
ReplyDeleteŽalosno je to što se događa, žalosno je što se s time susrećemo gotovo svugdje na prostoru Balkana.
Ako se činio homocid, kulturocid, ne iznenađuje da se čini i ekocid.
Voljela bih da mogu pomoći, nažalost vjerojatno je nemoguće, ali vam mogu dati verbalnu podršku, poslati vam pozitivne vibracije i zaželjeti da se udruženi izborite za svoj komadić zelenog prostora.
Sretno!
I još nešto, ne odustaj da nas informiraš o poznatim ljudima, njihovim djelima, povijesti i kulturi Bosne.
Pozdrav, Nataša
Otišla sam u M.Z. Rosulje iskazati svoje protivljenje sječi Aleje.
ReplyDeleteŠta još mogu uraditi?
Mogu gledati u ovu sliku datiranu 27. 07. 1961. godine. Na slici su teta Derviša i moja mama Radojka (komšinice „vrata u vrata“) kako nasmijane biciklima prolaze ulicom Karla Rojca pored avijatičarskih zgrada.
Mogu gledati tu sreću na njihovim ozarenim licima dok u daljini ostavljaju Ulicu u perspektivi...
Eto, pozdrav, Ljilja M.
Vlasnici zivota i sudbina na Balkanu su se posebno okomili na zelenilo. Nama koji smo odrasli na asfaltu svako drvo, svaka zelena povrsina, livada, park je znacila i sada znaci mnogo. Nije slucajno sto se i ovaj blog zove Parkic, asocirajuci na mali pakric u centru naseg grada koji je bio i ostao dio naseg zivota. Nema vise tog parkica, nema ni drveca koje pamtimo... Svjesni smo da se civilizacijske promjene ne mogu, niti trebaju zaustaviti. Mora se ici naprijed. Ali kako? Rusenjem grane na kojoj sjedis?! Rusenjem svega sto vrijedi jer onima koji ruse to nista ne vrijedi. Pitam se sta bih ucinio da i danas zivim u Banjaluci. Isto i jedino to sto su Ljilja i Mario uradili. Otisao na neki skup u Mjesnoj zajednici, izraziti svoje neslaganje, podrzati otpor, iako svjestan da to, one koji ruse nece zaustaviti. Oni ce rusiti i dalje sve dok ne dodju do svojih kuca na selima, svojih vikendica ogradjenih visokim zelenim ogradama, bazenima... Njima i tako nista nije sveto a obicni gradjani su vazni samo onog trenutka kada glasaju. Brzo cu zavrsiti da ne budem dosadan, ali moram pomenuti i nase iskustvo ovdje u Torontu. Kuca koju smo kupili prije desetak godina imala je ogromno drvece - citava suma u dvoristu. Toliko je bilo hlada i mraka u tom dvoristu da trava nije mogla rasti. Prije useljenja odlucimo da srusimo tri drveta. Za svako sruseno drvo se tada morala platiti posebna taksa od $600, koja ide u fond za obnovu zelenila i parkova grada. I nakon sto smo srusili tri drveta u dvoristu je ostalo dovoljno drveca da cijeli dan prave hladovinu ali i da se i suncu dozvoli pristup. I zato je Toronto grad-velegrad u isto vrijeme i grad zelenila. Sta ce ostati od zelenila nekada zelene a danas sve vise betonske Banjaluke? Nista. Jer ovi koji sada odlucuju o sudbinama i ljudi i zelenila u Banjaluci ( a i na ostalom dijelu Balkana) ce srustiti sve sto vrijedi, jer to za njih nista ne vriiedi...
ReplyDeleteDraga Ljiljo,
ReplyDeleteSlika tvoje mamae i komsinice na biciklima me odusevila posebno, jer su u haljinama.To volim i probala, ali ne ide.Canak me vratio kuci da se presvucem da ne se ne bih strmeknula sa "bacikla"!
Pozdrav Biljana
Draga Biljana, bilo je to, ako dobro računam prije 51. godinu, kada žene baš nisu nosile hlače, bar ne naše mame. Sjećam se te mode, pošto bismo nas dvije, obožavale oblačiti mamine haljine, a naročito sandale na štiklu čim bi roditelji nekud izašli iz kuće.
ReplyDeleteVoljela je ovaj svoj “ROG” bicikl, naročito zbog pijace, na guvernali s obje strane bi napunila dva cekera, a pozadi je još bio i paksic s korpom… nažalost nije dočekala da hlače stignu u modu, jer već 28 godina nije medju nama... a teta Derviša je umrla čak godinu ranije. A bile su baš dobre ‘kone’.
Pozdrav tebi i svima u konobi, Ljilja M.