PULSKI ĐIR – Amir Alagić

Amir Alagić (Banjaluka 1977.) je književnik iz Pule. Da nije u ratnim godinama iščupan iz Banjaluke zajedno sa svojom porodicom (otac Nijo, mama Baja, brat Zlaja) sada bi se nalazio u udarnoj grupi mladih banjalučkih pisaca zajedno sa Lanom Bastašić, Vokijem Ercegom i drugim mladim talentima. Nagrađivan je na književnim konkursima raspisanim širom bivše nam domovine, a objavio je zapaženu ’’zbirku priča o progonstvu i onom potaknutom ratom i onom provociranom nemirom’’ (’Pod istim nebom’).


U Pulskom điru (400.) objavio je ovaj tekst u najboljem pripovijedačkom maniru kako se može doživjeti grad a da nisi rođen u njemu. Ali Amir ne može a da se ne sjeti grada u kome je rođen...

 

Mario M.

 

************************

PULSKI ĐIR – Amir Alagić

U Valerijinu parku, ispod Arene, nalazi se spomenik mornarima Boke kotorske i Pule koji su se 1918. godine pobunili protiv austrijske čizme. Kako je na ovim prostorima običaj da brončani svjedoci burne prošlosti često i sami imaju buran brončani život, takva sudbina nije zaobišla ni ovaj spomenik.

Zanemarivši činjenicu da kojekakvi simboli kroz dugo vrijeme mijenjaju svoja značenja, riječki je kipar Pavle Perić, ni kriv ni dužan, napravio jedan „previd“. Naime, ako bi se čovjek dobro zagledao mogao bi primijetiti da taj nesretni mornar u zrak podiže tri prsta, mornarski pozdrav koji sa zlima onog rata, njemačkim i ustaškim, kao i ovoga, sa zlima četničkim, nema nikakve veze. No upravo je zbog toga ponovno „pao“ devedesetih, nakon čega je negdje spremljen da čeka bolja vremena. Kada nam se učinilo da su ta bolja vremena došla, Spomenik mornaru vraćen je tamo gdje je prvotno i bio postavljen. Trebala je otad proći još koja godinica da shvatimo kako smo se prevarili, pa da mornar po treći put nastrada. Završio je s glavom zabijenom u travu, kao da se i sam srami onoga što ga je snašlo, i bez desne ruke. Pogađate, one na kojoj su mu stršila tri prsta. I takve stvari činiti nekome je đir, u Puli kao i u svakom drugom gradu.



Spomenik je restauriran i, nakon dugog vijećanja i predmnijevanja, po treći put stavljen na mjesto. No gle, mali i domali prst kao da je malo raširio pa se sad čini da u zrak podiže svih pet. Valjda da previše ne bode oči nekima od onih mirnih i staloženih građana. Ali valja naglasiti da je Grad izdvojio novce i mornara vratio u isti park, što i nije čest slučaj po ostalim gradovima i kasabama. I to je pulski đir.



A onda se neki genij iz naroda dosjetio i mornareve prste omotao krvavim zavojem. O autoru ove dosjetke ne znam ništa, no želim vjerovati, ako sam dobro iščitao poruku, da je to onaj pulski đir koji primjećujem i kojem, zapravo, pripadam.

 

Očešavši se o ovog neuspokojenog mornara moram se dotaći još jednoga, zapravo mašinskog podoficira kraljevske vojske u podmornici „Smeli“, Karla Rudolfa Rojca. Rođen je tri godine prije pobune mornara u Boki, no ponio je njihovu sudbinu i kao čovjek i kao spomenik. Izbrončanjen, na svom je mjestu ostao još jedino u Puli jer ga u Banjaluci, u krugu bivšeg SOUR-a „Jelšingrad“, RO Tvornice alatnih strojeva, više nema. Prebačen je na drugu lokaciju, da u kolu stoji s ostalim iščupanim narodnim herojima i da se s njima šutke gleda jer im, onako torzoiziranim, nije dano ni za ruke se uhvatiti.  

Eh da, Karlu Rojcu i meni zajedničko je da smo rođeni u Banjaluci, a život nastavili u Puli. On kao zgrada i spomenik, a ja kao čovjek. A upravo je ta šarena zgrada, koja nosi njegovo ime, nešto najljepše što se jednom narodnom heroju može dogoditi. Nema mnogo gradova, a pogledom možemo zaokružiti daleku širinu, koji se takvim nečim mogu podičiti. Lijepo je proći njezinim prostranim hodnicima i čuditi se u što je izrasla, iščitavati pločice na vratima, slušati glasove, vrisku i muziku, udarce punih i praznih kontakata raznorodnih borilačkih sportova, topote poispadalih štapova mažoretkinja i još koješta, i usput misliti na tri različite vojske koje su ovim hodnicima hodale, iza ovih vrata spavale i činile sve ono što se od jednog vojničkog života očekuje. Često pomislim, što bi doživio neki austrijski soldat da se u gluho doba noći probudi i iziđe na hodnike današnjeg Rojca? Vjerojatno multi-subkulturološki šok.

Povijest je Pulu učinila upravo takvom da se u nju, kroz zadnjih dvije stotine godina, doseljavaju raznorodni ljudi koji će se polagano kalemiti na onih nekoliko tisuća duša imunih na kugu i bliske joj bolešćure. A narodi, uvijek, ili bježe od tuđih ili dolaze za svojim vojskama i svim onim što te vojske sa sobom vuku. U Puli je mnoštvo građevina koje svjedoče njezinu vojnu prošlost, iako je danas, uglavnom, demilitarizirana zona. I upravo bi se u toj točki mogla iščačkati jedna paralela između općeg i individualnog, jer čest je slučaj, ponekad mi se učini gotovo pravilo, da su djeca vojnih lica prepoznatljiva u suprotnostima sa stavovima i vojnom disciplinom u kojoj su odgajana i uzgajana. Nekako mi je, na tom tragu, logično da se bivša kasarna pretvori u tako lijepu i šarenu zgradu kakva je Rojc. Još kad tomu pridodamo i sretnu okolnost zvučnosti njegova imena, koje komotno može nositi narodni heroj kao i frontman kakvog banda, te činjenicu da je strijeljan u svojoj dvadeset i sedmoj, kad po nekakvoj navadi umiru pop ikone, eto nas već na stepeništu, pred velikim vratima jednog kultnog pulskog okupljališta.



Ipak, ja bih se trebao suzdržati od komentiranja kultnih pulskih mjesta. Sve što o njima znam uglavnom sam čuo iz priča, razmrvljeno i distorzirano, s previše pripovjedačke emotivnosti i osobnosti, pa bi bilo prilično mamlaziozno da ja o tome nešto pišem. Zato ću, tek ovako usput, spomenuti par stvari koje mi padaju na pamet.



Tijekom mračnih devedesetih, čija će nas tama, čini se, pratiti još dugo vremena, sanjao sam jedan san. Tadašnje kino Pula, da ne kažem Beograd, još je uvijek egzistiralo kao kino, a ja sam sanjao da se u njemu održava nekakav veliki koncert. Malo nakon toga, u istom se prostoru dogodio legendarni koncert za ljudska prava na kojem su nakon dugog vremena nastupali Rambo Amadeus i ostaci EKV-a, i meni se taj san učinio nekako proročkim. Međutim, kako u snu nije spomenuta velika gradska garaža, brzo sam se okanio proročkih rabota. Ali sam nastavio snivati u javi. Tako sam, u vremenu kad je jako popularna postala muzika koju, nespretno i blesavo, nazivasmo kubanskom, zamišljao da u ambijentu Cabahije, u intimi i pred šačicom zainteresiranih, redovito nastupa, recimo, Cesaria Evora ili netko nalik njoj. Bez ikakve pompe i gužve, da čovjek može natenane ispijati piće, pratiti pramenove cigareta koji se rasplinjuju pod stropom, drmusati se ili tupo zuriti u gipke prste na žicama i trubama, izlaziti i ulaziti kako i koliko mu je volja, i ne misliti da se događa nešto „posebno“, jer će se to ponoviti i sutra i prekosutra, ili za tjedan dana. Ali umrije Cesaria, izgori Cabahia, a to se ne dogodi. No, mnogo kasnije, dogodilo se nešto što za sobom vuče atmosferu moje maštarije – Caffe bar Fiorin u kojem čovjek može činiti sve što rekoh. Istina, ne uz kubansku muziku, ali uz sjajnu jazz ekipu. Nek' su živi i zdravi.



Još je tu, naravno, mjesta sa specifičnim dušama, mjesta koja se pale i gase, nastaju i nestaju, i mogao bih ih navoditi i navoditi, ali u tome ne bi bilo nekog smisla jer bi preraslo u puko nabrajanje.



Pula je mali grad, no ujedno nosi osobitosti velikog grada. Jer grad ne postaje gradom zbog broja stanovnika, nebodera, semafora, raskrižja i petlji, već zbog različitih kultura i spremnosti da se te kulture prihvate. A Pulu su povijest i geografski položaj takvom uzgojili. (Ovdje moram, pa makar i u zagradi, spomenuti i značaj duša koje su nazdravile s vlastitom pameću i sviješću pa sad tumaraju ulicama zapravo tumarajući među svjetovima. U Puli ih je respektabilan broj, a kada im pridodamo i one koji su na samo korak od njih, otkrit ćemo pravo bogatstvo. Oni, itekako, grad čine gradom). Svjestan sam da je moj pogled na Pulu počesto pogled kroz ružičaste naočale. Kad nekome sa strane o njoj govorim, uglavnom govorim dobro. Da se razumijemo, nalazim ja u njoj nepotizma i rodijaštva, sveprisutnog sinekurčenja, besmislenih brandiranja te itekako „smislenih“ klaniranja koja dovode do tužnih kloniranja, promidžbenih pretjerivanja spram nekih i posvemašnjih ignoriranja drugih, urukavičenosti i krabuljenja… Ali ja naprosto volim ovaj grad i ne vidim ništa loše u tome što živim na pragu iluzije o pulskoj multi-kulturalnosti u ovim našim provincijalnim okvirima.



Da se ne zapetljavam dalje, evo još jedne crtice za kraj. Kako krenuh od spomenika, sa spomenikom mogu i završiti. Tijekom jednog davnog PUF-a, ako me sjećanje ne vara, netko je na licu Karla Rojca sprejem nacrtao masku. Jebiga, kazališni je festival. Ne pamtim da se netko oko toga nešto bunio. A to je dobro, jer taj je čin daleko od skrnavljenja koliko i motanje zavoja oko brončanih prstiju od rušenja Spomenika mornaru.



Nekada prije, dok sam još bio frižak u ovom gradu, raspravljao sam s prijateljem o močvarnosti vlastita identiteta, a sve želeći ukazati na nekakvu svoju obeskorijenjenost. Iako o tome baš i ne razbijam glavu, govorio sam mu kako, da sad, nedajbože, umrem, ne bih znao gdje bih želio, niti gdje bih se trebao pokopati. I stvarno, i metaforički. Sada, nakon dobrih osamnaest godina, čini mi se da to znam. I stvarno, i metaforički.