Mišo Marić: S NEZNANIM ENGLEZOM

(Iz ciklusa “Razgovori”)



Posljednjim vozom s London Paddingtona

putujem na jugozapad.

Na Zapadu nema juga.

Mrak, kiša i uspomene biju u prozore.

“O, kakva odvratna noć”, primjećuje starac preko puta.

“Pamtim i gore”.

“A odakle ste vi”? interesuje se.

“Bosna i Hercegovina, a grad Mostar”.

“Neobično lijep Stari most, preko rijeke”.

“Obično mrtav Stari most, na dnu rijeke”.

“Sramota, gospodine”.

“Zločin, gospodine”.

“Oprostite, koje ste vi nacionalnosti?”

“Bosanac i Hercegovac i Jugosloven Titove Jugoslavije”.

“Jugoslavije nema, raspala se”.

“Smaknuta je”.

“Kako možete pripadati zemlji koja je mrtva”?

“Mrtvi su mi, davno, otac i majka,

a opet sam njihov”.

“Ima logike u tome što kažete”, slaže se starac. “Ima logike”.

“Nema logike, moj gospodine. Sve je samo tuga”.

“A gdje ovdje živite”?

“Ovdje ne živim. Umirem u Exeteru. A živio sam u

Mostaru”.

“Sljedeća stanica je Exeter. Molimo da ne zaboravite

prtljag”, dopire iz zvučnika.

Nemam šta zaboraviti.

Moj prtljag nije ručni.

Starac ustaje, stišće mi ruku.

“Laku noć, gospodine”, veli.

“Sretan put, gospodine”, odgovaram.

Na peronu me šamaraju vjetar i kiša.

Odjednom mi je zima i ide mi se kući.

Koje više nemam.



/“ Veliki Zapadni voz”, 29. 11. ‘93.

u noć Mrtve Republike /

*****************************