Goranu Simiću nagrada za knjigu godine u Kanadi

Zbirka poezije "Svitanje u očima Snješka Bijelića" („Sunrise in The Eyes of The Snowmen“) bosanskohercegovačkog pjesnika Gorana Simića proglašena je za najbolju knjigu 2012. godine u Kanadi. Ovu prestižnu nagradu dodjeljuje Udruženje kanadskih pisaca (CAA), koje predstavlja najznačajniju profesionalnu književnu organizaciju u Kanadi. Među dosadašnjim laureatima su i Leonard Cohen, Michael Ondaatie, Margaret Atwood...

Kuriozitet predstavlja činjenica da je nagrada Simiću prva dodijeljena autoru sa drugog govornog i kulturnog prostora u istoriji ove institucije. Na gala svečanosti u Muzeju Stephen Leacock Orillia Ontario, Simiću je uručen srebrni medaljon Asocijacije i novčana nagrada. Nagrađena zbirka napisana je na engleskom jeziku.

Goran Simić je rođen 1952. godine. Od 1996. živi u Kanadi. Piše i kratke priče i radio drame, a radio je i kao urednik književnih časopisa. Poezija mu je objavljivana u domaćim i svjetskim antologijama. Objavio je preko dvadeset knjiga, koje su prevedene na više od deset svjetskih jezika.

Tvorac je libreta za prvu 'Sevdah operu' a njegova drama za djecu „Bajka o Sarajevu“ na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu izvodi se već šesnaest godina.

Tokom njegovog posljednjeg boravka u Sarajevu, upriličeno je veče poezije u „Zvonu“ pod nazivom „Buđenje proljeća Gorana Simića“. O dolasku u Sarajevo i ponovnom susretu sa publikom i prijateljima u „Zvonu“ tada je rekao: „Ja sam, prije svega, sretan što imam prijatelje u Sarajevu. Divan je osjećaj doći ponovo ovdje. Mislim da smo mi, Sarajlije, inficirani jednom čudnom bolešću povratka. Pripadam onoj generaciji koja je imala šansu da se dokaže i nemamo podrebu za dokazivanjem jedni pred drugima. I to je možda najznačajnije.“



( Iz Slobodne Bosne)

****

Simićeva pjesma 'Emigrantska' jedno je od najiskrenijih svjedočenja o iskustvu života van domovine.





Emigrantska



Mi koji u zoru drijemamo u pospanim metroima,

i čitamo jučerašnje novine u gradskim autobusima

još nikada nismo promašili naše subotnje večeri.

Tad se nadjemo u kafani i pričamo o Domovini.



Žedno gutamo pivo kao da spiramo u stomaku

onu mučninu koja se svakog ponedjeljka useli u nas

sa zvonjenjem budilnika

i nervoznim licem poslodavca koji ne shvata smisao

rezgovaranja o Domovini i politici.



Tamo proljeća mirišu na djetinjstvo,

Tamo majke mirišu na kuhinjske krpe,

Tamo ljudi imaju vremena da se vole.



Gledamo se u oči kao zavjerenici

i govorimo u pola glasa.

Šapućemo kako ne bi dali priliku nekom pametnjakoviću

za susjednim stolom da nas upita:

Zašto se ne vratimo u Domovinu kad se već toliko patimo

i kad je tamo sve bolje.



Onda bi se morali pravdati neotplaćenim kreditima

i djecom koja ne žele da se vrate

tek da bismo odagnali nasu strašnu sumnju

koja se uselila u nas kao bolest,

sumnju da u Domovini više ne stanuju oni

zbog kojih bismo se vratili.



Tamo ptice pjevaju sočnije,

Tamo strast miriše u vazduhu

Tamo muškarci i ponedjeljkom sjede u kafani.



Pijemo i pričamo o politici

i svaka nam je riječ tačna kao račun koji stiže sa pićima.

Šapućemo da nam kelnerica ne bi dobacila

kako smo se u Domovinu već mogli vratiti kao bogataši

samo da smo izbjegavali subotnje večeri sve ove godine.



Šta kelneri znaju o nostalgiji,

Šta Domovina zna o našoj tugi,

Šta subote znaju o nasim ponedjeljcima.



Pijemo i pričamo

kao da se liječimo od strašne bolesti od koje se umire

samo subotom.

Pričamo tek da nikome ne bi dali šansu da pomene

kako je mamurluk na isti način ružan

u Domovini

kao i ovdje.



Goran Simić, Toronto, Kanada, 1998.