Sunday, April 3, 2011

Marievo pismo





Dragi Predraže, dobro si snimio kraj marta u Banjaluci, anamneza propisno provedena: lijepo vrijeme, lijepe Banjalučanke i razumljiva nelagoda (tačno je da je isto/slično i u susjedstvu, ali je nebitno kada je u pitanju tvoj grad).





Odavno poznata kao nacionalizam, bolest je poodmakla. Blaže oblike znamo još iz vremena nevinosti, takozvane nedemokratske ere. Smatrala se endemičnom ali kontrolisanom, narodna medicina je bila efikasna. Ispostavilo se da su kasnije demokratske vakcine bile obični placebo, padao je imunitet i sada imamo karakteristike pritajene epidemije. Pitanje Kože, Krvi, Gena, odnosno... bolest buja u funkciji ’divide et impera’. Pod sumnjom je Drugi i Drukčiji iako je razlika nebitna s identitetom Prvog. Epidemija se neće zaustaviti bez ljutog obloga na otvorenu ranu...



Organizam Grada je oslabljen ratnim seobama svih tipova. Vašim odlascima (pod našom presijom) stvarao se sve veći debalans, a vašim nepovratcima (i pored nadoknada materijalnog) odbrambeni mehanizam je definitivno ugrožen. Krvna slika Grada sada izgleda kao poslije terapije citostaticima. Nivo tolerancije je sve niži. Dalje slijedi strah od Drugog i Drukčijeg a ovaj se pretvara u mržnju. Zluradi se tome čak raduju.



Ljudi jedno pričaju, drugo rade: sve manje se voli Grad, voli se proživljena mladost u Gradu. Poneki od vas koji ste otišli ne mogu sebi doći od čuda kako je to ovdje ’dolje’ primitivno, a kako je tamo ’gore’ baš ’sve pod špagu’. Na putu ka moru navratili na ćevape, jedva imaju vremena popiti kafu, žure, još nisu vidjeli Vrbas... prije dvije godine bili sedam dana, popravljali zube... U kratkom razgovoru saznaješ kako su se naši brzo ufurali u nove sisteme. Oni tamo razvijali te demokratije, a mi ovdje pokvarili sve što su nam ostavili. Shvatam da se borba za Grad gubi, jer sjećanja se uključuju programom ’select’, a note lirskih koordinata nostalgije se utišavaju kao demode.



Predraže, ti češće dolaziš pa lakše dijagnosticiraš doživljeni nacionalizam. Ne treba zaboravi da rat kao kulminacija netolerancije i nesporazuma ovdje nije dovršen na način da se porazi njegov uzročnik. Rezultat je dogovoren za stolom, a tvoja topla domovina postala je protektorat prema kome se imenovani nadzornici ponašaju kao prema knjizi utisaka. Nijemo posmatraju prelaz stihijske demokratije u fazu sirovog kapitalizma, a rješenja za ugroženost naciona vide u podjeli zemlje... Nacionalizam se hrani neponištavanjem uzroka rata. Naši demokrati su saglasni.



Kad vidim šta su radili i šta rade ti naši demokrati, shvatam da je diktatura idealan model države!



Obradovaću se ako mi ne zamjeriš direktnost.



Pozdrav,



Mario



P.S. Kažu, biće bolje.

11 comments:

  1. Mario, iako znam da tako razmišljaš, veoma mi je drago da si jasno i javno izrekao svoja razmišljanja. Važno je kad to učine oni koji žive u Banjaluci.

    Kažeš da imenovni nadzornici
    “Nijemo posmatraju prelaz stihijske demokratije u fazu sirovog kapitalizma, a rješenja za ugroženost naciona vide u podjeli zemlje.”
    Ima li smisla forsirati cjelovitu Bosnu, ako većina u sva tri naroda priželjkuje podjelu? Žalosno, ali to je stvarnost, koliko god mi izbjegli iz Bosne i manjina koja u njoj živi, podjelu Bosne ne želimo.

    Mogla bih se složiti da je diktatura idealan model za balkanske države, pod tim mislim na Titovu diktaturu, nikako Pavelićevu ili diktaturu Karađorđevića.

    Slažem se, neponištavanje uzroka rata uzrokuje jačanje nacionalizma, kriminala, korupcije,.. iako bi se moglo reći da je to i reverzibilno, do rata je došlo zbog narastajućeg nacionalizma, borbe za vlast i za osobni financijski probitak.

    Nažalost osvješćivanje će se dogoditi tek kad se dođe do dna.

    Očekivati mnogo od onih koji su protjerani iz Grada je iluzija izgubljenih u vremenu i prostoru.
    Očekivati istinske demokratske promjene i tupljenje oštrice nacionalizma u Gradu je također iluzija, nas prognanih, jednako izgubljenih u vremenu i prostoru.

    Ne može biti istinskih demokratskih promjena sve dok su živi i na vlasti oni koji su izazvali nacionalizam, započeli rat i tu politiku održavaju.

    Bit će bolje, samo hoće li tada biti nas?

    ReplyDelete
  2. Meni je isto drago da je covjek koji zivi u BL koji osjeca puls grada vise od drugih rekao sta je imao reci i to na pravi nacin, bez previse patetike, bez govora mrznje, bez ako ce mo iskreno i podjebavanja, itd.
    Pozdravljam ovakav stil pisanja, ponasanja i da ne nabrajam vise.
    To je dobar znak da ovaj blog ima i dobar i uljudan tim i da zna komunicirati i na pravi nacin iznositi svoja misljenja svoja razmisljanja.
    To je dobar znak i za Canka da ovaj blog ima svrhu i da ga treba svaki dan sve vise dogradjivati oplemenjivati i davati ljudskiji sadrzaj, u kom ce svako naci sebe, prepoznati prave vrijednosti, koji ce okupljati jos vise ljudi oko sebe i nece se svoditi na samo tri stalna dopisnika, a fala bogu mi ih vec sad imamo mnogo mnogo vise.

    ReplyDelete
  3. Nataša, poznato nam je da je ekstremni nacionalizam i uzrok i posljedica rata. Ovdašnji nacionalizam je imao različite faze (smijem li reći da je ponekad bio i bezazlen?), a poslijeratni intenzitet je uzrokovan i strahom (na svim stranama pojavila su se obilježja, nazivi ulica, grafiti fašističkog sadržaja; posebno me frustriraju ustaška i četnička imena i simboli). Određene elite podržavaju redefiniciju istorije; pri tome je socijalistički period potpuno nezaštićen (nekad nedodirljiv, danas bez advokata). Različite redefinicije, sada u modi, dovode u pitanje opstanak Bosne. Pojam Bosna je mnogo stariji od pojma Jugoslavija i dovoditi njihovu sudbinu u vezu je čisto politikanstvo. Nisam saglasan s tezom da narodi u Bosni žele podjelu zemlje. Prvo, te stavove izražavaju politički predstavnci koji imaju svoj trenutni lični/stranački interes. Drugo, cijepanje Bosne jest jednako novi rat, a čini mi se da za tu opciju nema niti snage, niti volje, ni tamo, ni ’vamo (bude li suprotno, ja se iseljavam u Istanbul, on je multietnički grad).
    Pomenuo sam protjerane iz Grada? Ne može se niko optužiti što nije prevladao strah, prijetnje, silu... ali masovnim odlaskom Grad je pored ostalog gubio i svoju multietničnost. Da ljubav prema Gradu nije bila samo deklarativna, mnogo manje povraćenih stanova bi se prodalo poslije rata... Oslikaću to na ’svoj’ način: kvalitet bevande se bitno mijenja ako u nju dolijemo još vina umjesto da dolijemo još vode.
    Pozdrav,
    Mario

    ReplyDelete
  4. Puno obaveza zadnjih nekoliko dana, vrlo kratko sam mogla boraviti uz računalo. Korisno za odvikavanje od ovisnosti. U meni pritajena želja da ću vidjeti komentare drugih i obradovati se, ali od želje ništa. To mi se nažalost i pored bloga događa u zadnje vrijeme.
    Ali ne dam se ja!

    Mario, razmišljam o ovome što si napisao. Čak sam i sigurna da sam na tvom mjestu da bih slično pisala. Prevladali bi osjećaji, a to nije dobro, daleko je od realnosti.
    Lijepo bi bilo vratiti se, ali vraćeni stanovi nisu garancija za život dostojan čovjeka. Posla nema ni za sadašnje žitelje Grada, misliš li da bi ga nama dali? Od čega bismo živjeli? I nadalje bismo bili građani drugog reda, šikanirani kad god bi im se pružila prilika. Stanje je vrlo slično onome zbog čega smo morali napustiti Grad. I što je jednako važno djeca su se prilagodila, uostalom kao i mi, novom životu, slobodi, djeca ne žele povratak. Ono što većina naših planira i na čemu nitko nema pravo zamjeriti im je da kad odu u mirovinu, nekoliko mjeseci u godini borave u svojoj bivšoj domovini. Ne bih se iznenadila, ako se taj broj mjeseci s vremenom bude smanjivao, ne zbog starosti ili bolesti ili pomoći oko unučadi, već potrebom za mirom, a ne svakodnevno se susretati s namrštenim licima, mržnjom, primitivizmom, bahatošću, zavišću, zloćom,.. i tko zna čime sve ne.

    Nataša

    ReplyDelete
  5. Moja priča govori o mogućem tupljenju oštrice nacionalizma u Gradu kojeg su napustili mnogi Građani, njegovi obožavaoci. Ne krijem da su moji stavovi autentično moji i da sam ubijeđen da iskrena ljubav prema ambijentu ima snagu adekvatnu ljubavi prema osobi. Zajedno smo jači, ostalo su kalkulacije.
    Kao što je moj komentar dio moga sna I tvoja priča, Nataša, počiva na pretpostavkama.
    Pozdrav,
    Mario

    ReplyDelete
  6. Kad sam već pomenuo standardno ponašanje naših banjalučkih ’navratilica’ i nezaobilazna mjesta njihovih posjeta Gradu: kafe (Palas...), ćevapi (Mujo...), Vrbas... ’zubari’...gdje ih se redovno može sresti, moram dodati da me u tom smislu nisu inspirisale moje (drage) nekadašnje kolege iz Čajaveca (tako sam im i odgovorio na par primljenih mail-a)... s kojima se rado vidim kad dođu. Radi se naprosti o pojavi koja je skoro pa postalo pravilo i koje kao takvo prihvatam.
    Mario

    ReplyDelete
  7. Mario,
    voljela bih da moja priča počiva samo na mojim pretpostavkama, pa kad bi još bile netočne, nitko ne bi bio sretniji od mene.
    Ali tako na žalost ipak nije.
    No, bit će prilike da i ove godine provjerim istinitost svojih dosadašnjih zapažanja kao i pretpostavki.
    Pozdravljam i ja tebe, Nataša

    ReplyDelete
  8. Zaboravih, slažem se u potpunosti s tobom Mario
    “da iskrena ljubav prema ambijentu ima snagu adekvatnu ljubavi prema osobi”
    Ljubav je svemoćna, hrabra, inspirativna,.., ali ako nije uzvraćena, ako smo odbačeni, to uzrokuje nepodnošljivu bol, tugu.
    Kako smo različiti, na žalost mnogi reagiraju i mržnjom, a ona je snažna emocija, razarajuća, bolesna.
    Pozdrav, Nataša

    ReplyDelete
  9. Nesporno da ljudi sami odlučuju gdje će živjeti. Ali veliki broj prognanih su ljubav prema Gradu njegovali generacijama pa sam očekivao da bi se njihovim najavljivanim masovnijim povratkom mogle obnoviti i stare šare fasada Grada, tj. njegova multietničnost. Pritom sam računao da ljubav uključuje žrtvu. Projekt se nije realizovao, toga sam svjestan, tako da epidemija naznačena u Čankovom tekstu nije mogla biti spriječena. U tom okviru je ‘dio moga sna’.
    Koji grad se nije promijenio? Podsjećam na Sijarićevu da ‘kuću kućom čine lastavice’. I pitam:’Ima li nekoga ko je napuštajući rodni kraj pod zakonima rata donio sjaj u očima?’
    A svakodnevni susreti, kako kažeš Nataša, ‘s namrštenim licima, mržnjom, primitivizmom, bahatošću, zavišću, zloćom,.. i tko zna čime sve ne’, su dio tvojih pretpostavki. I možeš provjeravati istinitost tih svojih zapažanja, ali ona nemaju veze s mojim pismom i komentarima.
    Pozdrav,
    Mario

    ReplyDelete
  10. Mario moj,
    neces zamjeriti sto ti do sada nisam odgovorio. Razlozi nisu u direktnoj vezi sa temom tvog pisma, ali su sigurno posljedica onoga o cemu pises.
    Citam tvoje pismo ponovo i mislim da potpuno razumijem tvoje motive i podrzavam tvoje zakljucke. Govoris, izmedju ostalog, o jos jednoj podjeli kao posljedici rata. Na srecu, bar ona nije bas potpuno nacionalno odredjena. Mi koji smo otisli i vi koji ste ostali. Da li je ljubav prema gradu bila odlucujuca pri donosenju odluke, za one koji su bili u prilici da donesu odluku? Mislim da nije. Mnogi drugi razlozi, stotine njih, su u tim momentima odlucivali. Ja cak mislim da je rat i sve sto je islo uz njega, od lica nase ljubljene ljepotice napravilo nezgrapnu i amorfnu masu punu gnojnih cireva. Sjecam se tvog i mog susreta u Novoj Varosi iz tih ratnih dana i nasih iskreno izrecenih dilema: ostati ili ostaviti sve i "naguliti" kako se to popularno nazivalo. Sjecam se i tvojih i mojih razloga.
    I jeste, nismo vise isti, ni mi ni vi, ma koliko ne volim ovu podjelu. Ali i ta podjela je, kao i mnogo toga drugoga, veoma individualna, i u njoj se ne smije generalisati.

    ReplyDelete
  11. Blago vama sto sam 'busy'. Al' uhvatit' cu ja vremena i u ovom kapitalizmu (koji vikend?) za dan dva, pa makar prilog pis'o.

    ReplyDelete