I, HASANAGINICA, PONEKAD, NIJE UMRLA

Od samog početka djelovanja, osobito u vrijeme kad je bilo "BANOVINSKO", banjalučko pozorište je dvaput godišnje, ljeti i zimi, odlazilo na turneje po posebno, Vrbaskoj banovini. Valja pripomenuti, da su mnoga mjesta tih tridesetih godina, bila u pravom smislu riječi bosanske kasabe. Narod je bio neprosvijećen - u mnogim mjestima analfabete su bile u očito velikoj prednosti.



Uvjeti za gostovanje bili su veoma teški. Najčešće smo igrali u povećoj učionici, zbog čega smo na pozornicu ulazili kroz prozor. Ili u sokolani. Mahom smo igrali uz karbituše ili petrolejke - svojedobno mi je govorio Muhamed Ćejvan, rođeni Banjalučanin koji je u banjalučko pozorište dospio iz zbora beogradske opere, i koji je bio nadaleko poznati pjevač sevdalinki.



Prisjećajući se brojnih gostovanja, od druge sezone rada banjalučkog kazališta, Muhamed Ćejvan je ispričao i ovu zgodu:



Hasanaginicu smo igrali u mnogim mjestima. Međutim, kako se u nekim mjestima publici ne bi dopalo da Hasanaginica umre, a mi da ne bismo publiku razočarali, ponekad smo znali preinačiti kraj i tako bi Hasanaginica živa i zdrava dočekala kraj predstave. Publika je bila prezadovoljna, a i nama je bilo drago vidjeti ih tako sretne.



Neki su znali reći, pozorište ko pozorište.



(Iz knjige banjalučkih anegdota Ace Ravlića)