Miljenko Jergovic, Psi na jezeru

Avion Frankfurt - Toronto. Dobio srednje sjediste. Ne volim ta sjedista, ali sta mogu. Drugog nije bilo. Lijevo od mene Kanadjanin, svojih 60 i koju godinu u kratkim hlacama; a mart je. Slusalice na usima, one sto pokrivaju cijelo uvo. Slusa muziku, gleda film. Potajno sarmira stuardesu jer se oslobodio zenine kontrole. Zena sjedi tri reda ispred, zabavljena gledanjem filma samo povremeno okrece glavu. A on, dripac stari, da bi privukao stjuardesinu paznju, kao slucajno ufleka sokom ofucanu, bijelu majicu. Namjerno. Trazi od stjuardese pomoc. Ona na sluzbi i usluzi, zgodna i koketna, donosi bjelilo u obliku flomastera i krpu. Umace krpu u kiselu vodu i objasnjava kako se fleka cisti. Samo sto mu nije i ocistila. On slusa upute i cisti. Na kraju mu, lijenome kakav jeste, dodije to ciscenje, ili je zena primijetila komesanje, okrenula se i pogledala ga. Nisam siguran. Priznaje stjuardesi da je majica stara i da ne vrijedi truda. Ne vrijedi on stjuardesinog truda, mislim ja, i pravim se kako nista ne primjecujem. A da mu zena zna sta radi na tri metra iza nje u avionu od Frankfurta do Toronta, "...ne bi mu zubi..."

Zadubljen sam u citanje romana Miljenka Jergovica "Psi na jezeru" ali mi konverzacija sa lijeve strane ne izmice.

Na desnoj strani nasa zena. Iako svo vrijeme citam, zapazam da nista ne jede. Cijeli let popila casu vode i jedan sprite. Ne prica, a ni meni nije do price. Ni skim. Citam Jergovica. 

U jednom momentu prilazi joj covjek, ocigledno dobar poznanik i na cistom nasem (kojem nasem, pitali bi neki nacionalno napuhani) predlaze joj da predje naprijed kod njegove zene da malo pricaju. On sjeda pred mene, gleda u Jergovicevu knjigu koju citam i pita koji jezik govorim. Engleski., kazem. Znam, ali koji jos, insistira on nadajuci se da ce me navuci na razgovor. Engleski, odgovaram na engleskom i spustam glavu prema knjizi. Niko me vise do Toronta nije nista pitao; ni zgodna i koketna stjuardesa.

Meni potaman. Jergovicevo drustvo mi prija. Roman dobar i zanimljiv, mada mislim, radjen nekako na brzinu.

Neka ponavljanja koja bi trebala da pojacaju efekte cine ga nekako plicim. Ili se to samo meni cini.

Jergovicu se mora odati priznanje na nadnacionalizam, na realnu, ostru i bezuslovnu kritiku "svojih".

Kad bi bilo vise Jergovica... Na svim stranama.