Vozdra
Bangladesh
Ove
pričice sam se sjetio tek početkom februara 2007. godine, nakon
Relinog i mog povratka iz Beograda, gdje sam napokon našao DVD
Džordža Harisona „The Concert for Bangladesh“. (Ovaj
dobrotvorni koncert je održan prvog avgusta 1971. godine u dvorani
Medison Square Garden u Nju Jorku.)
Ovaj
koncert me je toliko vratio unazad da sam sam sebe uhvatio u onom
meni jako dragom fazonu ranih sedamdesetih. Naravno da sam već 1972.
godine, odmah po objavljivanju istoimenog albuma, ja isti i imao, ali
čekanje da mi ga poštar donese i moja već tradicionalna
nestrpljivost postali su toliko naporni da mi je Zoki Smilevski dao
nadimak „Bangladeš“.
Ma
nije on meni dao taj nadimak samo zbog mog stalnog blebetanja o ovom
albumu, već su i drugi pokazatelji govorili njemu u korist. Naime,
tada sam imao tek dvadesetak godina, „zurku do dupeta“, bio
„hipos do daske“, a zajedno sa krevetom nisam težio više od
šezdeset kila, tako da sam ljude iz sporta neodoljivo podsjećao na
izgladnjelu facu iz Bangladeša. Mnogo godina nakon te davne 1972.
Zoki me je pri svakom susretu pozdravljao sa „vozdra Bangladeš“.
I
prilikom našeg prvog susreta nakon ovog nesretnog rata, slijedio je
potpuno isti pozdrav, „vozdra Bangladeš“.
E,
sada se postavlja pitanje, otkud jedan „hipos“ u društvu tada
možda najboljeg fudbalera banjalučkog „Borca“, koji je u to
vrijeme slušao Kemu, Mišu i Leo Martina, a meni glava puna
rokenrola i psihodelije.
Zoran
Smilevski-čovjek koji voli Banjaluku
Odgovor
je vrlo jednostavan, Zoki Smilevski je uvijek bio i ostao naš
prijatelj i brat, koji nas nije napustio ni kada nam je bilo najteže.
Bio je sa nama i cijelu jebenu zimu 1969/1970, kad su mnogi koji su
bili dužni biti tu napustili grad.
Mogao
se Zoki odmah nakon zemljotresa vratiti u „Partizan“, ali nije
nas htio napustiti i kao pičkica pobjeći od ljudi koji su ga kao
malo koga do tada zavoljeli i za kratko vrijeme prihvatili kao svog
rođenog.
Za
takvu ljubav treba imat dušu, i to onu balkansku, neproračunatu i,
prije svega, iskrenu.
Takvu dušu ima sin kontraadmirala Kuzmana Smilevskog, Zoran
Smilevski.
George Harrison: Bangladesh
******************
War
„War“
je naziv jednog velikog i prastarog „Motown-hita“
koji u orginalu izvodi onaj debeli crnac Edvin Star.
(Tamla
Motown je je najveća američka korporacija kojoj su vlasnici bili
crnci. Najveće zvezde kompanije Tamla Motown su Sjuprimsi i Dajana
Ros, Smoki Robinson, Marvin Gej, Stiv Vonder, Edvin Star, kao i
vokalne grupe For Tops i Temptejšns.
Muzika,
odnosno R&B koju su ovi ljudi pjevali je prvi put u Americi
spojila crne muzičare i bijelu publiku pa je zbog toga krajem
šezdesetih dobila naziv „Glas mlade Amerike“.)
I
ova, kao i predhodna pričica, pala mi je na pamet nakon povratka iz
Beograda u februaru 2007. godine.
Naime,
u nedelju 4. februara 2007. godine ulazim ti ja u „Univerzitetsku
knjižaru“, a tamo „zemlja gori“ i to u onom finom
„Motown-fazonu“.
Prva stvar koju sam čuo bila je „Papa Was A Rollin’ Stone“, pa
„Stoned Love“, zatim je, na moje veliko oduševljenje, slijedila
ona moja omiljena „I Just Want To Celebrate“, a kada sam čuo
temu „War“ i Edvina Stara, nisam mogao više izdržati i upitah
prodavača: „Šta je to, brate?“, a on pomalo nezainteresovano
odgovori: „Motown Remixed“.
Čudno
je to kako se u životu neke situacije poklope kao da između njih ne
postoji vremenska distanca od preko trideset godina. Valjda je to
negdje zapisano, da baš tako mora biti.
Kada
sam taj dan čuo Edvina Stara, u istom momentu sam se vratio u 1972.
i situaciju kada Zoran Todorović i ja, malo sređeni, ulazimo u
beogradsku diskoteku „Zeppelin“ i na samom pragu čujemo tog
debelog crnca kako urla „Rat, apsolutno ništa“. Isto kao što
sam pitao tog mladog prodavača, tu noć ja priđoh DJ-u i upitah ga:
„Šta je to tako dobro, brate?“, a on će ti, pomalo začuđeno:
„Edvin Star, brate“.
Zoran
Todorović
Moj
drug iz hipi dana-Banja Luka sedamdesetih
I
eto, ponovilo se, doduše malo remiksovano, ali to je bilo to, a
dobri stari Edvin Star je ipak odolio vremenu.
Kad
god sam, nakon te 1972. godine, slušao temu „War“, obavezno sam
negdje kao iz daljine čuo i ono „Edvin Star, brate“, ali ta
stvar mi više nikad nije tako dobro zvučala kao tu noć u
„Zeppelinu“.
Edwin Starr: War
Little
Sule
No comments:
Post a Comment